Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-965/21 („Adrialine“ d.o.o. Banjaluka)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Javne nabavke
  • Naknada štete
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-965/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-965/21, rješavajući apelaciju koju je podnio „Adrialine“ d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Adrialine“ d.o.o. Banjaluka protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 122717 20 Rev od 15. decembra 2020.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Adrialine“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Sanel Nezirić advokat iz Sarajeva, podnio je 25. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 122717 20 Rev od 15. decembra 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da mu tuženi („Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske“ Banjaluka), na ime naknade zbog pretrpljene materijalne štete u vidu izgubljene dobiti, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom, te je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je apelant učestvovao u postupku javne nabavke koja se odnosila na nabavku cirkularnih staplera, u kojem postupku je presudom Suda Bosne i Hercegovine od 12. decembra 2016. godine poništeno rješenje Ureda za razmatranje žalbi od 9. aprila 2015. godine i predmet vraćen tog organu na ponovno postupanje (te je isti organ svojim rješenjem od 2. februara 2017. godine utvrdio kršenje pravnih principa od strane tuženog, ali je, imajući u vidu činjenicu da je između tuženog kao ugovornog organa i izabranog ponuđača zaključen ugovor, donio rješenje shodno odredbama člana 52. stav (4) Zakona o javnim nabavkama). Dalje, da se sporni odnos između parničnih stranaka, s obzirom na prirodu stavljenog zahtjeva (naknada štete) i činjenicu da je predmetni postupak pokrenut poslije stupanja na snagu Zakona o javnim nabavkama ima ravnati prema odredbama člana 121. navedenog zakona koje upućuju na opšte propise o naknadi štete, što dalje podrazumijeva primjenu člana 172. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojom je uređena odgovornost pravnog lica za štetu koju njen organ uzrokuje trećoj osobi u obavljanju ili u vezi sa obavljanjem svojih funkcija. Vrhovni sud je dalje naveo da pravilna primjena navedenih odredbi ZOO podrazumijeva da pravno lice odgovara samo za štetu koju je njen organ prouzrokovao trećem licu nepravilnim ili protivzakonitim vršenjem svojih funkcija, pri čemu pretpostavku „nezakonitog i nepravilnog rada“ treba tumačiti na način na koji Evropski sud za ljudska prava definiše pojam „dovoljno ozbiljne povrede”. Vrhovni sud je u vezi s tim naveo da se nepravilnim radom u smislu sintagme „dovoljno ozbiljne povrede“ može smatrati samo ono postupanje koje je suprotno opštim pravnim načelima i pravilima koja uređuju ponašanje tog organa, odnosno kada se radi o pogrešnoj primjeni pravne norme koja je potpuno jasna, koja ne zahtjeva posebno tumačenje i u čijoj primjeni ranije nije bilo nikakvih dilema, te djelovanje koje odstupa od onog propisanog i očekivanog u datoj situaciji, čiji uzroci mogu biti različiti, ali nemaju objektivno prihvatljivo opravdanje.

4. Vrhovni sud je naveo da je (budući da tuženi u tenderskoj dokumentaciji nije dovoljno jasno opisao i definisao ekvivalente kojima bi se mogli zamijeniti jasno opisani i definisani cirkularni stapleri) u upravnom postupku i upravnom sporu koji su prethodili predmetnom postupku utvrđeno kršenje pravila i principa od strane tuženog kao ugovornog organa, ali u tom postupku nije poništeno rješenje kojim je ugovor o nabavci cirkularnih staplera dodijeljen drugom ponuđaču, niti je u tom postupku utvrđeno da je apelant najbolji ponuđač. Vrhovni sud je naveo da je tuženi sa drugim ponuđačem (a ne sa apelantom) zaključio ugovor o nabavci cirkularnih staplera i prije nego što je zadnjom odlukom Kancelarije za razmatranje žalbi utvrđeno njegovo nepravilno postupanje, koji ugovor je i realizovan, pa nema sumnje da je tuženi takvim djelovanjem prekršio pravila i principe koji regulišu postupak javne nabavke. Međutim, kako je naveo Vrhovni sud, takvo djelovanje tuženog ne predstavlja „dovoljno ozbiljnu povredu“ na kojoj se može zasnivati odgovornost za štetu, pa nije osnovana tvrdnja apelanta da ga je tuženi takvim nepravilnim i nezakonitim djelovanjem onemogućio da radi i ostvari dobit u kojoj bi se ogledala predmetna šteta.

5. Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije proveden odgovarajući postupak, kako je to propisano relevantnim odredbama Zakona o javnim nabavkama, ali da, međutim, nije poništena tenderska dokumentacija, nije poništeno ni rješenje o dodjeli ugovora drugom ponuđaču, niti je utvrđeno da je apelant najbolji ponuđač. Vrhovni sud je naveo da, naime, nije dokazano da bi apelant, i pod uslovom da je tenderska dokumentacija sačinjena u skladu sa pravilima i principima koji regulišu postupak javne nabavke, bio najpovoljniji ponuđač. Vrhovni sud je naveo da zapravo uopšte nisu provedeni dokazi na okolnost koliko ponuđača je bilo (iako apelant tvrdi da su bila samo dva, a iz dokumentacije slijedi da je bio najmanje još jedan ponuđač). Vrhovni sud je takođe naveo da reviziona tvrdnja apelanta, da je on bio najpovoljniji ponuđač, nije dokazana, te da tokom predmetnog postupka nije proveden dokaz čitanjem ponuda koje su prispjele tuženom povodom objavljene javne nabavke cirkularnih staplera, na osnovu čega bi se moglo izvršiti poređenje i ocjena najpovoljnijeg ponuđača. Vrhovni sud je naveo da, prema tome, apelant nije dokazao da bi on bio najpovoljniji ponuđač i da bi na taj način stekao pravo da zaključi ugovor sa tuženim o nabavci cirkularnih staplera, pa se, stoga, zahtjev za naknadu eventualne štete ne može zasnivati na odredbama člana 183. ZOO. Vrhovni sud je naveo da, po redovnom toku stvari i okolnostima koje su pratile čitav tok postupka javne nabavke o kojem je riječ u konkretnom predmetu, koliko god taj postupak bio nezakonit, ne može se zaključiti da bi baš apelant bio najpovoljniji ponuđač i da je bilo osnovano njegovo očekivanje dobiti na čemu bi mogao zasnivati svoj zahtjev za naknadu štete iz člana 189. stav (3) ZOO.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, a konkretno relevantne odredbe ZOO, te navodi da je pogrešan zaključak tih sudova da je predmetni tužbeni zahtjev neosnovan. Apelant dalje ističe da je tokom postupka dokazao da je u predmetnom postupku javne nabavke on trebao biti izabran kao najpovoljniji ponuđač, pa je tuženi odgovoran zbog štete koja mu je pričinjena jer je nezakonito proveo postupak javne nabavke, te jer je zaključio i realizovao ugovor sa nezakonito izabranim ponuđačem. Dalje ističe da je neprihvatljiv zaključak redovnih sudova da se u konkretnom slučaju ne radi o „dovoljno ozbiljnoj povredi“ jer je riječ o „situaciji kada ugovorni organ ponudu apelanta ocijeni neprihvatljivom, iako je apelant imao povoljniju ponudu od drugog ponuđača“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih materijalnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-965/21 („Adrialine“ d.o.o. Banjaluka) | Sudska praksa | Aktio