Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-986/21 (J. K.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-986/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-986/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Jasmina Karavdić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Jasmina Karavdić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 431733 16 Gž od 28. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasmina Karavdić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 23. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 431733 16 Gž od 28. decembra 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelantkinje da se obaveže tuženi („Mercator BH“ d.o.o. Sarajevo) da joj, na ime nematerijalne štete isplati iznos od 15.090,00 KM, od čega na ime pretrpljenog straha iznos od 2.590,00 KM, a na ime umanjenja opšte životne aktivnosti iznos od 12.500,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom, te je obavezana apelantkinja da tuženom naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Kantonalni sud je naveo da je odredbama člana 85. Zakona o radu propisano da je poslodavac dužan zaposleniku koji pretrpi štetu na radu ili u vezi sa radom naknaditi štetu po opštim propisima obligacionog prava. Kantonalni sud je u vezi s navedenim ukazao da poslodavac, dakle, odgovara za štetu koju je zaposlenik pretrpio na radu ili u vezi sa radom, po osnovu pretpostavljene krivice, te da poslodavac nije dužan naknaditi štetu zaposleniku ako dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Kantonalni sud je dalje naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da tuženi kao poslodavac nije nanio štetu apelantkinji, nego da je to učinila treća osoba (koja je, vršeći krivično djelo oružane pljačke objekta u kojem je apelantkinja radila, prouzrokovala štetni događaj) i da nema mjesta u datom slučaju odgovornosti za drugog, u konkretnom slučaju tuženog. Kantonalni sud je naveo da je, naime, tuženi poduzeo sve mjere zaštite na radu, te da je tokom prvostepenog postupka utvrđeno da je prodajni objekat opremljen u skladu sa odredbama Pravilnika o uslovima minimalne tehničke opremljenosti poslovnih prostora za obavljanje trgovine i trgovinskih objekata. Kantonalni sud je takođe naveo da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi da je tuženi trebao u okviru mjera zaštite na radu ugraditi zaštitne kabine za prodavače jer ta obaveza ne proizlazi ni iz jedne zakonske norme, a tokom prvostepenog postupka je takođe utvrđeno da objekat u kojem se desio štetni događaj nije obavezan da organizuje službu zaštite (mada je i pored toga jednom sedmično u objekat dolazio zaštitar iz zaštitarske agencije koju je angažovao tuženi). Kantonalni sud je naveo da apelantkinji nije pričinjena šteta kao posljedica opasne stvari ili opasne djelatnosti, tako da nema niti jednog osnova za pozivanje tuženog kao poslodavca za naknadu štete apelantkinji (budući da šteta nije nastala uslijed prirode predmeta rada ili djelatnosti tuženog, već isključivo protivpravnim radnjama treće osobe).
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Ističe da je odredbama člana 85. Zakona o radu propisana obaveza poslodavca da rad organizuje na način koji osigurava zaštitu života i zdravlja uposlenika, te da je tuženi, budući da nije preduzeo odgovarajuće mjere zaštite na radu (kao što je ugradnja zaštitnih kabina za prodavače ili obezbjeđenje adekvatno obučenog osoblja koje bi sprečavalo oružane pljačke), „prepustio apelantkinju na milost i nemilost pljačkaša“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantkinja pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantkinja nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantkinje u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantkinja ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević