Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-978/21 („DIV Jeleč“ d.o.o. Usora)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-978/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-978/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli „DIV Jeleč“ d.o.o. Usora i D.J., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli „DIV Jeleč“ d.o.o. Usora i D. J. protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Pr 059525 21 Pžp od 28. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „DIV Jeleč“ d.o.o. Usora (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i D. J. (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Usore, koje zastupa Siniša Đorđević advokat iz Doboja, podnijeli su 24. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 Pr 059525 21 Pžp od 28. januara 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelanti (prvoapelant kao okrivljeno pravno lice, a drugoapelant kao odgovorno lice) su oglašeni odgovornim što su „propustili da izvrše dužnost zimskog održavanja puteva i svoje nadležnosti“ (utvrđene na osnovu ugovora zaključenog između Općine Usora i prvoapelanta), što je za posljedicu imalo stvaranje poledice na putu i otežano odvijanje saobraćaja, čime su izvršili prekršaje iz člana 4. st (1) i (2) Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, kažnjivo po članu 232. stav (1) tačka 1) i stav (2) navedenog zakona, zbog čega su primjenom navedenih zakonskih odredbi kažnjeni novčanim kaznama u određenom novčanom iznosu i obavezani da plate troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud nije cijenio odredbe Pravilnika o održavanju javnih cesta (u daljnjem tekstu: Pravilnik), da se dionica na kojoj se dogodila saobraćajna nezgoda nalazi u zoni II održavanja cesta u zimskim uslovima i da je navedenim pravilnikom određeno šta se podrazumijeva pod prohodnošću ceste u zimskim uslovima i vremenski period u kojem se saobraćajna situacija vezana za zimske padavine i obaveze pravnog lica treba izvršiti. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da se u konkretnoj situaciji ne radi o ocjeni ispunjavanja ugovornih obaveza prvoapelanta prema Općini Usora, nego se radi o nepostupanju apelanata u skladu sa odredbama člana 4. Zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH. Dalje, da je prvostepeni sud pojasnio da je pozivanje apelanata na prioritete 1 i 2 (zone I i II) u održavanju na putevima bez osnova jer, bez obzira kojoj kategoriji puteva u tom smislu pripada predmetna dionica, iz provedenih dokaza nesumnjivo proizlazi da je prvoapelant posuo abrazivnim materijalom kompletnu dionicu od 2900 metara predmetnog puta (za koje je zadužen da ga održava u zimskim uslovima) izuzev dijela dionice u dužini od 200 metara, što ukazuje na jasan zaključak da apelanti spornu dionicu od 200 metara svjesno nisu održavali. Kantonalni sud je u tom smislu ukazao upravo na odredbe čl. 44. i 46. Pravilnika kojima je propisano da se pod održavanjem cesta u zimskim uslovima podrazumijevaju radovi neophodni za održavanje prohodnosti cesta i sigurnog odvijanja saobraćaja, te da su radovi održavanja u zimskim uslovima, između ostalog, zaštitne mjere protiv stvaranja poledice, snježnih nanosa, smetova i lavina. Kantonalni sud je naveo da, prema utvrđenju prvostepenog suda, ove zaštitne mjere u konkretnom slučaju nisu preduzete propustom apelanata (koji su na osnovu zaključenog ugovora bili zaduženi za održavanje dionica lokalnih i nerazvrstanih cesta u zimskim uslovima na području općine Usora), pa je u kritično vrijeme na predmetnoj dionici na lokalnom putu Tešanjka-Gornji Žabljak došlo do stvaranja poledice na putu i otežanog odvijanja saobraćaja. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, a konkretno da nisu primijenili odredbe člana 48. Pravilnika (kojim je propisano da na cestama II prioriteta u vrijeme pojave snijega i ledene kiše ne smije doći do zastoja u odvijanju saobraćaja duže od šest sati u toku dana). Apelanti ističu da bi, naime, u tom slučaju (dakle, primjenjujući navedene odredbe Pravilnika) redovni sudovi zaključili da (budući da se u konkretnom slučaju radi o zoni II prioriteta održavanja cesta u zimskim uslovima) apelanti nisu počinili prekršaj za koji je osporenim odlukama utvrđena njihova odgovornost.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević