Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-890/21 (R.K.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stjecanje bez osnova
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-890/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-890/21, rješavajući apelaciju koju je podnio R. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio R. K.
protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 82 0 P 021617 20 Rev od 8. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bratunca, kojeg zastupa Mira Zekić advokat iz Bratunca, podnio je 17. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 82 0 P 021617 20 Rev od 8. decembra 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se obavežu prvotuženi („Agrovoće d.o.o. Zvornik) i drugotuženi („Agropromet Dm“ d.o.o. Zvornik) da na ime neosnovanog bogaćenja zbog korištenja apelantovog poslovnog prostora u periodu od 1. oktobra 2009. do 1. septembra 2017. godine isplate apelantu iznos od po 285.000,00 KM, te da se obaveže trećetuženi (,,Econic“ d.o.o. Zvornik) da na ime neosnovanog bogaćenja zbog korištenja apelantovog poslovnog prostora u periodu od 1. septembra 2017. do 30. septembra 2018. godine isplati apelantu iznos od 78.000,00 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su drugotuženi d.o.o „DLLD Agropromet" Pilica-Zvornik (od 20. marta 2008. godine „Agropromet Dm” d.o.o. Pilica- Zvornik) i „HeIix Exporte“ Bratunac (čiji je osnivač i direktor apelant) 4. marta 2004. godine zaključili ugovor o zajedničkom ulaganju, te da su 1. aprila 2004. godine zaključili ugovor o poslovnom povezivanju, koji je imao za predmet uspostavu međusobnih odnosa poslovne saradnje trajnijeg karaktera radi stvaranja uslova za rentabilnije i ekonomičnije poslovanje u okviru registrovane djelatnosti. Dalje je naveo da su „Helix Exporte“ Bratunac, kao prodavac i „Nova banka“ ad Bijeljina, filijala Zvornik, kao kupac 7. maja 2007. godine zaključili kupoprodajni ugovor, koji je imao za predmet apelantove pokretne stvari rashladna oprema za zamrzavanje voća, povrća i mesa, koje se nalaze u poslovnom prostoru apelanta i kojim je ugovoreno da će kupac plaćati kiriju apelantu ako ne iznese prodate pokretne stvari. Naveo da su istog dana „Nova banka" ad Bijeljina i drugotuženi zaključili ugovor o kupoprodaji navedenih pokretnih stvari, koje se nalaze u apelantovom poslovnom prostoru-hladnjači. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da su prvotuženi i trećetuženi bili u posjedu spornog objekta (u utuženim periodima) na osnovu ugovora o zakupu zaključenog s drugotuženim, te da prvotuženi i trećetuženi po osnovu korištenja poslovnog prostora nisu u materijalno pravnom odnosu sa apelantom, odnosno nisu pasivno legitimisani u ovoj parnici, pa je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na njih odbijen. Naime, apelant sa prvotuženim i trećetuženim nikada nije zaključio ugovor o zakupu spornog poslovnog prostora, odnosno sa drugotuženim nikada nije zaključio ugovor o zakupu poslovnog prostora, jer je kao zastupnik „Helix Exporte“ Bratunac sa drugotuženim stupio u poslovno-tehničku saradnju. Zaključio je da su tuženi za sporni period koristili poslovni prostor uz saglasnost apelanta, pa za takvo korištenje apelant nema pravo da od tuženih traži naknadu na ime sticanja bez osnova (član 210. Zakona o obligacionim odnosima). Također je naveo da je apelant sa D.M. (koji je bio osnivač i zastupnik drugotuženog) bili u poslovno-tehničkoj saradnji, odnosno da se korištenje poslovnog prostora od strane drugotuženog zasnivalo na odnosu povjerenja sa apelantom, te da je drugotuženi u spornom periodu bio u posjedu poslovnog prostora uz saglasnost apelanta i da je kao posredni posjednik u spornom periodu poslovni prostor ugovorima izdavao prvotuženom i trećetuženom. Pri tome je ukazao da savjestan držalac nije dužan da plati naknadu za korištenje stvari za vrijeme njegovog savjesnog držanja (član 38. stav 2. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima, koji je bio na snazi do 1. januara 2010. godine, te član 129. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, koji je stupio na snagu od 1. januara 2010. godine), zbog čega apelantu ne pripada pravo da od drugotuženog kao savjesnog posjednika zahtijeva naknadu za korištenje stvari, odnosno poslovnog objekta apelanta.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je drugotuženi koristio apelantov građevinski objekat po osnovu ugovora o poslovno-tehničkoj saradnji sa apelantom, te ističe da prvotuženi i trećetuženi zaključenjem ugovora o zakupu opreme sa drugotuženim nisu dobili pravo zakupa i korištenja apelantovog građevinskog objekta u kome se nalazi oprema. Apelant navodi da je drugotuženi onog momenta kada je prenio na prvotuženog i trećetuženog pravo na korištenje opreme za preradu voća, a drugotuženi prestao da se bavi tom djelatnošću, bio dužan o tome obavijestiti apelanta kako bi novi korisnici opreme riješili pitanje zakupa građevinskog objekta u kome se oprema nalazi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, imajući u vidu da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima i Zakona o stvarnim pravima, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević