Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-909/21 (S. G.)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-909/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-909/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Slaviša Gligić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slaviša Gligić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 109904 20 Gž od 16. februara 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 109904 19 P od 14. avgusta 2020.godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slaviša Gligić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Matija Bodirogić advokat iz Bijeljine, podnio je 19. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 109904 20 Gž od 16. februara 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 109904 19 P od 14. avgusta 2020.godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi (Biro zelene karte Bosne i Hercegovine) da apelantu na ime naknade materijalne štete zbog nemogućnosti obavljanja poslova fizičkog radnika u periodu od 6. septembra 2016. godine pa do donošenja presude isplati mjesečno po 156,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom za svaki mjesec posebno, te da apelantu od dana donošenja presude (14. augusta 2020. godine) do sticanja prava na penziju (8. novembra 2064.godine) plaća mjesečno po 156,980 KM svakog prvog a najdalje do petog u mjesecu za tekući mjesec.

3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo, između ostalog, da se 4. septembra 2016. godine dogodila saobraćajna nezgoda na način da je automobil stranih registarskih oznaka, kojim je upravljala N.Đ. i u kojem se na mjestu suvozača nalazio apelant (rođen 8. novembra 1999.godine) sletio s puta, kojom prilikom je apelant zadobio teške tjelesne povrede. Dalje je naveo da je apelant u školskoj 2016/2017 bio redovan učenik prvog razreda srednje stručne škole (zanimanje kuhar), da je školu napustio 28. aprila 2017.godine, te da je osnovom medicinskog vještačenja utvrđeno da kod apelanta postoji trajno umanjenje radne sposobnosti za poslove nekvalifikovanog radnika.

4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je ukazao da je, u smislu člana 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), da bi sud udovoljio tužbenom zahtjevu za naknadom materijalne štete u vidu izmakle koristi, između ostalog, potrebno da je šteta u vidu izmakle koristi izvjesna, odnosno da se radi o dobitku koji se mogao osnovano očekivati prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom ili propuštanjem. S tim u vezi je naveo da apelant nije dokazao postojanje štete u ovom vidu prije donošenja sudske presude, a čije je ostvarenje spriječeno štetnikovom radnjom odnosno povređivanjem. Naime, apelant nije dokazao da je prije povređivanja ostvarivao bilo kakvu zaradu po osnovu rada, da nije dokazao da je apelantovo napuštanje školovanja (srednja škola) posljedica povrjeđivanja u saobraćajnoj nezgodi (195. stav 2. ZOO), te da nije dokazivao vrijeme čekanja na zaposlenje lica sa eventualnim kvalifikacijama apelanta koje bi stekao po redovnom toku stvari da nije bilo povrjeđivanja, niti plaću radnika sa ovim kvalifikacijama (čl. 7., 123. i 126. Zakona o parničnom postupku). Dalje je naveo da je apelant u iskazu tvrdio da nakon povrjeđivanja ne obavlja bilo kakve poslove, dok štetu na mjesečnom nivou traži u procentu umanjenja radne sposobnosti prema prosječnoj plaći nekvalifikovanog radnika u Republici Srpskoj. U tom pogledu je naveo da je to nelogično i da takav način određivanja visine rente u konkretnom slučaju nije moguć niti pravno prihvatljiv, tim prije što se istom osnovano izričito protivi tuženi prigovorom paušalnosti i odsustva potrebne individualizacije. Također je naveo da apelant, čak i pod pretpostavkom da je dokazao da je prije povrjeđivanja obavljao određene poslove i ostvarivao određenu zaradu (bilo novčanu, bilo naturalnu, ili kroz rad u porodičnom domaćinstvu, kako je tvrdio u iskazu sa glavne rasprave), nije dokazao visinu te izgubljene zarade (dospjele i buduće u vidu novčane rente) kroz elemente na osnovu kojih bi se ona mogla odrediti individualizacijom na okolnosti konkretnog slučaja odnosno prilika u kojima se nalazio i sada nalazi apelant (član 189. ZOO). Budući da apelant nije dao odgovarajuće razloge iz kojih bi se moglo sa sigurnošću zaključiti da će u budućnosti nastati gubitak u njegovoj imovini i da je taj gubitak izvjestan, kao ni to da se može dovesti u uzročnu vezu sa smanjenjem radne sposobnosti, nisu ispunjeni uslovi da se tuženi obaveže na naknadu štete zbog eventualnog budućeg gubitka ličnog dohotka (čl. 154., 185. i 195. stav 2. ZOO). Dakle, nije dokazao da bi utuženu izgubljenu dobit (izgubljenu zaradu do dana donošenja presude i izgubljenu zaradu kao vid materijalne štete koji će sasvim izvjesno trajati i u budućnosti) faktički i ostvario, zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je dokazao da je njegova opća radna sposobnost umanjena u procentu od 30%, a da je prosječna plaća fizičkog radnika na nivou Republike Srpske 551,50 KM, te da je od povređivanja pa do danas kao fizički radnik gubio mjesečno 156,98 KM i da će isti iznos zarade gubiti sve do odlaska u penziju. Apelant navodi da je proizvoljan stav Okružnog suda u kome traži da apelant dokaže da je prije povređivanja obavljao određene fizičke poslove i da dokaže koliko je zarađivao, iako je apelant u vrijeme saobraćajne nezgode bio maloljetnik i pohađao je srednju školu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Okružnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-909/21 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio