Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-918/21 (M. B.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dionice
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-918/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-918/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Muharem Bratić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Muharem Bratić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 I 007781 20 Gž 4 od 8. januara 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi broj I-2043/09 od 7. jula 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Muharem Bratić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bosanske Krupe, podnio je 20. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 I 007781 20 Gž 4 od 8. januara 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Bosanskoj Krupi (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj I-2043/09 od 7. jula 2020. godine.
2. Općinski sud je zaključkom od 4. septembra 2019.godine izdao nalog ,,Unibroker“ DD Sarajevo za prodaju dionica apelanta, kao izvršenika, osnovom rješenja o izvršenju od 1. juna 2010. godine, nalog sa diskrecijom.
3. Tražilac izvršenja (Addico Bank dd Sarajevo) je prijedlogom od 17. marta 2020. godine zahtijevao izvršenje putem prijenosa apelantovih dionica umjesto isplate.
4. Općinski sud je Rješenjem broj 1-2043/09 od 7. jula 2020. godine usvojio prijedlog tražioca izvršenja od 17. marta 2020. godine te dionice apelanta prenio na tražioca izvršenja umjesto isplate i to: 90 redovnih dionica emitenta JP Elektroprivreda BIH dd Sarajevo, 2250 redovnih dionica emitenta KLAS d.d. Sarajevo, 370 redovnih dionica emitenta KONJUH d.d. Živinice, 3480 redovnih dionica emitenta Pivara d.d. Tuzla, 260 redovnih dionica emitenta Solana d.d. Tuzla (u daljnjem tekstu: predmetne dionice). Naložio je Registru vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine da nakon izvršenog brisanja založnog prava na predmetnim dionicama izvrši prijenos istih na tražioca izvršenja. Istovremeno je apelantu zabranio raspolaganje zaplijenjenim dionicama, uz upozorenje na krivičnopravne posljedice ne postupanja po ovoj zabrani.
5. Kantonalni sud je rješenjem od 8. januara 2021. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu izjavljenu protiv rješenja od 7. jula 2020. godine i potvrdio prvostepeno rješenje.
6. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da su predmetne dionice, prema pravilima kotacije, uvrštene u promet na Sarajevskoj berzi, što se može provjeriti uvidom u spisak emitenata Sarajevske berze, pa je pravilno prvostepeni sud prodaju predmetnih dionica odredio, u smislu člana 190. stav 1. Zakona izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), u skladu sa Zakonom o vrijednosnim papirima uz posredovanje brokera, nakon izvršnosti rješenja o izvršenju. Pri tome je ukazao da procjena dionica koju vrši sud, za što može po potrebi da angažira vještaka, prema članu 190. stav 2. ZIP dolazi u obzir u situaciji kada su predmet izvršenja dionice koje se obavezno ne uvrštavaju u promet na berzi, što u ovom predmetu nije slučaj. U tom smislu su neosnovani apelantovi navodi da je relevantna procjena dionica koju je izvršio J.D. po nalogu apelanta, jer se ne radi o dionicama za koje prije prodaje prethodi procjena od strane vještaka. Također je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je prodaja predmetnih dionica određena sa cijenom minimalne vrijednosti, jer je Općinski sud zaključkom od 4. septembra 2019. godine dao nalog Unibroker dd Sarajevo za prodaju predmetnih dionica - nalog sa diskrecijom, koji vrijedi maksimalno 30 dana, sa prodajnom cijenom koja ne smije biti ispod nominalne vrijednosti, što znači da se prodaja mogla izvršiti za cijenu veću od nominalne vrijednosti, što je ovisilo od cijena dionica na tržištu.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Općinski sud zaključkom od 4. septembra 2019. godine odredio prodaju po minimalnoj vrijednosti, te ističe da se dionice ne mogu prodati ispod nominalne vrijednosti koja iznosi 238.095,00 KM, a tržišna vrijednost se kreće oko 85.000,00 KM. Također, apelant navodi da je „tražilac izvršenja od početka sa umišljajem radio samo da se domogne dionica umjesto isplate…“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o izvršnom postupku, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević