Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3313/19 ("GRAND MS" d.o.o. Vitez)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Miješanje u imovinu
- Javni interes
- Legitiman cilj
- Propisano zakonom
- Proporcionalnost
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3313/19
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP3313/19, rješavajući apelaciju „Grand MS“ d.o.o. Vitez, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija „Grand MS“ d.o.o. Vitez.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 114308 18 Rev od 22. maja 2019. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. "Grand MS" d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Lazo Radić i Mladen Baštinac, advokati iz Banje Luke, podnio je 19. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 114308 18 Rev od 22. maja 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 114308 18 Pž od 27. juna 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 114308 15 Ps od 16. januara 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Okružnog privrednog suda i Grada Banja Luka, kojeg zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 20. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 26. oktobra do 4. novembra 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 17. juna 2015. godine podnio tužbu protiv tuženog radi isplate duga na ime naknade za nepokretnu imovinu, te je u tužbi istakao da je vlasnik parcela (preciznije označenih u izreci presude). Dalje, apelant navodi da mu je rješenjem tuženog od 15. maja 2008. godine izdata urbanistička saglasnost za izgradnju stambeno-poslovnog objekta (lamela 2 i 3), te da je navedenim rješenjem (u tački 5 dispozitiva rješenja) bio dužan da opremi građevinsku parcelu i obezbijedi neophodnu infrastrukturu koja služi za potrebe predmetnih građevinskih parcela, kao i ostalih građevinskih parcela u neposrednoj blizini, te da po završenom tehničkom pregledu i prijemu objekta izvedenu infrastrukturu preda na upravljanje tuženom ili nadležnom komunalnom preduzeću. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji s obzirom na to da je tuženi stekao imovinu, odnosno vrijednost po osnovu izdatih odobrenja za građenje i drugim investitorima (kao i naknadu po osnovu komunalija i rente), dok je njemu naloženo da izgradi nedostajuću infrastrukturu koju tuženi eksploatiše, čime je došlo do umanjenja njegove imovine.
6. U odgovoru na tužbu tuženi je u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev, te je ukazao na sadržaj svog rješenja od 15. maja 2008. godine, te da se apelant izjavom od 2. decembra 2008. godine obavezao na izgradnju pristupne saobraćajnice za lamele 2 i 3 (na parcelama koje su apelantova svojina), kao i da sa apelantom nije zaključio ugovor o izgradnji komunalne infrastrukture. Dalje, istaknuto je da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o faktičkoj eksproprijaciji nekretnina budući da je izgradnja saobraćajnice vršena u isključivom apelantovom interesu s obzirom na to da se odobrenje za gradnju i potrebna dozvola ne bi mogle dobiti ako objekat nema pristupni put, vodovodnu i elektroinfrastrukturu.
7. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 114308 15 Ps od 16. januara 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu za uređeno gradsko građevinsko zemljište isplati ukupan iznos od 1.582.577,56 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. jula 2010. godine, pa do isplate, i to za gradsko građevinsko zemljište (za parcele preciziranih oznaka k.č., površine i tražene iznose naknade), te za uređenje navedenog gradskog građevinskog zemljišta (za precizirane radove i tražene iznose naknade) zajedno sa troškovima postupka, dok je apelant obavezan da tuženom naknadi troškove postupka.
8. Nakon ocjene izvedenih dokaza (brojnih materijalnih dokaza, saslušanja svjedoka R. M. i apelantovog zakonskog zastupnika, nalaza i mišljenja vještaka geodetske i građevinske struke, te uviđaja na licu mjesta) Okružni privredni sud je utvrdio da je apelant od organa tuženog dobio urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu za izgradnju stambeno- poslovnog objekta (lamela 2 i 3) u kojima je, između ostalog, navedena apelantova obaveza da sagradi nedostajuću infrastrukturu koju će nakon tehničkog pregleda predati tuženom ili komunalnom preduzeću na upravljanje. Dalje, organ tuženog utvrdio je apelantu kao investitoru jednokratnu rentu i komunalije (koje je apelant platio) koje se odnose na uređenje građevinskog zemljišta, koji iznos je umanjen 45% zbog činjenice da je riječ o gradskom građevinskom zemljištu koje nije imalo uređenu komunalnu infrastrukturu. Apelant je izgradio stambeno-poslovne objekte, kao i nedostajuću infrastrukturu (pristupnu saobraćajnicu, parking-prostore, zelene površine, te izgradio trafo-stanicu), te je radi sprovođenja namjeni zemljišta oko predmetnih objekata otkupio parcele radi izgradnje toplovodne mreže. Nakon okončanja radova apelantu je izdata upotrebna dozvola (za predmetni objekat i za izgrađene i uređene javne površine) nakon čega se apelant obratio tuženom ponudom za otkup zemljišta (koje je u njegovoj svojini) na kojem je izgradio i uredio javne površine ali se tuženi izjasnio da ne može udovoljiti njegovom zahtjevu zbog toga što nisu zaključili ugovor za finansiranje uređenja građevinskog zemljišta. Takođe, iz sprovedenih dokaza proizilazi da je tuženi sa pojedinim vlasnicima i investitorima objekata u neposrednoj blizini apelantovih objekata zaključio ugovore o otkupu zemljišta.
9. Okružni privredni sud je naveo da je apelant svojim tužbenim zahtjevom tražio „naknadu za uređenje građevinskog zemljišta na kojem je izgradio javne površine“ u skladu sa regulacionom planom i urbanističko-tehničkim uslovima, koje nepokretnosti je predao tuženom shodno pravosnažnim rješenjima. Dakle, u konkretnom slučaju sud je naveo da je riječ o faktičkoj eksproprijaciji nepokretnosti čije pravo da se zahtijevanaknada za njih ne zastarijeva, zbog čega je odbijen kao neosnovan prigovor zastare koji je izjavio tuženi. Dalje, nadležni organ tuženog je, u skladu sa odredbama člana 30 stav 3 Odluke o građevinskom zemljištu Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odluka), utvrdio visinu naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta (u iznosu od 480.609,80 KM) i rente (u iznosu od 246.237,80 KM) koju je, s obzirom na to da nisu bili izgrađeni svi infrastukturni objekti (sobraćajnice, parking, trotoari, zelene površine, trafo-stanica), umanjio za 45% od visine koja je određena Odlukom. Na odluku tuženog kojom je izvršeno umanjenje (naknade i rente) apelant se nije žalio (u pogledu visine), nego ih je platio, dok sa tuženim nije zaključio ugovor kojim bi uredio odnose za uređenje gradskog građevinskog zemljišta, odnosno kojim bi se regulisalo finansiranje uređenja gradskog građevinskog zemljišta (javnih površina kao preduslov za dobijanje potrebnih dozvola). Okružni privredni sud je istakao da je apelant bilo kakva prava po osnovu finansiranja radova na izgradnji infrastrukture mogao tražiti u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti na način da traži da se u najvećoj mogućoj mjeri umanji naknada, ili da se njeno plaćanje uredi na drugačiji način, što je u konkretnom slučaju propustio da učini. Naime, apelant je kao vlasnik predmetnih nepokretnosti uredio građevinsko zemljište na način da je, u skladu sa urbanističko-tehničkim uslovima i regulacionim planom, izgradio javne površine (saobraćajnice, parking-prostore, trotoare, zelene površine i trafo-stanicu) koje je predao na upravljanje tuženom (osim trafo-stanice koja je predata na upravljanje nadležnom elektropreduzeću na osnovu kupoprodajnog ugovora koji je zaključen sa apelantom). S druge strane, tuženi je postupio u skladu sa Odlukom i Zakonom o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ), te je imajući u vidu položaj i stepen izgrađenosti infrastrukture apelantu izvršio umanjenje naknade o čemu je sačinjen zapisnik koji je apelant potpisao (i na koji se nije žalio), tako da je odluka tuženog postala pravosnažna. S obzirom na to da apelant sa tuženim nije zaključio ugovor o finansiranju građevinskog zemljišta, Okružni privredni sud je istakao da u konkretnom postupku apelant nema pravo da zahtijeva naknadu koja je veća od one koja je pravosnažnim rješenjem utvrđena i određena (kojim je apelantu umanjena visina naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta i rente).
10. S obzirom na činjenicu da je apelant, na osnovu dobijenih dozvola i drugih akata tuženog, pored stambeno-poslovnog objekta, izgradio saobraćajnice i druge javne površine (parking-prostore, trotoare, zelene površine, te trafo-stanicu), te da ih je predao na upravljanje tuženom (koji je ovlašćen da upravlja javnim površinama), proizilazi da je apelant aktivno legitimisan za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari, dok je tuženi pasivno legitimisan (osim u odnosu na parcelu na kojoj je izgrađena trafo-stanica). Dalje, u konkretnom slučaju je utvrđeno da je apelant u svrhu izgradnje stambeno-poslovnog objekta dobio potrebna odobrenja (urbanistička i građevinska dozvola) kojima je (zajedno sa regulacionim planom za to područje) predviđena izgradnja određenih infrastrukturnih objekata (saobraćajnica, parking-prostora, trotoara, uređenje zalenih površina) koji služe kako za objekte koje gradi apelant, tako i za objekte koji su izgrađeni u neposrednoj blizini tih nepokretnosti. Zatim, apelant je podnio zahtjev za dobijanje urbanističko-tehničkih uslova (iako su mu bili poznati stanje i stepen izgrađenosti predmetnog zemljišta - komunalne infrastrukture) u kojima mu je naložena izgradnja komunalne infrastrukture, što je apelant prihvatio i nije se žalio. Takođe, kako dalje navodi Okružni privredni sud, apelant se nije žalio na rješenje kojim mu je odobrena gradnja (u kojem, takođe, postoji zahtjev za izgradnju infrastrukture i nalog da se on preda tuženom), kao ni na rješenje o upotrebnoj dozvoli, niti u postupku kojim se utvrđuje visina naknade za uređenje građevinskog zemljišta. Pored toga, apelant je propustio da sa tuženim zaključi poseban ugovor kojim bi se regulisalo finansiranje izgradnje javne infrastrukture (kao što su to učinili drugi vlasnici parcela u blizini i na taj način riješili naknadu za izgradnju infrastrukturnih objekata). S obzirom na navedeno, Okružni privredni sud je istakao da se ne mogu prihvatiti apelantove tvrdnje da je tuženi bez naknade preuzeo na upravljanje predmetne nepokretnosti (javne površine) u apelantovoj svojini, jer umanjenje od 45% u odnosu na određenu naknadu predstavlja iznos koji se odnosi na troškove uređenja gradskog građevinskog zemljišta i njegovo privođenje namjeni u skladu sa planskim aktom. Okružni privredni sud je prihvatio nalaze i mišljenje vještaka građevinske i geodetske struke s obzirom na to da su oni sačinjeni po pravilima struke i nauke, u skladu sa dokumentima iz spisa i uviđaja na licu mjesta (osim dijela nalaza vještaka građevinske struke u pogledu obračuna komunalne naknade). Naime, iz nalaza i mišljenja navedenih vještaka proizilazi da je njihov zadatak bio da utvrde površinu parcela koje su predviđene za javne površine, vrijednost (tržišnu) predmetnog zemljišta i visinu uloženih sredstava za njihovu izgradnju, da izvrše njihovu identifikaciju po starom i novom premjeru, da li su one izgrađene u skladu sa planskim aktima, te visinu utvrđene naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta i rente koju je platio apelant (za lamele 2 i 3), dok je navedeno da „u pogledu javne infrastrukture, komunalije nisu plaćene“. Iz nalaza navedenih vještaka se jasno vidi koje su to parcele (u apelantovoj svojini) koje je apelant izgradio kao javne površine u skladu sa planskim aktima, te je izvršena identifikacija predmetnih parcela po novom i starom premjeru. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredaba čl. 386 i 387 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Tarifom o naknadi i nagradi troškova za rad advokata i uspjehom stranaka u postupku.
11. Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 114308 18 Pž od 27. juna 2018. godine odbio kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu od 16. januara 2018. godine, te je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova za sastavljanje žalbe.
12. U obrazloženju presude Viši privredni sud je ukazao na činjenično stanje i odlučenje prvostepenog suda, te je naveo sadržaj žalbe kojom apelant, u suštini, prigovara pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i odlučenju prvostepenog suda kojim mu je, u konačnici, oduzeta imovina bez pravične naknade. Dalje, sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev, odnosno da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo i da nisu počinjene povrede parničnog postupka navedene u žalbi. Viši privredni sud je ponovio sadržaj apelantovog tužbenog zahtjeva i postupak koji je prethodio izgradnji stambeno-poslovnog objekta i nedostajuće infrastrukture (urbanistička saglasnost, odobrenje za građenje, upotrebna dozvola), istaknuvši da je pravilan zaključak prvostepenog suda da je tuženi u konkretnom slučaju postupio u skladu sa Odlukom i ZGZ, koji su bili na snazi u vrijeme izdavanja odobrenja za gradnju. S tim u vezi, sud je naveo da je u vrijeme donošenja rješenja kojim je apelantu utvrđena naknada (za uređenje gradskog građevinskog zemljišta u iznosu od 480.609,30 KM i jednokratna renta u iznosu od 246.237,80 KM) na snazi bio ZGZ, te je ukazao na odredbe navedenog zakona (čl. 21, 24 i 25) kojima je uređeno pitanje uređenja građevinskog zemljišta. Naime, o visini naknade za uređenje građevinskog zemljišta koja je apelantu određena pravosnažnim rješenjem organa tuženog u upravnom postupku sud u parničnom postupku se ne može izjašnjavati i vezan je tim upravnim aktima čija se pravilnost može osporavati u upravnom postupku, odnosno upravnom sporu pred nadležnim sudom. Takođe, prvostepeni sud je pravilno konstatovao da je apelantu bilo poznato stanje, te stepen izgrađenosti predmetnog zemljišta i komunalne infrastrukture, te da je, i pored toga, podnio zahtjev za urbanističku saglasnost i građevinsku dozvolu, kao i da se nije žalio na rješenja organa tuženog u upravnom postupku kojim mu je utvrđena naknada za uređenje gradskog građevinskog zemljišta i renta, niti se žalio na utvrđenu obavezu da po tehničkom prijemu izgrađenu infrastrukturu preda na upravljanje tuženom ili nadležnom komunalnom preduzeću. Osim toga, apelant se obavezao (izjavom od 2. decembra 2008. godine) da će sam izgraditi pristupne saobraćajnice za lamele 2 i 3 koje se nalaze na parcelama u njegovoj svojini, kao i da je izrazio spremnost da otkupi parcelu (preciziranu) kako bi izgradio saobraćajnicu. S obzirom na to da je apelantu bilo poznato stanje izgrađenosti komunalne infrastrukture i njegova obaveza kao investitora, te kako je apelant propustio da zahtijeva da mu se umanji naknada, ili da se uredi na drugačiji način, Viši privredni sud je zaključio da je tuženi postupio u skladu sa Odlukom i da apelant ne može u ovoj pravnoj stvari zahtijevati naknadu za vrijednost predmetnog građevinskog zemljišta i naknadu za ulaganja u nepokretnosti koje su predmet tužbenog zahtjeva.
13. Viši privredni sud je ocijenio neosnovanim žalbene navode da nije od uticaja za odluku o tužbenom zahtjevu pozivanje na Odluku. Naime, navedenom odlukom je propisana naknada za uređenje gradskog građevinskog zemljišta, dok je iznos ove naknade u konkretnom slučaju utvrđen u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti i postupku izdavanja odobrenja za građenje, zbog čega sud u parničnom postupku ne može ispitivati zakonitost upravnih akata, već je vezan za pravosnažne upravne akte. U vezi sa žalbenim navodima da je nakon opremanja i predaje predmetnih nepokretnosti tuženom trebalo da se odredi naknada posebnim ugovorom i da je sa svim investitorima koji su gradili na ovom prostoru tuženi zaključivao takve ugovore i isplaćivao im naknadu nakon okončanja radova, Viši privredni sud je ukazao na odredbe člana 25 stav 4 ZGZ i člana 31 stav 1 Odluke. Naime, u skladu sa navedenim propisima, tuženi je mogao zaključiti sa investitorom (apelantom) ugovor o finansiranju uređenja gradskog građevinskog zemljišta, ali to je predviđeno kao mogućnost, ali ne i kao obaveza, o čemu se sud ne može izjašnjavati u ovom postupku budući da je to stvar upravnog postupka, odnosno upravnog spora. Viši privredni sud je istakao da je apelant, ukoliko je smatrao da je tuženi obavezan (odnosno da je morao) da zaključi ugovor o finansiranju izgradnje uređenja gradskog građevinskog zemljišta, mogao tražiti da se takav ugovor zaključi u upravnom postupku ili eventualno u parničnom postupku, shodno odredbi člana 27 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u kojem bi sud naložio zaključenje ugovora svojom presudom. Takođe, neosnovano je isticanje da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji apelantove nepokretnosti imajući u vidu činjenicu da je apelant imao obavezu da izgradi nedostajuću infrastrukturu u skladu sa urbanističkom saglasnošću i građevinskom dozvolom, kao i izjavu kojom se apelant obavezao da će sam izgraditi pristupne saobraćajnice za lamele 2 i 3. U konkretnom slučaju tuženi nije oduzeo apelantu predmetne nepokretnosti na kojima je izgrađena nedostajuća infrastruktura (od apelanta), nego je apelantu u upravnom postupku odobrio građenje u skladu sa urbanističkom regulativom u kojem postupku je apelantu umanjena naknada za uređenje gradskog građevinskog zemljišta i renta. Apelant bez uređenja nedostajuće infrastrukture ne bi mogao dobiti građevinsku i upotrebnu dozvolu za izgradnju stambeno-poslovnog objekta, koje okolnosti su bile apelantu poznate prije izdavanja urbanističke saglasnosti. Viši privredni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti institut neosnovanog bogaćenja zbog toga što je apelant kao investitor (pravosnažnim upravnim aktima organa tuženog) bio dužan da finansira izgradnju nedostajućih infrastrukturnih objekata, kao i da nisu ispunjeni uslovi za primjenu instituta poslovodstva bez naloga, jer nije ostvaren uslov da posao ne trpi odlaganje i da predstoji šteta ili propuštanje očigledne koristi. S obzirom na to da apelant u upravnom postupku nije zahtijevao da se na drugi način reguliše visina naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta i rente, niti je izjavljivao pravna sredstva protiv donesenih upravnih akata, Viši privredni sud smatra da se ne može u parničnom postupku ispitivati i ocjenjivati pravilnost pravosnažnih upravnih rješenja kojima je apelantu odobrena gradnja i upotreba stambeno-poslovnog objekta koje je apelant i gradio za svoje namjene. Dakle, s obzirom na to da apelant nije dokazao osnovanost svog tužbenog zahtjeva, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev, pri čemu je prihvatio razloge prvostepene presude u pogledu ocjene nalaza i mišljenja vještaka geodetske i građevinske struke. Imajući u vidu navedeno, Viši privredni sud je odlučio kao u izreci presude.
14. Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 114308 18 Rev od 22. maja 2019. godine odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju. Vrhovni sud je ukratko ponovio utvrđeno činjenično stanje i zaključke nižestepenih sudova u odnosu na apelantov tužbeni zahtjev, te je naveo da je drugostepena odluka pravilna.
15. Vrhovni sud je kratko ponovio da je apelant na nepokretnostima (koje su u njegovoj svojini) izgradio nedostajuću infrastrukturu u skladu sa urbanističkom regulativom na osnovu pravosnažnih upravnih akata tuženog, što je bio uslov za dobijanje odobrenja za gradnju radi izgradnje stambeno-poslovnog objekta (lamela 2 i 3), te da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se u predmetnom slučaju ne radi o faktičkoj eksproprijaciji, bez obzira što je apelant predmetne nepokretnosti sa izgrađenom infrastrukturom predao tuženom na upravljanje, jer je to bila njegova obaveza shodno rješenju tuženog (o odobrenju za gradnju). Takođe, Vrhovni sud je ukazao na postupak izgradnje stambeno-poslovnog objekta (izdavanje urbanističke saglasnosti, odobrenja za gradnju, utvrđivanje naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta i jednokratne rente), te je istakao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da apelant zahtjevom iz tužbe ne može sa uspjehom tražiti da mu tuženi plati naknadu za uređenje gradskog građevinskog zemljišta na način bliže opisan u tužbi. Ovo tim prije što se apelant, prije odobrenja gradnje lamela 2 i 3, obavezao da će izgraditi svu potrebnu infrastrukturu shodno usvojenom regulacionom planu „Jug 3“ (koja obuhvata izgradnju saobraćajnica, parkinga, zelenih površina), kao i da je spreman u tu svrhu da kupi određene parcele. Budući da je izgradnja navedene infrastrukture bila uslov za dobijanje odobrenja za gradnju, na koje uslove je apelant pristao i dobio odobrenje za gradnju (shodno rješenjima tuženog), proizilazi da je neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio naknadu za uređenje gradskog građevinskog zemljišta, bez obzira što je apelant to gradsko građevinsko zemljište (koje je inače u njegovoj svojini) prenio tuženom na upravljanje, jer je to bila njegova obaveza iz konačnih i pravosnažnih akata tuženog na osnovu kojih je dobio odobrenje za gradnju. Osim toga, drugostepeni sud pravilno je utvrdio da je apelantu zbog uređenja gradskog građevinskog zemljišta (koje nije imalo uređenu komunalnu infrastrukturu) umanjena naknada za uređenje, tako da je platio samo 55% na ime uređenja gradskog građevinskog zemljišta.
16. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim revizione navode da se u predmetnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji, te da je tuženi bio obavezan da apelantu plati naknadu za zemljište i za uređenje gradskog građevinskog zemljišta. Ovo tim prije što se apelant i dalje vodi kao vlasnik predmetnog zemljišta, dok je za uređenje građevinskog zemljišta koje je predmet zahtjeva iz tužbe apelant platio naknadu u skladu sa pravosnažnim aktima tuženog. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su bez uticaja na zakonitost i pravilnost odluka nižestepenih sudova revizioni prigovori da u postupku izdavanja odobrenja za gradnju ne može doći do izvlašćenja, odnosno prenosa ili oduzimanja nečije imovine, imajući u vidu navedenu činjenicu (da se apelant i dalje vodi kao vlasnik predmetnih nepokretnosti). Takođe, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani revizioni prigovori u kojima se navodi da je apelant kao investitor u pogledu obima izgradnje infrastrukture na predmetnim parcelama doveden u zabludu. Ovo zbog toga što iz stanja spisa (podneska tuženog od 21. avgusta 2008. godine) jasno proizilazi da je tuženi obavijestio apelanta da regulacioni plan „Jug 3“, koji obezbjeđuje pristup planiranom (apelantovom) objektu, podrazumijeva izgradnju komunalne infrastrukture sa saobraćajnicama i parkinzima. Vrhovni sud smatra da je bez uticaja na drugačiji zaključak suda i apelantovo pozivanje na ugovore koji su drugi investitori zaključili sa tuženim u pogledu kupoprodaje parcela na kojima je izgrađena infrastuktura. Naime, stvar je slobodne volje tuženog hoće li sa nekim investitorom zaključiti ugovor o kupoprodaji parcela na kojima je izgrađena infrastuktura ili ne, dok je činjenica da između parničnih stranaka nije zaključen ugovor o kupoprodaji predmetnih parcela na kojima je izgrađena infrastruktura i na osnovu kojih bi bilo moguće izvršiti prenos svojine. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi kojima ističe da je nižestepenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Takođe, suprotno revizionim prigovorima kojima se ukazuje na povredu odredaba parničnog postupka (čl. 8 i 191 ZPP), drugostepeni sud je pravilnom ocjenom svih sprovedenih dokaza došao do pravilnog zaključka u pogledu neosnovanosti zahtjeva iz tužbe za šta je dao valjane razloge koje prihvata i Vrhovni sud. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravičan postupak iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. U tom kontekstu apelant je prvo opisao postupak kupovine zemljišta radi obavljanja njegove djelatnosti – izgradnje zgrada, kao i postupak pribavljanja potrebnih dozvola za gradnju (urbanističke saglasnosti, odobrenja za gradnju i upotrebne dozvole) navodeći sadržaj navedenih dokumenata. Apelant je naveo (precizirao) parcele (koje predstavljaju njegovu imovinu koju je stekao teretnim pravnim poslom) na kojima je po nalogu tuženog izgradio javne sadržaje koje je kasnije preuzeo tuženi, te je istakao da na tim nepokretnostima nema bilo kakvu faktičku vlast osim upisa u javnim evidencijama, kao i da za njih plaća porez. Smatra da je, prema dokumentaciji tuženog, trebalo samo da izgradi dio pristupne saobraćajnice (od građevinske parcele do javne saobraćajnice) i da obezbijedi priključak javnih komunalnih instalacija, ali nikako da izgradi cjelokupnu infrastrukturu u tom naselju. Takođe, apelant ukazuje da je iz nalaza i mišljenja vještaka (kao i drugih sprovedenih dokaza) jasno definisano šta predstavlja građevinsku parcelu lamele 2 i 3 sa podzemnom garažom (precizirane k.č.) i da su samo ove parcele mogle i da su bile predmet obrade i utvrđivanja prava, obaveza, uslova i načina gradnje na njima, odnosno da je umanjenje naknade i rente moglo biti obračunato samo u odnosu na te parcele, dok parcele koje su predmet ovog postupka nisu dio te građevinske parcele. Prilikom obrazlaganja povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelant je interpretirao osporene odluke za koje je istakao da nisu pravilne i zakonite, navodeći da su one zasnovane na pogrešnoj primjeni prava i da nemaju zadovoljavajuće obrazloženje, odnosno da je došlo do njegovog izvlašćenja (da se radi o faktičkoj eksproprijaciji) bez pravičnog postupka i isplate pravične naknade. S tim u vezi, apelant je ukazao na osporene odluke redovnih sudova kojima je odbijen njegov tužbeni zahtjev i na zakonske odredbe na koje su se sudovi pozivali (Odluka i ZGZ) za koje smatra da su pogrešni, jer ne uređuju odnose povodom sticanja i prenosa svojine na nepokretnostima. Osim toga, apelant ističe da drugostepeni sud ne pravi razliku između dijela tužbenog zahtjeva za naknadu za ulaganje u infrastrukturu i dijela zahtjeva koji se odnosi na isplatu vrijednosti nepokretnosti (gradskog građevinskog zemljišta na kojem su izgrađeni javni sadržaji), već oba pravna osnova obrazlaže pozivanjem na odredbe ZGZ i Odluke. S druge strane, Vrhovni sud pravi distinkciju između ova dva dijela tužbenog zahtjeva, tako da potraživanje naknade u odnosu na ulaganje u infrastrukturu obrazlaže na isti način kao i drugostepeni sud, dok drugi dio tužbenog zahtjeva obrazlaže pozivanjem na diskreciono pravo tuženog sa kim će zaključiti ugovor. Apelant smatra da rješenja o urbanističkoj saglasnosti, odobrenju za gradnju i upotrebi objekta nisu predviđena kao osnov sticanja ili prenosa svojine, kao i da umanjeni iznos na ime komunalija i rente (koje navode sudovi) ne može predstavljati način isplate pravične naknade. Osim toga, apelant je ukazao da je tuženi u sličnim situacijama sa investitorima zaključivao ugovore na osnovu kojih im je isplaćivao naknadu za zemljište i infrastrukturu, dok takav ugovor tuženi nije zaključio sa njim. Apelant smatra da su sudovi proizvoljno tumačili propise na način koji pogoduje tuženom, te da su na takav način legalizovali diskriminaciju tuženog, odnosno različito ponašanje u podudarnim situacijama bez postojanja objektivnih i razumnih razloga. Apelant je predložio da se usvoji njegova apelacija, ukinu osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak, te da mu se naknade troškovi sastavljanja apelacije u iznosu od 2.340,00 KM.
b) Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da se apelantovim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost njegove odluke, odnosno da nisu povrijeđena apelantova prava navedena u apelaciji.
19. Viši privredni sud je naveo da je u konkretnom slučaju na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, kao i da nije došlo do povrede odredaba parničnog postupka.
20. Okružni privredni sud je ponovio apelantove apelacione navode i istakao da u cijelosti ostaje kod navoda i razloga datih u svojoj odluci, te da smatra da nije došlo do povrede apelantovih prava navedenih u apelaciji.
21. Tuženi je u odgovoru ukazao na apelantove navode iz apelacije za koje smatra da su neosnovani i nedokazani, te je istakao da su pravilne odluke redovnih sudova kojima je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Dalje, tuženi je istakao da su osporene odluke sudova zasnovane na zakonu i da njima nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji, te je predložio da se predmetna apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 112/06 i 38/11-OUS) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 112/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
IV - NAKNADA
Član 21. (st. 1. i 2.)
(1) Fizičko i pravno lice koje je investitor izgradnje objekta na gradskom građevinskom zemljištu dužno je da plati:
a) naknadu za troškove uređenja gradskog građevinskog zemljišta;
b) naknadu iz osnova prirodnih pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta i pogodnosti već izgrađene komunalne infrastrukture koje mogu nastati prilikom korišćenja tog zemljišta, a koje nisu rezultat ulaganja sredstava vlasnika nekretnina - jednokratna renta.
(2) Iznos naknade za troškove uređenja gradskog građevinskog zemljišta i iznos naknade za prirodne pogodnosti gradskog građevinskog zemljišta utvrđuju se rješenjem o urbanističkoj saglasnosti po jedinici korisne površine objekta koji će se graditi (KM/m2), a konačan iznos naknada utvrdiće se u postupku izdavanja odobrenja za građenje.
Član 24.
Naknadu za uređenje gradskog građevinskog zemljišta plaćaju investitori građevine koja se gradi na tom zemljištu, prema jedinici površine objekta za čiju izgradnju se izdaje urbanistička saglasnost.
Član 25.
(1) Ako se objekat gradi na gradskom građevinskom zemljištu koje nije uređeno, investitor je dužan da izvrši uređenje na cijeloj površini građevinske parcele saglasno urbanističko-tehničkim i drugim uslovima utvrđenim u urbanističkoj saglasnosti.
(2) U slučaju iz prethodnog stava, investitor nije dužan da plati naknadu za troškove uređenja građevinske parcele koje je izvršio, već samo srazmjerni iznos naknade koji otpada na to zemljište, a koji se odnosi na troškove uređenja koji su ranije izvršeni (dovod struje, vodovod, kanalizacija, izgradnja puta i dr.).
(3) Kod dogradnje i nadogradnje postojećih objekata, odnosno kod zamjene starog objekta novim objektom, investitor plaća razliku naknade za uređenje građevinskog zemljišta za površinu dograđenog dijela, odnosno razliku u površini između novog i starog objekta.
(4) Sa investitorom se može ugovoriti, kada je to potrebno, dinamika uređenja gradskog građevinskog zemljišta.
23. Odluka o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Grada Banja Luka“ broj 12/07) glasi:
Član 30. (stav 3.)
(3) Investitor koji gradi objekat na uređenoj ili djelimično uređenoj parceli obavezan je da plati 55 % od utvrđene naknade po zonama, bez obzira na stepen opremljenosti lokacije, i izvrši uređenje na cijeloj površini građevinske parcele-u skladu sa urbanističko-tehničkim uslovima. Procenat 55 % od utvrđene naknade po zonama iznosi:
a) prva zona ----------------------------- 100,15 KM/m² KSP,
b) druga zona ---------------------------- 81,00 KM/m² KSP,
v) treća zona ----------------------------- 69,80 KM/m² KSP,
g) četvrta zona --------------------------- 69,80 KM/m² KSP,
d) peta zona ------------------------------ 54,00 KM/m² KSP,
đ) šesta zona ----------------------------- 49,50 KM/m² KSP.
Član 31. (stav 1.)
(1) Za opremanje građevinske parcele nedostajućom infrastrukturom po urbanističko-tehničkim uslovima, investitor može sa Gradom ili sa komunalnim preduzećima, zaključiti ugovor o finansiranju i dinamici uređenja građevinskog zemljišta.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 114308 18 Rev od 22. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. juna 2019. godine a apelacija je podnesena 19. avgusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
k) Pravo na imovinu.
30. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u relevantnom dijelu glasi: Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korišćenje imovine u skladu s opštim interesom, ili da bi obezbijedila plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
31. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li apelant ima „imovinu“ u smislu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
32. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o obavezi tuženog da apelantu isplati određeni novčani iznos na ime gradskog građevinskog zemljišta (koje je apelantova svojina) koje je on predao na upravljanje tuženom i isplatu preciziranog novčanog iznosa koji je apelant utrošio na uređenje navedenog zemljišta, a koju činjenicu (da je apelant uredio navedeno zemljište) tuženi, kako to proizilazi iz činjenica predmeta, ne spori. S obzirom na to proizilazi da apelant ima imovinu koja potpada pod obim zaštite iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Nadalje, budući da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev (u cijelosti) nesporno je da osporene odluke predstavljaju miješanje u apelantovo pravo na imovinu.
33. Ustavni sud podsjeća da pravo na imovinu sadrži tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stava i koje je opšte prirode, izražava princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stava, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uslovima. Treće pravilo, sadržano u stavu 2 ovog člana, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, da kontrolišu korišćenje imovine u skladu s opštim interesom. Ova tri pravila nisu različita u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i treba da budu tumačena u okviru opšteg principa izraženog u prvom pravilu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, Serija A, broj 52, stav 61).
34. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i opšteg interesa (princip proporcionalnosti). Drugim riječima, da bi miješanje bilo opravdano, nije dovoljno da samo bude nametnuto zakonskom odredbom koja ispunjava uslove vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, takođe, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo na imovinu ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja (vidi, Evropski sud, Sunday Times, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A, broj 30, stav 49, i Malone, presuda od 2. avgusta 1984. godine, Serija A, broj 82, st. 67 i 68).
35. S obzirom na navedeno, tj. polazeći od standarda koji proizilaze iz prakse Evropskog suda, koju Ustavni sud slijedi, prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoje odluke zasnovali na relevantnim odredbama ZGZ i Odluke (čl. 21, 24 i 25 ZGZ i čl. 30 i 31 Odluke) kojima je propisana procedura načina plaćanja naknade za troškove uređenja gradskog građevinskog zemljišta i jednokratne rente. Pri tome, s obzirom na apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku prilikom izdavanja rješenja o urbanističkoj saglasnosti apelantu (za izgradnju stambeno- poslovnog objekta, kao i javnih površina u skladu sa urbanističko-tehničkim uslovima i regulacionim planom) utvrđena visina naknade i renta koja je umanjena u skladu sa položajem i stepenom izgrađenosti infrastrukture. Dakle, iz navedenog proizilazi da je miješanje u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine zasnovano na relevantnim odredbama ZGZ i Odluke. Pri tome Ustavni sud ukazuje da su navedeni propisi objavljeni u službenim glasilima, dakle, da su dostupni građanima, pa i apelantu, te da je navedenim odredbama na dovoljno jasan i precizan način regulisano pitanje obaveze investitora na plaćanje naknade za troškove uređenja gradskog građevinskog zemljišta i jednokratne rente. Iz navedenog proizilazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu izvršeno na osnovu zakona koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti, odnosno „zakonitosti“.
36. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u javnom interesu, Ustavni sud smatra da se javni interes u konkretnom slučaju ogleda u tome da je odredbama ZGZ i Odluke propisana obaveza i način izračunavanja visine naknade i rente koje su dužni platiti investitori (apelant) na osnovu stanja parcele na kojoj grade, odnosno stepena uređenosti zemljišta na kojem grade, na osnovu izdate urbanističke i građevinske dozvole. S obzirom na navedeno, proizilazi da miješanje u apelantovu imovinu služi zakonitom cilju, a to je, dakle, obaveza svakog investitora da prilikom izdavanja urbanističke i građevinske dozvole plate određeni iznos na ime naknade za troškove uređenja gradskog građevinskog zemljišta i jednokratne rente. Pri tome je evidentno da je članom 25 ZGZ regulisano: „Ako se objekat gradi na gradskom građevinskom zemljištu koje nije uređeno, investitor je dužan da izvrši uređenje na cijeloj površini građevinske parcele saglasno urbanističko-tehničkim i drugim uslovima utvrđenim u urbanističkoj saglasnosti.“ Stoga, ocjenjujući odredbe ZGZ na kojim se temelje osporene odluke, proizilazi da se, zapravo javni interes ogleda i u obezbjeđivanju potrebne infrastrukture neophodne za normalno funkcioniranjse svakodnevnog života građana, što nesporno predstavlja javni interes zajednice kao cjeline.
37. Međutim, postavlja se pitanje da li je u konkretnom slučaju lišavanje apelantove imovine proporcionalno tom legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i opšteg interesa. U vezi s tim, Ustavni sud, slijedeći sopstvenu i praksu Evropskog suda, ukazuje na to da u svakom pojedinom slučaju mora postojati pravičan odnos između zahtjeva javnog interesa koji se želi postići i zaštite osnovnih prava pojedinaca, što nije moguće postići ako apelant mora snositi poseban i pretjeran teret. S obzirom na to da je Ustavni sud zaključio da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo zakonito i u javnom interesu, Ustavni sud treba dalje utvrditi da li je uspostavljena pravična ravnoteža između apelantovog prava i opšteg interesa.
38. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u obrazloženjima svojih odluka saglasni u stanovištu da je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev zbog toga što se apelant (na osnovu konačnih i pravosnažnih akata tuženog – urbanističke i građevinske dozvole) obavezao da na zemljištu koje je njegova svojina izgradi javne površine (saobraćajnice, parking-prostore, trotoare, zelene površine), koje je predao tuženom na upravljanje, dok je zauzvrat tuženi umanjio apelantu naknadu za uređenje gradskog građevinskog zemljišta. Dakle, kako je to utvrđeno u predmetnom postupku, apelant je i dalje vlasnik predmetnih nepokretnosti na kojima je izgradio javne površine (između ostalog ,i saobraćajnicu), dok su one u faktičkoj vlasti tuženog kome su predate na upravljanje i koji je odbio apelantov prijedlog da predmetne nepokretnosti otkupi (dok iz navoda apelacije proizilazi da apelant za predmetne nepokretnosti uredno plaća porez iako na njima nema nikakve faktičke vlasti osim upisa u zemljišnim knjigama). Pri tome Ustavni sud zapaža da u osporenim odlukama redovnih sudova, prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu, nedostaju obrazloženja u pogledu bitnih pitanja. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu, kao i prigovoru zastare (koji je istakao tuženi) zaključio da se u konkretnom slučaju radi o faktičkoj eksproprijaciji i da je neosnovan istaknuti prigovor. Međutim, u nastavku postupka drugostepeni i Vrhovni sud su zauzeli stanovište da u konkretnom slučaju nije riječ o faktičkoj eksproprijaciji ali ničim nisu obrazložili pitanje zastare. Pored toga, prilikom ocjene pojedinih dokaza - nalaza i mišljenja vještaka nedostaje obrazloženje da li je njihov zadatak bio da utvrde vrijednost izgrađene javne površine-infrastrukture i dovede je u vezu sa iznosom za koji je umanjena naknada utvrđena apelantu, odnosno da li su sudovi utvrđene iznose trebali imati u vidu prilikom odlučivanja da li je proporcionalno miješanje u apelantovu imovinu. Navedeno zbog toga što je apelant, zapravo, kako proizilazi iz obrazloženja osporenih presuda, samo formalni vlasnik predmetne imovine (između ostalog, i javne saobraćajnice) za koju, kako tvrdi, plaća porez. Međutim, proizilazi da, zapravo, stvarnu vlast na predmetnoj nepokretnosti ima tuženi kojem su one predate na upravljanje. S obzirom na to u okolnostima konkretnog slučaja se postavlja pitanje da li su sudovi svojim zaključcima da je apelant potraživanja iz tužbenog zahtjeva trebalo da riješi zaključivanjem ugovora sa tuženim (koji to odbija), odnosno da to riješi u postupku izdavanja urbanističke i građevinske dozvole, na apelanta stavili pretjeran teret.
39. Pri tome Ustavni sud ne može da ne primijeti da je relevantnim odredbama Zakona o uređenju prostora i građenju Republike Srpske definisano šta predstavlja javnu infrastrukturu, šta komunalnu javnu infrastrukturu, koja je infrastruktura jedinica lokalne samouprave, zatim, šta predstavlja javne površine (dostupne većem broju korisnika). Pri tome su redovni sudovi zanemarili okolnost da je tuženi jedinica lokalne samouprave (Grad Banja Luka), te da, dakle, ima status javne vlasti koja je obavezna da svojim građanima obebijedi adekvatne urbane i infrastrukturne objekte u funkciji oobezbjeđenja svakodnevnih potreba svojih građana. Naime, u datim okolnostima, bez obzira što je apelant pristao na sve uslove prilikom izdavanja urbanističke i građevinske dozvole (da izgradi javne površine i da ih preda na upravljanje tuženom koji mu je zauzvrat umanjio naknadu za uređenje gradskog građevinskog zemljišta), došlo je do situacije da je apelant i dalje vlasnik javnih površina koje je predao na upravljanje tuženom i za koje plaća porez, dok tuženi odbija da sa apelantom zaključi ugovor kao što je to učinio sa drugim vlasnicima-investitorima na susjednim parcelama, o čemu redovni sudovi, takođe, nisu dali jasno obrazloženje u svojim presudama. U takvim okolnostima prvo se postavlja pitanje zašto je apelant drugačije tretiran u odnosu na druga lica u sličnoj situaciji. Naime, okolnost da je tuženi sa drugim licima zaključio ugovore, sama po sebi, ne može biti opravdanje za različit tretman apelanta jer se upravo postavlja pitanje zašto tuženi i sa apelantom nije onda zaključio takav ugovor, odnosno zašto ga je, kao organ javne vlasti, drugačije tretirao u odnosu na druga lica. Stoga, Vrhovni sud, upravo polazeći od okolnosti da je tuženi organ javne vlati, nije svoje odlučenje mogao pravdati stanovištem da je stvar slobodne volje tuženog hoće li sa nekim investitorom zaključiti ugovor o kupoprodaji parcela na kojima je izgrađena infrastuktura ili ne.
40. Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja na apelanta, radi ostvarenja zakonitog cilja, stavljen neprimjeren (preveliki) lični teret obezbjeđivanja potrebne infrastrukture pristupne saobraćajnice ( koja je data na upravljanje tuženom), odnosno da nije postignuta pravična ravnoteža između zaštite apelantove imovine i zahtjeva javnog interesa, zbog čega Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Ostali navodi
41. S obzirom na utvrđenu povredu člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, te člana 13 Evropske konvencije, jer su, u suštini, isti kao i navodi u vezi s povredom prava na imovinu, što je Ustavni sud već ispitao.
Naknada troškova sastavljanja apelacije
42. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu se naknade troškovi sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije iz čega proizilazi da troškove u vezi sa sastavljanjem apelacije isključivo snose apelanti.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da u specifičnim okolnostima konkretnog slučaja postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u apelantovo pravo na imovinu, iako zakonito i u službi legitimnog cilja, za apelanta rezultira pretjeranim teretom koji se ne može opravdati legitimnim ciljem u čijoj je službi, posebno imajući u vidu činjenicu da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu za javne površine koje su i dalje u njegovoj svojini, a predate su tuženom na upravljanje.
44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević