Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3337/19 (I.P.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3337/19

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3337/19, rješavajući apelaciju I. P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija I. P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 004695 18 Kž 7 od 7. juna 2019. godine i Presude Okružnog suda u Doboju broj 13 0 K 004695 18 K 7 od 17. jula 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant I. P. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Džavid Slamnik, advokat iz Doboja, podnio je 19. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 004695 18 Kž 7 od 7. juna 2019. godine i Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 13 0 K 004695 18 K 7 od 17. jula 2018. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 2. aprila 2021. godine, apelant je 9. aprila 2021. godine dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 15. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju, koji su svi pozvani dostavili.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Presudom Okružnog suda broj 13 0 K 004695 18 K od 17. jula 2018. godine apelant je proglašen krivim da je na način detaljno opisan u izreci presude počinio krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnje tekstu: KZRS) i osuđen na kaznu zatvora trajanju od tri godine, u koju mu je na osnovu člana 59. stav 1. KZRS uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 10. novembra 2017. do 17. jula 2018. godine. Istom presudom, na osnovu člana 82. stav 1. i člana 207. stav 8. KZRS, od apelanta je oduzeta opojna droga kokain u količini od 5,0114 grama, te mu je pa osnovu člana 72. stav 1. tačka 9. KZRS izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta navedenih u izreci presude.

5. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo provelo dokaze saslušanjem svjedoka: Ž. K., inspektora krim. policije u PS Brod (na okolnosti službene zabilješke broj 14-5/01-1284-1/17 od 28. oktobra 2017. godine) i Jovice V. (Ustavni sud konstatira da je ime ovog svjedoka u donesenim odlukama negdje navedeno kao Jovan, a negdje kao Jovica i da se radi o istom svjedoku te će stoga u ovoj odluci uvijek koristiti ime Jovica), saslušanjem svjedoka pod posebnim mjerama zaštite pod pseudonimom PI-333/17, čitanjem iskaza sa zapisnika o ispitivanju osumnjičenog Dražena K. u Tužilaštvu od 30. januara 2018. godine i zapisnik o saslušanju Dražena K. u svojstvu svjedoka od 8. marta 2018. godine u Tužilaštvu. Osim toga, provedeni su materijalni dokazi, među kojima su i naredbe Osnovnog suda u Derventi i Okružnog suda za provođenje posebnih istražnih radnji, izvještaji o radu prikrivenog istražitelja (sve detaljno opisano na str. 5, 6. i 7). Navedeno je da je apelantova odbrana provela dokaze ulaganjem zapisnika o ispitivanju osumnjičenog apelanta u Tužilaštvu od 18. decembra 2017. godine i ulaganjem rješenja Okružnog suda od 29. maja 2018. godine o brisanju kazne apelantu iz kaznene evidencije te da je apelant saslušan u svojstvu svjedoka.

6. Okružni sud je naveo da je na glavnom pretresu, na osnovu člana 288. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), odlučio da se pročita zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Dražena K. koji je saslušan u Tužilaštvu 30. januara 2018. godine u prisustvu branioca i zapisnik o iskazu Dražena K. u svojstvu svjedoka od 8. marta 2018. godine u prisustvu branioca u Tužilaštvu od 8. marta 2018. godine, koji su dati u istrazi, a mogu se pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu s obzirom na to da je dolazak svjedoka pred sud otežan iz važnih razloga i nije se mogao pronaći i adresa mu je nepoznata jer dostava poziva i dovođenje svjedoka više puta nije uspjelo jer svjedok nije pronađen na adresi niti se zna njegovo boravište, pa kako su na okolnosti na koje je taj svjedok ispitan, na koje bi ponovo bio ispitan na glavnom pretresu, ispitani neposredno i svjedok Jovica V. i preslušani „monitorirani“ razgovori apelanta i svjedoka, tako da čitanje iskaza ne bi bilo na apelantovu štetu.

7. Okružni sud je naveo da je u smislu člana 295. stav 2. ZKPRS cijenio izvedene dokaze svaki pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima. Na osnovu izvedenih dokaza koje je prihvatio, Okružni sud je zaključio da je tužilac van razumne sumnje dokazao da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa stavom 1. KZRS i članom 37. KZRS. Okružni sud je utvrdio da su dokazi koji su izvedeni na glavnim pretresima zakoniti i prihvata ih, te oni potvrđuju zaključak da su apelant, Jovica V. i Dražen K. međusobno ostvarivali komunikaciju neposrednim kontaktom, razgovorom monitoriranim telefonima u periodu od 13. oktobra 2017. godine pa do okončanja akcije kodnog naziva „Romeo“ 10. novembra 2017. godine kod kojih su pronađena narkotička sredstava marihuana i kokain i čiji sadržaji se odnose na kupovinu opojnih narkotičkih sredstava. Zaključeno je da je cijeli period monitoriranja predstavljao jednu cjelinu o apelantovim aktivnostima i radnjama s obzirom na to da je apelant 28. oktobra 2017. godine od Dražena K. kupio radi daljnje prodaje 5,0114 grama opojne droge kokain da bi nakon toga, a pošto Dražen K. nije mogao do 6. novembra 2017. godine nabaviti opojnu drogu marihuanu, za kada je dogovorio prodaju opojne droge marihuane i kokaina prikrivenom istražitelju PI-333/17, apelant predložio da kontaktira Jovicu V. iz Trebinja radi nabavke opojne droge marihuane. Potom je apelant sa svog pretplatničkog broja 7. novembra 2017. godine pozvao Jovicu V. na njegov pretplatnički broj, kojom prilikom dogovaraju da se nađu, što i čine isti dan u večernjim satima na opisanom mjestu, gdje pregovaraju oko cijene opojne droge marihuane, koju bi Jovica V. 10. novembra 2017. godine dovezao na područje Dervente i prodao je. Utvrđeno je da su nakon toga, 10. novembra 2017. godine, Jovica V. i Srđan V., zajedno i po prethodnom dogovoru, opisanim vozilom iz Trebinja došli na područje općine Derventa sa 10 paketa opojne droge marihuana ukupne težine 10,51 kilogram, te su se sastali na opisanom mjestu sa Draženom K. i apelantom, da bi nakon toga opojnu drogu marihuanu predali Draženu K. radi daljnje prodaje prikrivenom istražitelju, pa je Dražen K. istog dana, oko 13.30 sati, na parkingu hotela ,,Dvor“ u Derventi, donio 10 paketa opojne droge marihuana, koje je preuzeo od Jovice V. i Srđana V., i za koju opojnu drogu je, nakon prodaje prikrivenom istražitelju PI-333/17, trebao apelantu dati novčani iznos od 14.500,00 eura, i oko 0,5 kilograma opojne droge kokain, pa je prikrivenom istražitelju predao šest paketa opojne droge marihuana i oko 0,5 kilograma opojne droge kokain, a za koju drogu je vještačenjem utvrđeno prisustvo kokaina u sadržaju od 53,57%, a dio opojne droge marihuana zapakovane u četiri paketa je ostao u njegovom vozilu, koja opojna droga je nakon pretresa po naredbi suda istog dana oduzeta od Dražena K., za koju drogu je vještačenjem utvrđeno prisustvo psihoaktivne komponente tetrahidrokanabinol u sadržaju od 6,21% do 16,78%, dok je za to vrijeme apelant sa Jovicom V. čekao na navedenom mjestu da se obavi prodaja, gdje je i lišen slobode istog dana u 14.30 sati. Sve navedene okolnosti, prema zaključku Okružnog suda, nesumnjivo upućuju da je apelant od samog početka bio upoznat sa svim aktivnostima saizvršilaca i da se upravo pojavio na dan primopredaje droge 10. novembra 2017. godine za koju je znao i ugovorio sa Jovicom V. gdje da se izvrši primopredaja droge kada je i uhapšen, na osnovu čega se mogao izvesti pravilan zaključak da je aktivno radio na prometu opojne droge, pa kako je kod apelanta pronađena i oduzeta droga kokain, a kod Dražena K. marihuana je materijalni dokaz da su se bavili i prometom opojnih droga i potvrđuje da su zajedno bili uključeni u kupovinu i prodaju opojne droge, da su komunikacije ostvarivali direktno putem monitoriranih telefona i da je kod njih postojala svijest o zajedničkom djelovanju.

8. Presudom Vrhovnog suda broj 13 0 K 004695 18 Kž 7 od 7. juna 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe apelantovog branioca i Tužilaštva i potvrđena prvostepena presuda od 17. jula 2018. godine.

9. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode o povredi prava na odbranu, kao bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) ZKPRS i povrede člana 14. stav 2. ZKPRS, koje su po tvrdnjama žalbe učinjene tako što nije proveden dokaz snimak telefonskih razgovora između saoptuženih za 10. novembar 2017. godine. Naime, odbrana je na pretresu pred prvostepenim sudom zatražila da tužilac izvede dokaz – snimak telefonskih komunikacija za 10. novembar 2017. godine, pa je postupajući tužilac izjavio da Tužilaštvo neće provoditi taj dokaz, ali da se neće protiviti ako odbrana predloži izvođenje tog dokaza. Nakon toga, branilac je naveo da je taj dokaz kod Tužilaštva da odbrana nema tehniku i da to ne može provesti. Vrhovni sud je naglasio da je odbrana imala mogućnost da u prostorijama Tužilaštva izvrši uvid u sve dokaze i da na taj način dođe do nekog dokaza, pa i do ovog koji navodi u žalbi, a sud bi u takvoj situaciji bio u obavezi da osigura tehničke uvjete za preslušavanje telefonskih razgovora. Međutim, iz sadržaja žalbe, kao ni iz spisa predmeta ne proizlazi da je odbrana iskoristila to svoje pravo. Konačno, kako je istakao Vrhovni sud, odbrana je prešutno i odustala od tog svog prijedloga jer na kraju dokaznog postupka, na upit predsjednika vijeća da li odbrana ima materijalne dokaze, branilac je predložio samo zapisnik o apelantovom saslušanju iz istrage i rješenje o brisanju osude za apelanta, a zatim, neposredno prije davanja završne riječi, na ponovni upit predsjednika vijeća da li odbrana ima novih prijedloga, branilac je izjavio da nema. Osim toga, odbrana ničim nije potkrijepila svoju tvrdnju da je taj dokaz u korist odbrane. Zbog toga, prema ocjeni Vrhovnog suda, bez osnova su žalbeni prigovori da je prvostepeni sud povrijedio odredbe ZKPRS i da je povrijedio apelantovo pravo na odbranu.

10. Neosnovanim su ocijenjeni i prigovori iz žalbe da je pobijana presuda zasnovana na nezakonitim dokazima koji su pribavljeni provođenjem posebnih istražnih radnji. Naime, suprotno žalbenim navodima, sve naredbe o određivanju, produžavanju ili proširenju posebnih istražnih radnji u odnosu na „optužene“ obuhvaćene tim naredbama donesene su na tužiočev obrazloženi prijedlog. One sadrže podatke o licima protiv kojih se radnje preduzimaju, osnove sumnje za krivično djelo za koje se prema Krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna (za predmetno krivično djelo se može izreći kazna zatvora od pet do 15 godina), razlozi za njihovo preduzimanje, bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnje, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje i razloge zbog kojih se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim poteškoćama. Pritom, suprotno navodima iz žalbe, određivanjem nekoliko vrsta posebnih istražnih radnji nikako ne znači da su nezakoniti dokazi pribavljeni na osnovu tih posebnih istražnih radnji jer odredbama ZKPRS nije propisano nikakvo ograničenje u pogledu mogućnosti određivanja više vrsta posebnih istražnih radnji. Pored toga, ukazano je da se Odluka Ustavnog suda broj U 5/16 odnosi na ZKPBiH i da ona govori o tome da je preširoko postavljen dijapazon krivičnih djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje. U vezi s tim, ukazano je da je nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda došlo do izmjene i dopune ZKPRS tako što je propisano da se posebne istražne radnje mogu odrediti i za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina ili više, a za predmetno krivično djelo se može izreći kazna zatvora od pet do 15 godina.

11. Bez osnova su ocijenjeni i žalbeni prigovori da prvostepeni sud nije mogao prihvatiti kao dokaz iskaze svjedoka Jovice V. i Dražena K. iz istrage. Naime, pravilno je prvostepeni sud prihvatio kao dokaz iskaz Dražena K. dat u svojstvu svjedoka u istrazi jer su u potpunosti bili ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 288. stav 2. ZKPRS, te je u skladu s odredbom člana 288. stav 1. ZKPRS pravilno korišten i iskaz svjedoka Jovice V. iz istrage koji je ovom svjedoku predočen nakon što je svjedočio na pretresu pred prvostepenim sudom. Pritom, Vrhovni sud je naglasio da se pobijana presuda ne zasniva isključivo na iskazu svjedoka Dražena K. iz istrage.

12. Nadalje, suprotno prigovorima iz žalbe, ocijenjeni su zakonitim i dokazi pribavljeni prilikom apelantovog pretresanja, odnosno prilikom pretresanja vozila koje je on kritične prilike koristio, kao i dokazi pribavljeni prilikom pretresanja ostalih optuženih. Sve radnje pretresanja su izvršene na osnovu naredbi sudija za prethodni postupak, same radnje pretresanja su izvršene u skladu s odredbama koje propisuje proceduru pretresanja i oduzeti predmeti su bez odlaganja dostavljeni sudu. Pritom, suprotno žalbenim navodima, sutkinja za prethodni postupak je nakon što je izdala naredbu za pretresanje na osnovu usmenog zahtjeva za pretresanje apelanta i vozila koji je on tada koristio (registrirano na lice E. T.), sačinila službenu zabilješku o tome i u roku od 24 sata od izdavanja naredbe zabilješku predala sudu. Navedene činjenice Vrhovni sud je utvrdio uvidom u CMS-u i uvidom u službenu zabilješku od 28. oktobra 2017. godine.

13. Isto tako, suprotno žalbenim prigovorima, radnja pretresanja oduzetih mobilnih telefona je preduzeta u skladu s odredbom člana 115. st. 2. i 3. ZKPRS koja propisuje pretresanje, između ostalog, i mobilnih telefonskih aparata. Osim toga, istaknuto je da se pobijana presuda ne zasniva isključivo ili u pretežnom dijelu na vještačenju mobilnih telefona, a i sam apelant nije osporio da je u kritično vrijeme koristio karticu s navedenim telefonskim brojem (koja je na osnovu zakonitog pretresa oduzeta od njega), već je, naprotiv, tu činjenicu i potvrdio prilikom saslušanja u svojstvu svjedoka na pretresu pred prvostepenim sudom.

14. Nadalje, suprotno navodima iz žalbe, Vrhovni sud nalazi da izreka pobijane presude nije nerazumljiva, niti protivrječna sama sebi i danim razlozima i obrazloženje sadrži razloge u pogledu svih odlučnih činjenica s aspekta postojanja krivičnog djela i apelantove krivice i činjenica odlučnih za pravilnu primjenu Krivičnog zakona.

15. Suprotno prigovorima koji se iznose u braniočevoj žalbi, činjenična utvrđenja pobijane presude, prema ocjeni Vrhovnog suda, potpuna su i pravilna. Ona su zasnovana na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom, koji su izneseni u obrazloženju pobijane presude, ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295. stav 2. ZKPRS. Takvim pristupom ocjeni izvedenih dokaza izveden je i konačan, a prema ocjeni Vrhovnog suda i pravilan zaključak da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen. Prigovori žalbe kojima se ta utvrđenja dovode u sumnju, razlozima koji se iznose u žalbi, nisu osnovani. Naime, pobijana presuda detaljno iznosi sadržaj izvedenih dokaza kako objektivne tako i subjektivne prirode, sve te dokaze pravilno ocjenjuje i izvodi konačan, a prema ocjeni Vrhovnog suda i pravilan zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu optužba stavlja na teret. Tako je pobijana presuda iznijela sadržaj iskaza svih svjedoka optužbe, te je zatim sve te iskaze pravilno ocijenila. Prije svega, pobijana presuda je analizirala sadržaj iskaza svjedoka optužbe Žarka K. i Jovice V. te ih pravilno ocijenila i s aspekta sadržaja dovela u vezu s iskazom svjedoka Dražena K. datim u svojstvu svjedoka u istrazi i s iskazom svjedoka sa mjerama zaštite PI-333/17 (dat na pretresu pred prvostepenim sudom), kao i s dokazima pribavljenim posebnim istražnim radnjama, zatim zapisnicima o pretresanju i potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta pojedinačno navedenim u pobijanoj presudi, kao i vještačenjem oduzete materije koja asocira na opojnu drogu, te je dala valjane razloge, koje u cijelosti prihvata i Vrhovni sud, zbog čega prihvata iskaze navedenih svjedoka, kao i ostale dokaze, a zbog čega ne prihvata apelantov iskaz dat na pretresu u svojstvu svjedoka.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz čl. II/3.d), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant, prije svega, ističe da je osporena prvostepena presuda zasnovana na nezakonito prikupljenim dokazima, što je protivno članu 10. ZKPRS. Napominje da su naredbe o primjeni posebnih istražnih radnji donijeli Osnovni sud u Derventi i Okružni sud, te da te naredbe ne sadrže valjano obrazloženje iz kojeg razloga se dokazi ne bi mogli pribaviti na drugi način, izuzev primjenom naređenih posebnih istražnih radnji, dok prijedlozi Tužilaštva za određivanje i izvođenja posebnih istražnih radnji u krivičnom postupku protiv apelanta nisu prezentirani kao dokaz na glavnom pretresu. Tužilaštvo je uglavnom izvelo dokaze koji su pribavljeni primjenom većeg broja posebnih istražnih radnji, uz napomenu „da je u vrijeme primjene posebnih istražnih radnji i trajanja dokaznog postupka odredba ZKPBiH Odlukom Ustavnog suda BiH broj U 5/16 proglašena neustavnom i istekao je bio i rok koji je Ustavni sud odredio za izmjenu odredbi ZKP-a kojim su propisivane posebne istražne radnje, što je u suštini proizvelo da veći broj primijenjenih posebnih istražnih radnji kojima je Tužilaštvo pribavilo dokaze, a ti dokazi su izvedeni na glavnom pretresu i objektivno osporene odluke suda su donesene na osnovu nezakonito pribavljenih dokaza, odnosno nezakonito primijenjenog većeg broja posebnih istražnih radnji i dokaza koji su primjenom posebnih istražnih radnji pribavljeni koji su kao plod otrovne voćke“. Navodi da je u žalbi na presudu Okružnog suda od 17. jula 2018. godine odbrana prigovorila na zakonitost pribavljenih dokaza i ukazala na povrede Ustava Bosne i Hercegovine i pri tome se pozvala i na stav Ustavnog suda izražen u Odluci broj AP 291/08, ukazujući da je pobijana presuda u suštini donesena isključivo na dokazima koje je sačinila policija, a od ostalih dokaza koje je Tužilaštvo izvelo su saslušanja ostalih saoptuženih koji su u ranijem toku postupka zaključili sporazum s Tužilaštvom, uz napomenu da su iskazi saoptuženih dati u istrazi i na glavnom pretresu bili bitno različiti u odlučujućim činjenicama, a čitan je i iskaz svjedoka Dražena K., dat u istrazi, što je provedeno kao dokaz, iako taj svjedok prije davanja iskaza pred Tužilaštvom nije položio zakletvu pa se takav iskaz nije mogao koristiti kao dokaz jer je nezakonito pribavljen. Odbrana je prigovorila i na činjenicu da se saoptuženi, koji su prethodno zaključili sporazum sa Tužilaštvom, nisu obavezali na davanje iskaza, odnosno svjedočenje u postupku protiv apelanta, ali su ipak svjedočili i njihovi iskazi su bili u suprotnosti s dokazima koji su pribavljeni posebnim istražnim radnjama tajnog praćenja i snimanja, naročito iskaz Jovice V. Dalje, apelant navodi da je bio u pritvoru jer ima dvojno državljanstvo, dok su „ostali saoptuženi“ nakon zaključenja sporazuma o priznanju krivice pušteni iz pritvora, mada je jedan od njih također ima dvojno državljanstvo, što je nedopustivo. Ove prigovore je isticao u žalbi na rješenja o određivanju i produžavanju pritvora, ali Okružni sud i Vrhovni sud, odlučujući o apelantovim žalbama, „i dalje su istrajavali s pritvorom“ i njegove tvrdnje nisu prihvatali.

b)Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je u odgovoru naveo da je taj sud, kao i prvostepeni sud, donio pravilnu i zakonitu presudu kojom nije došlo do povrede apelantovih prava na koja se pozvao u apelaciji.

18. Okružni sud je naveo da iz sadržaja apelacije proizlazi da se u njoj, zapravo, ponavljaju svi argumenti koje je apelant već ranije iznosio, najprije tokom prvostepenog postupka, a kasnije i u žalbi na pobijanu presudu ovog suda i svi su već predmet ocjene pred Vrhovnim sudom u pobijanoj presudi od 7. juna 2019. godine i taj sud ih s pravom nije prihvatio, za šta je dao uvjerljivo obrazloženje. Ukazano je da su, suprotno apelantovim navodima, sve naredbe o određivanju, produžavanju ili proširenju posebnih istražnih radnji u odnosu na optužene obuhvaćene tim naredbama donesene na tužiočev obrazloženi prijedlog, one sadrže podatke o licima protiv kojih se radnje ptrduzimaju, osnove sumnje za krivično djelo za koje se prema Krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna (za predmetno krivično djelo se može izreći kazna zatvora od pet do petnaest godina), razlozi za njihovo preduzimanje, bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnje, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje, te razloge zbog kojih se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim poteškoćama. Pritom, suprotno navodima iz žalbe, određivanje nekoliko vrsta posebnih istražnih radnji nikako ne znači da su nezakoniti dokazi pribavljeni na osnovu tih posebnih istražnih radnji jer odredbama ZKPRS nije propisano nikakvo ograničenje u pogledu mogućnosti određivanja više vrsta posebnih istražnih radnji. Osim toga, Odluka Ustavnog suda broj U 5/16 ne samo što se odnosi na ZKPBiH već govori o tome da je preširoko postavljen dijapazon krivičnih djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje. U vezi s tim, nakon donošenja navedene odluke Ustavnog suda, došlo je do izmjene i dopune ZKPRS tako što je propisano da se posebne istražne radnje mogu odrediti i za krivična djela za koja se može izreći kazna zatvora u trajanju od pet godina ili više, a kako je već naprijed navedeno za predmetno krivično djelo se može izreći kazna zatvora od pet do 15 godina. Bez osnova su i žalbeni prigovori kojima apelant ističe da prvostepeni sud nije mogao prihvatiti kao dokaz iskaze svjedoka Dražena K. iz istrage. Naime, pravilno je prvostepeni sud prihvatio kao dokaz iskaz Dražena K. dat u svojstvu svjedoka u istrazi jer su u potpunosti bili ispunjeni uvjeti iz odredbe člana 288. stav 2. ZKPRS, te je u skladu s odredbom člana 288. stav 1. ZKPRS pravilno korišten i iskaz svjedoka Jovice Vice iz istrage, koji je ovom svjedoku predočen nakon što je svjedočio na pretresu pred prvostepenim sudom. Pritom, Okružni sud je naglasio da se pobijana presuda ne zasniva isključivo na iskazu svjedoka Dražena K. iz istrage.

19. Tužilaštvo je istaklo da su navodi apelacije u potpunosti neosnovani.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12, 91/17 i 66/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i koji se za potrebe ove odluke koristi kao neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Zakonitost dokaza Član 10. stav (2) (2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

Vrste posebnih istražnih radnji i uslovi za njihovu primjenu Član 234. st.(1),(2) i (6) (1) Protiv lica za koje postoje osnovi sumnje da je samo ili zajedno sa drugim licima učestvovalo ili učestvuje u izvršenju krivičnog djela iz člana 235. ovog zakona mogu se odrediti posebne istražne radnje, ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nesrazmjernim teškoćama.

(2)Istražne radnje iz stava 1. ovog člana su:

a) nadzor i tehničko snimanje telekomunikacija,

b) pristup kompjuterskim sistemima i kompjutersko sravnjenje podataka,

v) nadzor i tehničko snimanje prostorija,

g) tajno praćenje i tehničko snimanje lica, transportnih sredstava i predmeta koji su u vezi sa njima,

d) korišćenje prikrivenih istražilaca i korišćenje informatora,

đ) simulovani i kontrolisani otkup predmeta i simulovano davanje potkupnine i

e) nadzirani prevoz i isporuka predmeta.

(6) Prikriveni istražilac je posebno obučeno ovlašćeno službeno lice koje istražuje pod izmijenjenim identitetom. Prikriveni istražilac smije pod svojim izmijenjenim identitetom učestvovati u pravnom prometu. Ukoliko je to neophodno za formiranje i održavanje tog identiteta, mogu se izraditi, izmijeniti ili koristiti odgovarajuća dokumenta.

Krivična djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Član 235.

Radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona mogu se odrediti za krivična djela:

[…]

g) za koja se prema Krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji Član 236.

(1) Istražne radnje iz člana 234. stav 2. ovog zakona određuje naredbom sudija za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužioca, koji sadrži: podatke o licu protiv koga se radnja preduzima, osnove sumnje iz člana 234. st. 1. ili 3. ovog zakona, razloge za njeno preduzimanje i ostale bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnji, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje. Naredba sadrži iste podatke kao i prijedlog tužioca, kao i utvrđivanje trajanja naređene radnje.

(2) Izuzetno, ako se pisana naredba ne može dobiti na vrijeme i ako postoji opasnost od odgađanja, može se početi sa izvršavanjem istražne radnje iz člana 234. ovog zakona i na osnovu usmene naredbe sudije za prethodni postupak.

Pisani nalog sudije za prethodni postupak mora biti pribavljen u roku od 24 časa od izdavanja usmene naredbe.

(3) Istražne radnje iz člana 234. stav 2. t. a), b), v), g) i e) ovog zakona mogu trajati najduže do mjesec dana, a iz posebno važnih razloga mogu se, na obrazloženi prijedlog tužioca, produžiti za još mjesec dana, s tim da mjere iz t. a),

b) i v) mogu trajati ukupno najduže šest mjeseci, a mjere iz t. g) i e) ukupno najduže tri mjeseca. Zahtjev za radnju iz člana 234. stav 2. tačka đ) ovog zakona može se odnositi samo na jednokratni akt, a zahtjev za svaku narednu radnju protiv istog lica mora sadržavati razloge koji opravdavaju njenu upotrebu.

(4) Naredba sudije za prethodni postupak, kao i prijedlog tužioca iz stava 1. ovog člana čuvaju se u posebnom omotu. Tužilac i sudija za prethodni postupak će sastavljanjem ili prepisom zapisnika bez navođenja ličnih podataka prikrivenog istražioca i informatora ili na drugi odgovarajući način spriječiti da neovlašćena lica, osumnjičeni i njegov branilac otkriju identitet prikrivenog istražioca i informatora.

[...] Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Član 288. st. (1)i (2) (1)Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2)Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitana lica umrla ili trajno duševno oboljela ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih razloga.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 13 0 K 004695 18 Kž 7 od 7. juna 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 19. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant smatra da su osporenim odlukama prekršena prava iz čl. II/3.d), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5, 6. i 8. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

28. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim za krivično djelo propisano zakonom, te je osuđen na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud ukazuje da, iako je osnovna svrha člana 6. Evropske konvencije, kada je riječ o krivičnom postupku, da osigura pošteno suđenje na „sudu“ koji je nadležan da rješava o „svakoj krivičnoj optužbi“, to ne znači da se taj član ne primjenjuje i na pretkrivični postupak. Prema tome, član 6. može biti mjerodavan prije nego što predmet dođe u fazu suđenja (pred sud) ako i u mjeri u kojoj postoji vjerovatnost da će pravičnost suđenja biti ozbiljno narušena inicijalnim nepoštovanjem odredaba tog člana (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Imbrioscia protiv Švicarske, presuda od 24. novembra 1993. godine, stav 36, serija A, broj 275, te Salduz protiv Turske, presuda od 27. novembra 2008. godine [GC], broj 36391/02, stav 50).

29. U konkretnom slučaju, apelant u suštini problematizira, u proceduralnom smislu, cjelokupni tok predmetnog krivičnog postupka u autonomnom konvencijskom značenju „krivične optužbe, prvenstveno ukazujući na nepoštovanje proceduralnih garancija. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je identične navode kao i u apelaciji apelant iznosio pred redovnim sudovima na dvije instance.

30. Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. juli 1988. godine, st. 45–46, serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. juni 1998. godine, stav 34, Izvještaji 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Evropski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje da li određena vrsta dokaza, na primjer dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, mogu biti prihvatljivi ili, upravo, da li je aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste da li je postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i, tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, prirodu utvrđene povrede (vidi Evropski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stav 89, 10. mart 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stav 41, 28. juli 2009. godine). Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, pri ocjeni da li je postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu da li su poštovana prava odbrane. Mora se ispitati da li je aplikantu bila data mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi Evropski sud, Szilagyi protiv Rumunije (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. decembar 2013. godine).

31. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je u predmetnom postupku došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje na način na koji to on tvrdi, odnosno jesu li organi javne vlasti, te redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u predmetnom krivičnom postupku postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije primjenjujući relevantne procesnopravne norme.

32. Naime, dovodeći u vezu naprijed citirane standarde sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji su redovni sudovi tumačili i primijenili relevantne procesne norme, koje se odnose na provođenje posebnih istražnih radnji, te kod zaključka da su svi dokazi koji su odbijeni provođenjem posebnih istražnih radnji zakoniti dokazi. U tom smislu su redovni sudovi utvrdili da iz uvida u naredbe koje su priložene kao dokaz proizlazi da su sve naredbe o određivanju, produžavanju ili proširenju posebnih istražnih radnji u odnosu na optužene obuhvaćene tim naredbama donesene na tužiočev obrazloženi prijedlog, da sadrže podatke o licima protiv kojih se radnje preduzimaju, osnove sumnje za krivično djelo za koje se prema Krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna (za predmetno krivično djelo se može izreći kazna zatvora od pet do petnaest godina), razlozi za njihovo preduzimanje, bitne okolnosti koje zahtijevaju preduzimanje radnje, navođenje radnje koja se zahtijeva i način njenog izvođenja, obim i trajanje radnje, te razloge zbog kojih se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano s nesrazmjernim poteškoćama. Pritom je ukazano da, suprotno apelantovim navodima, određivanje nekoliko vrsta posebnih istražnih radnji nikako ne znači da su nezakoniti dokazi pribavljeni na osnovu tih posebnih istražnih radnji jer odredbama ZKPRS nije propisano nikakvo ograničenje u pogledu mogućnosti određivanja više vrsta posebnih istražnih radnji.

33. U vezi s tim, Ustavni sud želi da ukaže da „kritika sadržaja“ navedenih akata od apelanta u suštini jeste pitanje njihove zakonitosti, odnosno nedostajanje potrebnih elemenata, kako je propisano odredbama ZKPRS može upućivati na njihovu (ne)zakonitost. Međutim, prema obrazloženju redovnih sudova, koji su detaljno ispitali navode koje apelant ponavlja u apelaciji, ovi akti su u svemu donijeti u skladu s odredbama ZKPRS. U ovom dijelu Ustavni sud podsjeća da je apelant imao učinkovitu mogućnost osporiti vjerodostojnost navedenih dokaza i usprotiviti se njihovoj upotrebi, a tu priliku je i iskoristio kako za vrijeme postupka pred prvostepenim sudom tako i kasnije u postupcima po korištenom redovnom pravnom lijeku. Redovni sudovi su, prema tome, ispitali osnovanost njegovih tvrdnji te dali obrazloženje za svoje odluke. Činjenica da apelant nije bio uspješan ni u kojem koraku ne mijenja činjenicu da je imao učinkovitu mogućnost osporiti dokaze te se usprotiviti njihovoj upotrebi. Ustavni sud dodatno ukazuje da su apelant i njegov izabrani branilac aktivno učestvovali u svim fazama krivičnog postupka, osobito u pribavljanju dokaza i osporavanju inkriminirajućih dokaza protiv njega. Osim toga, Ustavni sud ističe da sporni dokazi nisu bili jedini dokazi na kojima se temeljila osuđujuća presuda u apelantovom slučaju. Prilikom apelantovog osuđivanja, redovni sud je, pored ostalog, posebno uzeo u obzir iskaz Dražena K. koji je dao u istražnoj fazi u prisustvu svog branioca, a koji apelant ne problematizira predmetnom apelacijom u smislu njegove zakonitosti usljed eventualne iznuđenosti ili pribavljenog kršenja ljudskih prava i sloboda. Navedeni iskaz iz istrage je redovni sud uzeo obzir (primjenom člana 288. stav (2) ZKPRS) zajedno s iskazom koji je apelant dao na glavnom pretresu u svojstvu svjedoka, te je navedene iskaze detaljno ispitao zajedno i s iskazima drugih svjedoka prilikom donošenja presude, tj. izvođenja zaključka o dokazanosti činjenice da je apelant počinio predmetno krivično djelo (član 295. ZKPRS). Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava apelantove odbrane nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza ili da je procjena redovnih sudova bila proizvoljna, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu, kao i da je osuđujuća presuda zasnovana na „nezakonitim“ dokazima.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud primjećuje da iz veoma detaljnog obrazloženja osporenih odluka u vezi s navedenim navodima – prigovorima proizlazi da su redovni sudovi ispitali i odgovorili na sve iznesene apelantove prigovore. Prema ocjeni Ustavnog suda, redovni sudovi su jasno naveli relevantne propise primjenom kojih su došli do svojih zaključaka, te Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka, kao i u primjeni procesnog prava ne može da pronađe bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak. Pojedinačna analiza svakog apelantovog navoda svela bi se na ponavljanje zaključaka redovnih sudova, te imajući u vidu navedene standarde, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja nalazi da su ispoštovane sve proceduralne garancije prava na pravičan postupak, te da apelant, osim nezadovoljstva osporenim odlukama i vlastitog viđenja stvari, ne nudi konkretne dokaze da mu je povrijeđeno pravo na pravičan postupak. Osim navedenog, Ustavni sud mora da primijeti da apelantovim određenim navodima zaista nedostaje konkretizacija jer se samo poziva na određene odredbe ZKPRS, bez jasnih navoda šta je zapravo ono čime je povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.

35. Ustavni sud smatra da apelantovim navodima nije dovedeno u pitanje poštovanje garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. Apelant u apelaciji ističe i povredu prava iz člana II/3.d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 8. Evropske konvencije, koje ničim nije konkretizirao, niti Ustavni sud može iz dostavljenih odluka, apelacije i ostalih dokumenata pronaći elemente koji eventualno pokreću pitanje povrede tih prava, zbog čega nalazi da nije potrebno da se dalje upušta u ispitivanje tih navoda. VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer u okolnostima konkretnog slučaja nema ničega što bi uputilo na zaključak da su osporene presude zasnovane na nezakonitim dokazima, odnosno da je došlo do proizvoljne primjene odredbi ZKPRS ili zloupotrebe procesnog prava na apelantovu štetu, ili da postupak u cjelini nije bio pravičan, ili da su na bilo koji način povrijeđene garancije prava na pravičan postupak.

38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3337/19 (I.P.) | Sudska praksa | Aktio