Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-943/21 (M. G.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Djelotvoran pravni lijek
- Građanski postupak
- Izvršenje
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Izvršni postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-943/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-943/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Milena Grabovac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Milena Grabovac protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Mal 069590 20 Gž od 3. aprila 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 I 069590 18 Mal od 29. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milena Grabovac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Željko Šurlan advokat iz Banjaluke, podnijela je 23. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 I 069590 20 Rev od 25. novembra 2020. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Mal 069590 20 Gž od 3. aprila 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 I 069590 18 Mal od 29. novembra 2019. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2204/20 od 15. jula 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Okružnog suda od 3. aprila 2020. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda broj 85 0 I 069590 20 Rev od 25. novembra 2020. godine revizija apelantice odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, obavezana je apelantica da tužiocu ("Gradska toplana" a.d. Doboj) isplati dug za isporučenu toplotnu energiju za stan u Doboju u ukupnom iznosu od 645,36 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je tužilac Osnovnom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv apelantice na osnovu vjerodostojne isprave, radi naplate glavnog duga sa sporednim potraživanjima, te da je Osnovni sud Rješenjem broj 85 0 I 069590 17 Kom od 9. marta 2018. godine odredio predloženo izvršenje. Dalje je naveo da je Osnovni sud rješenjem od 31. augusta 2018. godine usvojio prigovor apelantice, odgodio izvršenje u ovoj pravnoj stvari, te odredio da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom (član 50. stav 4. Zakona o izvršnom postupku). S tim u vezi je naveo da su tužilac i apelantica zasnovali obligaciono-pravni odnos i da je apelantica korisnik toplotne energije tužioca za stambenu jedinicu u Doboju, te da je dužna tužiocu platiti glavni dug od 645,36 KM sa zakonskim zateznim kamatama, a na osnovu člana 16. st. 1. i 2. Zakona o komunalnim djelatnostima, čl. 2. i 3. Odluke o izmjenama i dopunama odluke o opštim i tehničkim uslovima isporuke toplotne energije i tehničkim uslovima gradnje jedinstvenog toplifikacionog sistema u Doboju, te člana 277. i člana 279. stav 3 Zakona o obligacionim odnosima. Naveo je da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev (konačno preciziran na zapisniku od 11. januara 2019. godine) tužioca po računima, te da je odlučivao u granicama konačno preciziranog tužbenog zahtjeva tužioca. Također je naveo da to što je prvostepeni sud zasnovao pobijanu presudu na računima od 10. maja, 11. juna i 12. jula 2016. i računima od januara, februara, marta i aprila 2017. godine, na kojima je kao zakonski zastupnik tužioca označen "v.d. direktor S.J.", koji je za direktora postavljen 23. jula 2019. godine, ne utiče na pravilnost i zakonitost prvostepene presude, jer je u vrijeme vođenja parničnog postupka S.J. vršio dužnost v.d. direktora tužioca koji je i bio ovlašten da izdaje i potpisuje punomoć i druge isprave za tužioca. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, naveo je da su nedozvoljeni prigovori apelantice istaknuti u pravcu pobijanja prvostepene presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 433. stav 1. Zakona o parničnom postupku). Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica navodi da tužilac nije isporučio toplotnu energiju, te da je tek na pripremnom ročištu od 21. augusta 2019 godine naveo na osnovu kojih računa potražuje iznos naveden u rješenju o izvršenju. Apelantica navodi da „računi od 10. maja, 11. juna i od 12. jula 2016. godine, te od 31. januara, 28. februara, 31. marta i 30. aprila 2017. godine, na kojima je kao zakonski zastupnik tužioca označen v.d. direktor S.J., koji je za direktora postavljen 23. jula 2019. godine, nisu vjerodostojne isprave jer nisu izdani u vrijeme koje je naznačeno na računima već nakon što je S.J. postao direktor“. Također, apelantica navodi da je neosnovan zaključak drugostepenog suda da je prvostepeni sud odlučivao u granicama konačno preciziranog tužbenog zahtjeva.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelantice, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Okružnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević