Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-967/21 (R. R.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-967/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-967/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Rade Radić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Rade Radić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 021759 18 Uvp od 19. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Rade Radić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Slobodan Bulatović advokat iz Banjaluke, podnio je 25. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 021759 18 Uvp od 19. januara 2021. godine.
2. Odjeljenje za boračko-invalidsku zaštitu Grada Banjaluka je Zaključkom broj 06-560-400/2016 od 30. novembra 2016. godine odbacilo kao nedopušten apelantov zahtjev od 8. novembra 2016. godine za utvrđivanje novog procenta vojnog invaliditeta po osnovu pogoršanja zdravstvenog stanja, te konstatovalo da i dalje ostaje na snazi rješenje Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 16-03/4-1 -4-560 1046/2011 od 30. decembra 2012. godine.
3. Tuženi je Rješenjem broj 16-03/4-1-4-560-580/16 od 31. oktobra 2017. godine odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv zaključka od 30. novembra 2016. godine.
4. Okružni sud u Banjaluci je Presudom broj 11 0 U 021759 17 U od 14. maja 2018. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu protiv rješenja tuženog od 31. oktobra 2017. godine.
5. Vrhovni sud je osporenom odlukom od 19. januara 2021. godine odbio apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 14. maja 2018. godine.
6. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepena ljekarska komisija u nalazu i mišljenje od 28. novembra 2016. godine konstatovala da je apelantu 2012. godine izvršeno operativno liječenje u vidu ekstirpacije IV diskusa (na nivou L3 i L4), da je primijenjena fizikalna terapija i praćenje od strane neurologa i fizijatra, te da se radi o oboljenju koje je obuhvaćeno članom 40. stav 3. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca Odbrambeno-otadžbinskog rata Republike Srpske (u daljem tekstu: Zakon o pravima boraca), pa nisu ispunjeni uslovi za povećanje vojnog invaliditeta. Dalje je naveo da je drugostepena ljekarska komisija u nalazu i mišljenju od 26. oktobra 2017. godine dala i dodatno obrazloženje u pravcu ocjene da se kod apelanta radi o oboljenju iz člana 40. stav 3. Zakona o pravima boraca, jer se radi o degenerativnom oboljenju kičmenog stuba, kao multifaktorijalno uzrokovanom oboljenju. Naime, naveo je da se apelantovo ranjavanje desilo 1992. godine nakon eksplozije granate u unutrašnju stranu desne natkoljenice, da su se bolovi u slabinskom dijelu kičme sa širenjem u lijevu nogu javili 1994. godine, a intenzivirali 1995. godine, te da je nakon fizikalnog tretmana i dijagnostičke obrade operativno liječen od 20. juna do 10. jula 1995. godine zbog hemijacije mekoga jedra između L4 i L5 slabinskog pršljena lijevo. Također je naveo da je pregledom apelanta konstatovano da apelant nosi plastični peroneus aparat za obuću lijevog stopala, da se na nivou desne natkoljenice nalazi ožiljak na unutrašnjoj strani, te da su mišići natkoljenice očuvanog tonusa i trofike. S tim u vezi, naveo je da se kod apelanta radi o multifaktorijalnom oboljenju kičme, diskus herniji, koja nije posljedica ranjavanja, jer prema nalazu i medicinskoj dokumentaciji nema posljedica ranjavanja, postoji ožiljak, a mišići natkoljenice su očuvanog tonusa i trofike. Također je naveo da je posljedica operacije izvršene 1995. godine zbog diskus hernije na nivou L4 i L5 pršljenova lijevo izražena slabost mišića inervisanih od nerva peroneusa zbog čega nosi peroneus aparat (nalaz i mišljenje dr. Z. V., neurologa od 29. maja 2008. godine). Naveo je da novi operativni zahvat kičme i bolničko liječenje, na koje se apelant poziva, ukazuju da se radi o stanju vezanom za navedeno oboljenje kičme, a ne ranjavanje. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da su bili ispunjeni uslovi iz člana 130. stav 2. Zakona o pravima boraca za odbacivanje apelantovog zahtjeva kao nedopuštenog.
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi „da ni prvostepena ni drugostepena ljekarska komisija nije na pravilan način cijenila sve nalaze i ostalu medicinsku dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta kao i zdravstveno stanje u kojem se apelant nalazi od njegovog ranjavanja i boravka u oružanim snagama pa sve do danas“.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Vrhovnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević