Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1038/21 (A. B.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1038/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1038/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Admir Beganović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Admir Beganović protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 I 130309 21 Gž od 24. februara 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Admir Beganović protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko distrikta BiH broj 96 0 I 130309 21 Gž od 24. februara 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Admir Beganović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Brčkog, kojeg zastupa Osman Mulahalilović advokat iz Brčkog, podnio je 29. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Apelacionog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 I 130309 21 Gž od 24. februara 2021. godine.

2. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda Brčko Distrikta BiH (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 I 130309 20 I od 9. jula 2020. godine, u izvršnom postupku tražioca izvršenja (Brčko Distrikt BiH, zastupan po Pravobranilaštvu Brčko Distrikta BiH) protiv apelanta kao izvršenika, dozvoljeno je izvršenje na osnovu izvršne isprave, pravosnažne presude Osnovnog suda od 20. decembra 2018. godine. Predmetnim rješenjem o izvršenju obavezan je apelant da tražiocu izvršenja preda u posjed i slobodno raspolaganje nekretninu pobliže označenu tim rješenjem, vlasništvo tražioca izvršenja, oslobođenu od lica i stvari apelanta u roku od osam dana od dana prijema rješenja o izvršenju, te je određeno da će se izvršenje, ukoliko apelant u ostavljenom roku ne ispuni dobrovoljno prednju obavezu, sprovesti prinudno, ispražnjenjem i predajom u posjed predmetnih nekretnina.

3. Odlučujući o prigovoru apelanta izjavljenom protiv rješenja Osnovnog suda od 9. jula 2020. godine, taj sud je Rješenjem broj 96 0 I 130309 20 I od 22. oktobra 2020. godine predmetni prigovor odbio kao neosnovan.

4. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Osnovnog suda od 22. oktobra 2020. godine, Apelacioni sud je osporenim Rješenjem broj 96 0 I 130309 21 Gž od 24. februara 2021. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.

5. U obrazloženju osporenog rješenja Apelacioni sud je naveo da je po ocjeni tog suda prvostepeni sud odluku o neosnovanosti prigovora apelanta opravdao dovoljnim i jasnim razlozima, koje kao pravilne prihvata i ovaj sud, jer je u konkretnom slučaju prijedlog za izvršenje podnesen 26. maja 2020. godine na osnovu izvršne isprave, presude Osnovnog suda od 20. decembra 2018. godine, koja je kao takva u skladu s odredbama člana 31. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) podobna za izvršenje s obzirom na to da su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. Apelacioni sud je dalje naveo da je predmetni prijedlog za izvršenje od 26. maja 2020. godine u potpunosti identičan sa stavom drugim izreke navedene izvršne isprave na osnovu koje je i predloženo konkretno izvršenje, te formalno i sadržinski ispunjava sve kriterijume propisane odredbama člana 43. ZIP, dok je doneseno rješenje o izvršenju u potpunosti u skladu s odredbama člana 47. ZIP. Apelacioni sud je takođe naveo da je odredbama člana 59. ZIP propisano da se protiv rješenja o izvršenju može podnijeti prigovor iz razloga koji sprječavaju izvršenje, pa, između ostalog, i ako je izvršna isprava na osnovu koje je doneseno rješenje o izvršenju ukinuta, preinačena ili na drugi način stavljena van snage, odnosno ako je na drugi način izgubila djelotvornost ili je utvrđeno da je bez učinka. Apelacioni sud je naveo da se, dakle, pravilnost i zakonitost izvršne isprave ne može osporavati i ispitivati u izvršnom postupku s obzirom na to da apelant navodima iz prigovora (na kojima istrajava i u žalbi) osporava pravilnost i zakonitost izvršne isprave na osnovu koje je dozvoljeno predloženo izvršenje, nego isključivo u onom postupku u kojem je ta isprava donesena, pa se, tek ukoliko se u tom postupku uspješno ospori, taj prigovor može istaći protiv rješenja o izvršenju. Apelacioni sud je takođe naveo da je je izvršni sud ovlašćen da ispituje isključivo formalnu ispravnost izvršne isprave, odnosno da li ta isprava sadrži sve elemente koje u smislu odredbi člana 31. ZIP izvršna isprava mora sadržavati da bi bila podobna za izvršenje (koje elemente sudska presuda na osnovu koje je dozvoljeno izvršenje u konkretnom predmetu sadrži).

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola br. 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant ističe da je izvršna isprava na osnovu koje je određeno izvršenje u predmetnom postupku „neizvršiva i neprovodiva“, te da Apelacioni sud u osporenom rješenju nije dao „pravno obrazloženje o navodima iz žalbe apelanta da izvršna isprava nije podobna za izvršenje, odnosno da je ista neizvršiva“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glase:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

8. U odnosu na osporeno rješenje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

9. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku koji je pokrenuo tražilac izvršenja protiv apelanta na osnovu izvršne isprave, pravosnažne presude Osnovnog suda od 20. decembra 2018. godine. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“ apelanta, već da su ona utvrđena predmetnom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, izvršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. b)U odnosu na navode o povredi prava na imovinu

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost, odnosno ne nalazi da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku postupka, koje navode je Apelacioni sud, prilikom donošenja odluke o žalbi, razmotrio i jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1038/21 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio