Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4750/20 („TEHNOSINT“ d.o.o. Laktaši)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4750/20
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-4750/20, rješavajući zahtjev „TEHNOSINT“ d.o.o. Laktaši za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev „TEHNOSINT“ d.o.o.
Laktaši za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. „TEHNOSINT“ d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Gordana Erceg, advokat iz Banja Luke, podnio je 30. decembra 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 218765 20 Rev od 12. novembra 2020. godine. Apelant je, 24. februara 2021. godine, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud odložio provođenje izvršenja u predmetu Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 I 339018 20 I, do donošenja odluke o apelaciji.
2. Zdravko Simić (u daljnjem tekstu: tužitelj) je 13. jula 2015. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta kao prvotuženog i Grada Banja Luka kao drugotuženog (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi naknade štete.
3. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 218765 15 P od 25. aprila 2019. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 71 0 P 218765 19 Gž od 11. decembra 2019. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se obavežu apelant i drugotuženi da mu na „ime tržišne vrijednosti zahvaćenog i asfaltiranog zemljišta“ solidarno isplate iznos od 33.316,80 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Tužitelj je obavezan da apelantu i drugotuženom isplati pojedinačno precizirane iznose na ime naknade troškova postupka, dok je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka. U obrazloženju presuda je navedeno da je u postupku nesporno utvrđeno da je tužitelj vlasnik i posjednik nekretnina k.č. br. 768/3 i 769/3 što je utvrđeno na osnovu z.k. izvatka broj 13520 od 7. juna 2018. godine, te kopije katastarskog plana od 12. juna 2018. godine sa identifikacijom. Utvrđeno je da je apelant 2011. godine kao investitor prilikom izgradnje poslovno-stambenog objekta -lamela 8 u ulici Slobodana Kusturića u Banja Luci, zauzeo i asfaltirao zemljište navedenih nekretnina i to k.č. 768/3 u površini od 48m2, a k.č 769/3 površine od 50 m2, odnosno ukupno 98 m2, te da zauzeti i asfaltirani dio zemljišta (u daljnjem tekstu: sporno zemljište) predstavlja „saobraćajnu površinu“, odnosno pristupnu saobraćajnicu parking mjestima koji su u funkciji izgrađenog stambeno poslovnog objekta -lamela 8.
4. Iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da su sudovi zauzeli stav da u apelantovim radnjama nema elemenata protivpravnosti jer je dokazano da je važećim Regulacionim planom „Jug3“ sporno zemljište predviđeno za izgradnju saobraćajne površine sa parking mjestima, a što proizilazi i iz idejno arhitektonskog rješenja – stambenoposlovnog objekta -lamele 8. Također, iz obrazloženja presuda proizlazi da su sudovi zaključili da je sporno zemljište u vrijeme asfaltiranja (2011. godine), bilo u suvlasništvu tužioca i drugotuženog, te da se tužitelj nije protivio asfaltiranju spornog zemljišta, niti je tražio uklanjanje asfaltirane površine i predaju u posjed, već je zajedno sa apelantom 6. novembra 2013. godine podnio zahtjev naležnom organu drugotuženog za izdavanje lokacijskih uslova za izgradnju stambenoposlovnog objekta (lamele 8). Cijeneći da se tužitelj nije usprotivio asfaltiranju spornog zemljišta niti je od apelanta kao investitora tražio isplatu naknade na ime tržišne vrijednosti zauzetog zemljišta kao ni restituciju istog, redovni sudovi su zaključili da tužitelju ne pripada naknada štete isplatom tržišne protivvrijednosti spornog zemljišta, shodno odredbama člana 62. stav 2. Zakona o stvarnim pravima.
5. Odlučujući o reviziji tužitelja Vrhovni sud je donio presudu broj 71 0 P 218765 20 Rev od 12. novembra 2020. godine kojom je revizija usvojena i nižestepene presude prinačene tako što su apelant i drugotuženi obavezani da tužitelju na ime tržišne vrijednosti zahvaćenog zemljišta solidarno isplate iznos od 33.316,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom apelant i drugotuženi su obavezani da tužitelju na ime naknade troškova postupka solidarno isplate iznos od 7.867,00 KM dok je preko ovog iznosa zahtjev za naknadu troškova odbijen. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je nakon što je ponovio činjenične i pravne zaključke nižestepenih sudova, zaključio da je revizija tužitelja osnovana. Naime, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 62. stav 2. Zakona o stvarnim pravima kojom je propisano da „Ako je graditelj bio nesavjestan ili ako se vlasnik zahvaćenog zemljišta bez odgađanja usprotivio gradnji, vlasnik zemljišta može zahtijevati uspostavljanje prijašnjeg stanja i naknadu štete ili ustupiti zemljište graditelju uz isplatu tržišne vrijednosti. Vrhovni sud je ukazao da iz utvrđenog činjeničnog stanja nesporno proizilazi da je asfaltiranjem spornog zemljišta površine od 98 m2 koje je vlasništvo tužitelja sa 1/1 dijela, tužitelj izgubio faktičko vlasništvo na istom budući da je izgradnjom saobraćajnice sa parking mjestima, privedeno krajnjoj namjeni prema regulacionom planu. Vrhovni sud je također ukazao na nesporno utvrđenje da je između tužitelja i apelanta postojao dogovor da se gradi poslovno-stambeni objekat -lamela 8 i to dijelom na spornom zemljištu tužitelja i dijelom na apelantovim parcelama, u čijoj funkciji bi bila asfaltirana površina od 98 m2 spornog zemljišta koje je vlasništvo tužitelja, te da se u konačnom dogovor o zajedničkoj izgradnji lamele 8 nije realizovao, već je izgradnju iste izvršio apelant kao investitor. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da nije pravilan zaključak nižestepenih sudova da nema odgovornosti apelanta za isplatu naknade na ime vrijednosti spornog zemljišta koju potražuje tužitelj, budući da je dokazano da isto tužitelj nije prodao apelantu, već je njegovo odobrenje za izgradnju saobraćajnice sa parking mjestima uvjetovano dogovorom tužitelja i apelanta o budućoj zajedničkoj gradnji lamele 8. S obzirom da taj dogovor nije realiziran, Vrhovni sud je zaključio da je „otpao“ i osnov po kome je apelant kao investitor i izvođač radova zauzeo i asfaltirao sporno zemljište površine od 98 m, koje se, prema stanju lica mjesta, koristi za potrebe stambeno poslovnog objekta – lamale 8, izgrađenog od strane apelanta. Stoga, prihvatajući nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke S.B. kojim je utvrđena tržišna vrijednost spornog zemljišta (33.316,80 KM), a kojem nalazu apelant tokom postupka nije prigovarao, Vrhovni sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, te je donio odluku kao u izreci presude.
6. Apelant smatra da su mu osporenom presudom povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog prava jer smatra da na utvrđeno činjenično stanje nisu primjenjive odredbe člana 62. stav 2. Zakona o stvarnim pravima. S tim u vezi apelant ukazuje da je dogovorom sa tužiteljem asfaltirao sporno zemljište u cilju realizacije zajedničkog dogovora za izgradnje „lamele 8“, pa s obzirom da je tužitelj odustao od izgradnje i kao vlasnik zemljišta nije nikada zahtjevao uspostavljanje prijašnjeg stanja, odnosno uklanjanje asfalta sa spornog zemljišta, apelant smatra da tužitelju ne pripada pravo naknade na ime utvrđene vrijednosti spornog zemljišta.
7. Apelant predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi zabranio provođenje rješenja o izvršenju Osnovnog suda broj 71 0 I 339018 20 I od 28. decembra 2020. godine na osnovu izvršne presude Vrhovnog suda od 12. novembra 2020. godine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom po podnesenoj apelaciji i donošenja konačne odluke, a sve zbog sprečavanja nenadoknadive materijalne štete koja apelantu može biti pričinjena prinudnim provođenjem rješenja o izvršenju.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
9. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud, prije svega napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenom odlukom, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
11. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge potkrijepljene dokazima iz kojih bi Ustavnih sud zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U tom kontekstu, Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da izvršenje pravosnažne odluke koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-3981/19 od 12. januara 2021. godine, AP-2834/19 od 22. decembra 2020. godine i AP-1614/17 od 17. jula 2019. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
12. Ustavni sud zapaža da apelant svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva, prije svega, na tvrdnjama koje se tiču meritornog odlučivanja o podnesenoj apelaciji, jer svojim navodima u suštini ukazuje da na utvrđeno činjenično stanje nisu primjenjive odredbe člana 62. stav 2. Zkona o stvarnim pravima na kojima je utemeljena osporena presuda Vrhovnog suda. Ustavni sud smatra da navedeno u okolnostima konkretnog slučaja ne može predstavljati dovoljan osnov i razlog da bi Ustavni sud donio privremenu mjeru. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant nije ponudio argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, pri čemu njegovi navodi koji se suštinski odnose na meritum apelacije, nije relevantan argument za usvajanje zahtjeva. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević