Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1384/20 (J. K.)
Odluka donesena 19. 05. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 4. EK i član II/3.c) Ustava BiH (Zabrana ropstva i prinudnog rada)
- Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Djelotvoran pravni lijek
- Kleveta
- Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
- Ropstvo ili položaj ropske zavisnosti
- Član 5. EK – pravo na slobodu i sigurnost - obim zaštite
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1384/20
Apelacija
Odluka o meritumu
19. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1384/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Jasmina Kuduzović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija koju je podnijela Jasmina Kuduzović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 P 164998 19 Gž od 15. januara 2020. godine.
Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da Jasmini Kuduzović u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmine Kuduzović podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 126 0 P 164998 19 Gž od 15. januara 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Lukavcu broj 126 0 P 164998 13 P od 13. maja 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na efikasan pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na prava iz čl. II/3.b), II/3.c), II/3.d), II/3.f) i II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 4, 5. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jasmina Kuduzović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Lukavca podnijela je 13. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 P 164998 19 Gž od 15. januara 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Lukavcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 126 0 P 164998 13 P od 13. maja 2019. godine, kao i zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
2. Dopunom apelacije od 4. novembra 2020. godine apelantica je osporila i Rješenje Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 126 0 P 164998 20 Rev od 18. augusta 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Općinskog suda zatraženo je 19. augusta 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju, a od Općinskog suda u Tuzli zatraženo je 11. marta 2021. godine da dostavi odgovor na apelaciju.
4. Od zastupnikâ tuženih (S. H., M. Z., A. A. i S. Đ.) zatraženo je 13. aprila 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
5. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. septembra 2020. godine, Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 17. septembra 2020. godine, dok je Općinski sud u Tuzli dostavio odgovor na apelaciju 22. marta 2021. godine.
6. Zastupnici tuženih nisu u ostavljenom roku dostavili odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Apelantica je 6. juna 2003. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv S. H., M. Z., A. A. i S. Đ. sa zahtjevom da se obavežu tužene da joj na ime „naknade neimovinske štete zbog klevete“ isplate određene novčane iznose (prvotužena i drugotužena iznos od po 7.000,00 KM, trećetužena i četvrtotužena iznos od po 4.000,00 KM), te da joj na ime izgubljene zarade solidarno isplate iznos od 7.200,00 KM (dakle, ukupan iznos od 29.200,00 KM), sve sa zakonskim zateznim kamatama.
9. Spis predmeta je 16. juna 2003. godine dostavljen na postupanje Općinskom sudu u Tuzli.
10. Općinski sud u Tuzli je dopisom od 19. oktobra 2010. godine parničnim strankama uputio poziv za pripremno ročište, dok je dopisom od 8. decembra 2010. godine tužbu dostavio tuženim na odgovor.
11. Općinski sud u Tuzli je održao pripremno ročište 25. marta 2011. godine, a ročište za glavnu raspravu 19. oktobra 2011. i 10. januara 2012. godine (pri čemu je podneskom od 14. juna 2011. godine apelantica tražila odgodu zakazanog ročišta).
12. Općinski sud u Tuzli rješenjem od 24. januara 2012. godine konstatirao da se predmetna tužba smatra povučenom jer je apelantica neopravdano izostala sa zakazanog nastavka ročišta za glavnu raspravu (zakazanog za 10. januar 2012. godine).
13. Odlučujući o apelanticinoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Tuzli od 24. januara 2012. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 32 0 P 004817 12 Gž od 8. juna 2012. godine predmetnu žalbu uvažio i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak, te je spis predmeta dostavljen na postupanje Općinskom sudu u Tuzli 22. juna 2012. godine.
14. Općinski sud u Tuzli je održao ročište za glavnu raspravu 5. decembra 2013. godine.
15. Rješenjem Vrhovnog suda od 4. septembra 2012 godine odbijen je apelanticin prijedlog da se za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari odredi drugi stvarno nadležni sud u drugom kantonu.
16. Rješenjem Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 004819 13 P 2 od 5. decembra 2013. godine taj sud se proglasio mjesno nenadležnim za rješavanje o predmetnoj tužbi, te je spis predmeta dostavljen na postupanje Općinskom sudu.
17. Odlučujući o sukobu nadležnosti između Općinskog suda u Tuzli i Općinskog suda, Kantonalni sud je Rješenjem broj 03 0 V 011781 13 V od 23. aprila 2015. godine kao mjesno nadležan sud u predmetnom postupku odredio Općinski sud.
18. Općinski sud je dopisom od 17. septembra 2018. godine strankama uputio „poziv na glavnu raspravu“.
19. Apelantica je podneskom od 12. novembra 2018. godine zatražila izuzeće postupajućeg sudije, te je predmetni zahtjev odbijen rješenjem (predsjednika) Općinskog suda od 14. novembra 2018. godine.
20. Općinski sud je održao pripremno ročište 22. januara 2019. godine.
21. Apelantica je zatražila izuzeće Općinskog suda, te je predmetni zahtjev odbačen kao nedopušten rješenjem od 20. februara 2019. godine.
22. Općinski sud je održao ročište za glavnu raspravu 19. marta 2019. i 13. maja 2019. godine (pri čemu je u periodu između dva navedena ročišta za glavnu raspravu apelantica 19. aprila 2019. godine podnijela prijedlog za prekid postupka).
23. Rješenjem Općinskog suda broj 126 0 P 164998 13 P od 13. maja 2019. godine smatra se da je apelanticina tužba u predmetnom postupku povučena (jer apelantica nije pristupila na nastavak glavne rasprave zakazane za 13. maj 2019. godine), te je obavezana apelantica da tuženim naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.
24. Odlučujući o apelanticinoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 13. maja 2019. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 126 0 P 164998 19 Gž od 15. januara 2020. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio osporeno rješenje (u uvodu rješenja Kantonalnog suda omaškom je napisano da je osporeno rješenje Općinskog suda od 3. septembra 2019. godine). U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja spisa i razloga pobijanog rješenja proizlazi da apelantica nije pristupila na nastavak glavne rasprave zakazane za 13. maj 2019. godine, da je o zakazivanju rasprave apelantica obaviještena na glavnoj raspravi od 18. marta 2019. godine, da iz sadržine raspravnog zapisnika sa glavne rasprave slijedi da su stranke upozorene na posljedice nepristupanja na ročište, da apelantica nije opravdala svoj izostanak, da su na raspravu pristupili punomoćnici tuženih koji se nisu upustili u raspravljanje, te da je prvostepeni sud na istom ročištu donio rješenje kojim se apelanticina tužba smatra povučenom. Kantonalni sud je naveo da je u takvoj činjeničnoj i pravnoj situaciji došlo do zakonske presumpcije o povlačenju apelanticine tužbe u smislu člana 97. stav (3) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kako to pravilno zaključuje i prvostepeni sud u razlozima pobijanog rješenja.
25. Kantonalni sud je dalje naveo da se pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja ne može dovesti u sumnju apelanticinim žalbenim navodima da je prvostepeni sud prije donošenja pobijanog rješenja trebao donijeti rješenje o prekidu postupka kako bi se apelantici omogućilo da svoja prava ostvaruje pred drugim sudom, kao ni navodima da joj obavještenje suda od 29. aprila 2019. godine (o nastavku glavne rasprave) nije dostavljeno osam dana prije održavanja nastavka ročišta za glavnu raspravu. Kantonalni sud je naveo da prednje iz razloga što iz sadržine spisa i razloga pobijanog rješenja slijedi da je dopisom od 29. aprila 2019. godine prvostepeni sud obavijestio apelanticu da će se održati nastavak glavne rasprave zakazane za 13. maj 2019. godine jer nepovjerenje u postupajućeg sudiju i sumnja u nepristrasnost, nezavisnost i objektivnost Općinskog suda (iz kojih razloga je apelantica tražila prekid postupka) ne predstavljaju razloge (za donošenje rješenja o prekidu postupka) propisane odredbama člana
387. ZPP. Kantonalni sud je također naveo da je o prednjim apelanticinim navodima odlučeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 32 0 P 004817 12 R od 4. septembra 2012 godine kojim je odbijen apelanticin prijedlog da se za postupanje u predmetnoj pravnoj stvari odredi drugi stvarno nadležni sud u drugom kantonu, kao i Rješenjem Kantonalnog suda broj 03 0 V 01 1781 13 V od 23. aprila 2015. godine kojim je kao mjesno nadležan sud u predmetnom postupku određen Općinski sud (kao i rješenjima Općinskog suda od 14. novembra 2018. godine i 20. februara 2020. godine kojim je odbijen apelanticin zahtjev za izuzeće sudije S. H., odnosno odbačen kao nedopušten apelanticin zahtjev za izuzeće Općinskog suda za daljnje postupanje u tom predmetu). Kantonalni sud je dalje naveo da su tačni navodi žalbe da je predmetni postupak trajao neopravdano dugo, čemu je doprinijela i apelantica brojnim zahtjevima (za delegiranje nadležnosti drugog suda, za izuzeće postupajućeg sudije, itd.) i da to predstavlja povredu odredbi parničnog postupka u smislu člana 209, a u vezi sa članom 10. ZPP, ali navedena povreda nije bila od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostepenog rješenja o povlačenju tužbe.
26. Odlučujući o apelanticinoj reviziji izjavljenoj protiv rješenja Kantonalnog suda od 15. januara 2020. godine, Vrhovni sud je Rješenjem broj 126 0 P 164998 20 Rev od 18. augusta 2020. godine predmetnu reviziju odbacio kao nedopuštenu. U obrazloženju osporenog rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 301.b) ZPP propisano da u postupku po reviziji stranku mora, kao punomoćnik, zastupati advokat, a izuzetno od ovog stava, stranka može sama izjaviti reviziju ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za stranku reviziju može izjaviti punomoćnik koji je, prema odredbama ovog ili drugog zakona, ovlašten da zastupa stranku, a koji ima položen pravosudni ispit. Vrhovni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju reviziju izjavila apelantica lično, koja nema položen pravosudni ispit, uslijed čega izjavljena revizija nije dozvoljena. Imajući navedeno u vidu, Vrhovni sud je zaključio da je predmetnu reviziju trebalo odbaciti shodno odredbama člana 247. st. (1) i (2) Zakona o parničnom postupku. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
27. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica također navodi da joj je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje, te navodi da je u predmetnom postupku povrijeđena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Također ističe povredu prava da ne bude podvrgnuta mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, prava da ne bude držana u ropstvu ili podčinjenosti, ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 4. Evropske konvencije, prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na obrazovanje iz člana II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine. Dopunom apelacije, apelantica je osporila i Rješenje Vrhovnog suda od 18. augusta 2020. godine smatrajući da joj je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pristup sudu kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
6. Evropske konvencije. Apelantica ističe da je u postupku koji je pokrenula „još 2003. godine“ sudija donio odluku da je odustala od spora, što nije bila njena namjera, te od Ustavnog suda traži da ukine osporene odluke i predmet vrati Općinskom sudu na ponovni postupak, kao i da joj odredi naknadu nematerijalne štete. Navodi da nije dobila „obavijest o prekidu postupka u zakonskom roku“, te da „nije otišla na zakazanu raspravu, a sudiju je o tome obavijestila“ iz razloga što je to za nju bilo „preveliko psihičko opterećenje“ jer je održavanje rasprave „samo farsa“.
b)Odgovori na apelaciju
28. Općinski sud je naveo da je uvidom u spis predmeta utvrdio da je apelantica svojim podnescima kojima je u više navrata tražila odgodu ročišta, te zahtjevima za izuzeće i ustupanje predmeta nekom drugom sudu sa područja drugog kantona, sama utjecala na dužinu trajanja predmetnog postupka (pri čemu Općinski sud nije precizirao datume kada je apelantica podnosila prednje zahtjeve, ali iz popisa spisa predmeta koji je taj sud na traženje Ustavnog suda dostavio proizlazi da se apelantica jeste obraćala Općinskom sudu tražeći izuzeće postupajućeg sudije, izuzeće cijelog suda, te odgodu ročišta). Dalje je naveo da je svojim rješenjem od 13. maja 2019. godine utvrdio da je predmetna tužba povučena s obzirom na činjenicu da apelantica nije pristupila na nastavak glavne rasprave zakazan za 13. maj 2019. godine, o čemu je bila uredno obaviještena, te da punomoćnici tuženih nisu zatražili da se predmetno ročište održi u odsustvu uredno pozvane apelantice. Također je naveo da smatra da su apelanticini navodi neosnovani.
29. Općinski sud u Tuzli je naveo tok postupka predmeta pred tim sudom kako je naveden u činjenicama predmeta, te naveo da „ne nalazi da je u konkretnoj pravnoj stvari stranka u postupku, niti da je potrebno izjašnjenje na navode iz apelacije“ s obzirom na to da je, nakon što je predmet vraćen na ponovno postupanje, u postupku u drugoj fazi doneseno rješenje kojim se Općinski sud u Tuzli proglašava mjesno nenadležnim, nakon čega je spis predmeta dostavljen na postupanje Općinskom sudu (u Lukavcu).
30. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u rješenju tog suda od 15. januara 2020. godine, te da smatra je predmetno rješenje doneseno uz pravilnu primjenu „odgovarajućih propisa procesnog i materijalnog prava“, kao i uz „poštovanje apelanticinih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine“, dok se na navode o dužini trajanja predmetnog postupka nije posebno očitovao.
V.Relevantni propisi
31. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 97.
(1) Sudija otvara glavnu raspravu i objavljuje predmet raspravljanja.
(2) Poslije toga, sudija utvrđuje da li su došla sva pozvana lica, pa ako nisu, provjerava da li su odsutna lica uredno pozvana i imaju li opravdan razlog za izostanak.
(3) Ako tužilac bez opravdanog razloga ne dođe na ročište za glavnu raspravu, a bio je uredno pozvan, smatraće se da je povukao tužbu, osim ako se tuženi na tom ročištu upusti u raspravljanje.
(4) Ako na ročište za glavnu raspravu bez opravdanog razloga ne dođe tuženi, a bio je uredno pozvan, rasprava će se održati bez njegovog prisustva.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su dužina trajanja predmetnog postupka i rješenje Kantonalnog suda od 15. januara 2020. godine, dok je dopunom apelacije apelantica osporila i rješenje Vrhovnog suda od 18. augusta 2020. godine kojim je apelanticina revizija odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatira da je, dakle, revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek jer je odbačena iz formalnih razloga, te da je konačna odluka u ovom predmetu rješenje Kantonalnog suda od 15. januara 2020. godine. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već zaključio da zakonskim ograničenjem propisanim odredbom člana 247. stav (2) ZPP nije dovedeno u pitanje pravo na pristup sudu kao segment prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 382/17 od 10. maja 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da je apelantica rješenje Kantonalnog suda od 15. januara 2020. godine primila 12. februara 2020. godine, a predmetnu apelaciju je podnijela 13. aprila 2020. godine, to proizlazi da je predmetna apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelantica, u suštini, tvrdi da joj je osporenom odlukom Kantonalnog suda, te zbog dužine trajanja predmetnog postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Dalje navodi povredu prava iz čl. II/3.b), II/3.c), II/3.d), II/3.f) i II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 4, 5. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Pravo na pravično suđenje
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
38. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
39. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u predmetnom postupku odlučivalo o osnovanosti apelanticinog zahtjeva za naknadu štete zbog klevete, te da se, dakle, radilo o pitanju apelanticinih građanskih prava i obaveza tako da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.
U odnosu na osporeno rješenje Kantonalnog suda od 15. januara 2020.
godine
40. Apelantica tvrdi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene pozitivno-pravnih propisa i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su eventualno povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
41. Ustavni sud će se dakle izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava.
42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj odluci dovoljno jasno i argumentirano obrazložio svoju odluku, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje koje je zasnovao na relevantnim odredbama ZPP. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u osporenoj odluci Kantonalni sud jasno ukazao da je, kako je apelantica uredno obaviještena o datumu održavanja nastavka glavne rasprave, na koje ročište nije pristupila, u konkretnom slučaju došlo do „zakonske presumpcije o povlačenju apelanticine tužbe“ shodno odredbama člana 97. stav (3) ZPP. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud odgovorio i na apelanticine tvrdnje da je Općinski sud bio dužan da, prije donošenja rješenja kojim se tužba smatra povučenom, zapravo donese rješenje o prekidu postupka. Naime, kako je to obrazložio Kantonalni sud u osporenom rješenju, apelantica je uredno obaviještena da će se predmetno ročište održati (iako je ona podnijela zahtjev za prekid postupka) jer „nepovjerenje u postupajućeg sudiju i sumnja u nepristrasnost, nezavisnost i objektivnost Općinskog suda“ (iz kojih razloga je apelantica tražila prekid postupka) ne predstavljaju razloge za donošenje rješenja o prekidu postupka propisane odredbama člana 387. ZPP. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, posebno zato što apelantica, osim ponavljanja navoda istaknutih u toku postupka po žalbi na prvostepeno rješenje, a koje navode je Kantonalni sud ispitao u osporenoj odluci i dao razloge zašto ne mogu utjecati na drugačije rješenje konkretne pravne stvari, nije ponudila bilo kakvu drugu argumentaciju. Stoga, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe ZPP na kojima je zasnovana osporena odluka, Ustavni sud u njenom obrazloženju, suprotno navodima apelacije, ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u primjeni pozitivno-pravnih propisa. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Period koji se uzima u obzir
43. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka razmatrati period od podnošenja apelanticine tužbe (16. juna 2003. godine) pa do donošenja rješenja Kantonalnog suda (15. januara 2020. godine). Dakle, period od 16 godina i oko sedam mjeseci. Relevantna načela
44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
45. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Analiza razumnosti dužine trajanja postupka
46. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o postupku „naknade neimovinske štete zbog klevete“ pokrenutom po apelanticinoj tužbi, koji je okončan rješenjem kojim se smatra da je predmetna tužba povučena, pa s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud nalazi da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Također, imajući u vidu vrijednost predmeta spora (29.200,00 KM), kao i činjenicu da je apelantica prednji iznos tražila na ime naknade štete zbog klevete, Ustavni sud smatra da je predmetni postupak značajan za apelanticu.
47. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud najprije zapaža da je Općinskom sudu u Tuzli trebalo čak sedam godina i oko šest mjeseci da predmetnu tužbu dostavi tuženim na odgovor, te da je prvostepeno rješenje kojim se predmeta tužba smatra povučenom taj sud donio (24. januara 2012. godine) nakon osam godina i oko sedam mjeseci od dana podnošenja predmetne tužbe. Dalje, da se Općinski sud u Tuzli, nakon što je rješenjem Kantonalnog suda od 8. juna 2012. godine (kojim je taj sud o apelanticinoj žalbi odlučio u razumnom roku) prvostepeno rješenje ukinuto i predmet vraćen na ponovni postupak, nakon oko pet mjeseci od prijema spisa predmeta svojim rješenjem proglasio mjesno nenadležnim, te predmet ustupio na postupanje Općinskom sudu (u Lukavcu). Ustavni sud dalje zapaža da Općinski sud u periodu od četiri godine i oko devet mjeseci (od prijema predmetnog spisa 20. decembra 2013. do 17. septembra 2018. godine, kada je strankama uputio „poziv na glavnu raspravu“) nije preduzimao nikakve radnje u predmetu, te da je rješenje kojim se predmeta tužba smatra povučenom donio nakon čak pet godina i jednog mjeseca od prijema spisa predmeta. Ustavni sud, međutim, zapaža da je Kantonalni sud o žalbi izjavljenoj protiv rješenja prvostepenog suda odlučio u periodu od oko osam mjeseci, što se u konkretnom slučaju može smatrati razumnim rokom za odlučivanje tog suda o apelanticinoj žalbi. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju naveo da je apelantica svojim podnescima sama utjecala na dužinu trajanja predmetnog postupka, te da su prednji apelanticini navodi neosnovani, dok je Općinski sud u Tuzli naveo da „ne nalazi da je u konkretnoj pravnoj stvari stranka u postupku, niti da je potrebno izjašnjenje na navode iz apelacije“, dok se Kantonalni sud na navode o dužini trajanja predmetnog postupka nije posebno ni osvrtao S druge strane, što se tiče apelanticinog ponašanja, Ustavni sud zapaža da apelantica svojim ponašanjem u predmetnom postupku (podnescima kojima je tražila odgodu ročišta, izuzeće postupajućeg sudije i cijelog suda, te delegaciju predmeta drugom sudu) nesumnjivo jeste utjecala na dužinu trajanja predmetnog postupka. Međutim, imajući u vidu da je predmetni postupak trajao 16 godina i oko sedam mjeseci, kao i naprijed navedene periode pasivnosti Općinskog suda u Tuzli i Općinskog suda, te da ovi sudovi u svojim odgovorima na apelaciju nisu ponudili (objektivno prihvatljiva) opravdanja za navedene periode neaktivnosti, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede apelanticinog prava na suđenje u razumnom roku kao elementa prava na pravično suđenje.
48. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
49. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
50. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantici u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 800,00 KM.
51. Navedeni iznos apelantici je dužna da isplati Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Ostali navodi
52. Apelantica navodi da je u predmetnom postupku došlo do kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, kao i zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Dalje navodi povredu prava iz čl. II/3.b), II/3.c), II/3.d), II/3.f) i II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 4, 5. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. S obzirom na to da povredu ovih prava apelantica zasniva dijelom na identičnim navodima koji su već detaljno ispitani u ovoj odluci u odnosu na povredu prava na suđenje u „razumnom“ roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje (koje navode je Ustavni sud ocijenio neosnovanim), a dijelom na navodima koji se ne mogu dovesti u vezu s navedenim pravima, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani apelanticini navodi o kršenju navedenih prava.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, imajući u vidu da je predmetni postupak koji je značajan za apelanticu, a koji nije složen, trajao 16 godina i oko sedam mjeseci, naročito imajući u vidu naprijed navedene periode pasivnosti Općinskog suda u Tuzli i Općinskog suda, te da ovi sudovi u svojim odgovorima na apelaciju nisu ponudili (objektivno prihvatljiva) opravdanja za tako dugo trajanje postupka.
54. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava jer je Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge za svoju odluku, koji, suprotno apelanticinim navodima, nisu rezultat proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa.
55. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, niti povrede prava na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu, kao ni povrede prava iz čl. II/3.b), II/3.c), II/3.d), II/3.f) i II/3.l) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 4, 5. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, s obzirom na to da se tvrdnje o povredi tih prava zasnivaju dijelom na istim navodima koje je apelantica istakla u vezi s pravom na pravično suđenje (koje navode je Ustavni sud ocijenio neosnovanim), a dijelom na navodima koji se ne mogu dovesti u vezu s navedenim pravima.
56. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević