Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3831/19 (M.Z.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Član 4. P broj 7 uz EK – pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
- Ne bis in idem
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3831/19
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3831/19, rješavajući apelaciju M. Z., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. travnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija M. Z. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 K 181254 19 Kž od 8.
srpnja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod 1M. Z. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Ivan Brekalo, odvjetnik iz Širokog Brijega, podnio je 8. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 K 181254 19 Kž od 8. srpnja 2019. godine. Apelant je 4. svibnja 2020. godine od Ustavnog suda zatražio i donošenje bliže opisane privremene mjere.
II.Postupak pred Ustavnim sudom 2Ustavni sud je prethodno, Odlukom broj AP 3831/19 od 20. svibnja 2020. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), apelantov zahtjev za donošenje tražene privremene mjere odbio kao neutemeljen.
3Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Kantonalnog suda i Kantonalnog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) zatraženo je 20. studenog 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4Pozvani su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje 5Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6Presudom Općinskog suda broj 58 0 K 181254 16 K od 17. travnja 2018. godine apelant je proglašen krivim zato što je 28. prosinca 2015. godine oko 18.00 sati postupao suprotno čl. 4. i 20. Zakona o sprječavanju i suzbijanju zlouporabe opojnih droga BiH, na opisani način, zajedno s Vladom Kutlom prethodno dogovorio, a zatim na lokalitetu Žovnica – općina Mostar izvršio zamjenu svog vozila „Opel-Vectra“ za opojnu drogu „amfetamin – speed“ sa Alenom Gološem, koju opojnu drogu su apelant i Vlado Kutle namjeravali prodati drugim osobama, a koju su istog dana na području Širokog Brijega ovlaštene službene osobe PU Široki Brijeg prilikom pretresa vozila, u kojem su bili apelant, Vlado Kutle i Dragica Raič, pronašle i oduzele od Vlade Kutle, a koja je na Listi opojnih droga pod međunarodnom kontrolom, a u Zakonu o sprječavanju i suzbijanju zlouporabe opojnih droga BiH nalazi se u Tablici II: tvari i biljke pod strogim nadzorom u popisu psihotropnih tvari. Utvrđeno je da je apelant na taj način počinio kazneno djelo neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga iz članka 238. stavak 1. u svezi sa člankom 31. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), za koje je mu je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine koja se neće izvršiti ako apelant u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 238. stavak 4. KZFBiH od apelanta je oduzeta droga koja je predmet izvršenja ovog kaznenog djela, i to 91,936 grama ,,amfetamina“, koja se ima uništiti.
7U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud posebno cijenio tvrdnje obrane da se u ovom predmetu radi o presuđenoj stvari u odnosu na apelanta, a u svezi s čim je na glavnom pretresu prezentirano više materijalnih dokaza Općinskog suda u Širokom Brijegu (Presuda broj 64 0 K 04 0005 15 K, prijedlog za određivanje pritvora od 30. prosinca 2015. godine za apelanta, Rješenje Općinskog suda u Širokom Brijegu br. 64 0 K 040005 15 KPP 3 od 30. prosinca 2015. godine kojim je odbijen prijedlog za određivanje pritvora za apelanta, rješenje Općinskog suda u Širokom Brijegu od 26. siječnja 2016. godine kojim se odbija potvrđivanje optužnice u odnosu na apelanta, te rješenje Kv vijeća Općinskog suda Široki Brijeg kojim je žalba Tužiteljstva odbijena i potvrđeno rješenje suca za prethodni postupak u odnosu na apelanta). U svezi s tim, Općinski sud je istaknuo da je presuda Općinskog suda u Širokom Brijegu tretirala događaj od 28. prosinca 2015. godine oko 19.00 sati kada su u mjestu Dobrič – Široki Brijeg zaustavljeni Vlado Kutle, te Dragica Rajić i apelant, kojom prilikom je u vozilu Vlade Kutle pronađena opojna droga, a za što je Vlado Kutle i pravomoćno osuđen. Nasuprot tome, Optužnica Tužiteljstva broj T07 0 Kt 0019892 16 od 30. kolovoza 2016. godine tretira događaj od istog dana (28. prosinca 2015. godine) samo u vremenskom razdoblju oko 18 sati i na lokalitetu Žovnica gdje je apelant, a po prethodnom dogovoru s Vladom Kutlom, izvršio zamjenu svog vozila „Opel-Vectra“ za opojnu drogu s osobom Alenom Gološem, a sve radi dalje preprodaje. Dakle, radi se o dva odvojena događaja kako po vremenu tako i po lokalitetu izvršenja. Osim toga, događaj u kojem su zajedno sudjelovali apelant i Vlado Kutle u mjestu Žovnica po mjestu nadležnosti spada u nadležnost Tužiteljstva koje je pokrenulo postupak koji je rezultirao posebnom optužnicom u ovom postupku. Stoga je Općinski sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o dva odvojena događaja koji zasebno predstavljaju dvije različite radnje, te da bi se načelo ne bis in idem u konkretnom slučaju moglo odnositi samo na Vladu Kutlu da je on bio obuhvaćen optužnicom Tužiteljstva HNK-a, a ni u kom slučaju u odnosu na apelanta s obzirom na to da presuda Općinskog suda u Širokom Brijegu nije obuhvatila radnje na lokalitetu Žovnice (što je obuhvaćeno optužnicom Tužiteljstva), nego je njom tretiran događaj na lokalitetu Dobrič – Široki Brijeg, te pronalazak droge namijenjen prodaji u vozilu Vlade Kutle, i to vremenski sat i pol nakon završetka prethodnog događaja (kupoprodaje na Žovnici). Zbog iznijetog, Općinski sud i ne prihvaća navode obrane istaknute u tom pravcu. 8Općinski sud je dalje naveo da je na temelju ocjene izvedenih dokaza utvrdio da su u okviru istrage poduzete protiv više osumnjičenih osoba provođene posebne istražne radnje nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija na način da se izvrši presretanje i snimanje razgovora opremom za presretanje i snimanje shodno članku 130. stavak 2. točka a) ZKPFBiH u odnosu na osumnjičene apelanta i Vladu Kutlu, što je utvrđeno iz Naredbe Općinskog suda broj 58 0 K 169290 15 KPP 8 od 18. prosinca 2015. godine. Prigovor obrane da je naredba nezakonita jer apelant nije koristio broj preciziran u naredbi sud nije prihvatio jer je tom naredbom navedeno da se, osim za precizirane brojeve, naredba odnosi i na druge korisničke brojeve koje koriste osumnjičeni i koji se tijekom provođenja posebnih istražnih radnji identificiraju kao brojevi s kojih osumnjičeni ostvaruju kontakt. Stoga je Općinski sud ovako prikupljene dokaze po osnovi izdane naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji ocijenio zakonitim. Navedeno je da je svjedok Džemal Humačkić, koji je postupao u svojstvu policijskog službenika FUP-a i rukovodio istragom pod nadzorom tužitelja, detaljno objasnio način na koji su policijski službenici dolazili do saznanja da pojedine osobe sudjeluju u počinjenju predmetnog kaznenog djela. Ovaj svjedok je pojasnio kako je upućen prijedlog za provođenje posebnih istražnih radnji, o čemu je donesena naredba Općinskog suda, pa su se kroz istragu i posebne istražne radnje proširivale i na druge osobe, među kojima je bio apelant, kao i Vlado Kutle i Alen Gološ, koji su bili predmet tih radnji u razdoblju navedenom u optužnici. Svjedok je dalje naveo da je od ovlaštenih službenih osoba zaduženih za nadzor i snimanje sredstava telekomunikacije dobio saznanje da su upravo naprijed navedene osobe 28. prosinca 2015. godine dogovorile razmjenu opojne droge za apelantovo vozilo. Po ovim saznanjima poduzete su aktivnosti, obaviješten nadležni tužitelj, te tim za tajno praćenje i tehničko snimanje, pa je nakon obavljene primopredaje opojne droge i njezine zamjene za apelantovo vozilo izvršeno obavještavanje službenih osoba PU Široki Brijeg radi presretanja i pretresanja vozila u kojem su se nalazili Vlado Kutle, apelant i Dragica Rajić.
9Općinski sud je naveo da iz prezentiranih presretnutih telefonskih razgovora pribavljenih posebnim istražnim radnjama, označenih pod br. 1502, 1503, 1504, 1505, 1509, 1511, 1513, 1527, 1529, 1533, 1535, 1547, 1554 i 1555, nesumnjivo proizlazi da su se Vlado Kutle i apelant dogovorili da dovezu apelantovo vozilo u Mostar u zamjenu za opojnu drogu koju su namjeravali prodati drugim osobama, a istodobno je Vlado Kutle dogovorio s Alenom Gološem količinu i kvalitetu opojne droge „amfetamin“ koja se trebala zamijeniti za navedeno vozilo.
10Općinski sud je naveo da iz izvedene dokumentacije koju je Tužiteljstvo pribavilo od Kantonalnog tužiteljstva u Širokom Brijegu, koja je izvedena na glavnom pretresu, te saslušanja svjedoka Ivana Pinjuha proizlazi da su 28. prosinca 2015. godine službene osobe PU Široki Brijeg po prethodnoj dojavi zaustavile vozilo marke „Lancia“ u kojem su se nalazili Vlado Kutle, apelant i Dragica Rajić, kojom prilikom je od Vlade Kutle, kao vlasnika vozila, oduzeta droga u količini i vrsti kako je navedeno u optužnici. I svjedok Vlado Kutle je prilikom davanja iskaza potvrdio da je apelantova „Opel-Vectra“ zamijenjena za opojnu drogu na lokalitetu Žovnice, a koju su službene osobe pronašle u njegovom vozilu i za što je on pravomoćno osuđen. Taj svjedok je jasno posvjedočio da je vozilo koje je koristio apelant zamijenjeno za drogu koja se trebala dalje preprodavati. Pri tome je Općinski sud ocijenio nebitnim prigovore obrane da vozilo nije bilo u apelantovom vlasništvu, niti da je Tužiteljstvo o tome dostavilo dokaze jer je neupitno utvrđeno da je apelant ovo vozilo koristio, te ga po prethodnom dogovoru iskoristio za zamjenu i nabavu droge. Dakle, Vlado Kutle je jasno izjavio da je oduzeta droga bila ta koju je nabavio apelant u zamjenu za vozilo, dok je prilikom predočavanja fotografija koje su pribavljene posebnom istražnom radnjom tajnog praćenja i tehničkog snimanje osoba izjavio da se na fotografijama nalazi vozilo koje je pripadalo apelantu. Ovo potvrđuje i Izvješće o provođenju posebne istražne radnje tajnog praćenja i tehničkog snimanja osoba br. 11/5-2-46/15, odnosno iz DVD medija koji je dio tog Izvješća, a kojim je potvrđen iskaz svjedoka Vlade Kutle da je vozilo „Opel-Vectra“ sive boje pripadalo apelantu, da je zamijenjeno za nabavu droge, te da iz tog pribavljenog materijala utvrđuje da je bilo parkirano ispred kuće Alena Gološa, osobe od koje je droga nabavljena. Svjedok Vlado Kutle je kao sudionik u događaju pravomoćno osuđen pred Općinskim sudom u Širokom Brijegu na kaznu zatvora u trajanju od godinu dana, te se, prema ocjeni Općinskog suda, opredijelio na govorenje istine, bez bilo kakvih interesa, dok Općinski sud nije našao, a ni obrana ponudila, niti jedan razlog zbog čega bi lažno i bespotrebno teretio apelanta, zbog čega je njegovo svjedočenje u cijelosti prihvatio. 11Tijekom dokaznog postupka Općinski sud je saslušao sudskog vještaka Hajru Hubana na okolnosti vještačenja NN praškaste materije i biljne materije koje su ovlaštene službene osobe oduzele prilikom pretresa motornog vozila marke „Lancia libra“, koje je koristio Vlado Kutle. Općinski sud je istaknuo da je iz priloženih materijalnih dokaza Tužiteljstva nesporno utvrđeno da je nakon zaustavljanja vozila u mjestu Dobrič izvršena pretraga vozila Vlade Kutle, nakon čega je pronađena materija koja asocira na opojnu drogu, o čemu je izdana potvrda o privremenom oduzimanja predmeta koju je Vlado Kutle potpisao bez primjedbi. Potom je tužitelj izvršio otvaranje i pregled privremeno oduzetih predmeta u prisustvu Vlade Kutle i branitelja, te je o tome sačinjena i fotodokumentacija, što potvrđuje kontinuitet zakonitosti pribavljanja ovih dokaza, pa tako nesporno i utvrđene količine oduzete droge. Nakon toga izdana je naredba za vještačenje, te je Centru za krim. tehnička vještačenja MUPHNK Mostar dostavljen materijal vještačenja – smeđa koverta zalijepljena dokaznom trakom s natpisom „29. 12. 2015.“ – Lancia Lybra E49-0-950, prozirna PVC kesa sa sadržajem materije, neto mase 92,593 grama, s tendencijom brzog smanjenja mase zbog isparavanja, tako da je nakon poduzete analize i uzetog uzorka od 0,073 grama izvagana ukupna težina od 91,936 grama, dok je u plavoj koverti dostavljen sadržaj suhe biljne materije neto mase 0,150 grama. Dakle, za Općinski sud je nesporno utvrđena masa oduzete droge tijekom vještačenja, da je ona izmjerena na stručan način, te da utvrđena masa droge prilikom vještačenja u potpunosti odgovara onoj u optužnici koja se stavlja na teret apelantu. Navedeno je da iz provedenog vještačenja proizlazi da vlažna kremasta materija sadrži psihoaktivnu komponentu „amfetamin“, te „kofein“, a da biljna materija sadrži psihoaktivnu komponentu tetrahidrokanabinola (THC), te predstavlja drogu kanabis.
12Kantonalni sud je Presudom 58 0 K 181254 19 Kž od 8. srpnja 2019. godine apelantovu žalbu odbio kao neutemeljenu, dok je žalbu Tužiteljstva uvažio i Presudu Općinskog suda broj 58 0 K 181254 16 K od 17. travnja 2018. godine preinačio u odluci o kaznenopravnoj sankciji tako da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U ostalom dijelu prvostupanjska presuda je ostala neizmijenjena.
13Kantonalni sud je naveo da je, suprotno apelantovoj tvrdnji, Općinski sud i u činjeničnom opisu i u obrazloženju presude naveo blanketnu normu u riječima „koja je na Listi opojnih droga pod međunarodnom kontrolom, a u Zakonu o sprječavanju i suzbijanju zlouporabe opojnih droga BiH nalazi se u Tablici II: tvari i biljke pod strogim nadzorom u popisu psihotropnih tvari“. Na strani 6. u 1. pasusu pobijane presude Općinski sud je naveo i: „Navedene psihoaktivne komponente su na Listi droga pod međunarodnom kontrolom u Zakonu o sprječavanju, suzbijanju i zlouporabi opojnih droga BiH, amfetamin u Tablici 2. tvari i biljke pod strogim nadzorom u popisu psihotropnih tvari, a THC je biljna vrsta kanabisa koja se nalazi u Tablici 1. Zabranjene tvari i biljke, kanabis u popisu opojnih droga, a THC u popisu psihotropnih tvari.“
14Kantonalni sud je istaknuo da apelantu nije povrijeđeno pravo na obranu, ni pravo na jednakost u postupanju, zbog činjenice da tužitelj nije uložio dokaze iz predmeta koji se vodio pred Općinskim sudom u Širokom Brijegu, a koji idu u prilog apelantu, već je to uradila obrana. Kantonalni sud je dalje ocijenio neutemeljenim i navod da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, te da se apelantu nije moglo ponovo suditi. U svezi s tim je citiran dio iz presude Općinskog suda, koji je pravilno obrazložio, a koje obrazloženja prihvaća i Kantonalni sud, te je citirao dio presude Općinskog suda. Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o dva odvojena događaja koje zasebno predstavljaju dvije različite radnje, te da bi se načelo ne bis in idem u konkretnom slučaju moglo odnositi samo na Vladu Kutlu da je on bio obuhvaćen optužnicom Tužiteljstva, a ni u kojem slučaju u odnosu na apelanta jer presuda Općinskog suda u Širokom Brijegu nije obuhvatila radnje na lokalitetu Žovnice (što je obuhvaćeno optužnicom Tužiteljstva), nego je njom tretiran događaj na lokalitetu Dobrič – Široki Brijeg, te pronalazak droge namijenjen prodaji u vozilu Vlade Kutle, i to vremenski sat i pol nakon završetka prethodnog događaja (kupoprodaje na Žovnici).
15Kantonalni sud je ocijenio neutemeljenim i žalbeni prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U svezi s tim je navedeno da je Općinski sud jasno na str. 5. i 6. presude objasnio kako se utvrdila količina droge koja je navedena u presudi. Također je istaknuto da u presudi nije ni navedeno da je vozilo „Opel-Vectra“ apelantovo vlasništvo, a ta okolnost i ne dira u odlučnu činjenicu da je apelant uzeo drogu od Alena Gološa, tako da je i ovaj prigovor neutemeljen. Kada bi žalbeni navod i bio točan, on se uopće ne odnosi na odlučnu činjenicu, niti dovodi u pitanje neku odlučnu činjenicu, pa je ovaj žalbeni prigovor (da apelant nije vlasnik vozila „Opel-Vectra“) neutemeljen. Dalje je ocijenjeno da prigovor kojim se tvrdi da je u optužnici napisan pogrešan broj apelantovog mobitela ne dira u odlučnu činjenicu da je apelant telefonski prethodno dogovorio, a potom na lokalitetu Žovnica, općina Mostar, izvršio zamjenu vozila „Opel-Vectra“ za opojnu drogu „amfetamin – speed“ sa Alenom Gološem, niti se ovakvom utvrđenju Općinskog suda prigovara, tako da je ovaj žalbeni prigovor neutemeljen. Ukazano je i da je opojna droga oduzeta od Vlade Kutle jer je pronađena u njegovom vozilu, ali da iz presude nedvojbeno proizlazi da je zamjenu vozila za drogu izvršio apelant, pa je i žalbeni prigovor da se droga nije mogla oduzeti neutemeljen. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije 16Apelant navodi da su osporenom presudom prekršena njegova prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine, te čl. 6. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Pojašnjava da optužnica koja je potvrđena kod Općinskog suda, te koja je izmijenjena 4. travnja 2018. godine ne sadrži sve potrebne činjenice koje čine zakonske supstrate u konkretnom slučaju. Ističe da je ranije Općinski sud u Širokom Brijegu, na temelju istih dokaza, odbio potvrditi optužnicu protiv tada osumnjičenog apelanta, što dalje vodi, kako smatra, povredi načela ne bis in idem. Apelant, dalje, navodi da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje u svezi s okolnošću da on nije imao vozilo u svom vlasništvu, za broj njegovog mobitela, za količinu oduzete opojne droge, te da droga nije oduzeta od njega. Ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog „davanje imuniteta svjedoku – osuđeniku Vladi Kutli“. Stoga, apelant predlaže da se osporene odluke ukinu.
b)Odgovori na apelaciju 17U odgovoru na apelaciju Općinski sud i Kantonalni sud su naveli da su svi navodi apelacije neutemeljeni, te su predložili da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu. 18Tužiteljstvo je u odgovoru navelo da su apelantovi navodi da je u presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da je došlo do paušalne primjene kaznenog zakona, da presuda ne sadrži sve zakonom potrebne elemente potpuno neutemeljeni. Tužiteljstvo je istaknulo da je prvostupanjski sud pravilno cijenio sve dokaze provedene tijekom dokaznog postupka, dovodeći ih u međusobnu vezu, te dajući jasne razloge kojim dokazima je poklonio vjeru, a kojim nije i zbog čega. U odnosu na apelantove navode kojima je navodno povrijeđeno načelo ne bis in idem na način da apelant tvrdi da je o istoj stvari već riješeno tako što je pred Općinskim sudom u Širokom Brijegu odbijeno potvrđivanje optužnice protiv tada osumnjičenog apelanta, Tužiteljstvo prevashodno ističe, a kako je i navedeno u osporenim presudama, da se činjenično ne radi o istom događaju za koji je apelant pravomoćno osuđen. Osim toga, čak i da se radi o istom događaju, za koji je ranije pred Općinskim sudom u Širokom Brijegu odbijeno potvrđivanje optužnice, ne može se smatrati povredom načela ne bis in idem s obzirom na to da se u tom postupku nije meritorno sudilo tada osumnjičenom apelantu, pa je nonsens tvrditi da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari. Također su netočni apelantovi navodi da je prilikom odbijanja potvrđivanja optužnice sud u Širokom Brijegu imao sve dokaze koje je imao i u postupku za koji je pravomoćno osuđen jer u Širokom Brijegu sudu nisu bili dostavljeni dokazi pribavljeni posebnim istražnim radnjama, a koji su bili dovoljni za postojanje utemeljene sumnje za potvrđivanje optužnice pred Općinskim sudom.
V.Relevantni propisi 19Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 238. stavak (1) Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1)Tko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet tvari ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
20Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 4.
Ne bis in idem Nitko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravomoćna sudska odluka.
Članak 296.
Dokazi na kojima se temelji presuda (1) Sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
VI. Dopustivost
21U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio. 23U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 58 0 K 181254 19 Kž od 8. srpnja 2019. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 19. rujna 2019. godine, a apelacija je podnesena 8. listopada 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
24Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum 25Apelant pobija navedenu presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije, te članka 13. Europske konvencije. Međutim, suština apelacije odnosi se na apelantov navod da redovni sud nije primijenio načelo ne bis in idem. Navedeno načelo sadržano je u odredbi članka 4. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju, pa će Ustavni sud najprije ispitati ovaj navod.
Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu 26Članak 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju glasi:
1. Nikome se ne smije ponovno suditi, niti se smije ponovno kazniti u kaznenom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog kojeg je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen sukladno zakonu i kaznenom postupku te države.
2. Odredbe prethodnog stavka ne sprječavaju ponovno otvaranje predmeta sukladno zakonu i kaznenom postupku određene države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u prethodnom postupku došlo do bitne povrede koja je mogla utjecati na ishod predmeta.
3. Ovaj članak se ne može derogirati na temelju članka 15. Konvencije.
27Ustavni sud podsjeća da su se praksa i stajališta Europskog suda u svezi s primjenom načela iz članka 4. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju mijenjali i evoluirali. U svezi s tim, Ustavni sud posebno naglašava da je Europski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) jasno naveo da članak 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju u prvom stavku sadrži zabranu ne bis in idem (ne dva puta o istom), dok u drugom stavku predviđa iznimke od ovog pravila pod „kontroliranim“ uvjetima. Ustavni sud, također, primjećuje da pojam bis postavlja pitanje koje vrste sudskih odluka aktiviraju primjenu ovog načela, dok pojam idem, posebno razvijen u predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije (vidi Europski sud, [GC] aplikacija broj 14939/03, presuda od 10. veljače 2009. godine), polazi od identiteta pravnih kvalifikacija, odnosno opredjeljenja da se radi „o istom“. Tako je u navedenoj odluci utvrđeno da se zabranjuje progon ili suđenje za „isto kazneno djelo“, odnosno djelo koje proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su, u biti, iste. Europski sud je također jasno utvrdio da se postupak načela ne bis in idem iz članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju „aktivira“ kada je prethodna oslobađajuća ili osuđujuća presuda stekla svojstvo res iudicata (presuđena stvar), odnosno da nema redovnog pravnog lijeka u skladu s domaćim zakonima, da je iskorišten ili da je istekao rok za izjavljivanje pravnog lijeka. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je za primjenjivost članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju potrebno da postoji prethodni kazneni postupak okončan pravomoćnom presudom i da postoji pravomoćna osuđujuća ili oslobađajuća presuda. Dakle, za primjenjivost nije dovoljno da odluka ima snagu res iudicata, već je potrebno da ona bude oslobađajuća ili osuđujuća. 28U konkretnom slučaju Ustavni sud uočava da apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela ne bis in idem jer je Općinski sud u Širokom Brijegu odbio potvrditi optužnicu protiv njega za isto kazneno djelo za koje ga je u predmetnom postupku Općinski sud (u Mostaru) proglasio krivim. Ustavni sud mora odgovoriti na pitanje predstavlja li rješenje Općinskog suda u Širokom Brijegu kojim je odbijeno potvrđivanje optužnice protiv apelanta, po svom karakteru, res iudicata, što je uvjet za primjenljivost članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je isti prigovor apelant isticao tijekom redovnog postupka, te da su, kako Općinski sud tako i Kantonalni sud, ovaj prigovor ispitali i dali odgovor zašto je neutemeljen. Naime, iz presuda donesenih u tom postupku, Ustavni sud zapaža da su Općinski sud, a potom i Kantonalni sud razmotrili ovaj apelantov prigovor, te zaključili da se rješenje (i druge odluke) na koje se apelant poziva, nisu odnosili na isti događaj povodom kojeg je vođen predmetni postupak i u kojem je apelant proglašen krivim, niti je navedenim rješenjem, meritorno odlučivano o utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, pa dosljedno tome rješenje, kao takvo, ne predstavlja valjanu osnovu za primjenu odredbi o zabrani ponovnog suđenja (načela ne bis in idem). 29Ustavni sud nalazi da je Općinski sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, detaljno navedene u činjeničnom dijelu ove odluke, u kojima Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud podrobno analizirao apelantov prigovor glede povrede načela ne bis in idem, da je jasno i precizno obrazložio da je postupak koji se vodio protiv apelanta u Općinskom sudu u Širokom Brijegu okončan odlukom koja je imala isključivo procesni karakter i nije se upuštala u odlučivanje o meritumu glavne stvari, te da se nije ni odnosio na isti događaj, zbog čega je taj sud zaključio da u konkretnom slučaju nisu utemeljeni prigovori apelantove obrane da se radilo o presuđenoj stvari. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo iz članka 4. stavak 1. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju u odnosu na osporenu odluku i ranije donijeto rješenje kojim je odbijeno potvrđivanje optužnice, čiji je sadržaj naveden u osporenoj odluci. Pravo na pravičan postupak 30U pogledu apelantovih prigovora da je u presudama pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te da je došlo do paušalne primjene kaznenog zakona i da presuda ne sadrži sve zakonom potrebne elemente, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na temelju slobodnog sudačkog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u izvješćima broj 1996-II, stavak 78.).
31U brojnim odlukama Europski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecijsku ocjenu u svezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istodobno, imaju obvezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku utemeljili (vidi Europski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadaća Ustavnog suda je utvrditi je li postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenika na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi Asch protiv Austrije, presuda od 26. travnja 1991. godine, serija A, broj 203, stranica 10, stavak 27., te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. travnja 2007. godine, stavak 25.).
32Dovodeći navedena stajališta u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostupanjske odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza (vještačenje, izjave svjedoka, materijalna dokumentacija) na temelju koje je Općinski sud zaključio da je apelant na način naveden u presudi počinio kazneno djelo. Svi zaključci Općinskog suda su opet bili predmet ispitivanja od strane Kantonalnog suda po apelantovoj žalbi i potvrđeni su uz dano obrazloženje, koje ni u jednom segmentu ne ostavlja dojam proizvoljnosti ili pogrešne primjene materijalnog ili procesnog prava. Dakle, redovni sud (prvo Općinski sud, a potom i Kantonalni sud) detaljno je analizirao dokaze, te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koja ne dovode u sumnju zaključak glede izvršenja kaznenog djela za koje je apelant proglašen krivim. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivnje u konkretnom slučaju utemeljeno na sveobuhvatnoj analizi svih provedenih dokaza, a apelant ni na koji način ne dovodi u pitanje da je obrana imala mogućnost osporavati dokaze. Ocjenom provedenih dokaza, redovni sud je utvrdio odlučne činjenice, zbog čega nisu utemeljene ni apelantove tvrdnje kojima se, u biti, problematizira činjenično stanje utvrđeno u predmetnom postupku, niti da su zaključci suda paušalni i bez obrazloženja. Stoga, osim apelantovog nezadovoljstva osporenom presudom, Ustavni sud ne nalazi bilo šta što bi ukazivalo da je apelantovo pravo na pravično suđenje u navedenom postupku povrijeđeno. Naime, apelant suprotstavlja vlastite tvrdnje zaključcima iz osporene presude Kantonalnog suda, što ne pokreće pitanja pravičnosti postupka kada je apelantu dana mogućnost sudjelovati u postupku i svoje tvrdnje suprotstaviti tvrdnjama optužbe, u čemu očigledno nije uspio.
33Konačno, u svezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i zbog „davanje imuniteta svjedoku – osuđeniku Vladi Kutli“, Ustavni sud primjećuje da se ovi prigovori prvi put ističu u apelaciji pred Ustavnim sudom, te da apelant nijednim dokazom nije potkrijepio da je navedene prigovore isticao u fazama kaznenog postupka pred redovnim sudovima (prigovor na optužnicu, saslušanje na glavnom pretresu, žalba Kantonalnom sudu), a ni uvidom u obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da je ove prigovore apelant pokrenuo u ranijim fazama postupka, bar u svojoj suštinskoj formi. U svezi s navedenim, Ustavni sud se poziva na svoju Odluku u predmetu broj AP 476/04 17. prosinca 2004. godine, gdje je zauzeto stajalište da se prigovori glede kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka ako se takvi prigovori žele s uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom. S obzirom na to da u konkretnom slučaju apelant navedene prigovore prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom, Ustavni sud takve prigovore neće ispitivati. Neovisno o tome, Ustavni sud zapaža da apelant ni na koji način nije obrazložio taj svoj navod, te ga stoga ne može ni ispitivati. 34Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljene apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
35Apelant je također ukazao na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije koji u relevantnom dijelu glasi: „Svatko kome su povrijeđena prava i slobode koji su predviđeni u ovoj konvenciji ima pravo na učinkovit pravni lijek pred domaćim vlastima [...].“ Ustavni sud je zaključio da se apelant, u biti, pozvao na povredu ovog prava u svezi sa člankom 6. Europske konvencije, mada apelant u apelacijskim navodima ni na koji način nije obrazložio u čemu se ogleda navedena povreda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je apelant na raspolaganju imao pravni lijek (žalbu protiv prvostupanjske presude), koju je i koristio. Činjenica da korištenje pravnog lijeka nije rezultiralo odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ni na koji način ne dovodi u pitanje njegovu dostupnost ili efikasnost. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelacije koji se odnose na navodnu povredu članka 13. u svezi sa člankom 6. stavak 1. Europske konvencije, također, neutemeljeni.
VIII.Zaključak 36Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz članka 4. Protokola broj 7 uz Europsku konvenciju kada je Općinski sud, a potom i Kantonalni sud dao obrazloženje da se ne radi o istom djelu, a navedeno obrazloženje se ne doima proizvoljnim, niti je apelant svojim navodima isto uspio dovesti u pitanje.
37Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u predmetnom kaznenom postupku u kojem je apelant proglašen krivim, a redovni sud je (Općinski sud, a potom i Kantonalni sud) za svoje utvrđenje i odlučivanje dao jasna obrazloženja, te činjenica da apelant nije zadovoljan osporenom presudom ne pokreće pitanja prava na pravičan postupak.
38Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava iz članka 13. Europske konvencije jer je apelant imao pravo na žalbu protiv prvostupanjske presude koju je Kantonalni sud u bitnim dijelovima ispitao, a činjenica da apelant nije zadovoljan odlukom ne pokreće pitanje učinkovitosti tog pravnog lijeka.
39Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević