Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1676/20 (Š.K.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1676/20
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1676/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Š. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija koju je podnio Š. K.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Rs 056076 16 Rsž od 12.
februara 2020. godine.
Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da Š. K. u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati Š. K.
zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Š. K. protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 127 0 Rs 056076 16 Rsž od 12. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Banovićima broj 127 0 Rs 056076 14 Rs od 25. maja 2016. godine u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant Š. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića podnio je 11. maja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 127 0 Rs 056076 16 Rsž od 12. februara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Banovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 127 0 Rs 056076 14 Rs od 25. maja 2016. godine, kao i zbog dužine trajanja postupka (koji se u trenutku podnošenja apelacije po apelantovoj reviziji vodio pred Vrhovnim sudom Federacije BiH; u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda zatraženo je 2. juna 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Vrhovnog suda 27. novembra 2020. godine.
3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 15. juna 2020. godine.
4. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. juna 2020. godine.
5. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. decembra 2020. godine, te 14. decembra 2020. godine donesenu konačnu odluku.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proistječu iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 7. novembra 2014. godine podnio Općinskom sudu tužbu protiv tuženika (JP „Vodovod i kanalizacija“ d.d. Banovići) radi isplate novčanih potraživanja iz radnoga odnosa (v. sp. 10.001,00 KM).
8. Tuženik je 19. novembra 2014. godine dostavio odgovor na tužbu.
9. Pripremno ročište je održano 21. januara 2016. godine, ročište za glavnu raspravu zakazano za 3. mart 2016. godine nije održano zbog toga što vještak ekonomske struke nije dostavio nalaz i mišljenje, pa je ono održano 6. aprila 2016. godine.
10. Presudom Općinskog suda od 25. maja 2016. godine djelomično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev, te je obavezan tuženik da mu na ime razlike manje isplaćenog iznosa naknade za topli obrok za određeno razdoblje isplati određeni iznos, na ime razlike manje isplaćene naknade za korištenje godišnjeg odmora za određeno razdoblje isplati određeni iznos, bliže označeno u izreci prvostepene odluke, sve sa zakonskom zateznom kamatom (stav I izreke). Apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu razlike manje isplaćenih iznosa plaće za razdoblje od 1. oktobra 2011. godine do 3. maja 2013. godine u ukupnom iznosu od 7.065,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom odbijen je kao neosnovan (stav II izreke).
11. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je istakao da je među strankama nesporno da je apelant u utuženom razdoblju bio radnik tuženika, raspoređen na poslove i radne zadatke kontrolora na filter i hlornoj postaji, na osnovu ugovora o radu od 8. novembra 2010. godine i 3. novembra 2011. godine, kao što nije ni sporno da se poslovi i radni zadaci koje je apelant obavljao svrstavaju u treću skupinu složenosti poslova s koeficijentom 2,00. Općinski sud je naveo da je među strankama sporno da li je tuženik u utuženom razdoblju pravilno obračunavao i isplaćivao plaću apelantu, odnosno da li je bilo osnovano da tuženik umanji plaću, pozivajući se na tešku materijalnu situaciju i saglasnost sindikalne organizacije, koju je pribavio za takvo umanjenje plaće. Općinski sud je naveo da su ugovor o radu (član 7) i Pravilnik o radu tuženika (član 84) u skladu s odredbama Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i uposlenika u oblasti komunalne privrede za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: GKU), tj. članom 42. GKU-a u pogledu načina obračuna i isplate plaća radnicima, te da je razlika između plaće obračunate na taj način i isplaćene plaće za utuženo razdoblje u ukupnom iznosu od 7.065,30 KM, što je i utvrđeno nalazom i mišljenjem vještaka ekonomske struke, a koju razliku apelant potražuje tužbenim zahtjevom. Općinski sud je naveo da je članom 43. GKU-a propisano da ukoliko poslodavac ne može osigurati plaću u skladu sa članom 42. GKU-a, plaće se utvrđuju na osnovu materijalnih mogućnosti firme, uz saglasnost sindikalne organizacije firme, iz čega proistječe pravo tuženika da apelantu isplati osnovnu plaću ispod minimuma zajamčenog odredbama člana 39. u vezi sa članom 42. GKU-a. Općinski sud je istakao da iz saglasnosti sindikalne organizacije od 23. augusta 2011. godine, 19. juna 2011. godine, 7. marta 2012. godine, 7. augusta 2012. godine i 17. aprila 2013. godine proistječe da je Sindikalni odbor sindikalne organizacije tuženika donio odluku da se, nakon usaglašavanja s Upravom tuženika, zbog teškog materijalnog stanja tuženika, Upravi tuženika daje saglasnost na korekciju vrijednosti koeficijenata skupina složenosti poslova za plaće djelatnika, koja korekcija ne smije biti manja od 60% za najnižu satnicu od 2,14 KM, odnosno 63% za najnižu satnicu od 2,35 KM, i koje se saglasnosti odnose za razdoblje od 1. januara 2011. godine do 1. novembra 2013. godine. Općinski sud je naveo da je, prema mišljenju tog suda, tuženik provedenim dokazima dokazao da je apelantu isplatio umanjenu mjesečnu plaću u spornom razdoblju na osnovu odredbe člana 43. GKU-a, za što je imao saglasnost sindikalne organizacije zbog teškog materijalnog stanja tuženika.
12. Nakon što je apelant podnio žalbu, cjelokupan spis dostavljen je 22. jula 2016. godine na postupanje Kantonalnom sudu.
13. Presudom Kantonalnog suda od 12. februara 2020. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je u odbijajućemu dijelu tužbenog zahtjeva potvrđena.
14. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je istakao da je odredbom člana 43. GKU-a propisano da u slučaju da poslodavac ne može osigurati isplatu plaće u skladu sa članom 42. GKU-a, plaće radnika utvrđuju se korekcijom vrijednosti koeficijenta skupine složenosti poslova na bazi materijalnih mogućnosti firme, uz saglasnost sindikalne organizacije u firmi. Kantonalni sud je također istakao da je članom 100. Pravilnika o radu propisano da u slučaju da tuženik ne može osigurati isplatu plaće u skladu sa čl. od 84. do 87. Pravilnika o radu, plaće se utvrđuju korekcijom vrijednosti koeficijenata skupine složenosti poslova na bazi materijalnih mogućnosti tuženika. Kantonalni sud je istakao da, imajući u vidu navedenu regulativu načina obračuna plaća i mogućnosti korekcije koeficijenata na bazi materijalnih mogućnosti tuženika, uz uvjet postojanja saglasnosti sindikalne organizacije tuženika, pravilno je utvrđenje prvostepenog suda da je tuženik u spornom razdoblju imao osnova vršiti korekciju plaća apelantu, kako to proistječe iz apelantovih platnih listi, jer je za takvu korekciju imao uporište u saglasnostima sindikalne organizacije. Kantonalni sud je istakao da, usaglašavajući se s korekcijom vrijednosti koeficijenata, sindikalna organizacija se usaglasila i s postojanjem propisanih uvjeta za korekciju na bazi materijalnih mogućnosti, zbog čega nije ni postojala obaveza za dokazivanje materijalne mogućnosti tuženika u sudskom postupku kao osnov za korekciju vrijednosti koeficijenata (prema iznesenom stanovištu iz presude Vrhovnog suda od 16. jula 2013. godine). Kantonalni sud je istakao da, nasuprot apelantovim žalbenim navodima, saglasnosti koje je dala sindikalna organizacija nisu neodređene i nejasne, te kako su saglasnosti date generalno za sve radnike tuženika, tuženik nije bio u obavezi određivati nove koeficijente ponaosob za svakog radnika, te da u tom smislu nije ni trebao da otkazuje ugovore o radu s ponudama izmijenjenog ugovora o radu, koji ugovori bi sadržavali izmijenjeni koeficijent, što apelant tvrdi. Kantonalni sud je istakao da je neosnovano apelantovo žalbeno ustrajavanja da je tuženik bio u obavezi otkazati ugovore o radu s ponudom izmijenjenog ugovora o radu, posebno kada se ima u vidu da je smisao odredbe člana 43. GKU-a da se korekcija vrijednosti koeficijenata vrši samo zbog materijalne nemogućnosti firmi da radnicima u određenom razdoblju isplati pripadajuću manju plaću. Kantonalni sud je istakao da se u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji bezuspješnim pokazuje pozivanje žalbe na odredbu člana 38. stav
2. GKU-a kojom je propisano da će se plaća isplatiti zaposleniku i u slučaju kada poslodavac ostvaruje poslovni gubitak. Kantonalni sud je istakao da, naime, navedena odredba ima karakter generalne odredbe kojom je propisana obaveza poslodavca da svojim radnicima, bez obzira na rezultate poslovanja, isplaćuje plaće. Kantonalni sud je istakao da je, dakle, tuženik svojim radnicima, pa i apelantu, u spornom razdoblju isplaćivao plaće, samo uz korekciju na bazi materijalnih mogućnosti i uz saglasnosti sindikata, za što je imao osnov u odredbi člana 43. GKU-a, člana 100. Pravilnika o radu tuženika, kao i člana 10. Ugovora o radu.
15. Apelant je 10. aprila 2020. godine izjavio reviziju protiv drugostepene presude.
16. Prema stanju spisa, rješenjem Vrhovnog suda od 3. decembra 2020. godine apelantova revizija je odbačena.
17. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je istakao da je prema izmijenjenoj odredbi člana 237. stav
2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a u privrednim sporovima 50.000,00 KM. Vrhovni sud je istakao kako se navedena izmijenjena odredba primjenjuje na osnovu odredbe člana 106. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a u postupcima u kojima do dana stupanja na snagu (31. decembar 2015. godine) ne bude donesena prvostepena odluka, kao u predmetnom slučaju u kojem je prvostepena presuda donesena 25. maja 2016. godine. Vrhovni sud je istakao da, kako u konkretnom slučaju vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi vrijednosni imovinski cenzus (7.065,30 KM), revizija je nedopuštena. Vrhovni sud je istakao da apelant nije predložio izuzetno postupanje po reviziji u skladu sa članom 237. st. 2. i 3. ZPP-a, niti je postupio prema stavu 5. istog člana, nego u reviziji ukazuje na pogrešnu primjenu odredaba parničnog postupka i materijalnog prava.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u predmetnoj apelaciji navodi da je tuženik umanjenje plaće vršio suprotno odredbama Općeg kolektivnog ugovora i čl. 39. i 42. GKU-a. Apelant, dalje, navodi da sindikalna organizacija nikada nije dobila saglasnost za zaključivanje sporazuma kojima se umanjuju zakonska prava radnika, te da tuženik tokom postupka nije dokazao da su članovi sindikata tuženika dali saglasnost na takav sporazum, za koji su saznali tek u sudskom postupku. Apelant, također, navodi da tuženik nije dokazao da je bio teškog materijalnog stanja. Nadalje, apelant navodi da mu je postupanjem Općinskog suda i Kantonalnog suda povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, te traži isplatu nematerijalne štete zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku.
b)Odgovor na apelaciju
19. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju iscrpno predstavio hronološki tok postupka, predstavljen u činjeničnom dijelu ove odluke. Općinski sud je naveo da smatra da nisu povrijeđena apelantova prava na suđenje u razumnom roku, pa predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je odredbom člana 43. GKU-a propisano da u slučaju da poslodavac ne može osigurati isplatu plaća u skladu sa članom 42. GKU-a, plaće radnika utvrđuju se korekcijom vrijednosti koeficijenta skupine složenosti poslova na bazi materijalnih mogućnosti firme, uz saglasnost sindikalne organizacije. Kantonalni sud je istakao da identičnu regulativu u pogledu načina utvrđivanja plaće sadrži i Pravilnik o radu tuženika, kojim je propisano da u slučaju da poslodavac ne može osigurati isplatu plaće u skladu s odredbama Pravilnika o radu, plaće se utvrđuju korekcijom vrijednosti koeficijenta, uz saglasnost sindikalne organizacije. Kantonalni sud je istakao da je stoga pravilnim prihvatio utvrđenje prvostepenog suda da je u spornom razdoblju tuženik imao osnov da vrši korekciju plaća. Kantonalni sud je istakao da je u pogledu navoda o razumnom roku taj sud opterećen velikim brojem predmeta i da se u konkretnom slučaju ne radi o hitnom predmetu jer su u pitanju novčana potraživanja.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnome dijelu glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
22. Kolektivni ugovor o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede za teritoriju Federacije BiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 48/06 i 75/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 39.
Osnovna plaća zaposlenika za puno radno vrijeme i normalan učinak predstavlja najniži iznos plaće koju je poslodavac dužan isplatiti zaposleniku na radnom mjestu određene grupe složenosti i normalnih radnih uslova.
Član 40.
Ugovorne strane utvrđuju najnižu osnovnu mjesečnu plaću zaposlenika u komunalnoj privredi na osnovu bruto i neto satnice.
Bruto satnica sa doprinosima iz plaće, doprinosima na plaću i porezom na plaću ne može biti manja od 3,07 KM.
Najniža neto satnica ne može biti manja od 1,82 KM.
[...] Član 41.
Neto satnica je osnov za utvrđivanje najniže neto plaće koju poslodavac isplaćuje zaposleniku za puno radno vrijeme na poslovima najnižeg stepena složenosti.
Na osnovu najniže neto plaće utvrđene na način iz prethodnog stava utvrđuje se osnovna neto plaća zaposlenika po grupama složenosti, tako što se iznos najniže neto plaće množi sa koeficijentom one grupe u koju je zaposlenik raspoređen u skladu sa pravilnikom o radu.
Član 42.
Za zaposlenike u komunalnoj privredi utvrđuju se slijedeći koeficijenti grupa složenosti poslova:
[...]
III GRUPA
[...] Najniži koeficijent složenosti poslova iz ove grupe iznosi 2,00.
Član 43.
U slučaju da poslodavac ne može obezbijediti isplatu plaća u skladu sa članom 42. ovog ugovora, plaće zaposlenika utvrđuju se korekcijom vrijednosti koeficijenata grupa složenosti poslova na bazi materijalnih mogućnosti preduzeća, uz saglasnost sindikalne organizacije u preduzeću.
VI.Dopustivost
23. Prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na osnovu presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
24. Prema članu 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnome lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelant predmetnu apelaciju podnio protiv odluka Kantonalnog suda i Općinskog suda, pri čemu je u trenutku podnošenja apelacije predmet bio na rješavanju po apelantovoj izjavljenoj reviziji pred Vrhovnim sudom. Prema stanju spisa, rješenjem Vrhovnog suda od 3. decembra 2020. godine odbačena je revizija koju je apelant izjavio protiv presude Kantonalnog suda od 12. februara 2020. godine, dakle revizija nije bila učinkovit pravni lijek. Budući da je revizija odbačena kao nedopuštena, slijedi da je konačna odluka u predmetnom postupku osporena presuda Kantonalnog suda. Nadalje, osporenu presudu Kantonalnog suda apelant je zaprimio 1. aprila 2020. godine, a apelacija je podnesena 11. maja 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je to propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
26. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg ne bi bila dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant u predmetnoj apelaciji navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. aPravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud konstatira da je apelant pokrenuo parnični postupak radi potraživanja iz radnog odnosa, dakle nesporno je da se radi o predmetu građanskopravne naravi, iz čega proistječe da apelant u predmetnom postupku uživa jamstva iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
U odnosu na osporene odluke
32. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene pozitivnopravnih propisa i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Ustavni sud ukazuje na to da, u skladu sa praksom Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorna.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su redovni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenome postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka jednom pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
34. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili svoje odluke, dajući za svoje zaključke jasno obrazloženje zasnovano na relevantnim pozitivnopravnim propisima, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Naime, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno ukazali da je odredbama člana 43. GKU-a propisano da poslodavac može izvršiti korekciju vrijednosti koeficijenata skupina složenosti poslova na bazi materijalnih mogućnosti firme, u situaciji kada je tuženik dokazao da je takvu korekciju izvršio uz dane saglasnosti sindikalne organizacije tuženika, koje saglasnosti su obuhvaćale sporno razdoblje kada je i apelantu isplaćena manja plaća temeljem korigirane vrijednosti koeficijenta. U skladu s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, nasuprot apelantovim navodima, imali u vidu relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te da su dali jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 63/20 od 8. aprila 2020. godine i AP 1438/18 od 5. jula 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
35. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
36. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvješće broj 2002-I, stav 38).
37. Također, Evropski sud je ukazao da je potrebna osobita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev osobito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitnu narav (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. ferbuara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18. i Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, stav 51).
Razdoblje koje treba uzeti u obzir
38. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja predmetnog postupka razmatrati razdoblje od 7. novembra 2014. godine kao dana podnošenja tužbe Općinskom sudu, pa do donošenja presude Kantonalnog suda od 12. februara 2020. godine. Dakle, relevantno razdoblje koje Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka jeste pet godina i oko tri mjeseca. Analiza dužine trajanja predmetnog postupka
39. U konkretnom slučaju, Ustavni sud najprije zapaža da se radi o parničnom postupku iz oblasti radnih odnosa, koji je kao takav od većeg značaja za apelanta, te koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne naravi. U pogledu ocjene složenosti predmeta, a imajući u vidu činjenice i materijalne dokaze predočene Ustavnom sudu, Ustavni sud zaključuje da se ne radi o složenom predmetu.
40. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud, najprije, zapaža da je parnični postupak pokrenut apelantovom tužbom od 7. novembra 2014. godine, te da je presuda Općinskog suda donesena 25. maja 2016. godine. Nakon toga, apelant je izjavio žalbu na prvostepenu presudu, nakon čega je cjelokupan predmetni spis dostavljen na postupanje Kantonalnom sudu 22. jula 2016. godine (dakle, ukupno razdoblje od jedne godine i oko osam mjeseci). Navedeno razdoblje se može smatrati razumnim rokom za provođenje prvostepenog postupka s obzirom na to da se pred prvostepenim sudom provodi dokazni postupak na osnovu kojeg se utvrđuje činjenično stanje, koje služi kao osnov za donošenje sudske odluke. Ocjenjujući ponašanje Kantonalnog suda u predmetnom postupku, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, nakon zaprimanja predmetnog spisa, odluku donio 12. februara 2020. godine, dakle žalbeni postupak pred ovim sudom trajao je u razdoblju od tri godine i oko šest mjeseci. Imajući u vidu činjenicu da je žalbeni postupak trajao znatno duže u odnosu na prvostepeni postupak (pred kojim se, dakle, provodi dokazni postupak), Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak, s obzirom na samu narav postupka odlučivanja po pravnim lijekovima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5443/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 34, odluka dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud smatra da je navedeno postupanje Kantonalnog suda, u postupku koji je po izričitoj zakonskoj odredbi hitne naravi, u odlučujućoj mjeri doprinijelo ukupnoj dužini trajanja postupka, za što u odgovoru na apelaciju Kantonalni sud nije ponudio objektivno prihvatljiva opravdanja.
41. Ocjenjujući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da apelant svojim postupcima nije utjecao na dužinu trajanja predmetnog postupka, koji je od naročite važnosti za apelanta budući da se radi o sporu iz radnih odnosa.
42. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka, koji je pri tome po zakonu hitne naravi, ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
43. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
44. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spahić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 20514/15 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Kunić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 68955/12 i dr. od 14. novembra 2017. godine, Elčić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 34524/15 i dr. od 17. januara 2019. godine, Golić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 51441/16 i dr. od 16. maja 2019. godine i Ugarak i ostali protiv BiH, aplikacija broj 25941/18 i dr. od 19. septembra 2019. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja predmetnog postupka apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
45. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
46. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
bPravo na imovinu
47. Apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovoga prava, u biti, veže za proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, a ti su navodi već razmotreni u okviru navoda u vezi s povredom prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine neosnovani.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav
1. Evropske konvencije jer je predmetni postupak, koji je po zakonu hitne naravi, trajao pet godina i oko tri mjeseca, pri čemu Kantonalni sud, koji je u odlučujućoj mjeri doprinio tako dugom trajanju predmetnog postupka, nije ponudio objektivno prihvatljiva opravdanja za tako dugo trajanje postupka.
49. Ustavni sud, nadalje, zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, te prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Kantonalni sud u konačnoj odluci dao jasne razloge u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene relevantnih odredaba pozitivnopravnih propisa, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.
50. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević