Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3224/19 (Udruženje „Vaša prava BIH“)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

  • Apelacija ratione personae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3224/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-3224/19, rješavajući apelaciju Udruženja „Vaša prava BIH“, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka i), člana 57 stav (2) tačka a) i člana 58 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine –Prečišćeni tekst(«Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Udruženja „Vaša prava BIH“ podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 092150 18 Rev od 7. maja 2019.

godine zbog toga što je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Udruženje „Vaša prava BIH“, kancelarija u Mostaru (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa uposlenik Ahmet Salčin, podnio je 8. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 092150 18 Rev od 7. maja 2019. godine.

2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu Ž. B. (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv tuženog Međunarodne zračne luke - Aerodrom Mostar d.o.o. (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate (utvrđenja diskriminacije – mobinga, kršenja prava iz radnog odnosa i naknade štete) Općinski sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je u ponovnom postupku, uz učešće apelanta kao umješača na strani tužitelja, donio presudu broj 58 0 Rs 092150 14 Rs 2 od 4. novembra 2016. godine. Navedenom presudom Općinski sud je utvrdio da je tuženi izvršio mobing nad tužiteljem (na način preciznije opisan u izreci presude) te je naloženo tuženom da poduzme određene radnje i zabranjen mu je nastavak i ponavljanje diskriminatorskih radnji, dok je u jednom dijelu odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio utvrđenje mobinga, usvojena je privremena mjera tužitelja i obavezan je tuženi da tužitelju isplati određeni iznos na ime naknade nematerijalne štete. Istom presudom obvezan je tuženi da tužitelju isplati razliku manje isplaćenih plata sa pripadajućim doprinosima, manje isplaćenog toplog obroka i regresa (u preciziranim iznosima za određene periode), dok je odbijen ostatak tužbenog zahtjeva (preciziran u izreci presude), te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 092150 17 Rsž 2 od 27. februara 2018. godine uvažena je žalba tuženog, u dijelu isplate razlike manje isplaćene plate i manje uplaćenih doprinosa na razliku plate (u određenom periodu), ukinuta je pobijana presudu u tom dijelu i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, dok je u ostalom dijelu Kantonalni sud odbio kao neosnovanu žalbu tuženog, kao i žalbe tužitelja i apelanta, te je potvrdio prvostepenu presudu.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o revizijama parničnih stranaka i apelanta kao umješača na strani tužitelja, presudom broj 58 0 Rs 092150 18 Rev od 5. maja 2019. godine odbacio kao nedozvoljenu reviziju tužitelja. Istom presudom odbijena je kao neosnovana revizija tuženog u odnosu na usvajajući dio zahtjeva, odbačena je kao nedozvoljena revizija u odnosu na odluku o privremenoj mjeri i odbijen je zahtjev tuženog za naknadu troškova revizije, dok je revizija apelanta odbijena kao neosnovana.

5. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka i) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.»

8. Član 18. stav (3) tačka i) Pravila Ustavnog suda glasi:

«Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

i) apelacija je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom;»

9. Apelant smatra da je osporenom presudom, između ostalog, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Kao prvi uslov za ratione personae primjenu ovih ustavnih prava, apelant mora dokazati da je pobijanim presudama pogođen u „svojoj“ pravnoj poziciji, inače, zaštićenoj ustavnim pravima, na koje se poziva. Ustavni sud ukazuje da aktivnu legitimaciju, u tom smislu, ima onaj „čije građansko pravo ili obaveza se utvrđuje“.

10. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je apelant podnio apelaciju u svoje ime, dok iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je u predmetnom postupku (koji je tužitelj pokrenuo protiv tuženog radi utvrđenja diskriminacije – mobinga, kršenja prava iz radnog odnosa i naknade štete) apelant imao poziciju umješača na strani tužitelja odnosno, da se u konkretnom slučaju odlučivalo o građanskim pravima i obavezama tužitelja a ne apelanta. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje na odluku Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Udruženje „Majke Srebrenice“ i drugi (vidi, Evropski sud, Udruženje „Majke Srebrenice“ i drugi protiv Nizozemske, presuda od 11. juna 2013.godine, zahtjev broj 65542/12), kojom je, između ostalog, prilikom odlučivanja o aktivnoj legitimaciji podnositelja zahtjeva - nevladine organizacije, navedeno da „mora postojati izravna veza između podnositelja zahtjeva i štete koju su navodno pretrpjeli, a koja je šteta posljedica povrede prava kako bi isti mogli s uspjehom tvrditi da su žrtva povrede jednog ili više prava i sloboda zajamčenih Konvencijom i njenim Protokolima“ (tačka 114). U vezi s tim je (tačka 115), uz referiranje na relevantnu praksu Evropskog suda, ukazano: „ Sud je zapravo osporio aktivnu legitimaciju podnositelja zahtjeva - nevladine organizacije osnovane isključivo u cilju odbrane prava žrtava [...]; te čak nevladinih organizacija čija je svrha braniti ljudska prava [...]“. U tački 116. citirane presude Evropski sud je naveo: „ [...] udruga – sama po sebi nije pogođena povredama kojima se prigovara na temelju članaka 6. i 13. Konvencije: "građanska prava i obveze" same udruge nisu predmet spora, niti su udruzi kao takvoj povrijeđena prava zajamčena Konvencijom (vidi Smits, Kleyn, Mettler Toledo BV et al.,Raymakers, Vereniging Landelijk Overleg Betuweroute i Van Helden protiv Nizozemske (dec.), citirano). Stoga udruga ne može tvrditi da je "žrtva" povrede ovih odredbi u smislu članka 34. Konvencije“.

11. Ustavni sud smatra da se navedeni stavovi Evropskog suda, u cjelosti mogu primijeniti u konkretnom slučaju. Ovo iz razloga što apelant također ima status nevladine organizacije-udruženja koje pruža pomoć korisnicima u pitanjima građanskog prava i ljudskih sloboda. Iz navedenog nedvojbeno proizilazi da apelant u konkretnom slučaju osporenom presudom, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog suda, nije pogođen u svojoj pravnoj poziciji odnosno, da se u konkretnom postupku nije odlučivalo o apelantovim građanskim pravima i obavezama. To dalje znači da je u da je apelacija koju je podnio apelant zbog navodne povrede prava iz člana II/3.e) i II/4.Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. te čl. 13. i 14. Evropske konvencije, nespojiva – inkompatibilna ratione personae sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3). tačka i) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione personae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3224/19 (Udruženje „Vaša prava BIH“) | Sudska praksa | Aktio