Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2745/19 (V. K. i drugi)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Neovlašteno lice
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2745/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-2745/19, rješavajući apelacije Vlade Karlića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav 1, stav 3. tač. d) i l) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vlade Karlića, Anite Tokić, Zlatka Vile, Ivice Radoša, Perice Maleša, Josipa Šarića, Ivana Mioča, Anta Klišanina, Tomislava Kune, Dragana Jurčevića, Ivana Sučića, Ivice Škorića, Dražene Papić, Ivana Anića, Josipa Brigića, Ilije Filipovića, Pila Čavara, Vlatka Zrna, Anta Križanca, Dragomira Čambera, Stipa Beljana, Anta Protuđera, Ante Jonjića, Josipa Dumančića, Nade Bagarić, Ive Turalija, Ive Pehar, Tonke Radoš, Ive Perković, Ivice Čurića, Joze Brigića, Josipa Blaževića, Andrije Kneževića, Anta Bakule, Anta Bagarića, Nikole Krišta, Branka Bekavca, Ivana Zelića, Mare Mandušić, Ivana Knezovića, Drage Reze, Filipa Turudića, Ive Matića, Mire Ćorluka, Seada Kapetanovića, Josipa Grgića, Pave Matića, Mande Ivić, Mike Prgića, Jose Grgića, Bartola Ragića, Peje Mikića, Luke Janjića, Siniše Kosića, Ilije Lušića, Enesa Kabaklića, Ive Nedića, Zorislava Mikića, Berislava Benkovića, Mirka Vincetića, Peje Vukovića, Maria Živkovića, Ante Dujakovića, Petra Damjanovića, Marka Džojića, Maria Sarvaša, Darka Nedića, Drage Prgića, Ane Porobić, Mirka Miškovića, Andrije Markovića, Edina Mešića, Tome Mikića, Mile Nedića, Ive Čičkovića, Mirsade Čaušević, Ive Klaića, Huseina Zolotića, Mithada Arpadžića, Vinka Tokića, Ante Biloha, Joze Grgića, Gorana Tomića, Krešimira Tomića, Ante Leovca, Ive Čavara, Stipe Lacića, Davora Jakeševića, Ivice Jozića, Ante Stipića, Marka Sivonjića, Josipa Ramljaka, Vinka Pecirepa, Miroslava Cvjetkovića, Josipa Katavića, Zdravka Kapetanovića, Tome Lučića, Miodraga Suljuzovića, Mirka Krajinovića, Ivana Slome, Zorana Bošnjaka, Melice Markić, Mate Puljića, Mate Nikačevića, Marijane Dugandžić, Snježane Trogrlić, Dragana Dugandžića, Silvane Bošnjak, Sande Puljić, Vlatka Frankovića, Franje Cvitana, Dragice Boban, Gordane Pecirep, Roberta Perkovića, Siniše Pecirepa, Josipa Miličevića, Albina Anića, Mate Milanovića, Vlade Grgića, Stjepana Pravdića, Stipe Slome, Ivice Ivaičevića, Slavka Grebše, Josipa Ivičevića, Ivice Marića, Joze Drlje, Izabele Oroz, Bosiljka Vidovića, Josipa Barešića, Ivice Vrbića, Ljerke Sučić, Marinka Trogrlića, Ivice Markovića, Marinka Lukesa, Josipa Šupukovića, Franje Tadića, Josipa Jurića, Ljubana Sinanovića, Ivice Tubka, Vinka Budimira, Drage Šole, Tadije Brkića, Nikole Bošnjaka, Nike Delaća, Vinka Filipovića, Marinka Ivešića, Stipe Bilića, Zorana Antolovića, Gordane Batarilo, Drage Budimira, Ivice Gašparevića, Miroslava Vuletića, Slavka Alaupovića, Željka Marelje, Srećka Bavrke, Željka Vrhovca, Žarka Lukića i Miroslava Marijanovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 184916 19 Rev od 3. decembra 2019. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru broj broj 58 0 P 184916 19 Gž od 17. aprila 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Z.O.U. Sesar-Ćurić- Miletić Mostar koju je podnio u ime apelanata Mije Martinovića, Zdenka Mioča, Đure Vukovića, Ljubice Šakanović, Slavka Jelice, Mire Milanović, Bože Vulete, Stjepana Laštre, Pava Trbare, Krešimira Kralja, Davora Klišanina, Josipa Škorića, Anta Drmića, Jura Jurića, Mirjane Nevistić, Vidaka Vukoje, Perice Kordića, Marinka Šutala, Maria Evića, Zdenka Bliznaca, Jedinka Antunovića, Stjepana Dune, Janka Pecirepa, Ivice Vulete, Zorana Blaževića, Nikole Lebe, Ljuba Milića, Anđelke Arežina, Pere Perića, Zdravka Bošnjaka, Mate Vukoje, Ankice Palavre, Igora Hrgića, Nike Mrkonjića i Đure Markovića, protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj broj 58 0 P 184916 19 Gž od 17.

aprila 2019. godine zato što je podnesena od strane neovlaštenog lica.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija advokata Emira Karače iz Sarajeva koju je podnio u ime apelanata Roberta Glavaša, Igora Hrgića, Nike Mrkonjića i Đure Markovića protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 184916 19 Rev od 3. decembra 2019. godine zato što je podnesena od strane neovlaštenog lica.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija apelanata Stipe Ivkovića, Roberta Musića, Zorana Dukića, Mate Đurkovića i Ibrahima Jasenice, podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru broj broj 58 0 P 184916 19 Gž od 17. aprila 2019. godine, zbog toga što je apelacija u vrijeme podnošenja bila preuranjena, a apelanti nisu osporili u međuvremenu donesenu presudu Vrhovnog sud Federacije Bosne i Hercegovine, koja je u konkretnom slučaju konačna odluka.

OBRAZLOŽENJE

1. Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić Mostar je 2. jula 2019. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 184916 19 Gž od 17. aprila 2019. godine, u ime sljedećih osoba: Vlado Karlić iz Kupresa, Stipo Ivković iz Kupresa, Anita Tokić iz Kupresa, Zlatko Vila iz Kupresa, Ivica Radoš iz Kupresa, Perica Maleš iz Kupresa, Josip Šarić iz Kupresa, Ivan Mioč iz Kupresa, Ante Klišanin iz Kupresa, Tomislav Kuna iz Kupresa, Dragan Jurčević iz Kupresa, Ivan Sučić iz Tomislavgrada, Ivica Škorić iz Tomislavgrada, Dražena Papić iz Tomislavgrada, Ivan Anić iz Tomislavgrada, Josip Brigić iz Tomislavgrada, Davor Klišanin iz Tomislavgrada, Ilija Filipović iz Tomislavgrada, Pile Čavar iz Tomislavgrada, Mijo Martinović iz Tomislavgrada, Vlatko Zrno iz Tomislavgrada, Zdenko Mioč iz Tomislavgrada, Anto Križanac iz Tomislavgrada, Dragomir Čamber iz Tomislavgrada, Stipe Beljan iz Tomislavgrada, Ante Protuđer iz Tomislavgrada, Josip Škorić iz Tomislavgrada, Anto Jonjić iz Kupresa, Josip Dumančić iz Kupresa, Nada Bagarić iz Kupresa, Iva Turalija iz Kupresa, Iva Pehar iz Tomislavgrada, Tonka Radoš iz Tomislavgrada, Iva Perković iz Tomislavgrada, Robert Musić iz Tomislavgrada, Ivica Čurić iz Tomislavgrada, Jozo Brigić iz Tomislavgrada, Josip Blažević iz Tomislavgrada, Andrija Knežević iz Tomislavgrada, Ante Drmić iz Tomislavgrada, Jure Jurić iz Tomislavgrada, Ante Bakula iz Tomislavgrada, Ante Bagarić iz Tomislavgrada, Nikola Krišto iz Tomislavgrada, Zoran Dukić iz Tomislavgrada, Branko Bekavac iz Tomislavgrada, Mirjana Nevistić iz Tomislavgrada, Ivan Zelić iz Tomislavgrada, Mara Mandušić iz Tomislavgrada, Vidak Vukoja iz Gruda, Perica Kordić iz Tihaljine, Robert Glavaš iz Drinovca, Marinko Šutalo iz Čapljine, Ivan Knezović iz Posušja, Drago Rezo iz Posušja, Filip Turudić iz Čapljine, Đuro Vuković iz Orašja, Ivo Matić iz Domaljevca-Šamac, Mira Ćorluka iz Domaljevca-Šamac, Sead Kapetanović iz Orašja, Mato Đurković iz Domaljevca-Šamac, Josip Grgić iz Domaljevca-Šamac, Ibrahim Jasenica iz Orašja, Pavo Matić iz Domaljevca-Šamac, Manda Ivić iz Orašja, Mika Prgić iz Orašja, Joso Grgić iz Orašja, Bartol Ragić iz Orašja, Pejo Mikić iz Orašja, Luka Janjić iz Orašja, Siniša Kosić iz Orašja, Ilija Lušić iz Domaljevca-Šamac, Enes Kabaklić iz Orašja, Ivo Nedić iz Orašja, Zorislav Mikić iz Orašja, Berislav Benković iz Orašja, Mirko Vincetić iz Orašja, Pejo Vuković iz Orašja, Mario Živković iz Orašja, Anto Dujaković iz Gradačca, Ljubica Šakanović iz Orašja, Petar Damjanović iz Orašja, Marko Džojić iz Orašja, Mario Sarvaš iz Orašja, Darko Nedić iz Orašja, Mario Ević iz Domaljevca- Šamac, Drago Prgić iz Orašja, Ana Porobić iz Orašja, Mirko Mišković iz Orašja, Andrija Marković iz Orašja, Edin Mešić iz Orašja, Tomo Mikić iz Orašja, Milo Nedić iz Orašja, Ivo Čičković iz Domaljevca-Šamac, Mirsada Čaušević iz Orašja, Ivo Klaić iz Orašja, Husein Zolotić iz Orašja, Đuro Marković iz Orašja, Mithad Arpadžić iz Orašja, Slavko Jelica iz Jajca, Mira Milanović iz Jajca, Vinko Tokić iz Jajca, Anto Biloh iz Jajca, Jozo Grgić iz Jajca, Goran Tomić iz Dobretića, Krešimir Tomić iz Jajca, Anto Leovac iz Jajca, Ivo Čavar iz Jajca, Stipo Lacić iz Jajca, Davor Jakešević iz Jajca, Božu Vuleta iz Jajca, Ivica Jozić iz Jajca, Zdenko Bliznac iz Jajca, Anto Stipić iz Jajca, Marko Sivonjić iz Jajca, Jedinko Antunović iz Kiseljaka, Josip Ramljak iz Kiseljaka, Vinko Pecirep iz Kiseljaka, Stjepan Duno iz Kiseljaka, Miroslav Cvjetković iz Fojnice, Josip Katavić iz Fojnice, Zdravko Kapetanović iz Fojnice, Tomo Lučić iz Vareša, Miodrag Suljuzović iz Vareša, Mirko Krajinović iz Vareša, Ivan Slomo iz Kiseljaka, Zoran Bošnjak iz Kiseljaka, Melica Markić iz Fojnice, Mato Puljić iz Kiseljaka, Mato Nikačević iz Kiseljaka, Marijana Dugandžić iz Lepenice, Snježana Trogrlić iz Kiseljaka, Dragan Dugandžić iz Lepenice, Janko Pecirep iz Kiseljaka, Silvana Bošnjak iz Kiseljaka, Sanda Puljić iz Kiseljaka, Vlatko Franković iz Kiseljaka, Franjo Cvitan iz Fojnice, Dragica Boban iz Kiseljaka, Gordana Pecirep iz Fojnice, Robert Perković iz Kiseljaka, Siniša Pecirep iz Kiseljaka, Josip Miličević iz Kiseljaka, Albin Anić iz Kiseljaka, Mato Milanović iz Kiseljaka, Vlado Grgić iz Kiseljaka, Stjepan Pravdić iz Kiseljaka, Stipo Slomo iz Kiseljaka, Stjepan Laštro iz Kiseljaka, Ivica Ivaičević iz Kreševa, Slavko Grebša iz Kiseljaka, Josip Ivičević iz Kreševa, Ivica Marić iz Kreševa, Jozo Drljo iz Kreševa, Izabela Oroz iz Kreševa, Bosiljko Vidović iz Žepča, Josip Barešić iz Žepča, Ivica Vrbić iz Žepča, Ljerka Sučić iz Žepča, Niko Mrkonjić iz Žepča, Marinko Trogrlić iz Žepča, Ivica Marković iz Žepča, Marinko Lukes iz Žepča, Josip Šupuković iz Žepča, Franjo Tadić iz Žepča, Josip Jurić iz Žepča, Ljuban Sinanović iz Žepča, Ivica Tubak iz Žepča, Vinko Budimir iz Žepča, Drago Šola iz Gornjeg Vakufa-Uskoplje, Tadija Brkić iz Gornjeg Vakufa-Uskoplje, Pavo Trbara iz Gornjeg Vakufa-Uskoplje, Ivica Vuleta iz Busovače, Zoran Blažević iz Gornjeg Vakufa-Uskoplje, Nikola Lebo iz Gornjeg Vakufa-Uskoplje, Ljubo Milić iz Gornjeg Vakufa-Uskoplje, Nikola Bošnjak iz Gornjeg Vakufa-Uskoplje, Anđelka Arežina iz Gornjeg Vakufa-Uskoplje, Niko Delać iz Gornjeg Vakufa-Uskoplje, Pero Perić iz Gornjeg Vakufa-Uskoplje, Vinko Filipović iz Žepča, Marinko Ivešić iz Žepča, Stipo Bilić iz Žepča, Zoran Antolović iz Žepča, Gordana Batarilo iz Maglaja, Drago Budimir iz Novog Šehera, Ivica Gašparević iz Maglaja, Krešimir Kralj iz Travnika, Zdravko Bošnjak iz Novog Travnika, Miroslav Vuletić iz Novog Travnika, Mato Vukoja iz Novog Travnika, Slavko Alaupović iz Novog Travnika, Ankica Palavra iz Palavre, Željko Marelja iz Travnika, Srećko Bavrka iz Novog Travnika, Željko Vrhovac iz Travnika, Žarko Lukić iz Novog Travnika, Miroslav Marijanović iz Novog Travnika i Igor Hrgić iz Zenice (u daljnjem tekstu: apelanti). Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP- 2745/19. Punomoćnici apelanata su 22. jula 2019. godine dostavili punomoći za zastupanje apelanata pred Ustavnim sudom, osim za sljedeće osobe: Davor Klišanin, Mijo Martinović, Zdenko Mioč, Josip Škorić, Ante Drmić, Jure Jurić, Mirjana Nevistić, Vidak Vukoja, Perica Kordić, Marinko Šutalo, Đuro Vuković, Ljubica Šakanović, Mario Ević, Slavko Jelica, Mira Milanović, Božu Vuleta, Zdenko Bliznac, Jedinko Antunović, Stjepan Duno, Janko Pecirep, Stjepan Laštro, Pavo Trbara, Ivica Vuleta, Zoran Blažević, Nikola Lebo, Ljubo Milić, Anđelka Arežina, Pero Perić, Krešimir Kralj, Zdravko Bošnjak, Mato Vukoja, Ankica Palavra i Igor Hrgić, dok su za Đuru Markovića i Niku Mrkonjića dostavili punomoći potpisane od strane drugih osoba.

2. Emir Karača, advokat iz Sarajeva, je 20. marta 2020. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 184916 19 Rev od 3. decembra 2019. godine, koja je u međuvremenu donesena u istom postupku. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP- 1142/20. Tu apelaciju advokat Emir Karača je podnio u ime Vlade Karlića i drugih apelanata poimenično navedenih kao u tački I izreke ove odluke, osim apelanata Stipe Ivkovića, Davora Klišanina, Mija Martinovića, Zdenka Mioča, Josipa Škorića, Roberta Musića, Ante Drmića, Jure Jurića, Zorana Dukića, Mirjane Nevistić, Vidaka Vukoje, Perice Kordića, Marinka Šutala, Đure Vukovića, Mate Đurkovića, Ibrahima Jasenice, Ljubice Šakanović, Maria Evića, Đure Markovića, Slavka Jelice, Mire Milanović, Bože Vulete, Zdenka Bliznaca, Janka Pecirepa, Stjepana Laštra, Pava Trbara, Ivice Vulete, Zorana Blaževića, Anđelka Režine, Pere Perića, Krešimira Kralja, Zdravka Bošnjaka, Mate Vukoje i Ankice Palavra (koji su bili označeni kao apelanti u prvobitno podnesenoj apelaciji protiv presude Kantonalnog suda). Punomoćnik apelanata Emir Karača je 15. februara 2021. godine dostavio punomoći apelanata za zastupanje pred Ustavnim sudom, osim za Roberta Glavaša i Igora Hrgića, iako je u apelaciji naveo da su oni podnijeli apelaciju protiv presude Vrhovnog suda. Advokat Emir Karača je također dostavio punomoć Ivke Mrkonjić, pored čijeg imena je dopisano Niko, za zastupanje pred Ustavnim sudom, koja je potpisana od strane Ivke Mrkonjić. Također, advokat Emir Karača je dostavio i punomoć Đure Marković za zastupanje u ovom predmetu pred Ustavnim sudom, koja je potpisana od strane drugog lica, koji nije naveden kao apelant u apelaciji AP-1142/20, ali je naveden kao apelant u apelaciji AP-2745/19 i kao tužitelj u osporenoj odluci.

3. Kako se predmetnim apelacijama osporavaju odluke koje su donesene u okviru istog parničnog postupka, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda donio odluku o spajanju predmeta AP-2745/19 i AP-1142/20 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2745/19.

Parnični postupak okončan osporenim odlukama

4. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 P 184916 17 P od 18. januara 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da je apsolutno ništav sporazum o ispunjenju obveza zaključen između Elektroprivrede HZHB d.d. Mostar i Croatia osiguranje d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotuženi ili tuženi) broj 2011/08 i broj 25/08 od 28. januara 2008. godine (u daljnjem tekstu: sporazum tuženih iz 2008. godine), kao i odluka prvotuženog broj I- 6478/07 od 12. novembra 2007. godine (u daljnjem tekstu: predmetna odluka prvotuženog). Presudom je dalje odbijen tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da im tuženi solidarno isplate određene novčane iznose bliže naznačene u izreci prvostepene presude, sa zakonskom zateznom kamatom, te su apelanti obavezani tuženim nadoknaditi troškove parničnog postupka u određenim novčanim iznosima.

5. U obrazloženju presude Općinski sud je da je rješenjem na ročištu od 4. oktobra 2017. godine povučena tužba apelanta Bože Vulete i prekinut postupak po tužbi umrlih apelanata Mije Martinovića, Zdenka Mioča, Đure Vukovića, Ljubice Šakanović, Slavka Jelice, Mire Milanovića, Stjepana Laštre, Pava Trbare i Krešimira Kralja. U pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je naveo da su prvotuženi, kao ugovaratelj osiguranja, i drugotuženi, kao osiguravatelj, 24. decembra 1997. godine zaključili ugovor o kolektivnom osiguranju života (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor). Dalje je naveo da je iz predmetnog ugovora vidljivo da je sklopljeno kolektivno osiguranje života za sve zaposlenike prvotuženog koji su u stalnom radnom odnosu kao osiguranike, da je korisnik osiguranja za slučaj smrti osiguranika njegova porodica ali uz posebnu saglasnost prvotuženog, te da je korisnik osiguranja za slučaj doživljenja (istek osiguranja) svaki zaposlenik lično ali uz posebnu saglasnost prvotuženog. Istaknuo je da su apelanti zaposlenici ili su bili zaposlenici prvotuženog u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora ili za vrijeme njegovog trajanja, odnosno apelanti su, kao zaposlenici prvotuženog, osiguranici po predmetnom ugovoru po određenim policama osiguranja. Također je istaknuo da je iz predmetnih polica osiguranja vidljivo da je u njima naznačeno da je prvotuženi ugovaratelj, a osiguranici svi zaposlenici prvotuženog u radnom odnosu prema evidenciji prvotuženog sa početnim i završnim brojem po spisku zaposlenika, a sama polica je potpisana i ovjerena od strane prvotuženog i drugotuženog, te je period trajanja osiguranja i korisnik osiguranja predviđen jednako kao i predmetnim ugovorom, što znači da je i za slučaj smrti i za slučaj doživljenja predviđena kao potrebna posebna saglasnost prvotuženog.

6. Općinski sud je ukazao da je prvotuženi plaćao premije osiguranja po predmetnom ugovoru, pa slijedom ove nesporne činjenice i ocjenom predmetnog ugovora i police osiguranja, zaključio je da bi se u konkretnom slučaju moglo raditi o životnom osiguranju za račun trećeg lica na način predviđen članom 905. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Međutim, imajući u vidu vrstu predmetnog osiguranja, kao i ugovorne strane, Općinski sud je ocijenio da je neophodno posebno cijeniti odredbu člana 946. ZOO-a koja za slučaj kada se osiguranje odnosi na slučaj smrti nekog trećeg za punovažnost ugovora kao obaveznu predviđa i njegovu pismenu saglasnost datu u polici ili u odvojenom pismenu prilikom potpisivanja police sa naznačenjem osigurane svote. Kako je neupitno izostao uslov za punovažnost ugovora o osiguranju kod izostanka pismene saglasnosti apelanata potpisom police ili drugog pismena uz naznaku osigurane svote, Općinski sud je ocijenio da ovaj ugovor o osiguranju, shodno članu 946. ZOO-a i nije punovažan pravni posao. Imajući u vidu navedeni stav o nepunovažnosti predmetnog ugovora shodno članu 946. ZOO-a, Općinski sud je zaključio da je jedino moguće smatrati da korisnik osiguranja nije određen, odnosno da je odredba o određivanju korisnika ostala bez pravnog dejstva. Dalje je ukazao da shodno članu 964. ZOO-a, ako ugovarač osiguranja za slučaj smrti ne odredi korisnika ili ako odredba o određivanju korisnika ostane bez dejstva zbog opozivanja, ili zbog odbijanja ili iz kog drugog uzroka, a ugovarač osiguranja ne odredi drugog korisnika osigurana svota pripada imovini ugovaratelja osiguranja. Kod takvog stanja, Općinski sud je ocijenio da ni predmetna odluka i sporazum tuženih iz 2008. godine nisu ništavi, jer je prvotuženi predmetnom odlukom samo odredio korisnika osiguranja budući da je ranije odredba o korisniku ostala bez pravnog dejstva iako je formalno upisana u polici osiguranja i naknadno mijenjana brisanjem uslova posebne saglasnosti prvotuženog.

7. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je prvotuženi bio ovlašten za donošenja predmetne odluke kojom je odredio sebe korisnikom osiguranja za slučaj doživljenja (istek osiguranja). S tim u vezi, ukazao je da je slijedom te odluke, prvotuženi sa drugotuženim zaključio sporazum iz 2008. godine upravo u vezi sa tom promjenom kojim je definisao način i rokove ispunjenja obaveza, te na sebe preuzeo obavezu regulisanja međusobnih obaveza sa Elektroprenosom a.d. Banja Luka, koji je po ugovoru preuzeo određene obaveze pa ni taj sporazum nije protivan prinudnim propisima niti postoji ijedan od razloga propisanih članom 103. ZOO-a za njegovu ništavost. Kod ovakvog stanja Općinski sud nije našao osnovanim pozivanje apelanta na povrede odredbi koje regulišu promjenu korisnika osiguranja upravo kod činjenice da apelanti iz prednje navedenih razloga nikada nisu niti stekli taj status. Općinski sud je ukazao da odredba člana 959. ZOO definiše one slučajeve u kojima postoji identitet između ugovaratelja osiguranja i osiguranika, dok je samo korisnik osiguranja treće lice, a što nije slučaj kod predmetnog ugovora o osiguranju. Međutim čak i za taj slučaj Općinski sud je ocijenio da apelanti nisu ni na koji način izjavili da primaju korist na ime naknade za slučaj doživljenja, pa samim tim nije nastupila posljedica propisana članom 959. stav 2. ZOO-a, odnosno odredba o korisniku osiguranja za slučaj doživljenja (istek osiguranja) nije postala neopoziva. Istaknuo je da sud nema traga o bilo kakvim potraživanjima apelanata prije pokretanja postupka izmjene korisnika osiguranja po predmetnom ugovoru. Kako je Općinski sud utvrdio da sporazum tuženih iz 2008. godine i predmetna odluka prvotuženog nisu ništavi, ali i da upravo radi pravnih dejstava predmetnog ugovora tuženi nisu apelantima uzrokovali bilo kakvu štetu, jer svojim radnjama nisu onemogućili uvećanje imovine apelanata za pojedinačno potraživane iznose, odbio je tužbeni zahtjev apelanata u cijelosti. Istaknuo je da je identičan stav zauzeo Kantonalni sud u svojoj presudi broj 58 0 P 184907 17 P od 7. septembra 2018.godine.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 184916 19 Gž od 17. aprila 2019. godine, odbijena je žalba apelanata i prvostepena presuda potvrđena, te je odbijen zahtjev tuženih za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

9. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilan konačni zaključak prvostepenog suda kojim je utvrdio da sporazum tuženih iz 2008. godine i predmetna odluka prvotuženog nisu ništavi i da oni apelantima nisu uzrokovali bilo kakvu štetu.

10. Presudom Vrhovnog suda broj 58 0 P 184916 19 Rev od 3. decembra 2019. godine, odbijena je revizija apelanata, te su odbijeni zahtjevi tuženih za naknadu troškova revizijskog postupka.

11. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su pravilne odluke nižestepenih sudova o odbijanju tužbenog zahtjeva apelanata, ali ne iz razloga navedenih u obrazloženjima tih odluka, već iz drugih razloga. S tim u vezi, obrazložio je da je predmetni ugovor o kolektivnom osiguranju za slučaj smrti i doživljenja svih zaposlenika prvotuženog, a ne za slučaj smrti nekog trećeg lica, pa je zaključen u skladu sa odredbom člana 901. ZOO i člana

2. Posebnih uslova za kolektivno osiguranje života za slučaj smrti i doživljenja, pa je kao takav punovažan. Dalje je naveo da odredbe člana 946. stav 3. i 959. stav 2. ZOO na koje se pozivaju nižestepeni sudovi nisu primjenljive na predmetni slučaj, jer se tiču nekog trećeg, kao pojedinca, a ne svih zaposlenika prvotuženog. Istaknuo je da se u revizijskoj fazi postupka sporno pitanje odnosi na pravo apelanata na isplatu osigurane svote za slučaj doživljenja, kao korisnika osiguranja. Vrhovni sud je naveo da je predmetnim ugovorom određeno da je korisnik osiguranja za slučaj doživljenja (istek osiguranja) svaki zaposlenik osobno, ali uz posebnu saglasnost prvotuženog, te da je isto navedeno i na polisi za kolektivno osiguranje života. Dalje je naveo da u postupku nije dokazano da je prvotuženi izdao posebnu saglasnost kao uslov za ostvarivanje prava zaposlenika kao korisnika za slučaj doživljenja. Istaknuo je da je naprotiv, predmetnom odlukom donesenom prije isteka predmetnog ugovora, kojom je za korisnika prava iz istog ugovora za slučaj doživljenja ili kod otkupa, određen prvotuženi, prvotuženi isključio svaku mogućnost davanja saglasnosti zaposlenicima za ostvarivanje prava korisnika osiguranja. Vrhovni sud je ukazao da je predmetna odluka zasnovana na odredbi člana 10. stav 1. Posebnih uslova, prema kojoj sva prava koja proizilaze iz predmetnog ugovora pripadaju prvotuženom sve dok ne nastupi osigurani slučaj, kao i na odredbi člana 13. stav 6. Posebnih uslova, kojom je određeno da je za slučaj doživljenja ili kod otkupa osiguranja prvotuženi korisnik, ako nije drukčije ugovoreno. Dalje je ukazao da je prvotuženi, kao ugovaratelj i korisnik osiguranja, sa drugotuženim, kao osigurateljem, nakon isteka ugovora 1. januara 2008. godine, zaključio predmetni sporazum o ispunjenju obaveza u određenom novčanom iznosu. Po mišljenju Vrhovnog suda, i predmetna odluka prvotuženog i sporazum tuženih iz 2008. godine su donijeti u skladu sa predmetnim ugovorom za slučaj doživljenja, sa Posebnim uslovima za kolektivno osiguranje za slučaj smrti i doživljenja i sa zakonom, pa su neosnovani tužbeni zahtjevi.

12. Apelanti navode da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U apelacije AP-1142/20, apelanti navode da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada nisu primijenili odredbu člana 71. stav 2. ZOO, odnosno kada nisu kod primjene materijalnog prava iz člana 946. stav 3. ZOO utvrdili da li je izostanak pismene saglasnosti apelanata na predmetni ugovor za slučaj doživljenja protivan cilju zbog koje je forma iz člana 946. stav 3. ZOO propisana, te ako jeste u čemu se u konkretnom slučaju to očituje. Ističu da se prvotuženi bavi opasnom djelatnošću, pa je ekonomski zainteresiran da osigura živote apelanata, koja činjenica je bila poznata apelantima i nisu se protivili. Apelanti smatraju da se u konkretnom slučaju radi o njihovoj imovni, te da su se redovni sudovi proizvoljnom primjenom prava upleli u njihovu imovinu. Također smatraju da su redovni sudovi nisu dali adekvatno obrazloženje za zaključak o ništavosti, niti su prilikom odlučivanja razmotrili sve ono što u konkretnim situacijama zakon nalaže, a posebno zbog toga što su smatrali da je uslijed nedostatka forme propisane za punovažnost ugovora ugovor ništavan a da nisu razmotrili odredbe koje ukazuju da je prilikom odlučivanja o ugovorima punovažan i onaj dio usmenog dogovora koji nije protivan cilju zbog kojega je forma propisana. Posebno ukazuje da je predmetni ugovor u cijelosti izvršen, te da sama forma ugovora nije uslov za ispunjenje ugovora.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tač. d) i l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tač. d) i l) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

d) apelaciju je podnijelo neovlašteno lice;

l) apelacija je preuranjena;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. Apelacija podnesena od neovlaštenog lica

14. Ustavni sud zapaža da je Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić Mostar podnio apelaciju broj AP- 2745/19 protiv presude Kantonalnog suda, te da je u apelaciji naveo da apelaciju podnosi i u ime Mije Martinovića, Zdenka Mioča, Đure Vukovića, Ljubice Šakanović, Slavka Jelice, Mire Milanović, Bože Vulete, Stjepana Laštre, Pava Trbare i Krešimira Kralja. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Općinskog suda proizilazi da je rješenjem na ročištu od 4. oktobra 2017. godine povučena tužba Bože Vulete i prekinut postupak po tužbi umrlih Mije Martinovića, Zdenka Mioča, Đure Vukovića, Ljubice Šakanović, Slavka Jelice, Mire Milanovića, Stjepana Laštre, Pava Trbare i Krešimira Kralja. Dakle, povučena je tužba Bože Vulete, odnosno prekinut je postupak u odnosu na navedene apelante koji su umrli u toku predmetnog postupka pred redovnim sudovima, a apelaciju je u njihovo ime podnio njihov advokat koji ih je zastupao u postupku pred redovnim sudovima. U vezi s tim Ustavni sud konstatira da je u svojoj odluci, broj AP 927/07 od 13. decembra 2007. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), razmatrajući skoro identičnu situaciju, zaključio da ne može smatrati dopustivom apelaciju u kojoj se kao apelant navodi lice koje je umrlo prije podnošenja apelacije, a nema dokaza da njegovi nasljednici preuzimaju nadležnost za pokretanje apelacionog postupka pred Ustavnim sudom. Imajući u vidu da u osporenim odlukama navedeni apelanti i nisu označeni kao tužitelji, odnosno da se osporene odluke i ne odnosu na ove apelante, kao i navedenu odluku Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da je apelacija, u odnosu na ove apelante, podnesena od neovlaštenog lica.

15. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić Mostar podnio apelaciju broj AP-2745/19 protiv presude Kantonalnog suda, te da je u apelaciji naveo da apelaciju podnosi i u ime Davora Klišanina, Josipa Škorića, Anta Drmića, Jura Jurića, Mirjane Nevistić, Vidaka Vukoje, Perice Kordića, Marinka Šutala, Maria Evića, Zdenka Bliznaca, Jedinka Antunovića, Stjepana Dune, Janka Pecirepa, Ivice Vulete, Zorana Blaževića, Nikole Lebe, Ljuba Milića, Anđelke Arežina, Pere Perića, Zdravka Bošnjaka, Mate Vukoje, Ankice Palavre i Igora Hrgića. Međutim, Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić Mostar nije postupio po zahtjevu Ustavnog suda i nije dostavio posebnu punomoć za zastupanje ovih lica. Stoga je apelacija ovih apelanta u vrijeme podnošenja apelacije u odnosu na tadašnje stanje postupka bile podnijete od strane neovlaštenih osoba.

16. Također, Ustavni sud zapaža da je advokat Emir Karača podnio apelaciju broj AP-1142/20 protiv presude Vrhovnog suda, koja je u međuvremenu donesena i predstavlja konačnu odluku u ovom predmetu, te da je u apelaciji naveo da apelaciju podnosi i u ime Roberta Glavaša i Igora Hrgića. Međutim, advokat Emir Karača nije postupio po zahtjevu Ustavnog suda i nije dostavio posebnu punomoć za zastupanje ovih lica. Nadalje, Ustavni sud zapaža da su Z.O.U. Sesar-Ćurić-Miletić Mostar i advokat Emir Karača za Niku Mrkonjića i Đuru Markovića dostavili punomoći koje nisu potpisane od ovih osoba, niti su naveli razlog zbog kojeg su punomoći za ove osobe potpisane od strane drugih osoba. Nadalje, Đuro Marković nije naveden kao apelant u apelaciji AP-1142/20, ali je naveden kao apelant u apelaciji AP- 2745/19 i kao tužitelj u osporenoj odluci. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (mutatis mutandis Ustavni sud odluka o dopustivosti AP-1948/05 od 16. januara 2007. godine, stav 12), zaključuje da je apelaciju protiv konačne odluke u ovom predmetu u ime navedenih osoba podnijelo neovlašteno lice.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka d) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko ju je podnijelo neovlašteno lice, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Apelacija preuranjena

18. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na apelante Stipe Ivkovića, Roberta Musića, Zorana Dukića, Mate Đurkovića i Ibrahima Jasenice, Ustavni sud zapaža da su i ovi apelanti prvobitno podnijeli apelaciju broj AP-2745/19 protiv presude Kantonalnog suda od 17. aprila 2019. godine. Međutim iz stanja spisa proizilazi da su i ovi apelanti podnijeli reviziju protiv te presude pa proizilazi da je presudom Vrhovnog suda odbijena i njihova revizija. Stoga, navedena presuda Vrhovnog suda koja je donesena 3. decembra 2019. godine, dakle nakon podnošenja apelacije broj AP-2745/19 (podnesena 2. jula 2019. godine), predstavlja konačnu odluku u ovoj pravnoj stvari i u odnosu na ove apelante.

19. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da, prema članu 31. Pravila Ustavnog suda, kod odlučivanja Ustavni sud ispituje da li postoje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji te ukazuje da su apelanti u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, dužni obavijestili Ustavni sud o promjenama pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa predmetnom apelacijom, koje su se desile nakon njenog podnošenja u kontekstu uvjeta njene dopustivosti. U konkretnom slučaju ovi apelanti dakle nisu obavijestili Ustavni sud da je Vrhovni sud odlučio o njihovoj reviziji (Ustavni sud je za tu činjenicu saznao iz presude Vrhovnog suda koju su osporili ostali apelanti), niti su navode o povredi ustavnih prava na koja su se pozvali u apelaciji AP-2745/19 doveli u kontekst u međuvremenu donesene revizione odluke. Stoga je apelacija ovih apelanta u vrijeme podnošenja apelacije u odnosu na tadašnje stanje postupka bile preuranjene.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Dopustivost u odnosu na ostale apelante

21. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

22. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

23. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, pri čemu je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku obrazložio zašto su nižestepene odluke(o odbijanju tužbenog zahtjeva apelanta) pravilne iako odredbe člana 946. stav 3. i 959. stav 2. ZOO na koje se pozivaju nižestepeni sudovi nisu primjenljive na predmetni slučaj (jer se ne radi o trećem licu) a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u predmetu, ukazao da su predmetna odluka prvotuženog i sporazum tuženih iz 2008. godine donijeti u skladu sa predmetnim ugovorom za slučaj doživljenja, sa Posebnim uslovima za kolektivno osiguranje za slučaj smrti i doživljenja i sa zakonom, pa su neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata za utvrđivanje njihove ništavosti i isplate na ime osigurane svote. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj Odluci AP-2673/19 razmatrao identično činjenično i pravno pitanje, te zaključio da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada u konkretnom slučaju nema ništa što bi ukazivalo da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe člana 901. stav 1. ZOO i kada je reviziju apelanata odbio, jer apelanti nisu dokazali da imaju pravo na isplatu osigurane sume – premije osiguranja, u slučaju isteka predmetnog ugovora, i kada predmetna odluka prvotuženog koja je donesena shodno odredbi člana 3. tog ugovora nije ništava, kao ni sporazum tuženih iz 2008. godine koji su zaključili na osnovu odluke prvotuženog (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2673/19 od 16. marta 2021. godine, tač. 56. i 57, dostupna na www.ustavnisud.ba).

24. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

25. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2745/19 (V. K. i drugi) | Sudska praksa | Aktio