Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4571/19 (A.R.K.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-4571/19
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4571/19, rješavajući apelaciju A. R. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija A. R. K.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja parničnog postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 213901 18 Rev od 19. septembra 2019. godine.
Na osnovu člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da A. R. K. isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija A. R. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 213901 18 Rev od 19. septembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 213901 14 Gž 2 od 30. augusta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 213901 11 P od 16. maja 2013.
godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant A. R. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Amra Gurda, advokat iz Sarajeva, podnio je 29. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 213901 18 Rev od 19. septembra 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 213901 14 Gž 2 od 30. augusta 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 213901 11 P od 16. maja 2013. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i A. J. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 17. februara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 22. februara 2021. do 26. februara 2021. godine.
4. Tužilac nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Tužilac je 21. oktobra 2011. godine podnio predmetnu tužbu.
7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 213901 11 P od 16. maja 2013. godine obavezan je apelant da tužiocu isplati iznos od 150.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama po srednjem kursu CBBiH na dan isplate na pojedinačne novčane iznose u KM i EUR valuti precizno navedene u izreci presude i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka, te je odbijen apelantov prijedlog za prekid postupka.
8. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama bilo nesporno da su 15. jula 2011. godine tužilac kao zajmodavac, a apelant kao zajmoprimac zaključili ugovor o pozajmici iznosa od 150.000,00 KM, da su tim ugovorom utvrdili način i rokove vraćanja počevši od 15. jula 2011. do 15. oktobra 2012. godine uplatom ugovorenih rata putem tužiočevog bankarskog računa otvorenog u Turskoj (član 2), te je u ugovoru navedeno da je apelant primio iznos od 150.000,00 KM i da je navedeni novčani iznos uložio za poslovanje privrednog društva Ark Group d.o.o. Sarajevo (član 1), čiji je osnivač i jedini vlasnik apelant. Naveo je da je među parničnim strankama bilo nesporno i to da apelant nije uredno vraćao ugovoreni novčani iznos, da je tužilac tvrdio da apelant nije uplatio niti jednu ratu, dok je apelant tvrdio da ostatak duga iznosi 66.000,00 KM, te je istakao da je sporno bilo da li je navedeni novčani iznos posuđen lično apelantu ili predstavlja udio u apelantovom privrednom društvu, kao i da je sporan iznos novca koji je isplaćen apelantu po predmetnom ugovoru. Također je naveo da je tužilac bio zaposlen kao zamjenik direktora u privrednom društvu čiji je osnivač apelant i da je tužilac tvrdio da je za obavljanje te funkcije primao plaću, i to neredovno, dok je apelant tvrdio da je na tužiočev račun vršena isplata dobiti firme, te da je do problema došlo kada je firma počela poslovati s gubitkom. Općinski sud je istakao da nije mogao pokloniti punu vjeru apelantovim navodima s obzirom na to da nije dostavio niti jedan materijalni dokaz, kao ni bilo koji drugi dokaz iz kojeg bi sud na nesumnjiv način utvrdio da su predmetna novčana sredstva predstavljala tužiočev udio u radu apelantovog privrednog društva (ugovor o ortakluku, ugovor o podjeli dobiti) osim što je u samom ugovoru o pozajmici navedeno da apelant predmetna novčana sredstva ulaže u svoje privredno društvo, što ne predstavlja dokaz da je tužilac ta sredstva dao apelantu na ime ulaganja u firmu i na ime očekivanja podjele dobiti. Naveo je da je apelant pružio dokaz da je izvršio uplatu u tužiočevu korist u ukupnom iznosu od 1.548,00 KM, međutim, istakao je da je iz uplatnice utvrđeno da su ta sredstva predstavljala tužiočevu plaću za period od januara 2011. do aprila 2011. godine, te da je saslušani svjedok (radnica apelantovog privrednog društva) izjavio da su izvršene dvije uplate po 1.200,00 KM na ime pozajmice, ali se nije mogao izjasniti o kakvoj pozajmici je riječ. Pri tome je naglasio da apelant u toku postupka nije dokazao da je ugovor potpisao pod prisilom i prevarom, u smislu odredaba čl. 60. i 61. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), slijedom čega je zaključio da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti propisani odredbom čl. 26. i 28. stav 2. ZOO-a. Općinski sud je nadalje naveo da je poklonio punu vjeru tužiočevim navodima jer je kao dokaz ponudio predmetni ugovor, a apelant nije sporio da mu je tužilac isplatio predmetna novčana sredstva, osim tvrdnji da je iznos od 25.000 eura predstavljalo poklon, koje navode apelant ničim nije dokazao, te da apelant nije sporio činjenicu da mu je po predmetnom ugovoru tužilac isplatio 50.000 eura i da je pod nekim drugim pozajmicama izvršena isplata još 14.000,00 KM. Slijedom navedenog, u cijelosti je usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredaba čl. 557. i 562. ZOO-a, dok je odluku o kamatama donio primjenom odredaba člana 277. ZOO-a. U konačnici je istakao da nije mogao prihvatiti prijedlog da se prekine postupak u ovoj pravnoj stvari do okončanja parničnog postupka pokrenutog radi poništenja predmetnog ugovora o zajmu s obzirom na to da je odredbom čl. 104. i 113. ZOO-a propisano da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, slijedom čega je zaključio da u konkretnom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti propisani odredbom čl. 378. i 379. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
9. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 213901 14 Gž 2 od 30. augusta 2017. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda je preinačena u dijelu koji se odnosi na isplatu zakonskih zateznih kamata na potraživanja u EUR valuti tako da je apelant obavezan da tužiocu isplati zakonske zatezne kamate po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka, te je određeno da u preostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode koji se odnose na povredu odredaba parničnog postupka s obzirom na to da apelant nije naveo koje dokaze prvostepeni sud nije cijenio i koje relevantne činjenice je propustio da utvrdi, te je istakao da je prvostepeni sud cijenio sve apelantove dokaze i da obrazloženje prvostepene presude sadrži sve elemente propisane odredbom člana 191. stav 4. ZPP-a. Slijedom navedenog je zaključio da apelant u žalbi nije obrazložio na koji način je prvostepeni sud nepravilno primijenio navedenu zakonsku odredbu, niti na koji način je to utjecalo na zakonitost presude, te da stoga takav prigovor ne može posebno obrazlagati. Nadalje je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da apelant nije dokazao da je predmetni ugovor potpisao pod prisilom i prevarom, niti da su ispunjeni uvjeti propisani odredbama čl. 60. i 61. ZOO-a. Kantonalni sud je istakao da apelant nije dokazao da tužilac nije ispunio svoje obaveze iz predmetnog ugovora o zajmu, niti da je apelant postupio u skladu sa članom 2. navedenog ugovora, te je stoga zaključio da je prvostepeni sud pravilno usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredbe člana 562. ZOO-a. Nadalje je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da tužilac nije dokazao osnov i visinu tužbenog zahtjeva. U vezi s tim je istakao da je osnov tužbenog zahtjeva tužilac dokazao ugovorom o zajmu, dok apelant u toku postupka nije sporio da je primio iznos koji se potražuje tužbenim zahtjevom, te da je teret dokazivanja činjenice koji je novčani iznos vraćen na apelantu, koji je u toku postupka tvrdio da je tužiocu vršio isplate u skladu sa članom 2. predmetnog ugovora. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama ZOO-a propisano da kada obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koju obaveza glasi izuzev kad zakon određuje što drugo (član 394), da se ugovorom o zajmu obavezuje zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac obavezuje da mu poslije izvjesnog vremena vrati isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta (član 557), te da je zajmoprimac dužan da vrati u ugovorenom roku istu količinu stvari, iste vrste i kvaliteta (član 562. stav 1). Slijedom navedenog je zaključio da su neosnovani žalbeni navodi koji se odnose na primjenu odredaba ZOO-a. Kantonalni sud je nadalje istakao da je pogrešna odluka prvostepenog suda u dijelu koji se odnosi na zateznu kamatu na dosuđene iznose u EUR valuti jer je predmetnim ugovorom stipulirana isplata dijela zajma u EUR valuti, pa se u tom slučaju ne može primijeniti Zakon o visini stope zatezne kamate, koji se primjenjuje na dug koji glasi na domaću valutu, nego se ima primijeniti odredba člana 399. stav 1. ZOO-a kojom je propisano da stopa ugovorene kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju. Pri tome je ukazao i da je odredbom člana 82. Uredbe sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju propisano da devize na deviznom računu i deviznoj štednji građana i strana lica mogu imati po viđenju ili oročeno, te da je u slučaju docnje dužnik obavezan platiti zateznu kamatu po stopi koju na štedne uloge po viđenju od predmetne valute plaćaju komercijalne banke u sjedištu povjerioca. U konačnici je naveo da je cijenio i ostale žalbene navode, ali ih nije posebno obrazlagao jer nisu od odlučnog značaja u smislu odredbe člana 231. ZPP-a.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 213901 18 Rev od 19. septembra 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepena presuda donesena pravilnom primjenom odredbe člana 231. u vezi sa članom 12. ZPP-a jer je drugostepeni sud savjesno i brižljivo ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja i za svoju odluku dao pravilne i potpune razloge, slijedom čega je zaključio da nije ostvaren revizioni razlog povrede postupka iz člana 209. ZPP-a u postupku pred drugostepenim sudom. Nadalje je ponovio činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, te je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili procesno pravo – odredbe člana 126. u vezi sa članom 123. ZPP-a, i materijalno pravo – odredbe čl. 557. stav 1. i 562. stav 1. ZOO-a kada su obavezali apelanta na isplatu duga tužiocu po ugovoru o zajmu. U vezi s tim je istakao da je tužilac dokazao da mu apelant duguje iznos od 150.000,00 KM, dok apelant nije dokazao da je tužiocu vratio dug, odnosno dio duga, te da su nižestepeni sudovi dali potpune i pravilne razloge koje prihvata, pa ih nema potrebe ponavljati. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je nedopustivo da sud zasniva odluku samo na osnovu predmetnog ugovora, odnosno da osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, kao i od kada teku kamate, tužilac nije mogao dokazati samo na osnovu predmetnog ugovora. Navodi da je tužilac u procesnoj situaciji kada je apelant osporio pravilnost visine tužbenog zahtjeva bio dužan da putem finansijskog vještačenja dokaže visinu svog potraživanja i period od kada potražuje kamate s obzirom na to da prvostepeni sud nije mogao utvrditi da li je navedeni obračun izvršen pravilno, te da li je na pravilan način utvrđen period od kada teku kamate. Navodi da je tužilac bio dužan dokazati visinu tužbenog zahtjeva i od kada teku kamate jer istinitost određene tvrdnje dokazuje onaj ko tvrdi da određena činjenica postoji, a ne onaj koji poriče njeno postojanje, te da je sud, shodno pravilima o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP-a, bio dužan zaključiti da tužilac nije dokazao svoju tvrdnju i tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan jer tužilac nije pružio dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava za tvrdnju za čiju istinitost se poziva u svoju korist. U vezi s tim se pozvao na odluke Ustavnog suda br. AP 1603/05 od 21. decembra 2006. godine i AP 2482/06 od 11. marta 2008. godine. Apelant navodi da drugostepeni i Vrhovni sud nisu odgovorili na ove navode, zbog čega smatra da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene sudske odluke. U pogledu odluke o kamatama, apelant navodi da kod činjenice da je pitanje zatezne kamate materijalnopravnog karaktera i da sud pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, odluka suda u pogledu zatezne kamate u konkretnom slučaju je prihvatljiva samo kad je mjerodavno domaće pravo, te da se u slučaju kad je mjerodavno inostrano pravo prema ugovoru ili kolizionim normama ne bi moglo primijeniti parcijalno inostrano pravo u pogledu glavnog duga i domaće pravo u pogledu kamate ili obrnuto, a što su redovni sudovi u konkretnom slučaju učinili. Navodi da se nepravilnost u konkretnom slučaju sastoji u tome što je u različitim kombinacijama dvojno postavljen tužbeni zahtjev u stranoj i domaćoj valuti, što je nepotrebno s obzirom na sadržaj člana 395. ZOO-a. U konačnici navodi da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku, „pravo na dokaz“ i pravo na imovinu.
b)Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene presude, da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te da primjena prava u osporenoj odluci nije bila proizvoljna.
15. Kantonalni sud je naveo da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
16. Općinski sud je naveo da u prvostepenom postupku nije bilo kršenja apelantovih prava i da je postupak pred prvostepenim sudom završen u razumnom roku. Naveo je da se apelacija u odnosu na prvostepeni sud isključivo odnosi na tvrdnje u vezi s ocjenom dokaza, ali se ocjena dokaza od stranaka ne može suprotstaviti načelu slobodne ocjene dokaza suda. Naveo je da je prvostepena odluka prošla kontrolu zakonitosti u drugostepenom i trećestepenom postupku, te da se stoga ne može smatrati da je ocjena dokaza bila proizvoljna.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11).
18. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:
ZAKLJUČENJE UGOVORA
I - SAGLASNOST VOLJA
Kad je ugovor zaključen Član 26.
Ugovor je zaključen kad su se ugovorne strane saglasile o bitnim sastojcima ugovora.
Izjava volje Član 28.
(1) Volja za zaključenje ugovora može se izjaviti rečima, uobičajenim znacima ili drugim ponašanjem iz koga se sa sigurnošću može zaključiti o njenom postojanju. (2) Izjava volje mora da bude učinjena slobodno i ozbiljno.
V - MANE VOLJE
Pretnja Član 60.
(1) Ako je ugovorna strana ili neko treći nedopuštenom pretnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ova zbog toga zaključila ugovor, druga strana može tražiti da se ugovor poništi.
(2) Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, telo i drugo značajno dobro ugovorne strane ili trećeg lica.
Bitna zabluda Član 61.
(1) Zabluda je bitna ako se odnosi na bitna svojstva predmeta, na lice sa kojim se zaključuje ugovor ako se zaključuje s obzirom na to lice, kao i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po nameri stranaka smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače zaključila ugovor takve sadržine.
(2) Strana koja je u zabludi može tražiti poništaj ugovora zbog bitne zablude, osim ako pri zaključenju ugovora nije postupala s pažnjom koja se u prometu zahteva.
(3) U slučaju poništaja ugovora zbog zablude, druga savesna strana ima pravo da traži naknadu pretrpljene štete bez obzira na to što strana koja je u zabludi nije kriva za svoju zabludu.
(4) Strana koja je u zabludi ne može se na nju pozivati ako je druga strana spremna da izvrši ugovor kao da zablude nije bilo.
Posledice ništavosti Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine prinudnim propisima ili moralu društva, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište ili boravište.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju društvenih interesa koji se ugrožavaju, kao i o moralnim shvatanjima društva.
Posledica poništenja Član 113.
(1) Ako je na osnovu rušljivog ugovora koji je poništen nešto bilo ispunjeno, ima se izvršiti vraćanje, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu.
(2) Naknada u novcu daje se prema cenama u vreme vraćanja, odnosno donošenja sudske odluke.
NOVČANE OBAVEZE
Odsek 1.
OPŠTE ODREDBE
Načelo monetarnog nominalizma Član 394.
Kad obaveza ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi, izuzev kad zakon određuje što drugo.
UGOVORNA KAMATA
Stopa ugovorne kamate Član 399.
(1) Stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju.
(2) U pogledu najviše ugovorne kamatne stope između drugih lica primenjuju se odredbe posebnog zakona.
(3) Ako je kamata ugovorena ali nije određena njena stopa ni vreme dospevanja, između pojedinaca važi kamatna stopa koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju, a između drugih lica važi kamatna stopa koju banka ili druga bankarska organizacija plaća, odnosno ugovara za takvu ili sličnu vrstu posla i dospeva po isteku godine, ako za određeni slučaj nije predviđeno što drugo.
(4) Ako je ugovorena veća kamata od dozvoljene, primeniće se najveća dozvoljena stopa kamate.
ZAJAM
Odeljak 1.
OPŠTE ODREDBE
Pojam Član 557.
(1)Ugovorom o zajmu obavezuje se zajmodavac da zajmoprimcu preda određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamenjivih stvari, a zajmoprimac se obavezuje da mu vrati posle izvesnog vremena isti iznos novca, odnosno istu količinu stvari iste vrste i kvaliteta.
(2)Na primljenim stvarima zajmoprimac stiče pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine.
OBAVEZE ZAJMOPRIMCA
Rok vraćanja zajma Član 562.
Zajmoprimac je dužan vratiti u ugovorenom roku istu količinu stvari, iste vrste i kvaliteta.
Ako ugovarači nisu odredili rok za vraćanje zajma, niti se on može odrediti iz okolnosti zajma, zajmoprimac je dužan vratiti zajam po isteku primerenog roka koji ne može biti kraći od dva meseca, računajući od zajmodavčevog traženja da mu se zajam vrati
19. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15):
VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA
1. Opšte odredbe Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
20. Uredba sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju („Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94):
Član 82.
Devize na deviznim računima i devizni štedni ulozi građana i stranih fizičkih lica mogu biti po viđenju ili oročeni.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 213901 18 Rev od 19. septembra 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. oktobra 2019. godine, a apelacija je podnesena 29. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
28. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu duga, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
a) U odnosu na osporene odluke
29. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li se osporene odluke zasnivaju na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
31. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29; vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Evropski sud i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Pri tome, pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Evropski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. septembra 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stav 32).
32. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi usvojili tužbeni zahtjev i primjenom odredaba čl. 557. stav 1. i 562. stav 1. ZOO-a obavezali apelanta da tužiocu isplati utuženi novčani iznos po osnovu predmetnog ugovora o zajmu, uz obrazloženje da je tužilac dokazao da mu apelant duguje utuženi novčani iznos, dok apelant nije dokazao da je tužiocu vratio dug, odnosno dio duga. Naime, redovni sudovi su zaključili da apelant nije, u smislu odredbe člana 123. ZPP-a, dokazao svoje tvrdnje da je dio utuženog iznosa od 25.000 EUR-a predstavljao tužiočev poklon apelantu i da ostatak duga po predmetnom ugovoru iznosi 66.000,00 KM s obzirom na to da iz jedinog dokaza koji je apelant pružio u korist svoje tvrdnje (uplatnica na iznos od 1.548,00 KM) proizlazi da je apelant ta novčana sredstva isplatio tužiocu na ime plaće. Ustavni sud primjećuje i da je Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu, što je Vrhovni sud potvrdio, u dijelu odluke o kamatama na dio predmetnog potraživanja u EUR valuti tako što je obavezao apelanta da tužiocu isplati zakonske zatezne kamate po stopi koju banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju (umjesto po srednjem kursu CBBiH na dan isplate), pozivajući se na odredbu člana 399. stav 1. ZOO-a i odredbu člana 82. Uredbe sa zakonskom snagom o deviznom poslovanju. Dovodeći u vezu navedene zakonske odredbe s odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u vezi s tim dali, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog i procesnog prava od redovnih sudova. S obzirom na to da iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da je predmetnim ugovorom o zajmu apelant potvrdio da mu je utuženi novčani iznos isplaćen (član 1) i da su predmetnim ugovorom stipulirani način i dinamika vraćanja pozajmljenih novčanih sredstava (član 2), dakle da predmetni ugovor sadrži sve podatke potrebne za donošenje odluke o meritumu spora, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da su redovni sudovi postupali proizvoljno kada su usvojili tužbeni zahtjev iako tužilac visinu tužbenog zahtjeva i period od kada potražuje kamate nije dokazivao provođenjem dokaza vještačenjem po vještaku ekonomske struke. U pogledu apelantovih navoda da su drugostepeni i Vrhovni sud, propuštajući da odgovore na ove apelantove navode, povrijedili pravo na obrazloženu sudsku odluku, Ustavni sud ukazuje da redovni sudovi imaju obavezu da obrazlože odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali, a što su u konkretnom slučaju i učinili. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava na obrazloženu sudsku odluku, kao i apelantovo pozivanje na odluke br. AP 1603/05 i AP 2482/06. U konačnici, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno „pravo na dokaz“ s obzirom na to da je apelant u predmetnom postupku imao priliku suprotstaviti se svojim navodima i argumentima drugoj strani, odnosno da je imao mogućnost predlaganja i provođenja dokaza, pod uvjetima koji nisu podređeni u odnosu na suprotnu stranu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, koje razloge Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra rezultatom proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
33. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
34. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
35. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak započeo 21. oktobra 2011. godine podnošenjem predmetne tužbe i da je okončan donošenjem osporene presude Vrhovnog suda od 19. septembra 2019. godine. Stoga će Ustavni sud kao relevantni period razmatrati period od sedam godina i 11 mjeseci.
Analiza dužine trajanja postupka
36. Ustavni sud primjećuje da se predmetni parnični postupak vodio radi naplate duga po osnovu ugovora o zajmu. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnom postupku trebalo riješiti i broj izvedenih dokaza, Ustavni sud smatra da se ne radi o složenom sudskom postupku.
37. Analizirajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud donio presudu godinu dana i sedam mjeseci nakon podnošenja predmetne tužbe, dok je Kantonalni sud odluku o žalbi donio četiri godine i tri mjeseca nakon donošenja prvostepene presude, te da je Vrhovni sud odluku o reviziji donio dvije godine nakon donošenja drugostepene presude. Analizirajući, s druge strane, apelantovo ponašanje, Ustavni sud ne primjećuje da je apelant svojim postupanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.
38. Dakle, na ukupnu dužinu trajanja predmetnog postupka (sedam godina i 11 mjeseci) u odlučujućoj mjeri je utjecala dužina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom (četiri godine i tri mjeseca), dok su prvostepeni i Vrhovni sud u predmetnom postupku donijeli odluke u relativno kratkim rokovima. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da postupak pred prvostepenim sudom traje duže s obzirom na to da se u prvostepenom postupku izvode dokazi i utvrđuje činjenični supstrat koji predstavlja osnov za donošenje odluke o meritumu spora, dok žalbeni postupak, po prirodi odlučivanja u pravnom lijeku, traje kraće. Stoga, Ustavni sud smatra da dužina trajanja postupka pred Kantonalnim sudom, za koju taj sud nije ponudio objektivno opravdanje, ne zadovoljava standard suđenja u razumnom roku, te, sagledavajući postupak u cjelini (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03), Ustavni sud nalazi da navedena pasivnost Kantonalnog suda nije kompenzirana ažurnijim postupanjem prvostepenog i Vrhovnog suda.
39. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
40. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantu u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 500,00 KM.
41. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu
42. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani. VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je na ukupnu dužinu trajanja predmetnog postupka od sedam godina i 11 mjeseci u odlučujućoj mjeri utjecalo pasivno postupanje Kantonalnog suda, koji je odluku po žalbi donio četiri godine i tri mjeseca nakon donošenja prvostepene presude, a za koju pasivnost Kantonalni sud nije ponudio objektivno opravdanje.
44. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, niti do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, koje razloge Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra rezultatom proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
45. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević