Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4596/19 („KOMOTIN“ d.o.o. Jajce)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Ugovor o kupoprodaji
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4596/19
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4596/19, rješavajući apelaciju „Komotina“ d.o.o. Jajce, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija „Komotina“ d.o.o. Jajce podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 51 0 Ps 093157 16 Rev od 3. rujna 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 093157 15 Pž od 7. lipnja 2016. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj 51 0 Ps 093157 14 Ps od 2.
rujna 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. „Komotin“ d.o.o. Jajce (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragan Dramac, odvjetnik iz Jajca, podnio je 27. studenog 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 Ps 093157 16 Rev od 3. rujna 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Ps 093157 15 Pž od 7. lipnja 2016. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Ps 093157 14 Ps od 2. rujna 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Općine Jajce (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 18. veljače 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 25. veljače 2021. do 11. ožujka 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 51 0 Ps 093157 14 Ps od 2. rujna 2015. godine odbijen je kao neutemeljen primarni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je ništav Ugovor o kupoprodaji stambene zgrade sa pripadajućim zemljištem u Jajcu, u Ulici fra Antuna Kneževića bb, zaključen 10. siječnja 1998. godine u usmenoj formi između apelanta kao kupca i tuženog kao prodavca, da se obveže tuženi da apelantu zbog ništavosti pravnog posla kupoprodaje nekretnina izvrši povrat uplaćenih novčanih sredstava u iznosu od 30.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne iznose, precizno navedene u izreci presude. Također, odbijen je kao neutemeljen eventualni tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je apelant temeljem predmetnog ugovora o kupoprodaji nekretnina stekao pravo vlasništva na predmetnoj stambenoj zgradi, precizno opisanoj u izreci presude, i da je tuženi dužan trpjeti da se apelant temeljem ove presude upiše kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina.
6. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je kao nesporno među parničnim strankama utvrdio da je tuženi početkom 1998. godine, putem sredstava javnog informiranja, objavio javnu prodaju predmetnih nekretnina, da je apelant dao najpovoljniju ponudu u iznosu od 60.100,00 KM i da je ta ponuda odobrena od povjerenstva, te da je apelant 22. siječnja 1998. godine uplatio tuženom iznos od 20.000,00 KM, a 2. ožujka 1998. godine iznos od 10.000,00 KM. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da predmetni pravni posao ne predstavlja ugovor o kupoprodaji, jer je ugovor o kupoprodaji nekretnina pravni posao čija su forma i sadržaj propisani Zakonom o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i Zakonom o prometu nepokretnosti, te da se pod ugovorom o kupoprodaji podrazumijeva takav sporazum kojim se prodavac obvezuje da stvar koju prodaje preda kupcu, tako da kupac stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo vlasništva, a kupac se obvezuje da prodavcu plati cijenu.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 Ps 093157 15 Pž od 7. lipnja 2016. godine odbijen je apelantov priziv i prvostupanjska presuda je potvrđena.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je u tijeku postupka utvrđeno da je tuženi početkom 1998. godine, putem sredstava javnog informiranja, objavio javnu prodaju predmetnih nekretnina, da je apelant dao najpovoljniju ponudu u iznosu od 60.100,00 KM i da je ta ponuda odobrena od povjerenstva. Nadalje je utvrđeno da postupak prodaje putem pribavljanja pismenih ponuda nije do konca proveden, jer nije zaključen kupoprodajni ugovor sa apelantom, kao ponuđačem čija je ponuda najpovoljnija, zbog toga što je stupio na snagu Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, pa je tuženi prekinuo sve radnje vezane za prodaju predmetnih nekretnina, jer su prijeratni nositelji stanarskog prava podnijeli zahtjev za povrat stanova. Kantonalni sud je naveo da je apelant vodio postupak protiv tuženog radi povrata novčanog iznosa od 30.000,00 KM, koji je apelant uplatio tuženom nakon održane licitacije, te da je njegov tužbeni zahtjev pravomoćno odbijen zbog zastare potraživanja. Ukazao je da je odredbom članka 31. Pravilnika o postupku javnog nadmetanja za prodaju nepokretnosti u društvenoj svojini propisano da se sa ponuđačem čija je ponuda najpovoljnija zaključuje pismeni kupoprodajni ugovor. S tim u svezi je istaknuo da je u konkretnom slučaju proveden postupak pribavljanja pismenih ponuda, sačinjen zapisnik o tijeku postupka javnog nadmetanja, utvrđen najpovoljniji ponuđač i da su zapisnik potpisali članovi povjerenstva i prisutni ponuđači, ali da nije došlo do zaključenja ugovora o kupoprodaji. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da u takvoj situaciji nije došlo do zaključenja pismenog, niti usmenog ugovora o kupoprodaji, te da stoga apelant ne može zahtijevati utvrđivanje ništavosti, u smislu odredbe članka 103. ZOO, ugovora koji nije ni zaključen, niti povrat uplaćenog iznosa od 30.000,00 KM u smislu odredbe članka 104. stavak 1. ZOO. Pri tome je istaknuo da je u konkretnom slučaju, obzirom na osnovu koja se nije ostvarila jer nije došlo do zaključenja kupoprodajnog ugovora, između apelanta i tuženog nastao obligacijski odnos po osnovi stjecanja bez osnove u smislu članka 210. stavak 4. ZOO, a takav apelantov tužbeni zahtjev je pravomoćno odbijen u drugom postupku.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 093157 16 Rev od 3. rujna 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostupanjske presude.
10. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da iz stanja u spisu proizlazi da je apelant na javni poziv tuženog sudjelovao u odabiru ponuda za prodaju predmetne nekretnine, da je odabran kao najbolji ponuđač i da je u dvije rate uplatio polovinu kupoprodajne cijene koja je prihvaćena od tuženog kao prodavca. Naveo je da je, međutim, tuženi obustavio prodaju predmetne nekretnine jer je u tom razdoblju stupio na snagu Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ali da nije izvršio povrat sredstava koje je apelant uplatio, te da je apelant pokrenuo parnični postupak radi vraćanja sredstava stečenih bez osnove, ali da je taj postupak, zbog istaknutog prigovora zastare potraživanja, završen odbijanjem tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je ukazao da je odredbom članka 103. ZOO propisano da je ništav ugovor koji je protivan Ustavu, propisima, te moralu društva, ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. S tim u svezi je istaknuo da je ispunjenje obveze tuženog kao druge ugovorne strane (prodavca) postalo nemoguće, jer je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, koji je na drugačiji način regulirao raspolaganje stambenim zgradama i stanovima kao posebnom dijelu zgrada. Vrhovni sud je ukazao da je stupanjem na snagu navedenog zakona ograničeno pravo prodavca da proda stvar i da je to događaj za koji nijedna strana nije odgovorna, zbog čega se i obveza tuženog, kao prodavca, ugasila po zakonu, u smislu odredbe članka 137. stavak 1. ZOO, te da je apelant, kao potencijalni kupac, mogao samo zahtijevati vraćanje po pravilima stečenog bez osnove, a koji apelantov zahtjev je pravomoćno odbijen u drugom postupku zbog utemeljenosti istaknutog prigovora zastare potraživanja. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da u predmetnom postupku nije dokazano da je između apelanta i tuženog zaključen ugovor o kupoprodaji nekretnina, zbog čega nije ni bilo osnove za utvrđenje ništavosti usmenog ugovora o kupoprodaji, niti zahtjeva za vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništavog ugovora, u smislu odredaba čl. 103. i 104. stavak l. ZOO, te da je navedene odredbe materijalnog prava drugostupanjski sud pravilno primijenio kada je odbio apelantov priziv.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant navodi da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo stupio na pravnu snagu nakon započinjanja postupka prodaje predmetne nekretnine obzirom da je navedeni zakon objavljen u „Službenim novinama Federacije BiH“ broj 27 od 28. studenog 1997. godine i da je stupio na snagu 6. prosinca 1998. godine, osam dana nakon dana objavljivanja. Navodi da iz navedenog proizlazi da je licitacija-prodaja predmetne nekretnine izvršena nakon stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo zbog čega je prodaja predmetne nekretnine ništava, jer je protivna prinudnim propisima, u smislu odredbe članka 103. ZOO. Također navodi da je prodaja predmetne nekretnine protivna odredbama Pravilnika o postupku javnog nadmetanja za prodaju nepokretnosti u društvenoj svojini, Zakona o prometu nepokretnosti i Uredbi sa zakonskom snagom o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti. Nadalje, navodi da se uvjeti, rok i način plaćanja cijene za nekretnine koje su predmet kupoprodaje, te izdavanje klauzule intabulandi, sukladno zakonskim propisima, određuju u ugovoru o kupoprodaji, a ne u zapisniku o licitaciji, kako je to u konkretnom slučaju, iz čega proizlazi da je tuženi smatrao da se potpisivanjem zapisnika preuzimaju sva prava i obveze vezane za kupoprodaju nekretnina, te da nema nikakve potrebe za zaključenjem ugovora o kupoprodaji. Navodi da to ukazuje da je pogrešno stajalište redovnih sudova da je tuženi odustao od prodaje nekretnina zbog stupanja na snagu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, jer bi u tom slučaju apelantu bio izvršen povrat kupoprodajne cijene.
b)Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da su apelacioni navodi neutemeljeni i da je osporena presuda donesena sukladno materijalnom pravu.
13. Kantonalni sud je naveo da, u situaciji kada pismeni ugovor o kupoprodaji stambene zgrade među parničnim strankama nije zaključen zbog toga što je Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ograničio pravo tuženog kao prodavca da proda stambenu zgradu apelantu, kao kupcu, ne postoji osnova za utvrđenje ništavosti usmenog ugovora o kupoprodaji, niti apelant može zahtijevati vraćanje uplaćenih novčanih sredstava po osnovi ništavog ugovora, u smislu odredbe članka 104. stavak 1. ZOO. Naveo je da je takav zahtjev apelant mogao ostvariti jedino po pravilima stjecanja bez osnove, koji apelantov zahtjev je pravomoćno odbijen u drugom postupku. U konačnici je naveo da su apelantovi navodi neutemeljeni, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije.
14. Općinski sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga danih u obrazloženju osporene odluke, te da je apelacija neutemeljena.
15. Tuženi je naveo da su apelacioni navodi u cijelosti neutemeljeni. Naveo je da u konkretnom slučaju nije zaključen kupoprodajni ugovor, već da je utvrđeno da se radi o stjecanju bez osnove o čemu postoji pravomočna presuda. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije kao neutemeljenu.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredaba, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljivan u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
Posledice ništavosti Član 104.
(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.
(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine prinudnim propisima ili moralu društva, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtev nesavesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište ili boravište.
(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savesnosti jedne, odnosno obeju strana, o značaju društvenih interesa koji se ugrožavaju, kao i o moralnim shvatanjima društva.
V - NEMOGUĆNOST ISPUNJENJA
Nemogućnost ispunjenja za koju ne odgovara ni jedna strana Član 137.
(1) Kad je ispunjenje obaveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obaveza druge strane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obaveze, može zahtevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bez osnova.
(2) U slučaju delimične nemogućnosti ispunjenja zbog događaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana, druga strana može raskinuti ugovor ako delimično ispunjenjene ne odgovara njenim potrebama, inače ugovor ostaje na snazi, a druga strana ima pravo da zahteva srazmerno smanjenje svoje obaveze.
STICANJE BEZ OSNOVA
Odsek 1.
OPŠTE PRAVILO
Član 210.
(1) Ako je društveno sredstvo kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u određenom društvenom pravnom licu na bilo koji način prešlo u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u drugom društvenom pravnom licu, ili u imovinu nekog lica, a taj prelaz nema osnova u nekom samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, ako je to moguće, a inače je dužan da naknadi vrednost postignute koristi.
(2) Odredba prethodnog stava shodno se primenjuje kad je neki deo imovine jednog lica na bilo koji način prešao u društvena sredstva kojim upravljaju radnici, odnosno drugi radni ljudi u društvenom pravnom licu ili u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema osnova u samoupravnom sporazumu ili u nekom drugom pravnom poslu ili u zakonu.
(3) Pod prelazom društvenog sredstva odnosno imovine podrazumeva se i sticanje koristi izvršenom radnjom.
(4) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
17. Zakon o prometu nepokretnosti («Službeni list SRBiH» br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91, «Službeni list RBiH» br. 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94 i 33/94) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 19.
(1) Prodaja nepokretnosti iz društvene svojine vrši se javnim nadmetanjem odnosno pribavljanjem pismenih ponuda, a neposrednom pogodbom samo onda kada je otuđenje putem javnog nadmetanja, odnosno putem stavljanja pismenih ponuda, ostalo bezuspješno.
(2) Ugovor o otuđenju nepokretnosti iz društvene svojine, zaključen protivno odredbi iz prethodnog stava, ništav je.
(3) Republički sekretarijat za finansije propisaće postupak javnog nadmetanja za prodaju nepokretnosti u društvenoj svojini.
(4) Odredbe st. 1, 2. i 3. ovog člana odnose se i na prodaju nepokretnosti koje se nalaze u imovini pravnih osoba koje posluju sredstvima u mješovitoj svojini.
18. Pravilnik o postupku javnog nadmetanja za prodaju nepokretnosti u društvenoj svojini („Službeni list SRBiH“ broj 28/79) glasi:
Član 31.
Sa ponuđačem čija je ponuda najpovoljnija zaključuje se pismeni kupoprodajni ugovor.
VI.Dopustivost
19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 51 0 Ps 093157 16 Rev od 3. rujna 2019. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. rujna 2019. godine a apelacija je podnesena 27. studenog 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
25. Članak 6. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
26. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na utvrđenje ništavosti ugovora, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
27. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska.
28. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istaknuo da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati jesu li osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
29. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama zauzeli uniforman stav da iz činjeničnog supstrata utvrđenog u predmetnom postupku proizlazi da između apelanta i tuženog nije zaključen kupoprodajni ugovor zbog čega nije ni bilo osnove za utvrđenje ništavosti usmenog ugovora o kupoprodaji, niti zahtjeva za vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništavog ugovora, u smislu odredaba čl. 103. i 104. stavak l. ZOO. Dovodeći u svezu navedene zakonske odredbe sa odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u svezi sa tim dali, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju redovnih sudova u predmetnom postupku.
30. Ustavni sud ukazuje da je odredbom članka 19. Zakona o prometu nepokretnosti propisano da se prodaja nekretnine iz društvenog vlasništva vrši javnim nadmetanjem, odnosno pribavljanjem pismenih ponuda, a neposrednom pogodbom samo onda kada je otuđenje putem javnog nadmetanja, odnosno putem stavljanja pismenih ponuda, ostalo bezuspješno (stavak 1), te da će republički sekretar za finansije propisati postupak javnog nadmetanja za prodaju nekretnina u društvenom vlasništvu (stavak 3). Ustavni sud nadalje ukazuje da je odredbama Pravilnika o postupku javnog nadmetanja za prodaju nepokretnosti u društvenoj svojini propisan postupak javnog nadmetanja za prodaju nekretnina u društvenom vlasništvu putem usmenog javnog nadmetanja (čl. 10-23) i postupak javnog nadmetanja za prodaju nekretnina u društvenom vlasništvu putem pribavljanja pismenih ponuda (čl. 24-31), te da se, u slučaju provedbe postupka prodaje pribavljanjem pismenih ponuda, sa ponuđačem čija je ponuda najpovoljnija zaključuje pismeni kupoprodajni ugovor (članak 31). Dakle, iz navedenih odredaba proizlazi da se postupak javnog nadmetanja za prodaju nekretnina u društvenom vlasništvu putem pribavljanja pismenih ponuda okončava zaključivanjem pismenog kupoprodajnog ugovora. S tim u svezi, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da je apelant, u postupku javnog nadmetanja za prodaju predmetnih nekretnina putem pribavljanja pismenih ponuda, dao tuženom ponudu za zaključenje ugovora o kupoprodaji predmetnih nekretnina, koju je tuženi prihvatio, nakon čega je apelant isplatio tuženom polovinu kupoprodajne cijene. Ustavni sud, također, primjećuje da iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da postupak prodaje predmetnih nekretnina nije nastavljen, odnosno da nije zaključen pismeni ugovor o kupoprodaji, obzirom na to da je u međuvremenu stupio na snagu Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo koji je na drugačiji način regulirao raspolaganje stambenim zgradama i stanovima kao posebnom dijelu zgrada, odnosno onemogućio da se postupak prodaje predmetnih nekretnina okonča zaključivanjem pismenog ugovora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra proizvoljnim zaključak redovnih sudova da u konkretnom slučaju između apelanta i tuženog nije zaključen usmeni ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, te da, posljedično tome, nije ni bilo osnove za utvrđenje ništavosti usmenog ugovora o kupoprodaji, niti zahtjeva za vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništavog ugovora, u smislu odredaba čl. 103. i 104. stavak l. ZOO.
31. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
32. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istaknuo u svezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim točkama ove odluke i za koje je zaključio da su neutemeljeni. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za zaključak da između apelanta i tuženog nije zaključen usmeni ugovor o kupoprodaji predmetnih nekretnina, zbog čega nije bilo osnove za utvrđenje ništavosti usmenog ugovora o kupoprodaji u kojim razlozima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti.
34. Ustavni sud, također, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istaknuo u svezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neutemeljenim.
35. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević