Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-716/21 (N.B.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Povjeravanje djeteta
- Građanski postupak
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Porodični život
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-716/21
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 716/21, rješavajući apelaciju N. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija N. B. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 265282 19 Gž od 20.
februara 2020. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. B. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda RS broj 71 0 P 265282 20 Rev od 16.
decembra 2020. godine zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. N. B., rođena F., (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, Republika Srbija, koju zastupa ZAK „Pucar“ iz Banjaluke, podnijela je 3. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda RS (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 265282 20 Rev od 16. decembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Odlukom broj AP 4802/19 Ustavni sud je odbacio apelanticinu apelaciju podnesenu protiv rješenja Okružnog suda donesenog u izvršnom postupku zbog izmijenjenih pravnih okolnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 4802/19 od 16. marta 2017. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
3. Ustavni sud je Odlukom o dopustivost broj AP 1598/20 odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 265282 19 Gž od 20. februara 2020. godine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1598/20 od 4. juna 2020. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
4. Odlukom broj AP 5463/18 Ustavni sud je odbio apelaciju G. B. (oca mldb. J. B.) protiv odluka redovnih sudova donesenih u izvršnom postupku radi predaje mldb. J. B. apelantici (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5463/18 od 23. oktobra 2018. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
5. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i punomoćnika tužioca G. B. (u daljnjem tekstu: tužilac) 9. marta 2021. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.
6. Okružni sud, Osnovni sud i tužiočev punomoćnik su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 16. do 19. marta 2021. godine. Vrhovni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
8. Pravomoćnom Presudom Osnovnog suda broj 071-0 P-07-000115 od 8. februara 2007. godine razveden je brak između apelantice i tužioca, a njihova maloljetna djeca J. B. (rođena 24. januara 2003. godine) i A. B. (rođena 2005. godine) povjerena su na zaštitu i vaspitanje apelantici koja živi u Beogradu, Republika Srbija.
9. Tužilac je 9. augusta 2017. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv apelantice sa zahtjevom da se izmijeni presuda iz prethodne tačke ove odluke u dijelu koji se odnosi na odluku o povjeravanju zajedničke djece, tako što je zatražio da se tada još uvijek maloljetna J. B. povjeri tužiocu na zaštitu i vaspitanje, uz apelanticinu obavezu da doprinosi njenom izdržavanju u mjesečnom iznosu od 300,00 KM, dok bi maloljetna A. B. i dalje ostala povjerena na zaštitu i vaspitanje apelantici. Tužilac je u tužbi naveo da je J. B. tokom 2017. godine za vrijeme ljetnog raspusta boravila u Banjaluci kod tužioca (oca) i izrazila želju da ostane kod tužioca, odnosno da ne želi da se vrati kod apelantice u Beograd.
10. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 265282 18 P 2 od 21. oktobra 2019. godine izmijenjena je presuda iz tačke 8. ove odluke u dijelu koji se odnosi na povjeravanje zajedničke djece parničnih stranaka na zaštitu i vaspitanje tako da se mldb. J. B. povjerava na zaštitu i vaspitanje tužiocu, uz obavezivanje parničnih stranaka da doprinose izdržavanju onog djeteta koje im je povjereno, te je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
11. Osnovni sud je najprije odbio kao neosnovan prigovor o nenadležnosti suda jer je članom 69. Zakona o rješavanju sukoba Zakona s propisima drugih zemalja u određenim stvarima propisana nadležnost suda u entitetu RS s obzirom na to da su stranke državljani tog entiteta.
12. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Centar za socijalni rad Banjaluka (u daljnjem tekstu: Centar) učestvovao u postupku koji je na zahtjev suda u više navrata iznosio mišljenje za odluku suda koja se tiče mogućnosti i potreba da se J. B. povjeri tužiocu. Iz mišljenja Centra proizlazi da je u interesu J. B. da ostane kod tužioca, uz obrazloženje da J. B. od juna 2017. godine živi u porodici tužioca u Banjaluci i da je u razgovoru više puta iskazala želju i stav da želi da ostane u toj porodici, da je njen stav intenzivan i da utječe na njeno ponašanje tako što odbija da se vrati majci (apelantici) u Beograd. Centar je izrazio stav da se J. B. uklopila u porodicu tužioca i da s tužiočevom novom suprugom N. B. i sestrama E. i T. postoji skladan i funkcionalan odnos, što dokazuje i vrlo dobar uspjeh u školi.
13. Nakon što je ocjenom provedenih dokaza u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) Osnovni sud utvrdio relevantne činjenice, to je taj sud prilikom odlučenja cijenio želju J. B. da nastavi da živi s ocem, da je njena želja u saglasnosti s njenim najboljim interesom koji ima u vidu i Porodični zakon, ali i čl. 3. i 12. Konvencije o pravima djeteta (u daljnjem tekstu: Konvencija) jer se radi o djetetu uzrasta od gotovo 17 godina, koje svojom zrelošću može da izrazi želju s kim želi da nastavi da živi u budućnosti, a J. B. se više puta izjasnila da želi da živi s ocem, da se prilagodila novoj životnoj sredini, odnosno novoj porodici i novoj školskoj sredini, da je ostvarila dobre odnose sa očevom novom suprugom i njihovom zajedničkom djecom. Osnovni sud je prilikom odlučenja, zbog svega navedenog, a posebno zbog izražene želje J. B., zaključio da bi najbolji interes za J. B. bio da nastavi da živi s ocem, pri čemu je Osnovni sud imao u vidu i činjenicu da je tužilac zbog posla često odsutan od kuće jer bi suprotna odluka bila suprotno interesu i želji J. B. i dovela bi do pogoršanja odnosa J. B. s apelanticom. Osnovni sud je također dodao da postupak koji se vodi na osnovu Konvencije o građansko-pravnim aspektima međunarodne otmice djeteta ne utječe na odlučenje u ovom predmetu jer je u vrijeme donošenje predmetne odluke J. B. imala 16 godina, a prema članu 4. navedena Konvencija se prestaje primjenjivati kada dijete napuni 16 godina.
14. U odnosu na izmjenu odluke o plaćanju doprinosa za izdržavanje Osnovni sud je, primjenom čl. 254. i 232. Porodičnog zakona, ocijenio da je najsvrsishodnije da se roditelj kome je povjereno jedno dijete brine o izdržavanju tog djeteta. Odluka o troškovima postupka donesena je na osnovu člana 386. stav 2. ZPP.
15. Odlučujući o žalbama stranaka, Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 265282 19 Gž od 20. februara 2020. godine žalbe stranaka djelimično uvažio i osporenu presudu preinačio u dijelu odluke kojom je određeno da je svaki roditelj dužan da doprinosi izdržavanju onog djeteta koje mu je povjereno (stav II izreke), tako što je apelantica obavezana da na ime izdržavanja J. B. plaća mjesečno 180,00 KM na račun tužioca, oca i zakonskog zastupnika, na način preciziran u izreci presude, dok su žalbe u ostalom dijelu odbijene i prvostepena presuda u dijelu odluke o povjeravanju djeteta (stav I izreke) i troškovima postupka (stav III izreke) potvrđena (sve preciznije navedeno u izreci presude).
16. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno apelanticinim tvrdnjama, dao ocjenu izvedenih dokaza u smislu člana 8. ZPP i na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, donoseći odluku o povjeravanju djeteta, za koju je, saglasno odredbi člana 191. stav 4. ZPP, dao valjane i logične razloge koje je kao pravilne prihvatio i taj sud.
17. Drugostepeni sud je pojasnio da se u konkretnom slučaju, u smislu člana 89. Porodičnog zakona, odlučuje o izmjeni odluke o povjeravanju djeteta uzrasta od 16 godina (u vrijeme presuđenja), dakle u dobi kada uzrast i zrelost ukazuju da je dijete sposobno da izrazi svoje mišljenje, što sudu olakšava da odluku donese u najboljem interesu djeteta o pitanju koje ga se tiče, a to je s kojim od roditelja J. B. želi da živi. Prema mišljenju psihologa, emocionalni, psihološki i kognitivni razvoj J. B. je u skladu s uzrastom djeteta od 16 godina jer se radi otvorenom i motiviranom djetetu, a što upućuje na zaključak da je J. B. zrela i sposobna da izrazi svoje mišljenje. Okružni sud je naveo da je J. B. u razgovoru sa stručnim timom organa starateljstva i sudijom ostala izričita pri stavu da želi da živi s ocem jer se kod oca osjeća potpuno prihvaćenom, za razliku od apelantice (majke) i njene porodice, da ima izuzetno dobar odnos s očevom novom suprugom i njihovom djecom (njihova zajednička kćerka i kćerka tužiočeve supruge iz ranijeg braka) i da joj ne predstavlja nikakvu smetnju to što otac radi u Ukrajini.
18. Iz mišljenja Centra proizlazi da je J. B. komunikativna i da bez podsticaja priča o brojnim događajima, s tim da se evidentira pojačana emocionalna reakcija u vidu uznemirenosti kada priča o sukobima s apelanticom, ujakom i bakom i da u toj situaciji dominira njen intenzivni osjećaj nerazumijevanja od strane apelantice i drugih članova porodice, posebno da nije bila adekvatno zaštićena od strane apelantice u problemima koje je imala, prije svega, s ujakom, pri čemu posebnu frustraciju osjeća kada apelantica i njena porodica negativno govore o tužiocu. Centar je u svom mišljenju izrazio stav da je u razgovoru sa J. B. stekao utisak da je želja J. B. da živi s ocem i njegovom novom porodicom nepokolebljiva, pa s obzirom na uzrast J. B. mišljenje Centra je da ne bi bilo preporučljivo preduzimati bilo kakve mjere prisile nad djetetom jer bi to moglo ugroziti njeno mentalno zdravlje.
19. Okružni sud je dalje naveo da J. B. živi u skladnoj i podržavajućoj atmosferi u porodici kod tužioca u stanu koji je funkcionalan, da su njihovi međusobni odnosi kontinuirani i kvalitetni u smislu da postoji zdrava komunikacija među njima, kao i evidentna emocionalna bliskost i povjerenje, da tužilac i njegova nova supruga na adekvatan način tumače odnos J. B. s apelanticom u smislu da je podstiču na uspostavljanje dijaloga i dogovora s apelanticom, s tim što tužilac, kao otac, aktivno štiti J. B. smatrajući da je trenutno u interesu J. B. da joj se omogući mir i stabilnost s obzirom na njene godine, te da joj se dopusti da živi u novoj porodici onoliko dugo koliko to J. B. bude željela i trebala. Prema mišljenju Centra, u narednom periodu bi trebalo nastaviti komunikaciju između apelantice i J. B. kako bi se naknadno stekli uvjeti za povremeni boravak djeteta kod apelantice u Beogradu za vrijeme praznika. Konačno, stručni tim Centra je utvrdio da je potrebno, s obzirom na uzrast J. B., aktivno uvažiti njenu volju i odluku da nastavi život sa ocem u njegovoj porodici.
20. U vezi s činjenicom da tužilac veći dio vremena provodi van kuće jer radi u Ukrajini, prema mišljenju Okružnog suda, to ne znači da se o J. B. ne brine jer s njom svakodnevno obavlja komunikaciju putem telefona, skypa i društvenih mreža koje su sada postale uobičajeni vid komunikacije. Okružni sud je također, prilikom odlučenja, imao u vidu da J. B. više ne treba fizička pomoć jer se ne radi o nesamostalnom djetetu, već o djetetu kojem je potrebno razumijevanje, podrška i savjet, a što je svakako moguće ostvariti i na ovaj način u periodu kada je tužilac fizički odsutan od kuće. Upravo takav vid komunikacije joj, s obzirom na uzrast, prema mišljenju Okružnog suda, nedostaje i s apelanticom. Okružni sud je prilikom odlučenja imao u vidu da je J. B. učenica srednje škole da ima neposredan nadzor od strane osobe s kojom je izgradila odnos povjerenja (očeva nova supruga), koja je pokazala da zna da se brine i o J. B., posebno u odsustvu tužioca (odlazak na informacije u školu, roditeljski sastanci) i da sve okolnosti ukazuju da sadašnje okruženje J. B. na nju djeluje pozitivno.
21. Okružni sud je naveo da je neosnovan prigovor o kršenju člana 9. Konvencije i člana 81. stav 2. Porodičnog zakona zato što je J. B. izrazila svoj stav i mišljenje s kojim će od roditelja da živi jer svi provedeni dokazi upućuju na zaključak da je J. B. zrela i sposobna da prepozna i izrazi svoje želje, da voli oba roditelja, ali da u ovom trenutku ima veće povjerenje u oca jer je otac pokazao da sluša njeno mišljenje, da uvažava njene želje, što je od velike važnosti za jednog adolescenta. Pri tome je Okružni sud naglasio da je tužilac odmah obavijestio Centar da J. B. ne želi da se vrati u Beograd tražeći savjet za rješenje novonastale situacije, pa kako se nije uspio dogovoriti s apelanticom, djetetu je omogućio adekvatne uvjete za život i školovanje (upisao je srednju školu prema izboru J. B.).
22. Okružni sud je naveo da niti jedan dokaz u spisu ne upućuje na zaključak da tužilac na bilo koji način onemogućava povratak J. B. u Beograd kod apelantice, već da tužilac poštuje želju J. B. i ne želi da je protiv njene volje vrati na brigu i odgoj apelantici, koja zapravo ne poštuje želju i volju J. B., te podnosi prijedlog za vraćanje J. B. prema Konvenciji o građansko-pravnim aspektima međunarodne otmice djece, bez obzira na to što ne spori da je J. B. i ranije izrazila želju da živi kod tužioca i da je izjavila da ukoliko dođe do prinudnog izvršenja da bi prvom prilikom pobjegla.
23. Okružni sud je iz provedenih dokaza stao na stanovište da želja J. B. nije ishitrena, već je rezultat neadekvatnog ponašanja apelantice i njene porodice prema J. B. Isto tako je utvrđeno da J. B. izražava emocije prema apelantici na način da s njom razgovora, da joj saopćava svoje želje i potrebe, za razliku od apelantice koja je ne sluša, koja prekida komunikaciju, pa čak joj ni rođendan ne čestita. Okružni sud je također uzeo u obzir da se apelantica na ove navode u svojoj izjavi nije osvrnula. Za Okružni sud je očito da je u konkretnom slučaju došlo do poremećaja odnosa između J. B. i apelantice jer se analizom verbalnog i neverbalnog ponašanja J. B. nije mogla konstatirati snažna emocionalna veza s apelanticom, već naprotiv disfunkcionalan odnos koji ima osobine emocionalne udaljenosti, pa apelanticino insistiranje na vraćanje J. B. u toj dobi u sredinu u kojoj se ne osjeća dobro nije u najboljem interesu J. B. Pri tome, apelantica nije dokazala da je J. B. slala emotivne i podržavajuće poruke, kao što je to učinila njena druga kćerka, već naprotiv, poruke koje otežavaju uspostavljanje adekvatnog kontakta sa J. B., a koje ponašanje je dovelo do emotivne udaljenosti od J. B. Zatim, prema ocjeni Okružnog suda, vođenje krivičnog postupka protiv tužioca zbog alimentacije također ne utječe na drugačiju odluku jer takva činjenica nije u vezi s ovim postupkom koji je rezultat želje i volje J. B. da živi kod oca, s tim da je u tom postupku tužilac oslobođen odgovornosti.
24. Prema ocjeni Okružnog suda, apelanticini žalbeni razlozi nisu doveli u sumnju odluku prvostepenog suda jer apelantica nije dokazala da J. B. kod oca nema uvjete za pravilan duševni i fizički razvoj, vaspitanje i školovanje. Okružni sud smatra da ni činjenica što je J. B. sada odvojena od sestre A. B., koja je ostala da živi s apelanticom, također ne utječe na drugačiju odluku suda jer je J. B. svjesna toga, ali je i pored toga izrazila jasan stav da želi da ostane kod oca, pri čemu iskazuje i želju da vidi i sestru i apelanticu, da komunicira s njima i da dođe u Beograd, ali onog momenta kada bude sigurna da će apelantica poštovati njene želje i izbor.
25. S druge strane, Okružni sud je utvrdio da navodi žalbe osnovano ukazuju da je odluka o izdržavanju nepravilna jer je zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U sporovima za izdržavanje djece sud je dužan utvrditi potrebe djece, ali i mogućnost lica koje je dužno davati izdržavanje, uzimajući u obzir njegova primanja i stvarne mogućnosti da stječe povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja. U konkretnom slučaju radi se o adolescentu, pa je nesporno da su potrebe za higijenom i oblačenjem, kao i u odnosu na školovanje veće (u pitanju je srednja škola). Cijeneći apelanticine mogućnosti, Okružni sud je zaključio da apelantica nije u mogućnosti da izdvaja traženi iznos od 300,00 KM za izdržavanje J. B. Iz provedenih dokaza utvrđena su apelanticina neto prosječna primanja (498,08 KM), pa je saglasno tome Okružni sud utvrdio da je iznos od 180,00 KM mjesečno, koji će apelantica izdvajati za izdržavanje J. B., adekvatan potrebama djeteta i da zadovoljava apelanticine minimalne egzistencijalne mogućnosti, a obaveza izdržavanja teče od 9. augusta 2017. godine.
26. Odlučujući o apelanticinoj reviziji, Vrhovni sud je donio Rješenje broj 71 0 P 265282 20 Rev od 16. decembra 2020. godine kojim je reviziju odbacio uz odbijanje tužiočevog zahtjeva za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.
27. Vrhovni sud je, između ostalog, naveo da tužilac u tužbi nije označio vrijednost spora, niti je sud donio rješenje u smislu odredbe člana 321. stav 3. ZPP, čime je pokrenuo i vodio parnicu u kojoj revizija nije dozvoljena, iz čega slijedi zaključak da nije ispunjen uvjet dozvoljenosti revizije iz člana 237. stav 2. ZPP. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da ukupna apelanticina obaveza po osnovu mjesečnog izdržavanja iznosi 180,00 KM, pa ukupna vrijednost spora za period od pet godina iznosi 10.800,00 KM, što je manje od zakonom propisanog iznosa od 30.000,00 KM kao uvjeta za ostvarivanje prava na izjavljivanje revizije.
28. Vrhovni sud je zatim istakao da je revizija izjavljena s pozivanjem na odredbu člana 237. ZPP, navodeći da odluka o sporu zavisi od rješenja nekog materijalno-pravnog ili procesno-pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, o kome je revizioni sud već zauzeo shvaćanje. U tom pravcu se revizijom ukazuje na Presudu Vrhovnog suda broj 825/05 od 30. januara 2007. godine iz koje je citiran dio za koji revizija smatra da je primjenjiv u konkretnom slučaju. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da ovi navodi nisu dovoljni da bi sud odlučivao o nedozvoljenoj reviziji. Vrhovni sud je ukazao da se u predmetu na koji se revizija pozvala radilo o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji u pogledu okolnosti koje su cijenjene prilikom odlučivanja o povjeravanju mldb. djeteta, između ostalog, i u pogledu uzrasta djeteta o čijem se povjeravanju odlučivalo u tom postupku (odlučivalo se o povjeravanju djeteta koje je imalo manje od pet godina). Osim toga, revizijom se ne postavlja određeno pravno pitanje, niti se revizijom objašnjavaju razlozi iz kojih bi proizlazilo da je rješavanje revizije važno za osiguravanje jedinstvene primjena prava.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
29. Apelantica smatra da je osporenom presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine u kontekstu kršenja načela vladavine prava. Apelantica, prije svega, ukazuje na proizvoljan stav Vrhovnog suda koji je odbio da raspravlja o reviziji, pa se u tom smislu poziva na kršenje prava na pristup sudu. Apelacijom se tvrdi da je tužilac bio u obavezi da odredi visinu spora, što tokom postupka nije učinio, pa apelantica ne može snositi štetne posljedice zbog toga. Apelantica se poziva na čl. 3, 72. i 265. Porodičnog zakona, koje Vrhovni sud nije uzeo u obzir, a koji daju ovlaštenje Vrhovnom sudu da po službenoj dužnosti odlučuje o reviziji. U tom pravcu apelantica navodi da je Vrhovni sud u konkretnom slučaju odbacivanjem revizije odstupio od svoje prakse iz Presude broj 71 0 P P 157918 16 Rev od 15. februara 2016. godine u kojoj se Vrhovni sud bez problema poziva na citirane odredbe Porodičnog zakona i o reviziji odlučuje meritorno. Apelantica u iscrpnim navodima apelacije, između ostalog, ukazuje da je tužilac u Ukrajini, a apelantica u Republici Srbiji i da ona nema kontakt sa J. B. jer joj je to onemogućeno, pa zbog nezakonitih odluka redovnih sudova apelantica ne zna šta se dešava s njenim djetetom, posebno u uvjetima pandemije izazvane virusom COVID 19. Apelantica se pita kome je njeno dijete povjereno na zaštitu i vaspitanja kada je tužilac veći dio vremena odsutan. Za apelanticu je potpuno nevjerovatan stav redovnih sudova da se dijete može odgajati putem društvenih mreža. Apelantica sve argumente redovnih sudova pobija, uključujući i mišljenje Centra i opširno obrazlaže razloge za izneseno, tvrdeći pri tome da su osporene odluke donesene kao rezultat proizvoljne ocjene dokaza, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava. Za apelanticu je porazna činjenica da je sud odlučio da se dijete povjeri na brigu i vaspitanje maćehi i ocu koji je u Ukrajini, pored žive majke. Zašto sud nije odgovorio na pitanje zašto apelantica nije vidjela svoje dijete duže od dvije godine ako tužilac ništa ne zabranjuje. Apelantica tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo J. B. iz člana 9. stav 1. Konvencije, kao i član 81. stav 2. Porodičnog zakona – pravo djeteta da živi s roditeljima. Za apelanticu je nevjerovatna tvrdnja redovnih sudova da su samo ispoštovali volju i želju J. B., pri čemu ostaje nejasno na osnovu čega je sud utvrdio da se zaista i radi o želji J. B.
b) Odgovori na apelaciju
30. Okružni sud i Osnovni sud su naveli da ostaju pri razlozima datim u svojim odlukama predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana jer osporenim odlukama nisu prekršena apelanticina prava na koja se u apelaciji neosnovano poziva.
31. Tužilac je sve prigovore ocijenio neosnovanim, te je posebno naglasio da je J. B. u januaru 2021. godine postala punoljetna i na taj način sposobna da odlučuje o svojoj budućnosti, uključujući i izbor roditelja s kojim želi da živi.
V.Relevantni propisi
32. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Republika Srpska obezbjeđuje posebnu zaštitu porodici, majci i djetetu u skladu sa međunarodno priznatim ljudskim pravima i osnovnim slobodama.
Član 87.
(1)Ako to zahtijevaju interesi djeteta, roditelji mogu povjeriti dijete na zaštitu i vaspitanje trećim licima uz prethodno odobrenje organa starateljstva.
(2)Ako roditelji ili roditelj koji sam vrši roditeljsko pravo odlazi na privremeni rad u inostranstvo i sa sobom ne vodi djecu, djeca će se povjeriti na zaštitu i vaspitanje drugom licu, ili odgovarajućoj ustanovi ako je organ starateljstva ovo povjeravanje prethodno odobrio.
Član 89.
(1)Novu presudu o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje nadležni sud će donijeti ako to zahtijevaju promijenjene prilike, bez obzira na to koji je sud ranije o tome odlučio.
(2)U postupku iz prethodnog stava organ starateljstva ima sva ovlašćenja iz člana 73. ovog zakona.
Član 90.
(1)Sud, odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje odlučiće, nakon što ispita sve odlučne činjenice, da li će sva djeca biti kod jednog roditelja, ili će neka biti kod majke, a neka kod oca. (2)Kad to zahtijevaju njihovi interesi, djeca se mogu povjeriti na zaštitu i vaspitanje drugom licu.
Član 232.
(1)Međusobnom izdržavanju članovi porodice i drugi srodnici doprinose, srazmjerno svojim mogućnostima i sposobnostima, u skladu s potrebama lica kojem se daje izdržavanje.
(2)Roditelji su prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti.
Član 254.
U sporu roditelja o izdržavanju djeteta sud će, roditelju kome je dijete povjereno na zaštitu i vaspitanje, posebno cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta, rad i brigu tog roditelja koju ulaže u vaspitanje i podizanje djeteta.
5. Postupak u sporovima za izdržavanje Član 265. stav (1) (1)Sud će po službenoj dužnosti odlučiti o izdržavanju djece kada odlučuje o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje jednom od roditelja, nekom drugom licu ili odgovarajućoj organizaciji ili ustanovi.
33. Konvencija o pravima djeteta (usvojena na Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda 20. novembra 1989. godine, „Službeni list SFRJ – Međunarodni ugovori“ broj 15/90, „Službeni list RBiH“ broj 25/93 i Odluka o povlačenju rezerve na član 9. stav 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta, „Službeni glasnik BiH” broj 42/08) u relevantnom dijelu glasi: Član 1.
U ovoj Konvenciji dijete znači svako ljudsko biće mlađe od 18 godina, osim ako se po zakonu koji se primjenjuje na dijete punoljetnost ne stječe ranije.
Član 3. st. 1. i 2.
1. U svim akcijama u vezi s djecom, bez obzira da li ih poduzimaju javne ili privatne društvene dobrotvorne institucije, sudovi, upravne vlasti ili zakonska tijela, najbolji interesi djeteta biće od prvenstvenog značaja.
2. Države-potpisnice uzimaju na sebe da osiguraju djetetu zaštitu i brigu koja je potrebna za njegovu dobrobit, uzimajući u obzir prava i dužnosti njegovih roditelja, zakonskih staratelja ili drugih pojedinaca zakonski odgovornih za njega, i da bi se ovo postiglo, preduzeće sve zakonske i upravne mjere.
Član 9. stav 1.
1. Države-potpisnice će se pobrinuti da dijete ne bude protiv svoje volje odvojeno od svojih roditelja, osim kada nadležne vlasti koje podliježu sudskom ispitivanju odluče, u skladu s odgovarajućim zakonima i procedurama, da je takvo odvajanje potrebno u najboljem interesu djeteta. Takva odluka može biti potrebna u određenim slučajevima kao što su zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta od roditelja, ili gdje roditelji žive odvojeno i mora se donijeti odluka o djetetovom mjestu stanovanja.
Član 12.
1. Države stranke osigurat će djetetu koje je u stanju oblikovati vlastito mišljenje, pravo na slobodno izražavanje svojih stavova o svim stvarima koje se na njega odnose, te ih uvažavati u skladu s dobi i zrelošću djeteta.
2. U tu svrhu, djetetu se izravno ili preko posrednika, odnosno odgovarajuće službe, mora osigurati da bude saslušano u svakom sudbenom i upravnom postupku koji se na njega odnosi, na način koji je usklađen s proceduralnim pravilima nacionalnog zakonodavstva.
34. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
VI.Dopustivost
35. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
36. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 P 265282 20 Rev od 16. decembra 2020. godine
37. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava ili obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP 766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP 1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud primjećuje da apelantica osporava procesno rješenje Vrhovnog suda kojim je revizija odbačena kao nedopuštena zato što nisu postojali zakonski uvjeti za dopuštenost revizije u smislu člana
237. ZPP (vidi tač. 27. i 28. ove odluke). Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o apelanticinim „građanskim pravima i obavezama“ u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
38. Kako apelantica kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje u odnosu na odluku Vrhovnog suda, Ustavni sud, s obzirom na akcesornost tog prava, zaključuje da je i ovaj prigovor ratione materiae inkompatibilan sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Dopustivost u odnosu na Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 265282 19 Gž od 20. februara 2020. godine
39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je konačna odluka u ovom predmetu presuda Okružnog suda od 20. februara 2020. godine, protiv koje apelantica nije imala na raspolaganju djelotvorno pravno sredstvo da je ospori, a što je očito imajući u vidu rješenje Vrhovnog suda. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantica blagovremeno podnijela apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Okružnog suda kao konačne odluke u ovom predmetu (vidi tačku 3. ove odluke). U takvoj situaciji apelantica je zadržala pravo na podnošenje apelacije nakon odluke Vrhovnog suda bez obzira na to o kakvoj odluci se radi (procesnoj ili meritornoj). Stoga će Ustavni sud ispitati blagovremenost predmetne apelacije u odnosu na rješenje Vrhovnog suda. Iz dostavnice Osnovnog suda proizlazi da je apelanticin punomoćnik rješenje Vrhovnog suda primio 13. januara 2021. godine, a da je apelacija podnesena 3. marta 2021. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na presudu Okružnog suda ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
41. Apelantica osporava presude redovnih sudova tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
43. Član 8. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
44. Apelacijom se pokreće pitanje poštovanja apelanticinog prava na porodični život kao jednog od segmenata člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U svrhu člana 8. Evropske konvencije, veza između apelantice i njene, u vrijeme presuđenja, mldb. J. B. spada u područje porodičnog života. Nije sporno ni to da je osporenom odlukom Okružnog suda, kojom je J. B. povjerena na brigu i vaspitanje tužiocu, došlo do miješanje u apelanticino pravo na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud mora procijeniti da li je došlo do propusta u poštovanju apelanticinog porodičnog života. Ustavni sud podsjeća da je suštinski svrha člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinca od arbitrarnog djelovanja vlasti. U svakom slučaju bitno je naglasiti da se mora voditi računa o poštenom razmjeru koji se mora uspostaviti između suprotstavljenih interesa pojedinca i zajednice kao cjeline, te u oba slučaja države uživaju određenu slobodu procjene (vidi, između ostalih, Evropski sud, Igelsias Gil i U. I. protiv Španije broj 56673/00, stav 48, ECHR 2003-V i Mikulić protiv Hrvatske broj 53176/99, stav 58, EGCR 2002-I).
45. Evropski sud je u svojim odlukama konstantno naglašavao da pozitivne obaveze na osnovu člana 8. Evropske konvencije uključuju pravo roditelja na mjere koje će im omogućiti spajanje sa svojim djetetom. Međutim, obaveza domaćih vlasti na preduzimanje takvih mjera nije apsolutna jer spajanje roditelja s djetetom koje je neko vrijeme živjelo s drugim roditeljem možda neće biti odmah moguće, te može zahtijevati preduzimanje pripremnih mjera. Priroda i obim mjera zavisit će od okolnosti svakog slučaja, no razumijevanje i saradnja svih uključenih uvijek su važan faktor. Svaka obaveza na primjenu sile u ovom području mora biti ograničena jer se mora voditi računa o interesima i pravima, i slobodama svih uključenih, a posebno o najboljim interesima djeteta i njegovih prava na osnovu člana 8. Evropske konvencije. Tamo gdje kontakt s roditeljem može izgledati kao prijetnja tim interesima ili miješanje u ta prava, domaće vlasti trebaju odrediti pošteni razmjer između njih (vidi Hokkanen protiv Finske, presuda od 23. septembra 1994. godine, serija A, broj 299, st. 22. i 58).
46. Vraćajući se na predmetni slučaj, Ustavni sud zapaža da je brak između parničnih stranaka razveden 2007. godine i da su odlukom suda njihove zajedničke kćerke mldb. J. B. (2003) i A. B (2005) povjerene na brigu i vaspitanje apelantici koja živi i radi u Beogradu. Iz raspoloživih dokumenata proizlazi da je mldb. J. B. 2017. godine tokom boravka u Banjaluci kod tužioca (oca) za vrijeme ljetnog raspusta odlučila da ostane u Banjaluci u porodici tužioca, ne želeći da se vrati nazad u Beograd, nakon čega je apelantica pokrenula izvršni postupak radi predaje mldb. J. B. (opširnije o tom postupku vidi odluke br. AP 5463/18 i AP 4802/19). Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 4802/19, imajući u vidu činjenicu da je J. B. 24. januara 2021. godine napunila 18 godina, odlučio da odbaci apelanticinu apelaciju zbog izmijenjenih pravih okolnosti zato što se Konvencija o građansko-pravnim aspektima međunarodne otmice djeteta, po osnovu koje je vođen izvršni postupak, ne primjenjuje na djecu stariju od 16 godina.
47. Predmetni postupak pokrenuo je tužilac 2017. godine u okviru kojeg je tražio da se izmijeni odluka o povjeravanju tada mldb. J. B. (16 godina) na način da se ona povjeri na brigu i vaspitanje njemu, uz obavezu apelantice da na ime izdržavanja J. B. isplaćuje mjesečno određeni novčani odnos. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, potvrdio stav o povjeravanju mldb. J. B. na brigu i vaspitanje tužiocu, te preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o izdržavanju (vidi tačku 15. ove odluke). Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prilikom odlučenja imao u vidu mišljenje Centra iz kojeg je proizašlo da je u najboljem interesu tada mldb. J. B. da se ispoštuje njena želja da ostane kod tužioca u njegovoj porodicu u koju se J. B. u potpunosti uklopila, o čemu se Okružni sud detaljno izjasnio u obrazloženju osporene presude (vidi tač. od 16. do 25. ove odluke).
48. Apelantica iznosi brojne prigovore u nastojanju da diskreditira odluku Okružnog suda tvrdeći, između ostalog, da sud nije mogao nekritično prihvatiti želju J. B., bez uvažavanja svih okolnosti konkretnog slučaja, posebno činjenice da je tužilac odsutan zbog posla i da veći dio godine provodi u Ukrajini, a da je J. B. prepuštena na brigu i vaspitanje maćehi. U vezi s tim prigovorom, Ustavni sud se poziva na stav Evropskog suda koji je naglasio da iako sudska praksa zahtijeva da se uzmu u obzir stavovi djece, ti stavovi nisu nužno nepromjenljivi i njihovi prigovori, kojima se mora dati odgovarajuća težina, nisu nužno dovoljni da nadjačaju interese roditelja, naročito u pogledu redovnog kontaktiranja s njihovim djetetom (vidi, mutatis mutandis, predmet Raw i drugi protiv Francuske broj 10131/11, odlomak 94, 7. mart 2013). Pravo djeteta da izrazi svoje vlastite stavove ne bi trebalo tumačiti na način da se djeci ustvari daje bezuvjetno pravo veta, bez uzimanja u obzir bilo kojih drugih okolnosti i bez provođenja ispitivanja radi utvrđivanja njihovih najboljih interesa (vidi predmet C. protiv Finske broj 18249/02, odlomci 57–59, 9. maj 2006); ti interesi obično nalažu da se djetetove veze s porodicom moraju održavati, osim u slučajevima u kojima bi to štetilo zdravlju i razvoju djeteta (vidi, naprimjer, predmet Neulinger i Shuruk protiv Švicarske [VV], broj 41615/07, odlomak 136, ESLJP 2010). Štaviše, ako bi sud zasnivao odluku na stavovima djece koja očigledno ne mogu formirati i artikulirati mišljenje o svojim željama, naprimjer zbog sukoba lojalnosti i/ili njihove izloženosti otuđujućem ponašanju jednog od roditelja, takva odluka može biti protivna članu 8. Konvencije (vidi predmet Laylle protiv Njemačke broj 26376/95, odluka Komisije od 4. septembra 1996, nije uključena u izvještaje).
49. U predmetnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja zaista imali u vidu odluku tada mldb. J. B. (16 godina) da želi da živi s tužiocem i njegovom novom porodicom u Banjaluci. Međutim, Ustavni sud zapaža da je odluka J. B. prihvaćena nakon uzimanja u obzir svih relevantnih okolnosti koje su ukazale da bi to bilo u najboljem interesu mldb. J. B. Naime, Ustavni sud zapaža da je odluka J. B. ispoštovana nakon što su kvalificirana lica Centra i sud obavili razgovore sa J. B., na osnovu kojih su, s obzirom na njen uzrast i psihofizičku zrelost, saglasno došli do zaključka da je J. B. mogla formirati jasan i nedvosmislen stav o tome s kim želi da nastavi da živi, te da bi se nepoštovanje njene želje negativno odrazilo na njen daljnji psihički i fizički razvoj i da je to, konačno, u njenom najboljem interesu. Ustavni sud zapaža da su u tu procjenu bile uključene obje strane. Ustavni sud ne zapaža ništa što bi uputilo na zaključak da je u proceduralnom smislu prilikom odlučenja bilo propusta redovnih sudova, odnosno da je postupanje redovnih sudova bilo suprotno Porodičnom zakonu ili Konvenciji (vidi Relevantne propise) koja je bila primjenjiva u vrijeme odlučenja. Ustavni sud posebno zapaža da je tokom postupka utvrđeno da je odnos između J. B. i apelantice disfunkcionalan i da je jasno naglašeno da svi akteri moraju učiniti napor da taj odnos unaprijede kako bi se vratilo međusobno povjerenje.
50. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda da je uzajamno uživanje roditelja i djeteta u međusobnom društvu osnovni element „porodičnog života” (vidi, naprimjer, predmet K. i T. protiv Finske [VV] broj 25702/94, odlomak 151, ESLJP 2001-VII). Važan je faktor uvijek i saradnja, te razumijevanje svih uključenih strana. Evropski sud, stoga, smatra da u predmetima u kojima se djeca opiru kontaktu s jednim roditeljem član 8. Konvencije zahtijeva od država da pokušaju utvrditi uzroke takvog otpora i da ih odgovarajuće riješe. Međutim, budući da vlasti moraju učiniti sve kako bi olakšale takvu saradnju, manjak te saradnje nije okolnost koja sama po sebi može osloboditi vlasti od ispunjavanja njihovih pozitivnih obaveza na osnovu člana 8. (vidi Evropski sud, Ribić protiv Hrvatske broj 27148/12, 2. april 2015).
51. Ustavni sud iz odluka redovnih sudova zapaža da su se redovni sudovi u svojim odlukama bavili uzrocima otpora J. B. da se vrati apelantici u Beograd, uz jasan naglasak da sve strane moraju uložiti dodatni napor kako bi se uspostavio funkcionalan odnos između J. B. i apelantice, uključujući porodice s obje strane, što, prema ocjeni Ustavnog suda, jeste i treba da bude jasna poruka svim akterima. Uspostavljanje funkcionalnog odnosa je proces koji se odvija postepeno, a koji podrazumijeva međusobno uvažavanje i ulaganje dodatnog napora za postizanje takvog odnosa. Isto tako, Ustavni sud naglašava da je prilikom odlučenja imao u vidu da je J. B. sada punoljetna i da te činjenice mora biti svjesna i apelantica koja, kao majka, mora uložiti napor da prihvati odluku J. B. s kojom se očito ne slaže, te da svoju energiju usmjeri na prevazilaženje eventualnih nesuglasica u njihovim međusobnim odnosima kako bi se uspostavila ravnoteža i vratilo narušeno međusobno povjerenje.
52. Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, posebno uzrast J. B. i njenu čvrstu odluku koju su redovni sudovi i Centar preispitali iz više uglova, te utvrđenje redovnih sudova i Centra da je takva odluka u najboljem interesu J. B., pri čemu su detektirani uzroci poremećaja odnosa između J. B. i apelantice, te činjenicu da su sve strane pozvane da se uključe kako bi se vratilo međusobno povjerenje između J. B. i apelantice, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je odluka sudova utemeljena u najboljem interesu J. B. i da je u tom smislu postignuta pravična ravnoteža između suprotstavljenih interesa.
53. Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Okružnog suda nije došlo do kršenja prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
54. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
55. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom.
56. U konkretnom slučaju radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6. Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
57. Osnovni apelanticini prigovori tiču se ocjene dokaza, odnosno utvrđenog činjeničnog stanja i primjene prava.
58. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
59. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
60. Ustavni sud, također, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
61. Ustavni sud iz obrazloženja osporene presude Okružnog suda, kao konačne odluke u ovom predmetu, ne uočava proizvoljnost u segmentima na kojima apelantica insistira jer je Okružni sud ispitao prvostepenu presudu u svjetlu žalbenih razloga i po službenoj dužnosti utvrdivši da od strane prvostepenog suda nije bilo proizvoljnosti u segmentu ocjene dokaza niti utvrđenog činjeničnog stanja. Dakle, iz obrazloženja konačne odluke Okružnog suda Ustavni sud zaključuje da ništa ne ukazuje da su brojni izneseni prigovori opravdani, a apelanticino nezadovoljstvo konačnom odlukom u ovom predmetu ne pokreće, per se, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije, niti ima elemenata koji ukazuju na procesnu nepravilnost u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud smatra da u osporenoj odluci Okružnog suda nema ničeg što bi ukazivalo na proizvoljnost prilikom utvrđivanja činjenica i ocjene dokaza ili prilikom primjene prava, te da osporena odluka sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
62. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali prigovori
63. Apelanticino pozivanje na kršenje prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, koje apelantica posebno ne obrazlaže, Ustavni sud smatra neosnovanim jer iz osporene presude Okružnog suda ne zapaža ništa što bi pokrenulo pitanje kršenja navedenog člana iz Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII.Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je Okružni sud konačnom odlukom u ovom predmetu ispitao sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja na osnovu kojih je izveden zaključak da je u najboljem interesu J. B. da se povjeri na brigu i vaspitanje tužiocu poštujući, prije svega, želju J. B. koja je, s obzirom na uzrast, mogla iskazati volju s kojim od roditelja želi da živi, a takvu odluku su preispitali Centar i redovni sudovi, i kada je na taj način osporenom odlukom, koja je donesena u najboljem interesu J. B., uspostavljen pravičan balans između suprotstavljenih interesa u ovom postupku.
65. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada iz konačne odluke Okružnog suda ne proizlazi proizvoljnost u segmentu ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene prava i kada je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
66. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka h) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
67. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević