Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2632/19 (N. S.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Kazna
- Krivični postupak
- Pretpostavka nevinosti
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2632/19
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2632/19, rješavajući apelaciju Nedžada Sarajlića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nedžada Sarajlića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 06 0 K 010507 19 Kž 3 od 20. marta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 06 0 K 010507 18 K od 1. oktobra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nedžad Sarajlić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Bekir Ferizović, advokat iz Travnika, podnio je 20. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 06 0 K 010507 19 Kž 3 od 20. marta 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 06 0 K 010507 18 K od 1. oktobra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva Srednjobosanskog kantona Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 7. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Federalno tužilaštvo i Kantonalno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 14. do 19. oktobra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 06 0 K 010507 18 K od 1. oktobra 2018. godine apelant i optuženi A. I. i Z. S. proglašeni su krivim zbog toga što su, na način pobliže opisan u izreci presude, počinili krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 3. u vezi sa stavom 1, u vezi sa članom 31. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), a optužena E. R. zbog toga što je počinila krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 1, u vezi sa članom 32. KZFBiH. Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 19 godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru. Apelant i optuženi A. I. i Z. S. obavezani su da snose troškove krivičnog postupka, dok je optužena E. R. oslobođena obaveze plaćanja troškova krivičnog postupka u cijelosti, te je određeno da oni padaju na teret budžetskih sredstava. Istom presudom apelant i optuženi A. I. i Z. S. obavezani su da oštećenoj S. V. (sestra nastradale A. B.) solidarno naknade štetu u određenom novčanom iznosu, dok je oštećena S. V. sa ostatkom imovinsko-pravnog zahtjeva upućena na parnični postupak. Također je određeno da se apelantu i optuženim A. I. i Z. S. solidarno oduzima imovinska korist pribavljena krivičnim djelom (sve detaljno navedeno u izreci presude).
6. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, poštujući načelo kontradiktornosti, izveo mnogobrojne dokaze optužbe i odbrane. Nadalje, da je izjavu o imovinsko-pravnom zahtjevu za naknadu štete dala oštećena S. V., da su kao dokazi optužbe saslušani svjedoci I. F., V. P., H. D., E. Č., N. S., A. T. i oštećena S. V., vještaci E. K. (koja je obavila biološko vještačenje), M. M. M. (kriminalistički vještak za analizu DNK) i Z. C. (vještak sudske medicine koji je obavio vještačenje o uzrocima smrti oštećene A. B.), kao i da je pročitana brojna materijalna dokumentacija (detaljno pobrojana na str. 8. i 9. presude), dok su kao dokazi odbrane u svojstvu svjedoka saslušani apelant i ostali optuženi (A. I., Z. S. i E. R.), svjedok H. R., kao i da je izvršen uvid u brojnu materijalnu dokumentaciju (detaljno pobrojanu na str. 9. i 10. presude). Kantonalni sud je naveo da su svi dokazi ocijenjeni u skladu s odredbama člana 296. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), da je svaki dokaz savjesno ocijenjen, kako pojedinačno tako i u vezi s ostalim dokazima. Kantonalni sud je istakao da je na osnovu takve ocjene dokaza utvrdio da su apelant i ostali optuženi počinili radnje, bliže opisane u izreci presude, a kojima su se ostvarila sva stvarna i bitna obilježja bića krivičnog djela koje im se stavlja na teret.
7. Kantonalni sud je dalje ukazao na iskaze vještaka Z. C., E. K. i M. M. M., koji su obrazlagali sačinjene nalaze i mišljenja, pri čemu je, između ostalog, istakao da se, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka Z. C., nesporno može zaključiti kompletnost i logička povezanost navedenog dokaza s drugim materijalnim dokazima. Dalje je naveo da su vještaci E. K. i M. M. M. na glavnom pretresu dodatno pojasnili sve dileme koje su se pojavile u odnosu na konkretni slučaj, a koja pojašnjenja su u cijelosti prihvatljiva. Kantonalni sud je istakao da je vještačenje obavljeno uz korištenje znanja i vještine kojom vještaci raspolažu i u svemu u skladu s pravilima struke.
8. Kantonalni sud je istakao da su neprihvatljive tvrdnje apelanta i optuženih A. I. i Z. S. da je smrtna posljedica kod oštećene A. B. nastupila kao rezultat kvantitativnog ekscesa saizvršilaštva i da nisu odgovorni za smrtnu posljedicu, kao i da nisu ni učestvovali u radnjama koje su dovele do smrtne posljedice, jer je njihova odbrana ocijenjena sračunatom na izbjegavanje, odnosno umanjenje krivične odgovornosti, a suprotna je ne samo njihovim međusobnim tvrdnjama već i materijalnim dokazima, kao i brojnim drugim izvedenim dokazima. Nadalje, u odnosu na nedosljednosti u iskazima apelanta i optuženih A. I. i Z. S. u pogledu odlučne činjenice nastanka i nanošenja povrede oštećenoj A. B., Kantonalni sud je naveo da se postavlja pitanje, ako nisu imali namjeru oštećenoj A. B. nanijeti tjelesne povrede kojima bi se trebao slomiti njen otpor i na planirani način izvršiti otuđenje novca iz njene kuće, zašto su pripremali određena sredstva za napad, na glavi imali fantomke s prorezima za oči, na rukama rukavice, te kod sebe selotejp traku, pajser, šarafcigere, a optuženi A. I. i pištolj. Pri tome je Kantonalni sud istakao da apelant i optuženi A. I. i Z. S. na navedeno pitanje nisu imali jasan i konkretan odgovor koji bi mogao biti prihvatljiv. Kantonalni sud je zaključio da se u konkretnoj situaciji ne može govoriti o tome da je smrt oštećene A. B. rezultat nečega što oni nisu znali, niti su htjeli. Također je istakao da je analizom dokaza nesporno utvrđeno da je optuženi A. I. opkoračio oštećenu A. B. i da je rukama vršio snažan pritisak na potiljak njene glave dok je bila u položaju okrenutom licem prema tvrdoj podlozi kauča, a u kojem trenutku su joj apelant i optuženi Z. S. selotejpom vezali ruke i noge. Nadalje, da je, prema iskazu vještaka Z. C., uslijed navedenog pritiska oštećena A. B. pokušavala da dođe do zraka, pri čemu je došlo do trzaja njenog tijela, a što su apelant i optuženi A. I. i Z. S. mogli osjetiti i vidjeti.
9. Kantonalni sud je ukazao i na ponašanje apelanta i optuženih A. I. i Z. S. poslije pronalaska i oduzimanja novca i zlata, pri čemu je istakao da su mirno prošli pored oštećene A. B., ne pokazujući interes da joj na bilo koji način pruže pomoć, pa makar i oslobađanjem trake s ruku vezanih iza leđa. Također je istakao da je nesporno da su apelant i optuženi A. I. i Z. S. sve vrijeme djelovali s fantomkama na glavi i rukavicama na rukama, a koje je (osim jedne rukavice) apelant uništio tako što ih je zapalio, kao i odjeću koju je nosio prilikom počinjenja predmetnog krivičnog djela, s ciljem njegovog prikrivanja. Kantonalni sud je zaključio da je A. I. (koji je ideju i informacije dobio od optužene E. R., koja mu je dugovala novac za drogu, a kojoj je oštećena A. B. tetka) dao inicijativu apelantu i optuženom Z. S. da se opljačka oštećena A. B., na koji način bi on dobio „veći dio plijena i tako došao do svog novca“, a koju inicijativu su prihvatili apelant i optuženi Z. S., nakon čega su razradili plan za izvršenje predmetnog krivičnog djela, kao i način njegove realizacije. Kantonalni sud je zaključio da nema nikakve sumnje da su apelant i optuženi A. I. i Z. S. u svemu postupali na način opisan u izreci presude, čime su ostvarili sve bitne elemente krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 3, u vezi sa članom 31. KZFBiH.
10. Kantonalni sud je istakao da su apelant i optuženi A. I. i Z. S. bili svjesni da oštećena A. B. može umrijeti i da su pristali na smrtnu posljedicu, odnosno da su predmetno krivično djelo počinili s eventualnim umišljajem. Nadalje, da za postojanje navedenog djela nije neophodna namjera, kako to tvrdi odbrana apelanta i optuženih A. I. i Z. S., već da je moguće da je ono ostvareno, bilo direktnim, bilo eventualnim umišljajem, što jasno proizlazi iz zakonske odredbe koja propisuje predmetno krivično djelo. Kantonalni sud je naveo da su apelant i optuženi A. I. i Z. S. u odnosu na konkretno krivično djelo postupali kao saizvršioci jer su, učestvujući zajednički u radnjama izvršenja, na odlučujući način doprinijeli njegovom izvršenju budući da se u konkretnom slučaju radi o složenom krivičnom djelu koje je zahtijevalo brižljivo planiranje i pripremanje, te izvršenje u svim segmentima postavljenih ciljeva, gdje je bilo neophodno, u dinamici događaja, za potpuno ostvarenje i izvršenje planiranog djela da svako izvrši namijenjenu mu ulogu. Također je istakao da su apelant i optuženi A. I. i Z. S. potpuno odgovorni za predmetno krivično djelo jer ne postoje okolnosti koje bi isključile postojanje elemenata tog djela, kao ni okolnosti koje bi isključile njihovu krivičnu odgovornost.
11. Kantonalni sud je dalje ukazao na iskaze svjedoka I. F., V. P., H. D., E. Č., A. T., te N. S., pri čemu je, između ostalog, istakao da je iskazima svjedoka I. F. i V. P. poklonio punu vjeru, nalazeći da su tačni i istiniti jer nema niti jednog objektivnog razloga da navedeni svjedoci govore nešto suprotno s obzirom na činjenicu da oni nisu svjedočili ničemu vezanom za kritični događaj, niti su njihovi iskazi osporavani od strane odbrane. Kantonalni sud je također naveo da je prihvatio iskaz svjedoka H. D. kao istinit, te da se iz njega može izvući jasan zaključak da je optuženi A. I. već imao saznanja o oštećenoj A. B., zbog čega je pribavljao još informacija (gdje stanuje i kakav je raspored prostorija), a što se može zaključiti i iz ostalih provedenih dokaza u predmetnom postupku. Nadalje, da je prihvatio i iskaz svjedoka E. Č. kao istinit jer je navedeni svjedok potvrdio da se u stanu kod optužene E. R. vodio razgovor o tome koga bi apelant i optuženi A. I. i Z. S. mogli opljačkati, kao i da je optuženi A. I. imao pištolj. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je prihvatio kao tačan i istinit i iskaz svjedokinje A. T., koja je potvrdila da je optuženi A. I. imao strinu u Gornjem Vakufu (optuženu E. R.), kao i da je znala da je optuženi A. I. imao namjeru da s apelantom i optuženim Z. S. ide u Holandiju. U odnosu na iskaz svjedoka N. S., Kantonalni sud je naveo da je, u dijelovima u kojima se njegov iskaz dat na zapisnik o saslušanju svjedoka u MUP-u Travnik razlikuje od iskaza datog na glavnom pretresu, prihvatio da je tačno ono što je svjedok izjavio na zapisnik, te je istakao da su izmjene u iskazu navedenog svjedoka s glavnog pretresa usmjerene ka tome da „na neki način pomogne optuženim“. Nadalje, da navedeni svjedok nije imao logično objašnjenje zašto bi u zapisniku bilo upisano nešto što on uopće nije izjavio u situaciji kada ga niko od službenih lica na to nije prisiljavao, a koji je i potpisao nakon što je dao izjavu. Kantonalni sud je zaključio da su svi saslušani svjedoci, iako nisu očevici spornog događaja, kazivali svoja saznanja, te da su njihovi iskazi o tome međusobno podudarni i da se nadopunjuju, tako da se potpuno može složiti slika o ponašanju i radnjama apelanta i ostalih optuženih prije i poslije spornog događaja. Dalje, da manja odstupanja i kontradiktornosti ne dovode u pitanje činjenično utvrđenje u ovom krivičnom postupku.
12. U odnosu na iskaze apelanta i ostalih optuženih, Kantonalni sud je pojasnio u kojim dijelovima je prihvatio njihove iskaze, a u kojim dijelovima nije, nalazeći da apelant i ostali optuženi nastoje umanjiti svoju krivičnu odgovornost. Pri tome je Kantonalni sud u određenim dijelovima navedene iskaze doveo u vezu i sa nalazom vještaka Z. C., ali i sa materijalnom dokumentacijom iz spisa, zapisnikom o uviđaju, kao i biološkim i DNK vještačenjem vještaka E. K. i M. M. M. (sve detaljno obrazloženo na str. 24. i 25. presude). Kantonalni sud je zatim ukazao na iskaz svjedoka odbrane H. R. (suprug optužene E. R.), pri čemu je, između ostalog, istakao da je navedeni svjedok, u određenom dijelu, pokušao svojim iskazom da pomogne optuženoj E. R. kako bi izbjegla krivičnu odgovornost za krivično djelo koje joj se stavlja na teret, zbog čega mu u tom dijelu nije poklonio vjeru.
13. U odnosu na odluku o vrsti i visini kazne, Kantonalni sud je naveo da je cijenio sve okolnosti koje, u smislu člana 41. stav 1. KZFBiH, utječu da kazna bude manja ili veća, pri čemu je naveo da je kao otežavajuće okolnosti cijenio ispoljeni stepen krivične odgovornosti apelanta i ostalih optuženih, doprinos načinu, nastanku, izvršenju, kao i štetnim posljedicama počinjenog djela. Nadalje, budući da su apelant i ostali optuženi potpuno uračunljivi, Kantonalni sud je naveo da je imao u vidu i njihovu vinost, odnosno krivičnu odgovornost (detaljnije obrazloženo na stranici 29. presude). U odnosu na apelanta, Kantonalni sud je naveo da je apelant prihvatio ideju optuženog A. I., te da je doprinio planiranju i pripremanju djela. Kantonalni sud je također istakao da je, kao otežavajuće okolnosti kod apelanta i ostalih optuženih, cijenio pobude iz kojih je djelo učinjeno, odnosno da je djelo učinjeno iz egoističkih motiva, s ciljem da se na lagan način dođe do materijalne koristi, na neprimjeren i vrlo okrutan način. Nadalje, da stepen povećane društvene opasnosti predmetnom krivičnom djelu daje to što je počinjeno u sastavu grupe ljudi, povezanih s ciljem njegovog izvršenja. Kantonalni sud je dalje naveo da je posebno cijenjena jačina ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra, gdje su krivičnim djelom napadnute najzaštićenije društvene vrijednosti, konkretno život kao najveća vrijednost, te imovina građana. Nadalje, da je cijenio i okolnosti pod kojima su apelant i ostali optuženi učinili krivično djelo, pri čemu je istakao da su apelant i optuženi A. I. i Z. S., a naročito optuženi A. I., brižljivo planirali i pripremili izvršenje konkretnog djela, preduzimajući odgovarajuće pripremne radnje, čime su pokazali veliku upornost jer nije sporno da su „prvo išli u izvidnicu“, da bi opet za par dana došli i počinili navedeno krivično djelo, pri tome iskoristivši starost i bolest oštećene A. B. Kantonalni sud je istakao da je u izvršenju predmetnog krivičnog djela ispoljena naročita upornost i bezobzirnost, koja nije bila neophodna s obzirom na inferioran položaj oštećene A. B. u odnosu na apelanta i optužene A. I. i Z. S. Zatim je Kantonalni sud ukazao na to da je kao otežavajuće okolnosti posebno cijenio i posljedice proizišle iz predmetnog krivičnog djela, odnosno stradanje oštećene A. B., pri čemu je imao u vidu činjenicu da su apelant i ostali optuženi očekivali da će pronaći veću količinu novca i zlata iako se, s aspekta ličnih prilika, radi o psiho-fizički zrelim osobama, sposobnim za privređivanje i pravno dozvoljen rad. U tom smislu, Kantonalni sud je istakao da se radi o izuzetno teškom i društveno opasnom krivičnom djelu, s veoma teškim posljedicama, a koja društvena opasnost je posebno naglašena i od strane zakonodavca koji je za to propisao mogućnost izricanja čak i kazne dugotrajnog zatvora. U odnosu na olakšavajuće okolnosti, Kantonalni sud je naveo da apelant i ostali optuženi do sada nisu osuđivani, te je u odnosu na apelanta istakao da se radi o licu mlađe dobi. U konačnici, Kantonalni sud je naveo da su izrečene kazne adekvatne i primjerene svim navedenim okolnostima apelanta i ostalih optuženih, društvenoj opasnosti počinjenih djela i stepenu ispoljene krivične odgovornosti apelanta i ostalih optuženih, kao počinilaca, a koje kazne će u cijelosti ostvariti kako opću tako i posebnu svrhu kažnjavanja propisanu članom 42. KZFBiH.
14. Presudom Vrhovnog suda broj 06 0 K 010507 19 Kž 3 od 20. marta 2019. godine odbijene su kao neosnovane žalbe branilaca apelanta i optuženih A. I. i Z. S., a povodom tih žalbi, po službenoj dužnosti, prvostepena presuda je preinačena u odluci o uračunavanju pritvora tako što je određeno da se apelantu i ostalim optuženima u izrečene kazne zatvora ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru, kako je to pobliže navedeno u izreci presude. Osim toga, određeno je da u ostalom dijelu, u odnosu na apelanta i optužene A. I. i Z. S., prvostepena presuda ostaje neizmijenjena. Istom presudom, djelimičnim uvažavanjem žalbe branioca optužene E. R., prvostepena presuda je ukinuta u odnosu na optuženu E. R., te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovno suđenje.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelantov branilac u žalbi naveo da je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi i razlozima presude jer je u izreci i obrazloženju pobijane presude za utvrđenje odlučnih činjenica samo paušalno navedeno da je na osnovu nalaza vještaka medicinske struke nesporno utvrđeno da su apelant i optuženi A. I. i Z. S. lišili života oštećenu A. B. s eventualnim umišljajem. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da su navedeni žalbeni prigovori paušalne naravi jer se ničim ne argumentira u čemu bi se sastojala nerazumljivost i protivrječnost izreke samoj sebi, odnosno razlozima presude, zbog čega ih taj sud nije ni mogao ispitati. Nadalje, da je neprihvatljiv i žalbeni navod da je pobijana presuda paušalna u dijelu koji se odnosi na subjektivni odnos apelanta i optuženih A. I. i Z. S. prema krivičnom djelu, te da je, suprotno takvoj tvrdnji, prvostepeni sud na više mjesta u obrazloženju pobijane presude naveo sasvim jasne i određene razloge, iz kojih je izveo pravilan zaključak da su apelant i optuženi A. I. i Z. S. prilikom lišenja života oštećene A. B. postupali s eventualnim umišljajem.
16. Vrhovni sud je dalje naveo da nisu osnovani ni žalbeni navodi apelantovog branioca kojima su osporavana činjenična utvrđenja pobijane presude, pri čemu je, između ostalog, istakao da je prvostepeni sud cijenio navode odbrane apelanta i ostalih optuženih i dao jasne razloge zbog čega ih ne prihvaća. Nadalje, da prema nalaženju prvostepenog suda, smrt oštećene A. B. nije nastupila kao rezultat kvantitativnog ekscesa optuženog A. I. jer će, u situaciji kada više lica učestvuje u izvršenju krivičnog djela razbojništva, čak i ako se prihvati da je samo jedno lice nanijelo tjelesnu povredu koja rezultira smrću, postojati odgovornost i drugih saizvršilaca ukoliko su se saglasili s nanošenjem te tjelesne povrede od strane jednog od njih, kao i sa nastalom posljedicom. Nadalje, sve i da se događaj desio na način kao što to tvrde apelant i optuženi Z. S., da iz njihovih postupka i radnji proizlazi da se jesu saglasili s postupcima optuženog A. I., kao i s nastalom posljedicom, jer su, u momentima dok je optuženi A. I. rukama pritiskao potiljak glave oštećene A. B. dok je bila u položaju licem okrenutim prema tvrdoj podlozi kauča, apelant i optuženi Z. S. istovremeno selotejpom vezali oštećenoj A. B. ruke i noge kada su, kako to proizlazi iz iskaza vještaka Z. C., mogli osjetiti i vidjeti trzaje njenog tijela do kojih dolazi u fazi gušenja, čime su, i prema ocjeni Vrhovnog suda, dali odlučujući doprinos nastaloj posljedici. Vrhovni sud je zaključio da radnje apelanta i optuženog Z. S. imaju karakter saučesničkih radnji kojima se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, zbog čega je opravdan zaključak da su, u odnosu na lišenje života oštećene A. B., postupali s eventualnim umišljajem, nezavisno od toga kakav je bio njihov prvobitni plan i dogovor i nezavisno od toga da li je oštećena A. B. još bila živa ili ne u momentu kada su apelant i optuženi Z. S. otišli da vrše premetačinu stvari u kući jer su bili svjesni da prethodno opisanim radnjama može nastupiti smrt oštećene A. B., na koju posljedicu su i pristali.
17. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su irelevantni i žalbeni navodi apelantovog branioca kojima ukazuje na to da je iskaz optuženog A. I. iskonstruiran s ciljem izbjegavanja krivične odgovornosti u dijelu u kojem je izjavio da je optuženi Z. S. oštećenu A. B. udarao u potiljak rukom, a apelant nogom, kao i da je apelant vukao torbu ispod njenog ramena budući da takav iskaz prvostepeni sud nije ni prihvatio. Nadalje, da je pri tome prvostepeni sud imao u vidu nalaz i mišljenje vještaka Z. C., koji je pojasnio da kod oštećene A. B. nije našao nikakvih tragova udaraca koje je opisao optuženi A. I., nego isključivo krvne podlive u predjelu potiljka koji su nastali od pritiska prstiju na taj dio glave, a koji dokaz je doveden u vezu i sa iskazima apelanta i optuženog Z. S. koji su izjavili da je optuženi A. I. pritiskao glavu oštećene A. B. na kauč.
18. U odnosu na žalbene navode apelantovog branioca kojima je osporavao odluku o kazni, Vrhovni sud je ukazao na to da je prvostepeni sud, kao olakšavajuću okolnost na apelantovoj strani, cijenio njegovu raniju neosuđivanost, dok priznanje krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 2. KZFBiH, za koje apelant nije optužen, nije ni moglo biti vrednovano kao olakšavajuća okolnost. Nadalje, da žalbeni navodi da je apelant sarađivao s policijom i Kantonalnim tužilaštvom nisu ničim argumentirani, kao ni navodi o stvarnoj i konkretnoj manifestaciji kajanja za učinjeno krivično djelo. Vrhovni sud je naveo da nisu prihvatljivi ni žalbeni navodi o dvostrukom vrednovanju elemenata krivičnog djela i prilikom odmjeravanja kazne budući da je prvostepeni sud imao u vidu da je navedeno djelo učinjeno na „jedan neprimjeren, vrlo okrutan način“ kako bi se na lagan način došlo do novčane dobiti. Međutim, Vrhovni sud je naveo da se, iako je prvostepeni sud navedenu ocjenu dao smatrajući da se radi o pobudama iz kojih je krivično djelo učinjeno, navedeno zapravo odnosi na način učinjenja predmetnog krivičnog djela, a koja omaška ne dovodi u pitanje pravilnost odluke o kazni koja je izrečena apelantu. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da se žalbom apelantovog branioca neosnovano ukazuje da nisu konkretizirane okolnosti koje se odnose na jačinu ugrožavanja i povrede zaštićenog dobra i na okolnosti pod kojima je krivično djelo učinjeno jer su razlozi o tome izneseni na str. 29. i 30. pobijane presude. U odnosu na poređenje kazni izrečenih u jednakom trajanju apelantu i optuženima A. I. i Z. S., Vrhovni sud je naveo da, iako je prvostepeni sud nesporno utvrdio da je najveći doprinos učinjenju predmetnog krivičnog djela dao optuženi A. I., valja imati u vidu da je na strani optuženog A. I., kao olakšavajuća okolnost, cijenjeno to što je krivično djelo učinio kao mlađa punoljetna osoba. Vrhovni sud je zaključio da se, s obzirom na to, ne može prihvatiti žalbeni navod da postoji neopravdan srazmjer između kazni zatvora izrečenih apelantu i optuženim A. I. i Z. S.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Osim toga, apelant se poziva na povredu člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, ali te navode posebno ne obrazlaže, niti argumentira. Apelant navodi da se drugostepeni sud nije bavio „meritumom predmeta koji su mu bili podnijeti na razmatranje u uloženoj žalbi“, kao i da nije cijenio bitne žalbene prigovore, odnosno prigovore da je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi, odnosno razlozima presude. Apelant tvrdi da u toku postupka nije dokazano, niti utvrđeno da je imao namjeru, odnosno pristao na smrtnu posljedicu oštećene A. B. Osim toga, apelant ističe da su on i optuženi Z. S. priznali da su joj vezali ruke i noge, nakon čega su se uputili u druge prostorije tražeći novac, te da se više nisu vraćali u prostoriju u kojoj je bila i da nisu mogli znati u kakvom je stanju, dok je optuženi A. I. sve vrijeme bio uz nju. Apelant navodi je nesporno utvrđeno da on nije učestvovao u nanošenju tjelesnih povreda oštećenoj A. B., čime izostaje i njegova odgovornost za nastupanje smrtne posljedice, koja nije rezultat „njihovog plana izvršenja i njihovog umišljajnog djelovanja“, nego kvantitativnog ekscesa saizvršilaštva. Nadalje, da je optuženi A. I. napravio svjesno ili nesvjesno odstupanje od zajedničkog dogovora i isključivo svojim postupkom ostvario teži oblik krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav
3. KZFBiH, dok je apelant počinio krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 2. KZFBiH, što je i priznao. Apelant, također, smatra da presuda ne sadrži razloge iz kojih se sa sigurnošću može zaključiti da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te da iz presude ne proizlazi objektivno, logično i uvjerljivo obrazloženje za zaključak o apelantovoj krivici, već se ocjena dokaza čini proizvoljnom. Osim toga, apelant smatra da su mu prilikom odmjeravanja kazne precijenjene otežavajuće, a podcijenjene olakšavajuće okolnosti. U konačnici, apelant ukazuje i na povredu načela in dubio pro reo.
b)Odgovori na apelaciju
20. Vrhovni sud je, prije svega, naveo da navodna povreda člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju u apelaciji uopće nije obrazložena. Nadalje, da su navodi apelacije uglavnom identični navodima žalbe koju je apelant izjavio posredstvom branioca na presudu Kantonalnog suda od 1. oktobra 2018. godine, te da je na sve navode detaljno odgovoreno u presudi od 20. marta 2019. godine. Također, da navodi apelacije kojima se osporava činjenično stanje, kao i odluka o kazni ne mogu biti predmet preispitivanja od strane Ustavnog suda. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da nisu prihvatljivi navodi apelacije da se taj sud nije bavio meritumom predmeta koji su mu bili podneseni na razmatranje u žalbi budući da drugostepeni sud, u skladu s odredbom člana 321. ZKPFBiH, ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen krivični zakon. Također je naveo da nije tačan navod apelacije da drugostepeni sud nije cijenio žalbene prigovore da je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi, odnosno razlozima presude jer je odgovor na te prigovore dat u presudi od 20. marta 2019. godine (strana 5. pasus 5). U konačnici, Vrhovni sud je naveo da je podnesena apelacija neosnovana, te je predložio da se kao takva i odbije.
21. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri pravnom stavu iz svoje osporene odluke, a u kojoj su izneseni i detaljno obrazloženi stavovi tog suda o apelantovim navodima. Nadalje, da osporenom odlukom nije povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana
6. Evropske konvencije, kao i člana od 2. do 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kao ni ostala prava zajamčena Evropskom konvencijom, odnosno Ustavom Bosne i Hercegovine. U konačnici, Kantonalni sud je predložio da Ustavni sud predmetnu apelaciju odbije kao neosnovanu.
22. Federalno tužilaštvo je navelo da su Vrhovni sud i Kantonalni sud uz pravilnu primjenu procesnog zakona, izvođenjem objektivnih i subjektivnih dokaza navedenih u obrazloženju pobijanih presuda, pravilno i potpuno utvrdili sve odlučne činjenice i za njih dali valjane i uvjerljive razloge, ispravno zaključivši da su se u apelantovim radnjama ostvarila sva bitna obilježja krivičnog djela razbojništva iz člana 289. stav 3. u vezi sa stavom 1. i člana 31. KZFBiH. Nadalje, da je kroz cijeli krivični postupak apelantu osigurano pravo na odbranu koju je aktivno i koristio. U konačnici, Federalno tužilaštvo je istaklo da ne stoje povrede propisa na koje se apelant pozvao, te je predložilo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
23. Kantonalno tužilaštvo je navelo da prilikom donošenja osporenih presuda od strane Kantonalnog suda i Vrhovnog suda nisu počinjene povrede iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kao ni povrede odredbi ZKPFBiH i KZFBiH. Kantonalno tužilaštvo je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje se Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14 i 46/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka. Za potrebe ove oduke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 31.
Saučiniteljstvo Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.
Član 42.
Svrha kažnjavanja Svrha kažnjavanja jeste:
a) da se izrazi društvena osuda učinjenog krivičnog djela;
b) da se utiče na učinitelja da ubuduće ne učini krivična djela i potakne njegovo prevaspitanje;
c) da se utiče na ostale da ne učine krivična djela;
d) i da se utiče na svijest građana o pogibeljnosti krivičnih djela i o pravednosti kažnjavanja učinitelja.
Član 49.
Opća pravila za odmjeravanje kazne (1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.
(2) Kad sud odmjerava kaznu učinitelju za krivično djelo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir je li ranije djelo iste vrste kao i novo djelo, jesu li oba djela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude ili od izdržane ili oproštene kazne.
(3) Pri odmjeravanju novčane kazne, sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinitelja, vodeći računa o visini njegove plaće, njegovim drugim prihodima, njegovoj imovini i o njegovim obiteljskim obavezama.
Član 289. st. (1) i (3) Razbojništvo (1) Ko upotrebom sile protiv neke osobe ili prijetnjom da će izravno napasti na njezin život ili organ oduzme tuđu pokretninu s ciljem da njenim prisvajanjem pribavi sebi ili drugom protupravnu imovinsku korist ili da je protupravno prisvoji, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(3) Ako je pri učinjenju krivičnog djela iz stava 1. ovog člana neka osoba s umišljajem usmrćena, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora.
25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) Za potrebe ove odluke koristi se Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 06 0 K 010507 19 Kž 3 od 20. marta 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 29. aprila 2019. godine (apelant je osporenu presudu primio 30. aprila 2019. godine), a apelacija je podnesena 20. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Budući da apelant nije obrazložio, niti argumentirao navode o povredi prava iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju (Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dvaput po istom predmetu), Ustavni sud će uzeti u obzir samo apelantove navode kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
33. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
34. Apelant, prije svega, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne ocjene izvedenih dokaza, proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivno-pravnih propisa, te da nije zadovoljen standard obrazložene odluke.
35. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
36. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
37. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već prema načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
38. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza (iskaza, te nalaza i mišljenja vještaka, iskaza svjedoka, iskaza apelanta i ostalih optuženih, a koje su dali u svojstvu svjedoka, kao i brojnih materijalnih dokaza), te njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenja zaključka da su apelant i optuženi A. I. i Z. S. učinili krivično djelo razbojništva iz člana 289. stav 3, u vezi sa članom 31. KZFBiH. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to prvenstveno na iskazima, te nalazima i mišljenjima vještaka Z. C., E. K. i M. M. M., materijalnim dokazima (preciziranim u obrazloženju presude), na iskazima svjedoka I. F., V. P., H. D., E. Č., A. T., te N. S., nalazeći da manja odstupanja i kontradiktornosti u njihovim iskazima ne dovode u pitanje činjenično utvrđenje, ali, u određenom dijelu, i na iskazima apelanta i ostalih optuženih. Također, iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da Kantonalni sud, u određenim dijelovima, nije prihvatio iskaze apelanta i ostalih optuženih, nalazeći da nastoje umanjiti svoju krivičnu odgovornost. Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su apelant i optuženi A. I. i Z. S. bili svjesni da oštećena A. B. može umrijeti i da su pristali na smrtnu posljedicu, odnosno da su predmetno krivično djelo počinili s eventualnim umišljajem. Ustavni su, dalje, zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda koji je potvrdio kao pravilne zaključke prvostepenog suda. Osim toga, u odnosu na apelacione navode kojima se ukazuje na to da je smrtna posljedica oštećene A. B. rezultat kvantitativnog ekscesa saizvršilaštva, odnosno da je posljedica isključivo postupka optuženog A. I., Ustavni sud zapaža da je istovjetan prigovor bio predmet razmatranja Kantonalnog suda i Vrhovnog suda u redovnom postupku. Naime, Vrhovni sud je u obrazloženju drugostepene presude naveo da, prema nalaženju prvostepenog suda, smrt oštećene A. B. nije nastupila kao rezultat kvantitativnog ekscesa optuženog A. I. jer će, u situaciji kada više lica učestvuje u izvršenju krivičnog djela razbojništva, čak i ako se prihvati da je samo jedno lice nanijelo tjelesnu povredu koja rezultira smrću, postojati odgovornost i drugih saizvršilaca ukoliko su se saglasili s nanošenjem te tjelesne povrede od strane jednog od njih, kao i s nastalom posljedicom (detaljnije navedeno u tački 16. ove odluke). Ustavni sud u ovakvim zaključcima redovnih sudova ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.
39. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na navode koje su ocijenili bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stavove dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.
40. U odnosu na apelantove navode u pogledu ocjene olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, odnosno izrečene kazne zatvora, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da je taj sud izrekao i odmjerio kaznu u zakonom propisanim granicama za predmetno krivično djelo, a imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utječu da kazna bude manja ili veća, odnosno, olakšavajuće i otežavajuće okolnosti (kako je to navedeno pod tačkom 13. predmetne odluke). Osim toga, Ustavni sud nalazi da je i Vrhovni sud analizirao žalbene navode apelantovog branioca kojima je osporavao odluku o kazni, nalazeći da nisu prihvatljivi, odnosno da ne dovode u pitanje pravilnost odluke o kazni (detaljnije navedeno pod tačkom 18. predmetne odluke). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključcima redovnih sudova u pogledu izrečene kazne zatvora, odnosno ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je u ovoj krivično-pravnoj stvari primijenjen materijalno-pravni propis prilikom donošenja odluke o visini kazne zatvora.
41. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih proizlazi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, kao i primjene procesnog i materijalnog prava, kao i kada su redovni sudovi detaljno, jasno i argumentirano obrazložili odluku o visini kazne. Osim toga, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.
44. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević