Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3601/19 (J. Č.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Materijalna šteta
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Djelotvoran pravni lijek
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pasivna legitimacija
- Naknada štete
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3601/19
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3601/19, rješavajući apelaciju Jerka Čilića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. travnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija Jerka Čilića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 63 0 P 019908 16 Rev 2 od 20. lipnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 019908 14 Gž 4 od 26. ožujka 2015. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 019908 13 P od 28. travnja 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jerko Čilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog podnio je 11. rujna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 019908 16 Rev 2 od 20. lipnja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 019908 14 Gž 4 od 26. ožujka 2015. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 019908 13 P od 28. travnja 2014. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, Općine Ljubuški (u daljnjem tekstu: prvotužena ili tuženi), Centra za socijalni rad Ljubuški (u daljnjem tekstu: drugotuženi ili tuženi) i od Joze Barišića (u daljnjem tekstu: trećetuženi ili tuženi) zatraženo je 30. studenog 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, prvotužena, drugotuženi i Ljilja Barišić – supruga trećetuženog (koji je u međuvremenu preminuo) dostavili su odgovore na apelaciju u razdoblju od 4. do 17. prosinca 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 019908 13 P od 28. travnja 2014. godine (stavkom I. izreke) u odnosu na prvotuženu i drugotuženog utvrđeno je da su protivno zakonskim propisima i pravilima struke vršili građevinske radove u prizemlju zgrade koja se nalazi u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), čime su uznemirili pravo vlasništva apelanta i prouzročili nastanak materijalne štete na nekretninama koje su u njegovom vlasništvu i posjedu, te je naloženo tuženim da ubuduće na ovaj ili sličan način prestanu uznemiravati pravo vlasništva i suvlasništva apelanta na predmetnim nekretninama. Presudom je naloženo tuženim da solidarno na ime naknade materijalne štete isplate apelantu određeni novčani iznos, pobliže naveden u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu preko dosuđenog iznosa odbijen, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
6. Stavkom II. izreke presude odbijen je apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog kojim je apelant tražio da se utvrdi da su tuženi protivno zakonskim propisima i pravilima struke vršili građevinske radove u prizemlju predmetne zgrade, čime su uznemirili pravo vlasništva apelanta i prouzročili mu nastanak materijalne štete, te da im se naloži da prestanu uznemiravati pravo vlasništva i suvlasništva apelanta na predmetnim nekretninama. Odbijen je i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženim da solidarno na ime naknade materijalne štete isplate apelantu određeni novčani iznos, pobliže naveden u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom obvezan je apelant trećetuženom naknaditi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
7. Općinski sud je u obrazloženju presude istaknuo da je apelant tužbu utemeljio na tvrdnjama da su tuženi bespravno i protuzakonito vršili građevinske radove na predmetnoj nekretnini, bez njegove suglasnosti, uslijed čega je nastala šteta na apelantovoj nekretnini. Nadalje, Općinski sud je istaknuo da su tuženi u odgovoru na tužbu, između ostalog, naveli da se u konkretnom slučaju vrši adaptacija, a nikako rekonstrukcija, pri čemu su posebno istaknuli pasivnu legitimaciju trećetuženog kao fizičke osobe jer nije vlasnik, niti suvlasnik zgrade, nije vlasnik drugotuženog, niti prvotužene, niti je u bilo kakvom odnosu s investitorom, izvođačem radova ili projektantom. Navode da je trećetuženi samo ravnatelj drugotuženog, a odluku o adaptaciji prostorija donijelo je Upravno vijeće drugotuženog.
8. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza (detaljno pobrojanih na str. od 5. do 7. obrazloženja presude), između ostalog, utvrdio da je apelant vlasnik i posjednik stanova koji se nalaze na katu predmetne nekretnine, da se poslovni prostor koji se nalazi u prizemlju predmetne nekretnine, ispod apelantovog stana, vodi kao državno vlasništvo, te je upisan kao posjed prvotužene, dok je korisnik predmetnog poslovnog prostora drugotuženi. Utvrđeno je da je Upravno vijeće drugotuženog na sjednici održanoj 26. veljače 2013. godine donijelo odluku o adaptaciji prostorija drugotuženog, da je prilikom izvođenja radova došlo do pucanja zidova u ćoškovima, zbog čega je apelant 25. ožujka 2013. godine pozvao djelatnike PU Ljubuški, koji su sačinili službenu bilješku kojom su utvrdili da su radnici koji su izvodili radove posjedovali projekt, ali nisu imali odobrenje, pa su naredili da se dalje ne izvode građevinski radovi dok ne izađe građevinski inspektor. Također je utvrđeno da je rješenjem Službe za prostorno uređenje, imovinsko-pravne poslove, građevinsko-urbanističke inspekcije prvotužene od 26. ožujka 2013. godine naloženo drugotuženom da obustavi sve građevinske radove u prizemlju objekta, da je rješenjem iste Službe od 28. ožujka 2013. godine ukinuto rješenje tog organa od 26. ožujka 2013. godine uz konstataciju da je utvrđeno da se radi o adaptaciji prostorija drugotuženog, za koje radove nije potrebno odobrenje za građenje, nakon čega je Uprava za inspekcijske poslove donijela rješenje od 3. svibnja 2013. godine kojim je poništila prvostupanjsko rješenje od 28. ožujka 2013. godine i predmet vratila tom organu na ponovni postupak uz obrazloženje da je u konkretnom slučaju riječ o rekonstrukciji objekta za koju je potrebno ishođenje građevinske dozvole, kao i apelantova suglasnost s obzirom na to da je on vlasnik i posjednik etaže iznad.
9. Općinski sud je utemeljenost apelantovog tužbenog zahtjeva u odnosu na prvotuženu i drugotuženog detaljno pojasnio na str. od 14. do 18. obrazloženja presude.
10. Nadalje, Općinski sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja ocijenio da je utemeljen prigovor trećetuženog da on nije pasivno legitimiran. U svezi s tim, Općinski sud je naveo da se trećetuženi u konkretnom slučaju u postupku apliciranja za obnovu (na koji projekt je aplicirao veći broj centara iz cijele BiH) pojavljuje kao zakonski zastupnik drugotuženog, a ne kao fizička osoba, i istupa u ime drugotuženog po odluci Upravnog vijeća drugotuženog, što mu je i zakonska obveza. To što je drugotuženi aplicirao za obnovu prostora koji je u lošem stanju, za koji projekt aplicira veći broj centara iz cijele BiH, jeste postupanje drugotuženog kao zakonskog zastupnika s ciljem osiguranja uvjeta rada, a ne kao fizičke osobe, što potvrđuje i svjedokinja Ruža Bošnjak, predsjednica Upravnog vijeća drugotuženog. Pri tome je Općinski sud istaknuo da apelant ničim nije dokazao da bi trećetuženi kao fizička osoba za svoje ime, a za račun prvotužene i drugotuženog, izvodio radove, zbog čega trećetuženi nije pasivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari, pa je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog.
11. Budući da je apelant djelomično uspio u parnici, te vodeći računa o uspjehu prvotužene i drugotuženog, Općinski sud je odluku o troškovima postupka donio primjenom članka 386. stavak 2. ZPP odlučivši da svaka stranka (apelant i prvotužena i drugotuženi) snose svoje troškove postupka. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog odbijen, Općinski sud je obvezao apelanta da trećetuženom naknadi troškove parničnog postupka, pri čemu se pozvao na odredbu članka 1. Zakona o izmjeni i dopuni zakona o odvjetništvu Federacije Bosne i Hercegovine kojom je propisano „da nagrada odvjetnicima za pruženu pravnu pomoć stranci na sudu ili pred drugim tijelima u tijeku jedne rasprave [...] ne može prelaziti jednomjesečni prosječni osobni dohodak u FBiH“.
12. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je donio Presudu broj 63 0 P 019908 14 Gž 4 od 26. ožujka 2015. godine kojom je apelantovu žalbu u odnosu na stavak II. izreke prvostupanjske presude (u odnosu na trećetuženog) odbio i u tom dijelu potvrdio prvostupanjsku presudu. Istom presudom je apelantova žalba u preostalom dijelu i žalba tuženih uvažena i prvostupanjska presuda u stavku I. izreke presude (u odnosu na prvotuženu i drugotuženog), kao i u pogledu troškova postupka, ukinuta i u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku.
13. Kantonalni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostupanjske presude, utvrdio da su apelantovi prigovori, koji se odnose na stavak II. izreke prvostupanjske presude kojom se odbija tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog, neutemeljeni istaknuvši da je prvostupanjski sud dao valjano obrazloženje o razlozima za svoje odlučenje, koje kao pravilno prihvaća i taj sud, smatrajući nepotrebnim njihovo ponavljanje.
14. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 63 0 P 019908 16 Rev 2 od 20. lipnja 2019. godine reviziju odbio.
15. Vrhovni sud je naglasio da je apelant reviziju izjavio protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da revizija nije utemeljena, te da pobijana presuda nije utemeljena na povredama odredbi parničnog postupka na koje je ukazao apelant. Naime, prema ocjeni Vrhovnog suda, nepostojanje punomoći ili neuredno punomoćje su po svojoj naravi otklonjivi procesni nedostaci u zastupanju stranke posredstvom punomoćnika. To proizlazi iz odredbi članka 295. stavak 2. i članka 309. stavak 4. ZPP jer je tim odredbama tako zastupanoj stranci dano pravo da može naknadno odobriti parnične radnje osobe koja nije bila uredno ovlaštena za zastupanje. Vrhovni sud je naglasio da je takvo rješenje sadržano i u materijalnom pravu – članak 88. stavak
1. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Polazeći od naravi navedenih nedostataka, moguće ih je na svrsishodan način otkloniti u svakom stadiju postupka i sve do njegovog pravomoćnog završetka. Na to upućuje odredba članka 293. stavak 3. ZPP prema kojoj je sud, a to znači i sud koji odlučuje o izjavljenom pravnom lijeku, dužan tijekom cijelog postupka paziti je li osoba koja se pojavljuje kao punomoćnik ovlaštena za zastupanje. Slijedom toga je drugostupanjski, odnosno revizijski sud dužan, prije donošenja odluke o izjavljenom pravnom lijeku, preko prvostupanjskog suda pokušati otkloniti uočenu neurednost u zastupanju stranke.
16. U konkretnom slučaju navedeni nedostatak je otklonjen u žalbenom postupku jer je drugotuženi dostavio potvrdu od 6. lipnja 2014. godine kojom Upravno vijeće drugotuženog potvrđuje da je trećetuženi 15. travnja 2013. godine obnašao dužnost ravnatelja drugotuženog, te da je i u vrijeme odlučivanja o reviziji na toj dužnosti. Potvrdu je potpisala predsjednica Upravnog vijeća Ruža Bošnjak, s pečatom drugotuženog. Uz potvrdu je dostavljeno rješenje drugotuženog od 22. siječnja 2015. godine o imenovanju trećetuženog za ravnatelja drugotuženog i rješenje Općinskog vijeća Ljubuški od 6. veljače 2015. godine o davanju suglasnosti na imenovanje trećetuženog na dužnost ravnatelja drugotuženog, koje stupa na snagu danom donošenja. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je istaknuo da su u konkretnom slučaju nedvojbeno otklonjeni procesni nedostaci u zastupanju drugotuženog posredstvom zakonskog zastupnika (trećetuženog). Suprotno apelantovim revizijskim navodima, Vrhovni sud je ocijenio da je drugostupanjski sud pravilno primijenio odredbu članka 231. ZPP, premda u svom obrazloženju nije izravno odgovorio na žalbene navode revidenta, već se pozvao na obrazloženje prvostupanjske presude, koju je u cijelosti prihvatio u odnosu na odluku o zahtjevu prema trećetuženom, dok je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude naveo jasne razloge zbog kojih je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog, koje kao pravilne prihvaća i taj sud.
17. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. U tom smislu, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama članka 49. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme predmetnog događaja, propisano da ako treća osoba protupravno uznemirava vlasnika na drugi način, a ne oduzimanjem stvari, vlasnik odnosno pretpostavljeni vlasnik ima pravo tužbom zahtijevati da to uznemiravanje prestane. Prema stavku 2. istog članka, kada je uznemiravanjem iz stavka 1. ovog članka prouzročena šteta, vlasnik i pretpostavljeni vlasnik imaju pravo zahtijevati naknadu štete po općim pravilima o nadoknadi štete. Odredbom članka 172. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da pravna osoba odgovara za štetu koju njezin organ prouzroči trećoj osobi u vršenju ili u svezi s vršenjem svojih dužnosti. U svezi s tim, Vrhovni sud je naveo da kod utvrđene činjenice da je trećetuženi u predmetnom događaju postupao kao zakonski zastupnik drugotuženog i po odluci Upravnog vijeća drugotuženog, a ne kao fizička osoba, prema ocjeni Vrhovnog suda, pravilno je pravno stajalište nižestupanjskih sudova da nema pasivne legitimacije trećetuženog jer je trećetuženi postupao u ime i za račun drugotuženog, pa nema njegove odgovornosti u smislu citiranih odredbi Zakona.
18. Konačno, Vrhovni sud je naveo da je, nasuprot apelantovom stajalištu, odluka o troškovima postupka pravilna i zakonita, imajući u vidu da je trećetuženi uspio u sporu, te odredbu članka 1. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o odvjetništvu FBiH.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
20. Ustavni sud primjećuje, što proizlazi iz navoda apelacije, da apelant ne problematizira osporene presude u dijelu kojim je odlučeno o njegovoj tužbi u odnosu na prvotuženu i drugotuženog (u kojem dijelu je njegova žalba i žalba tuženih uvažena i prvostupanjska presuda u stavku I. izreke presude, kao i glede troškova postupka, ukinuta i predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odluku), već ukazuje da je suština dijela osporenih presuda s kojima nije zadovoljan utvrđenje da nije utemeljen njegov tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog. Naime, apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. Smatra da obrazloženje Vrhovnog suda sasvim sigurno dovodi do povrede prava na učinkovit pravni lijek. Naime, tijekom postupka apelant je isticao da je trećetuženi kao ravnatelj drugotuženog i fizička osoba odgovoran za nastalu štetu, a prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev ističući da „[apelant] ničim nije dokazao da bi [trećetuženi] kao fizička osoba za svoje ime, a za račun [prvotužene i drugotuženog] izvodio radove, zbog čega on nije pasivno legitimiran“. Nadalje, apelant navodi da se drugostupanjski sud nije očitovao na njegove navode iz žalbe, na koji način je apelant ostao uskraćen na pravo na obrazloženje drugostupanjske presude. Nadalje, apelant navodi da trećetuženi nije mogao imati svojstvo zakonskog zastupnika drugotuženog, zbog čega njegove radnje u svezi s predmetnom nekretninom ne mogu imati karakter radnji koje je poduzimao kao organ drugotuženog. Osim toga, apelant smatra da je odluka o troškovima postupka nepravilna. Naime, apelant naglašava da prvostupanjski sud u konkretnom slučaju, prilikom odlučivanja o troškovima postupka, nije cijenio kvalitativni uspjeh u parnici.
b)Odgovori na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da, suprotno apelantovom stajalištu, u postupku donošenja odluke tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje i imovinu, niti je primjena prava bila proizvoljna.
22. Kantonalni sud je naveo da pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
23. Općinski sud je naveo da nije bilo kršenja apelantovih prava na koja se pozvao u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
24. Prvotužena je navela da u potpunosti osporava navode iz apelacije, smatra da prilikom donošenja osporenih presuda nije povrijeđen Ustav Bosne i Hercegovine, kao ni prava zajamčena Europskom konvencijom. Nadalje, prvotužena je navela da je drugostupanjski sud postupio po odredbama čl. 221. i 231. ZPP, te da je apelantove žalbene navode odbio kao neutemeljene. Notorna je činjenica da je drugostupanjski sud odgovorio na žalbene navode, te da se tom prilikom pozvao na obrazloženje prvostupanjskog suda koje je cijenio valjanim i u cijelosti ga prihvatio.
25. Drugotuženi je naveo da je adaptacija poslovnih prostorija izvođena po odluci Upravnog vijeća drugotuženog i uz suglasnost osnivača – prvotuženog. Prema tome, sve što je trećetuženi poduzimao u konkretnom poslu poduzimao je u ime i za račun drugotuženog, a po odluci Upravnog vijeća. Trećetuženi nije imao ni pravnog ni stvarnog razloga da u konkretnom poslu bilo što radi u svoje ime i za svoj račun, pa smatra da je sud pravilno i u skladu s utvrđenim činjeničnim stanjem i zakonom utvrdio da trećetuženi nije pasivno legitimiran u konkretnom sporu. Na koncu, drugotuženi je kao pravna osoba aplicirao za navedena sredstva za adaptaciju, čiju namjenu je odredilo Federalno ministarstvo rada i socijalne politike, i za ta sredstva nije mogla aplicirati fizička osoba. Što se tiče izvršenja radova, zadaća trećetuženog je, prema navedenoj odluci Upravnog vijeća, bila izvođaču radova predati ključ i pribaviti sve potrebne suglasnosti.
26. Supruga trećetuženog je navela da je trećetuženi preminuo 6. rujna 2020. godine, te je u prilogu dostavila Izvadak iz matične knjige umrlih. Smatra da su navodi iz apelacije u cijelosti paušalni i neutemeljeni, pa je predložila da ju Ustavni sud odbije ili odbaci.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 191. stavak (4) (4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebice navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a očitovat će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnom temelju spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka.
Članak 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostupanjski sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja.
Članak 293. stavak (3) (3)U tijeku cijelog postupka sud će, po službenoj dužnosti, paziti može li osoba koja se pojavljuje kao stranka u postupku biti stranka u postupku i je li parnično sposobna, zastupa li parnično nesposobnu stranku njezin zakonski zastupnik i ima li zakonski zastupnik posebne ovlasti kad su one potrebite.
Članak 295. stavak (2) (2)Isto tako, kad sud ustanovi da stranka nema zakonskog zastupnika ili da zakonski zastupnik nema posebne ovlasti kad su one potrebite, zatražit će da nadležno tijelo skrbništva postavi skrbnika parnično nesposobnoj osobi, odnosno pozvat će zakonskog zastupnika da pribavi posebne ovlasti ili će poduzeti druge mjere koje su potrebite da bi parnično nesposobna strana bila pravilno zastupana.
Članak 309. stavak (4) (4)Sud je dužan tijekom cijeloga postupka paziti je li osoba koja se pojavljuje kao punomoćnik ovlaštena za zastupanje. Ako sud ustanovi da osoba koja se pojavljuje kao punomoćnik nije ovlaštena za zastupanje, ukinut će parnične radnje što ih je ta osoba poduzela, ako te radnje nije stranka naknadno odobrila.
28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Zaključenje ugovora od strane neovlašćenog lica Član 88. stav (1) (1) Ugovor koji neko lice zaključi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegovog ovlašćenja obavezuje neovlašćeno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.
29. Zakon o izmjeni i dopuni Zakona o odvjetništvu Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 18/05) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 1.
U Zakonu o odvjetništvu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", broj 40/02) u članku 31. stavak 5. mijenja se i glasi:
"Nagrada odvjetnicima za pruženu pravnu pomoć stranci na Sudu ili pred drugim tijelima u tijeku jedne rasprave ili jedne poduzete pravne radnje (pismena) u: parničnom i izvanparničnom postupku, kaznenom postupku, postupku stečaja i likvidacije, zemljišno-knjižnom postupku, upravnom postupku, upravnom sporu, ovršnom postupku, postupku za upis u registar društva, postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine i Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, odnosno svim drugim radnjama koje poduzima odvjetnik pružajući pravnu pomoć stranci, ne može prelaziti jednomjesečni prosječni osobni dohodak u Federaciji Bosne i Hercegovine".
VI.Dopustivost
30. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku koji je koristio.
32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 63 0 P 019908 16 Rev 2 od 20. lipnja 2019. godine, protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelant je primio 13. srpnja 2019. godine, a apelacija je podnesena 11. rujna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.
33. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete glede dopustivosti.
VII.Meritum
34. Apelant pobija osporene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz članka II/3.(e) i (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te članak 13. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje
35. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
36. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
37. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak iz kojeg su proizašle osporene presude se vodio radi prestanka uznemiravanja i naknade štete. Dakle, radi se o predmetu građanskopravne naravi, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U odnosu na odluku o troškovima postupka, Ustavni sud ističe da se postupak koji se tiče odluke o troškovima postupka, po samoj njegovoj naravi, promatra kao nastavak parnice o glavnom pitanju i, shodno tome, kao dio „utvrđivanja građanskih prava i obveza“ (vidi Europski sud za ljudska prava, Robins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 23. rujna 1997. godine, stavak 29.), pa je članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva članak 6. stavak 1. Europske konvencije.
38. Ustavni sud zapaža da povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. Također, apelant ukazuje da nižestupanjski sudovi nisu argumentirano obrazložili zaključak da trećetuženi nije pasivno legitimiran u predmetnoj parnici. Dakle, apelant smatra da obrazloženja osporenih odluka ne zadovoljavaju standarde obuhvaćene pravom na pravično suđenje.
39. U svezi s apelacijskim prigovorima koji pokreću pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadaća ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova glede činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadaća redovnih sudova ocijeniti činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadaća Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitetu zaključaka redovnih sudova glede ocjene dokaza ako se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
40. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26.). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24.). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
41. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na stajalište Europskog suda za ljudska prava prema kojem je učinak članka 6. stavak 1. Europske konvencije, između ostalog, taj da „sudu“ nametne obvezu da provede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu jesu li oni mjerodavni za njegovu odluku s obzirom na to da Europski sud za ljudska prava nije pozvan ispitivati jesu li tvrdnje na odgovarajući način potkrijepljene (vidi predmete Perez protiv Francuske [VV], broj predstavke 47287/99, stavak 80., ESLJP 2004-I i Jaćimović protiv Hrvatske, broj predstavke 22688/09, presuda od 31. listopada 2013. godine, stavak 46.). Ipak, iako članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove obrazložiti svoje odluke, to ne podrazumijeva obvezu detaljnog odgovora na svaku tvrdnju (vidi predmete Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. travnja 1994. godine, st. 59. i 61., serija A, broj 288 i Burg protiv Francuske, broj predstavke 34763/02, ESLJP 2003-II). Mjera do koje se primjenjuje ova obveza davanja obrazloženja može se razlikovati prema naravi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi García Ruiz protiv Španjolske [VV], broj predstavke 30544/96, stavak 26., ESLJP 1999-I i ibid., Jaćimović protiv Hrvatske, stavak 47.).
42. Kada je u pitanju odnos niže i više sudske instance u kontekstu obveze redovnih sudova da obrazlože svoje odluke, Ustavni sud ukazuje da je prema praksi Europskog suda za ljudska prava odsustvo bilo kakvog obrazloženja prihvatljivije na višim sudskim instancama. U takvim situacijama je dovoljno da se žalbene osnove čine očigledno neutemeljenim i da ih je viši sud odbio nakon temeljitog, sveobuhvatnog ispitivanja (vidi Les Travaux du Midi protiv Francuske, broj predstavke 12275/86, odluka od 2. srpnja 1991. godine). Također, za Europski sud je prihvatljivo da drugostupanjski sud samo potvrdi činjenično stanje i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, premda bi podrobnije obrazloženje bilo poželjno (vidi Garcia Ruiz protiv Španjolske, broj predstavke 30544/96, presuda od 21. siječnja 1999. godine, stavak 29.). Na drugoj strani, viši sud se ne može ograničiti na potvrđivanje presude nižestupanjskog suda ako je ovaj propustio obrazložiti svoju odluku (vidi, npr. Boldea protiv Rumunjske, broj predstavke 19997/02, presuda od 15. veljače 2007. godine, stavak 33.).
43. Imajući u vidu apelacijske navode (kojima apelant osporava osporene presude u dijelu kojim je pravomoćno okončan postupak po tužbenom zahtjevu u odnosu na trećetuženog), Ustavni sud zapaža da je suština predmetnog tužbenog zahtjeva bio apelantov zahtjev da mu tuženi naknade štetu koja je pričinjena na njegovoj nekretnini, a koju su tuženi učinili izvođenjem građevinskih radova na predmetnoj nekretnini. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, nakon provedenog dokaznog postupka, između ostalog, utvrdio da je tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog neutemeljen. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u obrazloženju osporene presude ocijenio da je utemeljen prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istaknuo trećetuženi. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ovakav zaključak obrazložio time da se trećetuženi u konkretnom slučaju u postupku apliciranja za obnovu pojavljuje kao zakonski zastupnik drugotuženog, a ne kao fizička osoba i istupa u ime drugotuženog po odluci Upravnog vijeća drugotuženog, što mu je i zakonska obveza. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u obrazloženju osporene presude istaknuo da apelant ničim nije dokazao da bi trećetuženi kao fizička osoba za svoje ime, a za račun prvotužene i drugotuženog izvodio radove, zbog čega je ocijenio da trećetuženi nije pasivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, potvrdio činjenično stanje utvrđeno tijekom prvostupanjskog postupka, prihvativši bez argumentiranja apelantovih pojedinačnih žalbenih navoda pravno stajalište Općinskog suda o neutemeljenosti njegovog tužbenog zahtjeva u odnosu na trećetuženog, dok je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj reviziji, pozivanjem na odredbe čl. 191. stavak 4. ZPP, 293. stavak 3, čl. 295. stavak 2. i 309. stavak 4. ZPP, ocijenio da drugostupanjska presuda u odnosu na trećetuženog nije zahvaćena povredom odredbi parničnog postupka.
44. Dovodeći navedeno u vezu s relevantnim zakonskim odredbama i citiranim načelima iz prakse Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, smatra da je Općinski sud u osporenoj prvostupanjskoj odluci naveo jasne i argumentirane razloge glede neutemeljenosti apelantovog tužbenog zahtjeva u odnosu na trećetuženog. Dakle, Ustavni sud smatra da obrazloženje osporene prvostupanjske presude Općinskog suda zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije. S obzirom na to da na strani Općinskog suda ne postoji propust da obrazloži svoju odluku, Ustavni sud smatra da obrazloženje odluke Kantonalnog suda, kao i obrazloženje odluke Vrhovnog suda, kojom je suštinski samo potvrđeno činjenično stanje i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda bez detaljnog obrazlaganja apelantovih žalbenih, odnosno revizijskih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. svibnja 2017. godine, stavak 40., dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba, sa ostalim referencama iz prakse Europskog suda). Prema tome, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu prava u okolnostima konkretnog predmeta na apelantovu štetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se Općinski sud, odlučujući o troškovima postupka, pozvao na odredbe članka 1. Zakona o izmjeni i dopuni zakona o odvjetništvu Federacije Bosne i Hercegovine, a dano obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
46. Glede navoda o povredi prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant kršenje ovog prava također temelji na navodima koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u ovom dijelu o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju neutemeljeni. Pravo na učinkovit pravnim lijek
47. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na učinkovit pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u svezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz članka 13. Europske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u predmetnom parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavi sud zaključuje da su neutemeljeni i apelacijski navodi o kršenju prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravom iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII.Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, kako glede utvrđenog činjeničnog stanja tako i glede primjene relevantnih odredbi ZPP, kada je osporenim odlukama, između ostalog, odbijen apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog jer apelant tijekom predmetnog postupka nije dokazao da je trećetuženi kao fizička osoba za svoje ime, a za račun prvotužene i drugotuženog, izvodio građevinske radove, zbog čega trećetuženi nije pasivno legitimiran u predmetnoj pravnoj stvari, a dano obrazloženje ne ostavlja dojam bilo kakve proizvoljnosti glede primjene relevantnih propisa. Pri tome, Ustavni sud zaključuje kako je prvostupanjski sud na argumentiran i jasan način obrazložio odluku o troškovima postupka.
49. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada apelant kršenje tog prava veže za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
50. Konačno, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na učinkovit pravni lijek iz članka
13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravom na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada je apelant imao i koristio mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova.
51. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević