Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1033/21 (J. M., P. K. i V. M.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1033/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1033/21, rješavajući apelaciju koju su podnijeli Jelena Marković i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Jelena Marković, Petar Krunić i Vesna Milanović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 012240 20 Gž 3 od 31. avgusta 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku broj 83 0 P 012240 18 P 3 od 30. decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jelena Marković (u daljnjem tekstu: prvoapelantkinja) iz Bijeljine, Petar Krunić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Zvornika i Vesna Milanović (u daljnjem tekstu: trećeapelantkinja) iz Novog Sada, Republika Srbija, podnijeli su 25. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 83 0 P 012240 20 Rev od 14. decembra 2020. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 012240 20 Gž 3 od 31. avgusta 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 012240 18 P 3 od 30. decembra 2019. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4156/20 od 10. decembra 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 83 0 P 012240 20 Rev od 14. decembra 2020. godine revizija apelanata odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Osnovnog suda broj 83 0 P 012240 18 P 3 od 30. decembra 2019. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata da se utvrdi da tuženi (G.D.) bez valjanog pravnog osnova drži dio zemljišta apelanata pobliže označen izrekom predmetne presude, pa da se obaveže tuženi da o svom trošku preko građevinskih radnika ukloni potporne zidove sa željeznom ogradom i bez ograde i dio stepeništa sa cijelog naznačenog zemljišta i druge stvari koje su ukopane u tom zemljištu (precizirano izrekom predmetne presude), te da cijelo naznačeno zemljište preda u posjed apelantima kao suvlasnicima, bez ikakvih ukopanih i neukopanih stvari i da se obaveže tuženi da trpi da se drugoapelant upiše sa suvlasničkim dijelom 2/3, a prvoapelantkinja i trećeapelantkinja sa suvlasničkim dijelovima od po 1/6 na predmetnom zemljištu, kao i da trpi da apelanti preko građevinskih radnika o svom trošku na naznačenom zemljištu izgrade betonski potporni zid sa željeznom ogradom i betonski kanal za odvod atmosferske vode u gradsku kanalizaciju. Obavezani su apelanti da tuženom nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od po 668,01 KM.
4. Odlučujući o žalbi (i dopuni žalbe) apelanata, Okružni sud je Presudom broj 83 0 P 012240 20 Gž 3 od 31. avgusta 2020. godine predmetne žalbe djelimično usvojio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je odredio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je u preostalom dijelu potvrdio prvostepenu presudu.
5. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je tokom prvostepenog postupka utvrđeno da su rješenjem Osnovnog suda od 17. novembra 1997. godine iza umrlog Đ.K. (otac drugoapelanta) proglašeni nasljednici N.K. (majka drugoapelanta) i drugoapelant sa po ½ sa pravom korišćenja, odnosno pravom vlasništva na nekretninama pobliže označenim predmetnom presudom. Dalje, da je sporni potporni betonski zid izgrađen 1970. godine, da prednici apelanata nikada nisu osporavali gradnju potpornog zida prednicima tuženog i da su bili u dobrim odnosima, te da je položaj potpornog betonskog zida koji je sporan ostao nepromijenjen od vremena snimanja do danas kao međna oznaka koja nije uništena ili oštećena, kao i da ucrtavanjem (odnosno kartiranjem) potpornog zida na važeće katastarske planove P: 1000 nema bitnih odstupanja (odnos katastarski plan-stvarno stanje). Takođe, da je prije izgradnje spornog potpornog zida postojala obilježena međa između parcela apelanata i tuženog čiji prednici su vršili pripreme za avio snimanje, pa da postoje vidna krečenja prilikom obilježavanja parcela, te u konačnici, da je potporni zid izgrađen na međi koju su označili prednici parničnih stranaka. Okružni sud je naveo da iz predmetnog spisa (zapisnika sa pripremnog ročišta od 7. marta 2019. godine) proizlazi da su parnične stranke iskoristile svoje zakonsko pravo iz člana 5. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odnosno da je sud parničnim strankama omogućio da se izjasne o prijedlozima i zahtjevima protivne stranke. Okružni sud je u vezi s tim naveo da se u konkretnom slučaju tuženi protivio predloženoj ličnosti vještaka Z.G., kojeg vještaka su predlagali apelanti, te je sud shodno odredbama člana 148. stav (3) ZPP na raspravnom zapisniku donio rješenje da će vještačenje u konkretnoj pravnoj stvari obaviti vještak Ž.T., o čemu je sud, shodno odredbama člana 150. ZPP izradio rješenje. Okružni sud je dalje naveo da, imajući u vidu činjenicu da u spisu postoji pisani dokaz da je navedeni vještak podneskom od 11. marta 2019. godine obavijestio prvostepeni sud da je razriješen dužnosti vještaka geodetske struke i da je na tu okolnost dostavio odluku nadležnog organa, to je prvostepeni sud koristeći se ovlašćenjima iz člana 65., u vezi sa članom 10. stav (2) ZPP pravilno postupio kada je odredio ličnost vještaka (J.Š.), bez prethodnog izjašnjenja stranaka, a u skladu sa činjenicama i odlukama prvostepenog suda sa pripremnog ročišta od 7. marta 2019. godine. Okružni sud je takođe naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanata kojima se nastoji osporiti nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke J.Š. jer se osporavanje nalaza i mišljenja ovog vještaka svodi na prigovore koje su apelanti isticali tokom prvostepenog postupka osporavajući nalaz i mišljenje navedenog vještaka i u tom pravcu postavljajući pitanja vještaku. Okružni sud je u vezi s tim naveo da je na sva pitanja apelanata vještak geodetske struke dao arumentovane odgovore, detaljno pojašnjavajući da je njegov nalaz zasnovan na važećim javnim evidencijama i katastarskim planovima, te da su odstupanja na terenu u odnosu na katastarske planove u dozvoljenim granicama.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelanti su se pozvali i na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentovali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa. Apelanti ističu da je neprihvatljivo da drugostepeni sud nije ispitao osnovanost žalbenih navoda apelanata koji se odnose neosnovanost odluke prvostepenog suda da ne cijeni nalaz i mišljenje vještaka Z.G., te takođe osporavaju (nepotpun i neistinit) nalaz i mišljenje vještaka J.Š.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević