Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-954/21 (M.D.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-954/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-954/21, rješavajući apelaciju koju je podnio M. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. D.
protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 026594 20 Gž 2 od 28. augusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Hrvatske, kojeg zastupaju Marko Kraljević i Dario Kraljević advokati iz Ljubuškog, podnio je 23. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 026594 21 Rev od 9. februara 2021. godine i Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 026594 20 Gž 2 od 28. augusta 2020. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-4121/20 od 10. decembra 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda broj 63 0 P 026594 20 Gž 2 od 28. augusta 2020. godine. Imajući u vidu da je rješenjem Vrhovnog suda od 9. februara 2021. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je tužilac (A.R.) vlasnica sa dijelom 1/1 nekretnina označenih u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine), te da se slijedom prednjeg utvrđenja tužilac ima upisati kao vlasnica predmetnih nekretnina uz istovremeno brisanje prednika (A.S., Š.S. i A.S.) tuženih T.Dž. i B.H. i apelanta, kao suvlasnika.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je umrli suprug tužioca stekao predmetne nekretnine od svog brata P.R. osnovom ugovora o poklonu, dok je P.R. stekao predmetne nekretnine od svog oca M.R. (koji je upisan kao posjednik predmetnih nekretnina od 1976.godine) osnovom ugovora o doživotnom uzdržavanju. Dalje je naveo da je tužilac stekla predmetne nekretnine preko svog umrlog supruga osnovom Ugovora o doživotnom uzdržavanju. S tim u vezi je naveo da je tužilac preko svojih pravnih prednika u stalnom posjedu i nesmetano koristi predmetne nekretnine više od 20 godina, zbog čega je, bez obzira na činjenicu građenja na dijelu predmetnih nekretnina, dosjelošću stekla pravo vlasništva (član 58. st. 1., 2. i 4. Zakona o stvarnim pravima). Naveo je da je apelant predložio provođenje dokaza saslušanjem apelanta i tužioca kao parničnih stranaka, te svjedoka D.Z., M.Z. i P.R., ali da apelant nije pristupio ni na jedno ročište, iako je bio uredno obaviješten, pri čemu je opravdao izostanak samo s pripremnog ročišta od 10. jula 2019.godine. Nadalje, naveo je da je na glavnoj raspravi od 13. septembra 2019.godine saslušan svjedok D.Z., te da je po prijedlogu tužioca pročitan iskaz tužioca s glavne rasprave od 7. jula 2017.godine, dok dokaz saslušanjem svjedoka M.Z. i P.R. nije proveden jer nisu pristupili na raspravu, kao ni apelant. Također, odbio je kao neosnovane apelantove navode prema kojima je apelant dogovarao radove i vršio plaćanje izgradnje objekta, a ne prednik tužioca, jer iz iskaza saslušanih svjedoka Ž.Z. i D.Z., koji su potvrđeni iskazom tužioca, proizlazi da su oni izvodili građevinske radove na imanju supruga tužioca unazad više od 20 godina i da je te radove naručio, nadzirao i platio suprug tužioca, dok nije bilo pregovora sa apelantom. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi „da je on suvlasnik predmetnih nekretnina sa dijelom od 1/28“. Apelant navodi „da ako bi i bilo tačno da su tužilac i njen suprug gradnjom stekli pravo vlasništva na kući i okućnici, koja okućnica ne može biti veće površine od 1.000 m2, postavlja se pitanje kako je tužilac stekla pravo vlasništva gradnjom na preostaloj površini predmetnih nekretnina od oko 7.000 m2“, te ističe da je „učestvovao u gradnji objekta i plaćao radove,…“. Također, apelant navodi da je prvostepeni sud odbio provesti dokaze saslušanjem svjedoka M.Z. i P.R.“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda u predmetnom postupku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević