Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-969/21 (H. D.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-969/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-969/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Hajriz Doglod, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Hajriz Doglod protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 K 166049 20 Kž od 7. januara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 K 166049 19 K od 7. avgusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajriz Doglod (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Adin Buljubašić advokat iz Zenice, podnio je 25. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 K 166049 20 Kž od 7. januara 2021. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 K 166049 19 K od 7. avgusta 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 4. u vezi sa članom 323. stav 4., a u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Također, apelant je obavezan da na ime troškova krivičnog postupka plati iznos od 925,00 KM.

3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo, između ostalog, da su neosnovani apelantovi navodi da se u konkretnom radilo o normi blanketnog propisa i da je u inkiriminaciji djela morao postojati propis koji upućuje, odnosno propisuje način preduzimanje mjera i postupak zaštite na radu ili pak druge vrste zaštite te da se morao navesti zakonski ili podzakonski akti koji je obligatoran. Naime, naveo je da je krivično djelo teška djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 4. KZ FBiH, predstavlja upućujuću normu koja upućuje na krivično djelo izazivanje opće opasnosti iz člana 323. (greško u pisanju navedeno: „člana 324.“) stav 4. u vezi sa stavom 1. KZ FBiH i koja propisuje nehatno izazivanje opasnosti po živote ljudi ili imovine većeg opsega požarom, poplavom, eksplozijom, otrovom ili otrovnim plinom, ionizirajućim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom ili pucanjem iz vatrenog oružja ili kakvom opće opasnom radnjom ili opće opasnim sredstvom izazove opasnost. S tim u vezi je naveo da se u konkretnom slučaju radilo o izazivanju opasnosti po živote ljudi organizovanim izvođenjem radova od strane apelanta na ilegalnom iskopu uglja bez potrebne dokumentacije, potrebne opreme za kontrolu i izvođenje radova na iskopu uglja, bez potrebne lične i zaštitne opreme i kvalitetnih materijala za podgređivanje podzemnih prostorija. S obzirom da je opće poznato da nije dozvoljen ilegalan iskop uglja, odnosno da kod legalnog iskopa mora postojati potrebna dokumentacija za isti, te potrebna oprema i druga vrsta zaštite, naveo je da je onda suvišno raspravljati i pozivati se na odredbe koje propisuju legalno kopanje rude uglja.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant organizirao poslove nelegalnog iskopavanja uglja i da je angažovao više lica za te radnje, a što proizlazi iz iskaza svjedoka B.D., V.I., A.S. i B.D., jer su ovi svjedoci nedvojbeno jasnim i određenim iskazima potvrdili iskaze iz istrage da ih je apelant angažovao da rade sa ostalim radnicima na nelegalnom iskopavanju uglja i njegovoj daljoj prodaji. Dalje je naveo da je apelant na kraju dana radnicima isplaćivao dnevnice za obavljene poslove, a koju činjenicu su potvrdili u svojim iskazima svjedoci V.I., A.S. i B.D. Naveo je da apelant žalbom nije doveo u pitanje uvjerljivost i vjerodostojnost iskaza svjedoka R.K., koji se na jasan i određen način izjasnio o uzrocima nastanka događaja opisanog u izreci presude, a čiji iskaz je prvostepeni sud pravilno vrednovao kao tačan, objektivan i između ostalih dokaza, dovoljan osnov za izvođenje zaključka da je apelant odgovoran za nastanak predmetnog događaja, te posljedica koje su iz istog nastupile u vidu smrti S.H., dok je S.D. kritične prilike zadobio tjelesne povrede. Nadalje, naveo je da su apelantu, kao organizatoru navedenog posla, itekako bile poznate sve ove činjenice i okolnosti oko načina organizacije rada i poslova nelegalnog iskopa uglja, tako da su neosnovani i netačni iskazi svjedoka odbrane M.H. A.H., kada su tvrdili da apelant nije bio organizator posla i takve iskaze, jer su isti neuvjerljivi i sračunati s ciljem da apelantu olakšaju procesni položaj. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno na osnovu izvedenih dokaza, kako optužbe, tako i odbrane, te istakao da je prvostepeni sud te dokaze cijenio brižljivo i savjesno u skladu sa članom 296. stav 2. u vezi sa članom 305. stav 7. Zakona o krivičnom postupku, te da je izveo pravilne činjenične i pravne zaključke kada se radi o utvrđenim bitnim obilježjima predmetnog krivičnog djela, za koje je apelant oglašen krivim. U pogledu odluke o krivičnopravnoj sankciji, naveo je da je tačno da je prvostepeni sud cijenio, kao otežavajuću okolnost, činjenicu da je apelant do sada tri puta osuđivan, što nije mogao činiti u odnosu na dvije presude i to presuda Općinskog suda broj 43 0 K 081843 14 K od 19. marta 2014. godine, kao ni presudu istog suda broj 43 0 K 103523 14 K od 23. augusta 2014. godine, jer iz izvoda iz kaznene evidencije od 7. augusta 2018. godine proizlazi da su ove dvije osude brisane. Međutim, naveo je da se mogla cijeniti kao otežavajuća okolnost činjenica osuđivanosti apelanta za krivično djelo iz člana 362. stav 2. KZ FBiH, za koje je osuđen presudom Općinskog suda broj 43 0 K 062449 12 K od 28. juna 2012. godine, koja nije brisana jer nisu bili ispunjeni uslovi za brisanje. S tim u vezi, naveo je da se pravilno prvostepeni sud, bez obzira na tu okolnost i olakšavajuće okolnosti, koje je pravilno utvrdio i cijenio prvostepeni sud, a s obzirom na težinu počinjenog djela i njegove posljedice, te imajući u vidu i oblik odnosno stepen apelantove krivice, prilikom odmjeravanja visine kazne opredijelio za izricanje apelantu kazne zatvora u trajanju od jedne godine, što predstavlja minimum kazne propisane za ovo djelo i da će se tom kaznom moći ostvariti svrha kažnjavanja (član 42. KZ FBiH) i svrha izricanja krivičnopravnih sankcija (član 7. KZ FBiH). Kantonalni sud je naveo da je pravilno i zakonito apelant obavezan na plaćanje troškova krivičnog postupka, te istakao da se u prilog oslobađanja troškova krivičnog postupka, na što pledira apelant, ne može uzeti ni uvjerenje Službe za zapošljavanje od 15. septembra 2020. godine, iz kojeg proizlazi da apelant nije zaposlen, jer navedeno uvjerenje, ne utiče na zakonitost i pravilnost prvostepene odluke.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi „da su prvostepeni i drugostepeni sud izostavili cjelovitu analizu svih izvedenih dokaza u svojim obrazloženjima i da su kršili princip in dubio pro reo, pa kako je dvojbeno u smislu gore navedenog načela da je apelant bio organizator nelegalnog iskopa uglja, tužilac uopće nije dokazao da je apelant počinio krivično djelo za koje je osuđen“. Apelant smatra „da je osuđen za krivično djelo čija inkriminacija uopće ne predstavlja krivično djelo jer je bez blanketne dispozicije“. Također, apelant navodi „da su sudovi pogrešno primijenili odredbe o troškovima krivičnog postupka“, te da „nisu dali pravilan značaj olakšavajućim okolnostima apelanta budući da su pogrešno primijenili član 125. tačka 7. KZ FBiH prilikom izbora krivične sankcije, jer su osude brisane“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi ocijenili izvedene dokaze, te u vezi s tim utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. Također, Ustavni sud ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 16. ZKP, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu.

10. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant uglavnom ponavlja navode koje je isticao u toku postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženju osporene presude, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na štetu apelanta. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-969/21 (H. D.) | Sudska praksa | Aktio