Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-982/21 (A. Z.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Nadležnost suda
- Pristup sudu
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-982/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-982/21, rješavajući apelaciju koju je podnijela Azemina Zerdo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Azemina Zerdo protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 392908 16 Rsž od 20. januara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1Azemina Zerdo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 23. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 392908 16 Rsž od 20. januara 2021. godine.
2Općinski sud u Sarajevu donio je Rješenje broj 65 0 Rs 392908 13 Rs od 8. marta 2016. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 392908 16 Rsž od 20. januara 2021. godine, kojim se oglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje tužbenog zahtjeva apelantice, ukinuo sve provedene radnje i tužbu apelantice odbacio.
3U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelantica tužbenim zahtjevom tražila da se poništi kao nezakonita odluka tuženog (,KLAS“ d.d. Sarajevo) od 29. oktobra 2013. godine kojom je apelantici kao zaposlenici tuženog izrečeno upozorenje pred otkaz ugovora o radu za slučaj da ponovi istu ili sličnu povrede radne obaveze iz člana 112. stav 1. tačka 4) Pravilnika o radu, koja se odnosi na neblagovremeno ili nemarno izvršavanje, odnosno odbijanje radnih zadataka bez štetnih posljedica ili sa manjom štetom. Pri tome je ukazao da u slučaju aktivnog djelovanja poslodavca radnik ima pravo na sudsku zaštitu protiv odluke poslodavca koja proizvodi negativan učinak na prava radnika iz radnog odnosa i koja mijenja sadržaj radnog odnosa na štetu radnika ili mu uskraćuje pravo koje mu pripada. Naveo je da je, dakle, riječ o odluci poslodavca koja neposredno djeluje na prava radnika iz radnog odnosa. S tim u vezi je naveo da se u konkretnom slučaju na osnovu odluke od 29. oktobra 2013. godine ne može tražiti sudska zaštita (član 88. st. 2. i 3., član 102. i član 103. st 1., 2. i 3. Zakona o radu), jer je to samo izjava koja nema neposredan pravni učinak i kojom još uvijek nije povrijeđeno pravo apelantice iz radnog odnosa. Također je naveo da je takva izjava zapravo odraz zakonske obaveze tuženog kao poslodavca u slučaju da radnik krši obaveze iz radnog odnosa, jer bez takvog upozorenja nema pretpostavki za otkaz ugovora o radu uvjetovanog ponašanjem radnika u smislu člana 88. st. 2. i 3. Zakona o radu, a opravdanost takvog upozorenja ne može se neposredno pobijati pred sudom, već se neosnovanost takvog upozorenja može dokazivati u eventualnom sporu protiv odluke o prestanku ugovora o radu. S obzirom da se odluka tuženog od 29. oktobra 2013. godine ne može zasebno pobijati pred sudom, naveo je da je tužbu apelantice valjalo odbaciti kao nedopuštenu pozivom na član 67. stav 1. tačka 1) Zakona o parničnom postupku.
Apelacioni navodi 4U predmetnoj apelaciji apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da je „mogla tražiti ostvarenje svog prava pred nadležnim sudom“, te ističe da se „sud pogrešno oglasio nenadležnim“.
5Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7Apelantica, u suštini, smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem je u član 6. stav 1. Evropske konvencije ugrađeno "pravo na sud", a jedan vid toga prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima. Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na "rješavanje" spora od strane suda. Također, Evropski sud je ukazao da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već može podlijegati ograničenjima. Podrazumijeva se kako su ona dopuštena jer pravo na pristup sudu po samoj svojoj prirodi zahtijeva da ga uredi država. U tom pogledu države ugovornice uživaju određenu slobodu procjene, iako konačnu odluku o poštovanju zahtjeva iz Evropske konvencije donosi sud. Sud se mora uvjeriti da primijenjena ograničenja ne ograničavaju niti smanjuju pristup koji je pojedincu ostavljen na takav način ili u tolikoj mjeri da bi bila narušena sama bit prava. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s članom 6. stav 1. ako ne teži legitimnom cilju i ako ne postoji razumni odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se nastoji ostvariti (vidi Evropski sud, Stubbings i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 22. oktobra 1996. godine, Izvještaj o presudama i odlukama 1996-IV, stav 50; i, mutatis mutandis, Lončar protiv Bosne i Hercegovine, predstavka broj 15835/08, presuda od 25. februara 2014. godine, stav 37.).
8U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Kantonalnog suda potvrđeno prvostepeno rješenje kojim se prvostepeni sud oglasio apsolutno nenadležnim za rješavanje tužbenog zahtjeva apelantice, ukinuo sve provedene radnje i odbacio tužbu apelantice. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne i jasne razloge zbog čega u predmetnom postupku nisu bili ispunjeni uslovi za meritorno rješavanje konkretne pravne stvari, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4343/20 od 22. decembra 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupaka u kojima je donesena osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani. 9Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević