Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-980/21 (V. O.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-980/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-980/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Vito Oroz, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Vito Oroz protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 431748 16 Rsž od 9. listopada 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 431748 od 5. travnja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Vito Oroz (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Fojnice, kojega zastupa Asif Plećan, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 23. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 431748 16 Rsž od 9. listopada 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 431748 od 5. travnja 2016. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obveže tuženik (Kanton Sarajevo, Ministarstvo unutarnjih poslova) da mu isplati razliku troškova na posao i sa posla na relaciji Fojnica-Sarajevo-Fojnica, između isplaćenih troškova i cijene mjesečne karte za navedenu relaciju, za određeno vremensko razdoblje u određenome iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je tijekom prvostupanjskoga postupka utvrđeno da je apelantu ovisno od ostvarenih radnih sati, odnosno radnih dana, isplaćivana mjesečna naknada u maksimalnome iznosu od po 115,00 KM. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud obrazložio da su mu tako pravilno obračunati troškovi, jer prema Pravilniku o kupovini mjesečnih karata za gradski i prigradski prijevoz na području Kantona Sarajevo djelatnicima MUP KS (u daljnjemu tekstu: Pravilnik), koji imaju prebivalište u mjestima koja sa mjestom rada nisu povezana redovitim linijskim prometom, ili kada vrijeme obavljanja procesa rada onemogućava korištenje redovitoga linijskoga prometa, isti imaju pravo na naknadu troškova prijevoza shodno razvrstanoj shemi mreže linija sa sustavom javnoga gradskoga prijevoza, a najviše u visini cijene mjesečne karte „D“ zone. Kantonalni je sud istakao da je tijekom prvostupanjskoga postupka na prijedlog apelanta proveden dokaza vještačenjem po vještaku gospodarske struke E.M. na okolnost visine troškova prijevoza apelanta na relaciji Fojnica-Sarajevo-Fojnica primjenom navedenoga Pravilnika, odnosno razlike između isplaćenih naknada i onih na koje je apelant imao pravo temeljem navedenoga Pravilnika za sporno razdoblje. Kantonalni je sud istakao da je vještak konstatirao da je prema cjeniku KJKP Gras iznos mjesečne karte „D“ zone u visini od 115,00 KM, te da je apelantu u spornome razdoblju na ime troškova prijevoza isplaćivano po 115,00 KM. Kantonalni je sud istakao da je dostavljeni nalaz vještaka od 14. listopada 2015. godine apelant isti osporio i zatražio da se obračun izvrši primjenom čl. 30. Kolektivnoga ugovora za službenike organa uprave i sudbene vlasti u F BiH (u daljnjemu tekstu: GKU), te da se tuženik usprotivio prijedlogu, jer je vještak nalaz sačinio prema predmetu i obujmu vještačenja zadanoga na pripremnome ročištu po prijedlogu apelanta. Kantonalni je sud istakao da je pravilna odluka prvostupanjskoga suda kojom je odbio prijedlog apelanta da vještak sačini dopunu nalaza, uz pravilno obrazloženje da apelant faktički predlaže novo vještačenje i to na nove okolnosti. Kantonalni je sud istakao da je stoga pravilno prvostupanjski sud, naprotiv prizivnim navodima, postupio kada je ovakav prijedlog odbio, obzirom da je odredbom čl. 80. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP) propisano da se na pripremnome ročištu raspravlja o prijedlozima stranaka i činjeničnim navodima kojim stranke obrazlažu svoje prijedloge, a čl. 81. st. 1. ZPP da će sud prema rezultatima raspravljanja na pripremnome ročištu odlučiti o čemu će raspravljati i koji će se dokazi izvesti na glavnoj raspravi. Kantonalni je sud naveo da je odredbom čl. 102. st. 2. ZPP propisano da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ukoliko učine vjerojatnim da ih bez svoje krivnje nisu bile u mogućnosti iznijeti odnosno predložiti na pripremnome ročištu. Kantonalni je sud naveo da, imajući u vidu navedeno, pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je prijedlog apelanta odbio, jer isti nije dokazao da ovakve prijedlog bez svoje krivnje nije mogao iznijeti na pripremnome ročištu.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da je sud na nesumnjiv način mogao utvrditi da apelantu pripadaju troškovi koje je tražio (na temelju čl. 30 GKU), te da je nepravilno odbijena tražena dopuna nalaza i mišljenja vještaka.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-980/21 (V. O.) | Sudska praksa | Aktio