Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1027/21 (D. D.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1027/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-1027/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Dragomir Došenović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragomir Došenović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 231290 20 Gž od 23. decembra 2020. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Dragomir Došenović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 26. marta 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 231290 20 Gž od 23. decembra 2020. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 231290 12 P od 25. decembra 2018. godine konstatovano je da se odbacuje tužba apelanta podnesena protiv tuženog (KJKP „Toplane Sarajevo“ d.o.o. Sarajevo), radi poništenja isprave.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda od 25. decembra 2018. godine, Kantonalni sud je Rješenjem broj 65 0 P 231290 20 Gž od 23. decembra 2020. godine odbio predmetnu žalbu apelanta kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje.
4. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da je apelant 31. januara 2012. godine podnio tužbu protiv tuženog, radi poništenja isprave, te da je prilikom ispitivanja tužbe prvostepeni sud konstatovao da nije pravilno određen tužbeni zahtjev, pa je rješenjem od 19. januara 2017. godine podnesak-tužbu vratio apelantu na ispravku i dopunu, uz nalog da u roku od osam dana od dana prijema rješenja, u smislu odredbi člana 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dopuni podnesak na način što će u istom pravilno odrediti zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja, te da u naprijed navedenom roku ispravljen i dopunjen podnesak (sa svim prilozima-dokazima) dostavi sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i suprotne stranke, uz upozorenje da, ako podnesak ne bude vraćen u određenom roku da će se smatrati da je povučen, a ako pak bude vraćen bez ispravke i dopune da će se odbaciti. Dalje, da je apelant 2. marta 2017. godine u dva istovjetna primjerka dostavio podnesak označen kao „ispravak i dopuna tužbe za utvrđenje o nepostojanju predmetnog dužničko-povjerilačkog odnosa i za poništenje isprava iz mjesečnih računa centralnog grijanja stana u 2011. godini“, pa kako je prvostepeni sud prilikom ponovnog ispitivanja navedenog podneska konstatovao da apelant nije ispravio i dopunio tužbu na način kako je to naloženo rješenjem tog suda od 19. januara 2017. godine, to je dopisom od 11. aprila 2017. godine istom ostavio dodatni rok od osam dana za ispravku i dopunu tužbe, upozoravajući ga istovremeno na posljedice nepostupanja, u smislu člana
336. ZPP. Takođe, da je apelant 5. maja 2017. godine dostavio podnesak označen kao „uređena tužba za utvrđenje nepostojanja dužničko-povjerilačkog odnosa po ispravama 12 mjesečnih računa centralnog grijanja stana za 2011. godinu i utvrđenje neistinitim 12 isprava tih računa“. Kantonalni sud je ukazao da je odredbama člana 53. ZPP propisano da tužba mora sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja (tužbeni zahtjev), činjenice na kojima tužilac zasniva tužbeni zahtjev, dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, oznaku vrijednosti spora, te druge podatke koje u skladu sa odredbama člana 334. ZPP mora imati svaki podnesak. Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnom slučaju pravilno prvostepeni sud utvrdio da nije pravilno određen tužbeni zahtjev u pogledu glavne stvari i sporednih potraživanja, pa je pravilnom primjenom odredbi člana
336. ZPP (budući da apelant nije postupio po rješenju prvostepenog suda od 19. januara 2017. godine, niti je tužbu uredio u naknadno ostavljenom roku) odbacio tužbu.
Apelacioni navodi
5. Iz apelacionih navoda proizlazi da se apelant poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
7. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
8. U konkretnom slučaju apelant je propustio da, u skladu sa odredbama člana 336. u vezi sa članom 53. ZPP („Službene novine Federacije BiH“, broj 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15), postupi po nalogu suda i dostavi sudu uređenu tužbu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 3806/20 od 27. novembra 2020. godine). Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se ne može razmatrati.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević