Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-667/21 (D. C.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Povjeravanje djeteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-667/21
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 667/21, rješavajući apelaciju Dragice Cerovina, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragice Cerovina podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 062846 20 Gž od 21. decembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 95 0 P 062846 19 P od 25. septembra 2020.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragica Cerovina (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Kalinovika, koju zastupa Ognjen Lojović, advokat iz Trebinja, podnijela je 24. februara 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 062846 20 Gž od 21. decembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 062846 19 P od 25. septembra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i tužioca Dragana Milišića zatraženo je 8. marta 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tužilac su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 23. marta 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Tužilac Dragan Milišić (u daljnjem tekstu: tužilac) i mldb. A. M. i M. M., koje zastupa tužilac, otac i zakonski zastupnik, podnijeli su tužbu Osnovnom sudu 2. decembra 2019. godine protiv tužene, tj. apelantkinje radi izmjene odluke o povjeravanju maloljetne djece i izdržavanju – presude Osnovnog suda od 16. marta 2018. godine u dijelu kojim su mldb. djeca povjerena apelantkinji na vaspitanje i zaštitu.
6. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 062846 19 P od 25. septembra 2020. godine, stavom I izreke presude, mijenja se presuda Osnovnog suda od 16. marta 2018. godine u dijelu kojim su mldb. djeca A. M. i M. M. povjerena apelantkinji na zaštitu i vaspitanje tako što se zajednička malodobna djeca povjeravaju ocu, tužiocu, na zaštitu i vaspitanje. Stavom II izreke presude obavezuje se apelantkinja da od 2. decembra 2019. godine kao dana podnošenja tužbe na ime doprinosa izdržavanju mldb. djece A. M. i M. M. plaća mjesečno 40% od zajemčene plate u Republici Srpskoj (u daljnjem tekstu: RS), sve dok ta obaveza bude trajala po zakonu, na račun oca i zakonskog zastupnika, tj. tužioca.
7. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je presudom Osnovnog suda od 16. marta 2018. godine razveden brak između tužioca i apelantkinje a da su njihova zajednička mldb. djeca, kćerke A. M i M. M., povjerena na zaštitu i vaspitanje apelantkinji, majci, dok je tužilac obavezan da na ime izdržavanja mldb. djece plaća 30% mjesečno od zajemčene plate u RS.
8. Osnovni sud je u toku dokaznog postupka sproveo brojne dokaze koje su predložile parnične stranke (uvidom u dopis Policijske uprave Trebinje od 22. maja 2020. godine, zapisnik JU „Centra za socijalni rad Kalinovik“ od 4. decembra 2019. godine i JU „Centar za socijalni rad Trebinje“ od 25. oktobra 2019. godine, 24. avgusta 2016. godine i 29. septembra 2017. godine, izvod iz matične knjige rođenih za mldb. A. M. i M. M., iskaz predstavnika JU „Centar za socijalni rad Trebinje“ Milice Ratković i predstavnika JU „Centar za socijalni rad Kalinovik“ Aleksandra Milidraga, pročitan je nalaza i mišljenja vještaka medicinske psihologije Aleksandre Salamadić, saslušane su parnične stranke, svjedoci i vještak psiholog, te su pročitane izjava mldb. djece date psihologu bez prisustva roditelja, te izvršen uvid i čitanje ostalih dokaza). Osnovni sud je obrazložio da je među parničnim strankama nesporno da su nakon razvoda braka tužioca i apelantkinje presudom Osnovnog suda od 16. marta 2018. godine mldb. djeca povjerena apelantkinji kao majci na zaštitu i vaspitanje. Apelantkinja je u svom iskazu prilikom saslušanja u svojstvu parnične stranke opisala tužioca kao lice sklono konzumiranju alkohola i fizičkom nasilju. Osnovni sud je djelimično poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka Dobrili i Iliji Vukasović, apelantkinjinim roditeljima, u pogledu nasilja u porodici, a koji iskazi su u tom dijelu potvrđeni pravosnažnim rješenjem Osnovnog suda od 24. novembra 2016. godine. Tim rješenjem je tužilac proglašen odgovornim što je 11. septembra 2016. godine počinio nasilje u porodici tako što je svoju suprugu – apelantkinju grubo vrijeđao govoreći joj „da je kurva, alkoholičarka i da se drogira, te je više puta pljunuo, a zatim je nekoliko puta udario po rukama, uhvatio za vrat i odgurnuo prijeteći da će je ubiti i uništiti“. Osnovni sud nije poklonio vjeru iskazima navedenih svjedoka da je tužilac alkoholičar i da je alkohol uzrok svih sukoba između apelantkinje i tužioca jer iz iskaza vještaka psihologa Aleksandre Salamadić datog na glavnoj raspravi proizlazi da psihološka eksploracija tužioca nije ukazivala da se kod njega radi o alkoholizmu. Takođe, sud nije poklonio vjeru iskazima navedenih svjedoka i apelantkinje da je tužilac fizički napadao mldb. djecu jer to nije potvrđeno iskazima mldb. djece, niti je potvrđeno iskazima svjedoka. Tužilac je u svom iskazu naveo da je apelantkinja kao majka više puta djecu napuštala, da je mijenjala partnere, a da se u decembra 2019. godine udala za Petra Cerovinu i da je otišla da živi u Kalinovik, zbog čega je i predložio izmjenu odluke o povjeravanju njihove zajedničke mldb. djece.
9. Po prijedlogu JU „Centar za socijalni rad Trebinje“ određeno je vještačenje po vještaku specijalisti medicinske psihologije Aleksandri Salamadić na okolnost roditeljskih kapaciteta, podobnosti za samostalno vršenje roditeljske uloge, psihološku eksploraciju mldb. djece, posebno na okolnost kojem od roditelja treba povjeriti mldb. djecu. Vještakinja je u svom nalazu i mišljenju istakla da ni jedan od roditelja ne pokazuje znake privremene ili trajne poremećenosti ili prisustvo duševnih bolesti, dok s aspekta roditeljskih kapaciteta da vode brigu o djeci, cijeneći najbolji interes djece, prednost je data tužiocu, koji je, kako je navedeno u nalazu, pouzdaniji u prepoznavanju i zadovoljavanju dječijih suštinskih potreba, koji je siguran u svojoj ulozi i koji prepoznaje značaj osjećajnih odnosa, koja i koristi u vaspitnim metodama. Apelantkinja je okarakterisana kao osoba koja je često odlazila od djece, mijenjala partnere i nije vodila brigu o djeci, što sve govori da se radi o nestabilnoj osobi, nepouzdanoj, kojoj je lični interes iznad interesa djece. Iz nalaza JU „Centar za socijalni rad Kalinovik“ od 4. decembra 2019. godine proizlazi da se apelantkinja u septembru 2019. godine doselila u Kalinovik i da je sa sobom dovela mldb. kćerku M. M., da živi u vanbračnoj zajednici s Petrom Cerovinom, koji takođe ima iza sebe brak koji je trajao do 2005. godine, iz kojeg braka ima dva sina blizanca rođena 2005. godine. Apelantkinja u toj vanbračnoj zajednici živi u iznajmljenom stanu sa svojom kćerkom, Petrom Cerovinom i njegovim sinovima.
10. Osnovni sud je utvrdio da su mldb. djeca prilikom razgovora s psihologom potvrdila da je bilo sukoba među roditeljima, mldb. M. M. je izjavila „da je bila tužna jer su se mama i tata često svađali, a ona se tada bojala da se ne ubiju“ (stranica 18 nalaza i mišljenja psihologa), dok je mldb. A. M. izjavila „da je među roditeljima bilo dosta ružnih riječi pa i fizičkog nasilja“. Osnovni sud je prihvatio tužiočev iskaz u navedenom dijelu jer su njegov iskaz potvrdila i mldb. djeca prilikom razgovora kod psihologa navodeći „da je majka odlazila od kuće“, a mldb. M. M. je izjavila „da je bila tužna kada je majka odlazila od kuće i da se bojala da se mama nikada više neće vratiti“. I sama apelantkinja je prilikom razgovora kod psihologa potvrdila da je oko pola godine prije razvoda braka bila u emotivnoj vezi sa „Miljanovićem“ i da je s njim živjela 10 dana, da je krajem 2018. godine čekala Novu godinu u Kalinoviku gdje je upoznala Petra Cerovinu za kojeg se i udala u decembru 2019. godine. Prilikom razgovora s radnicima JU „Centar za socijalni rad Trebinje“ 17. oktobra 2019. godine, kako to proizlazi iz socijalne anamneze ovog organa od 18. marta 2020. godine, apelantkinja je izjavila „da je tokom ljeta 2019. godine radila u Dubrovniku a po prestanku radnog odnosa je 10 dana boravila u Kalinoviku, da se 1. oktobra 2019. godine zaposlila u Kalinoviku, da je nakon vanbračne zajednice već dvije godine u emotivnoj vezi, u braku sa Petrom Cerovinom iz Kalinovika, te da je za protekle dvije godine uglavnom jedan put ili dva puta mjesečno odlazila u Kalinovik na par dana“. Mldb. A. M. je prilikom saslušanja 17. oktobra 2019. godine pred radnicima navedenog centra izjavila „da joj je teško jer majka zadnje vrijeme nije kući jer radi u Kalinoviku.“
11. Osnovni sud je poklonio vjeru nalazu vještaka specijaliste medicinske psihologije Aleksandri Salamadić dat nakon saslušanja oba roditelja, saslušanja mldb. djece A. M. i M. M., te je odbio kao neosnovane apelantkinjine primjedbe da je nalaz ovog vještaka sačinjen isključivo na bazi informacija koje su dobijene od tužioca. Obrazloženo je da ta apelantkinjina tvrdnja nije tačna jer je vještakinja na glavnoj raspravi istakla da je važne informacije dobila upravo od mldb. djece, da je bilo ružnih riječi i fizičkog nasilja među roditeljima, da je majka odlazila od kuće, a da se mldb. M. plašila da se majka nikada više neće vratiti. Stoga, Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelantkinjin prijedlog da vještak psiholog dopuni svoj nalaz i mišljenje tako što će ponovo obaviti razgovor s djecom budući da se majka s djecom i međuvremenu preselila u Trebinje i da djeca pohađaju novu školsku godinu u Trebinju. U vezi s tim je istaknuto da se vještakinja psiholog izjasnila da bi ponovni razgovor s djecom samo doveo do njihove traumatizacije i ne bi došlo do promjene u njenom nalazu i mišljenju, bez obzira na to što je na glavnoj raspravi doznala za činjenicu da se majka s djecom iz Kalinovika vratila u Trebinje jer je njoj kao vještaku interes da zaštiti djecu. Prema mišljenju suda, dodatno saslušavanje djece kod psihologa na navedene okolnosti bi bilo suvišno i moglo bi se samo negativno odraziti na djecu s obzirom na njihov uzrast, na činjenicu da su se djeca parničnih stranaka već izjasnila pred psihologom na okolnosti s kojim od roditelja bi željela da žive, a vještak psiholog je na glavnoj raspravi upravo potencirao da mldb. M. ima probleme koje je opisala u nalazu i mišljenju (lošiji izgovor, elemente disgrafije i disleksije, a i aritmetika je ispod očekivanog), sugerišući roditeljima da vode računa o djeci, da su djeca žrtve loših odnosa među roditeljima, a da treba da prevaziđu svoje konflikte u interesu djece. Vještakinja psiholog je na glavnoj raspravi takođe izjavila da je imala neprijatnosti tokom izrade nalaza od apelantkinje jer je često zvala telefonom, pogotovo kada je dobila pisani nalaz i mišljenje, bila je jako neprijatna prema njoj, a tako nešto joj se nije desilo u dotadašnjem radu za 20 godina, zbog čega je na kraju morala blokirati njen broj s kojeg je pozivala.
12. Nadalje je obrazloženo da je Osnovni sud, pored prijedloga organa starateljstva i nalaza i mišljenja psihologa koji se izjasnio u korist oca, cijenio i ostale dokaze, prije svega iskaze parničnih stranaka i želju djece, pa je u sklopu sa svim sprovedenim dokazima ocijenio da se mldb. djeca A. M. i M. M. povjere na zaštitu, vaspitanje i izdržavanje tužiocu kao ocu. Mldb. A. M. koja ima navršenih 12 godina se izjasnila „da bi više željela da živi kod oca u Trebinju, a da joj je od svega najbitnije da bude skupa sa sestrom“, dok mldb. M. M. koja će uskoro navršiti osam godina se izjasnila „da želi da živi sa majkom malo više nego sa ocem, ali joj je mnogo lijepo i sa ocem i da ga jako voli, a da joj je važno da skupa bude sa sestrom“. U vezi s tim, vještak psiholog se izjasnio da djecu nikako ne treba razdvajati, pa je Osnovni sud primjenom odredbe člana 92 Porodičnog zakona odlučio kao u izreci presude. Takođe je ukazao da roditelj kojem nije povjereno vršenje roditeljskog prava ima pravo da stalno prati fizički i duhovni razvoj i vaspitanje mldb. djece, da ostvaruje sa njima kontakt preko organa starateljstva ukoliko se bračni supružnici sami ne dogovore oko načina ostvarivanja kontakata s djecom, kao i da, ukoliko utvrdi da su se promijenile prilike ili da postoji propust roditelja kome je dijete povjereno na zaštitu i vaspitanje, da je došlo do negativnih pojava u razvoju djeteta, može tužbom kod suda tražiti izmjenu odluke o zaštiti i vaspitanju djece na osnovu odredbe člana 89 citiranog zakona.
13. Dalje je ukazao da je odredbom člana 72 Porodičnog zakona regulisano da će sud odlučiti po službenoj dužnosti ne samo o zaštiti i vaspitanju malodobne djece već i o izdržavanju. Roditelji su prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti (član 232 stav 2 Porodičnog zakona). Prilikom donošenja odluke o izdržavanju malodobne djece od apelantkinje kao majke sud je imao u vidu odredbu člana 253 stav 2 Porodičnog zakona kojom je predviđeno da će sud prilikom donošenja odluke uzeti u obzir uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje, dok je stavom 3 istog člana predviđeno da će sud prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove potrebe, zakonske obaveze po osnovu izdržavanja. Dakle, prilikom utvrđivanja mogućnosti apelantkinje kao lica koje je dužno da daje izdržavanje, Osnovni sud je uzeo u obzir okolnost u skladu s odredbom člana 253 stav 3 Porodičnog zakona, da je nezaposlena, njene sopstvene potrebe, činjenicu da nema drugih zakonskih obaveza po osnovu izdržavanja, da je zdrava i sposobna za rad. Ukazano je da je odredbom člana 260 stav 1 Porodičnog zakona propisano da je lice koje je dužno da daje izdržavanje, a koje nije u radnom odnosu ni korisnik penzije, a niti ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa na ime izdržavanja u novčanim iznosima koji se određuju u procentu od zajemčenog ličnog dohotka u RS. Članom 261 Porodičnog zakona je predviđeno da procenat iz člana 259 ovog zakona ne može biti manji od 15% za svako izdržavano lice, a procenat za sva lica koja traže izdržavanje ne može biti veći od 50%. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je obavezao apelantkinju da mjesečno doprinosi na ime izdržavanja malodobne djece u procentu od 40% od zajemčenog ličnog dohotka u RS, počev od 2. decembra 2019. godine kao dana podnošenja tužbe pa sve dok za to postoje zakonski razlozi cijeneći nespornu činjenicu da je apelantkinja nezaposlena, ali da povremeno radi obavljajući poslove sezonskog karaktera, a isto tako i činjenicu da je zdrava i sposobna za rad.
14. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 062846 20 Gž od 21. decembra 2020. godine apelantkinjina žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda Osnovnog suda od 25. septembra 2020. godine.
15. Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda te istakao da je prvostepeni sud usvojio tužbeni zahtjev uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka specijaliste medicinske psihologije, kao i mišljenje „Centra za socijalni rad Trebinje“ i „Centra za socijalni rad Kalinovik“ koji su predložili da se djeca povjere na zaštitu i vaspitanje njihovom ocu, tj. tužiocu. Pri tome je prvostepeni sud cijenio i okolnost da je i sama apelantkinja prilikom razgovora s psihologom izjavila da je prije razvoda braka imala emotivnu vezu sa „Miljanovićem“ sa kojim je živjela deset dana, da se pred organom starateljstva u Trebinju od 17. oktobra 2019. godine izjasnila da je dvije godine u emotivnoj vezi s Petrom Cerovinom iz Kalinovika, da je u ljeto 2019. godine boravila u Kalinoviku deset dana, kao i da je u toku dvije godine jednom ili dva puta mjesečno išla u Kalinovik gdje je boravila nekoliko dana. Takođe je ukazao da je prvostepeni sud primjenom odredbe člana 92 Porodičnog zakona cijenio da se mldb. A. M. koja ima 12 godina nedvosmisleno izjasnila pred psihologom da želi da živi s tužiocem (ocem), kao i da joj je od svega najvažnije da živi skupa sa sestrom. Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 89 Porodičnog zakona propisano da će novu presudu o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje nadležni sud donijeti kako to zahtijevaju promijenjene prilike bez obzira na to koji je sud ranije odlučivao o tome (stav 1), kao i da (stav 2) u postupku iz prethodnog stava organ starateljstva ima ovlašćenja iz člana 71 ovog zakona. U vezi s tim je istaknuto da su kod apelantkinje postojale promijenjene prilike u smislu odredbe člana 89 Porodičnog zakona, a što proizlazi iz činjenice da je apelantkinja prije i nakon razvoda braka s tužiocem mijenjala partnere, da se potom udala i živjela u Kalinoviku, kada je sa njom otišla mlađa kći A. M., dok je M. M. ostala u Trebinju gdje je išla u školu. Navedeno je da je u vezi s tom činjenicom vještak dao jasno mišljenje kakvog je to uticaja imalo na djecu u odnosu na njihovo školovanje i vaspitanje.
16. Okružni sud je ukazao da apelantkinja žalbom „u osnovi osporava nalaz i mišljenje vještaka medicinske psihologije. Međutim, žalbenim navodima nije dovela u pitanje stručnost i objektivnost tog nalaza.“ U vezi s tim je obrazloženo de je netačan navod u žalbi da se odluka prvostepenog suda zasniva isključivo na nalazu i mišljenju vještaka medicinske psihologije i onome što je vještakinja izjavila na ročištu budući da je prvostepeni sud, kako je već rečeno, uzeo u obzir mišljenje JU „Centar za socijalni rad Kalinovik“ i JU „Centar za socijalni rad Trebinje“, te iskaze mldb. djece date u prisustvu psihologa bez prisustva roditelja. Okružni sud je dalje ukazao da je odredbom člana 92 stav 1 Porodičnog zakona regulisano da će sud, odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje uzeti u obzir i želje djeteta, ako je ono sposobno da ih izrazi. Ukazano je da sudska praksa smatra da je dijete koje je napunilo 10 godina sposobno da izrazi želju u slučaju kad sud odlučuje kome od roditelja će povjeriti dijete na zaštitu i vaspitanje. Shodno navedenom, Okružni sud je primjenom odredbe člana 226 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) apelantkinjinu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelantkinja smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
18. Apelantkinja ističe da su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava. Smatra da su sudovi očigledno zanemarili odredbu člana 73 Porodičnog zakona kojom se, kako ističe, jasno navodi da ako se u bračnim sporovima rješava o zaštiti i izdržavanju djece, da organ starateljstva učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djece. Smatra da sud osporene odluke zasniva isključivo na nalazu vještakinje medicinske psihologije Aleksandre Salamadić, koji je pun kontradiktornosti. Smatra da se nalaz morao zasnivati na nesporno utvrđenim činjenicama, a ne na bazi „seoskog ogovaranja“. Navodi da za oduzimanje prava majci da živi sa svojim djetetom i za lišavanje djetetovog prava na majčinu brigu i staranje mora postojati ozbiljan i dokazan razlog uslijed kojeg bi bilo opravdano raskinuti tu prirodnu vezu, a ti razlozi u konkretnom slučaju ne postoje, niti ih je bilo ko od učesnika u postupku pokušao dokazati. Apelantkinja, takođe, problematizuje obrazloženje drugostepenog suda u vezi s ispitivanjem njenih žalbenih navoda u vezi s nalazom vještaka i ocjenom drugostepenog suda „da žalbenim navodima nije dovedena u pitanje stručnost i objektivnost tog nalaza“. Osim navedenog, apelantkinja osporava odluke sudova kojima je obavezana na izdržavanja djece jer, kako navodi, „djeca su polovinu vremena kod jednog roditelja, a polovinu kod drugog“, odnosno djeca su pet radnih dana bila kod nje, a petak poslije škole, dane vikenda i dva puta u toku radne sedmice su bila kod oca.
b) Odgovor na apelaciju
19. Okružni i Osnovni sud smatraju da su apelantkinjini navodi o povredi njezinih ustavnih prava neosnovani, pa predlažu da se apelacija odbije.
20. Tužilac smatra da su apelantkinjini navodi o povredi njezinih ustavnih prava neosnovani jer smatra da apelantkinja ne navodi u čemu se zasniva povreda njenih prava na pravično suđenje.
V.Relevantni propisi
21. U Porodičnom zakonu („Službeni glasnik RS“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) relevantne odredbe glase:
Član 72.
Presudom kojom se brak poništava ili se brak razvodi, sud će po službenoj dužnosti odlučiti i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke djece, kao i o izdržavanju bračnog supružnika, ako je on to zahtijevao.
Član 73. stav 1.
(1) Ako se u bračnom sporu rješava i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju djece, organ starateljstva učestvuje u tom postupku radi zaštite interesa djece. Član 89.
1) Novu presudu o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje nadležni sud će donijeti ako to zahtijevaju promijenjene prilike, bez obzira na to koji je sud ranije o tome odlučio.
(2) U postupku iz prethodnog stava organ starateljstva ima sva ovlašćenja iz člana 73. ovog zakona.
Član 92.
(1) Sud, odnosno organ starateljstva koji donosi odluku o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje, uzeće u obzir i želje djeteta ako je ono sposobno da ih izrazi.
(2) Sud, odnosno organ starateljstva može ispitati dijete i bez prisustva roditelja i drugih lica.
Član 232. stav (2) (2) Roditelji su prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti.
Član 253. stav (2) (2) Kad se izdržavanje traži za dijete, sud će uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje.
Član 260. stav (1) (1) Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a koje nije u radnom odnosu ni korisnik penzije, a niti ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćenje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja u novčanim iznosima koji se određuju u procentu od zajamčenog ličnog dohotka u Republici. Član 261.
Procenat iz čl. 259. i 260. ovog zakona ne može biti manji od 15% za svako izdržavano lice, a procenat za sva lica koja traže izdržavanje ne može biti veći od 50%.
Član 263. stav (1) (1) Zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda.
U svim postupcima u kojima se odlučuje o roditeljskom staranju i povjeravanju čuvanja i odgoja djeteta nadležno tijelo treba dati djetetu potreban savjet, upoznati ga sa okolnostima važnim za odlučivanje i omogućiti mu da izrazi svoje mišljenje o tim okolnostima.
22. U Zakonu o parničnom postupku RS („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/2003, 85/2003, 74/2005, 63/2007, 105/2008 – odluka US, 45/2009 – odluka US, 49/2009 i 61/2013) relevantne odredbe glase:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahteve i da predlože dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će da razmotri i utvrdi samo činjenice koje su stranke iznele i da izvede samo dokaze koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije propisano. Sud je ovlašćen da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznele i izvede dokaze koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata raspravljanja i dokazivanja proizlazi da stranke raspolažu zahtevima kojima ne mogu da raspolažu (član 3. stav 3).
Član 8.
Sud odlučuje po svom uverenju, na osnovu savesne i brižljive ocene svakog dokaza zasebno, svih dokaza kao celine i na osnovu rezultata celokupnog postupka, koje će činjenice da uzme kao dokazane.
Član 226.
Drugostepeni sud će presudom odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi prvostepenu presudu kad nađe da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
VI.Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 95 0 P 062846 20 Gž od 21. decembra 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 4. januara 2021. godine, a apelacija je podnesena 24. februara 2021. godine, tj. u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelantkinja ukazuje na to da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. U konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene odluke tiču se izmjene odluke povjeravanja i izdržavanja i vaspitanja mldb. djece, dakle predmeta građanskopravne prirode, te stoga apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
30. Apelantkinja navode o kršenju prava na pravično suđenje u suštini dovodi u vezu s pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem, proizvoljnom ocjenom dokaza i proizvoljnom primjenom materijalnog prava u vezi s izmjenom odluke o povjeravanju mldb. djece koja su osporenim odlukama povjerena tužiocu i kojim je apelantkinja obavezana da na ime izdržavanja plaća precizirani procentualni iznos zajemčene plate u RS. Smatra da se osporena odluka zasniva isključivo na nalazu i mišljenju vještaka specijaliste medicinske psihologije Aleksandre Salamadić, koji je, kako navodi, pun kontradiktornosti. Smatra da se nalaz morao zasnivati na nesporno utvrđenim činjenicama, a ne na bazi „seoskog ogovaranja“.
31. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Takođe, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26).
33. U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
34. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u okolnostima predmetnog postupka odlučivali o izmjeni presude Osnovnog suda od 16. marta 2018. godine, kojom su zajednička mldb. djeca povjerena apelantkinji kao majci na zaštitu i vaspitanje, u smislu odredbe člana 89 Porodičnog zakona, kojom je regulisano da će sud donijeti novu odluku o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje ako to zahtijevaju promijenjene prilike. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim odlukama, suprotno apelantkinjinim navodima, dali jasno i argumentovano obrazloženje da je odluka o povjeravanju mldb. zajedničke djece parničnih stranaka donesena na osnovu nalaza stručnog tima centara za socijalni rad u Trebinju i Kalinoviku (prof. pedagogije i dipl. psihologa), nalaza i mišljenja specijaliste medicinske psihologije Aleksandre Salamadić na okolnost roditeljskih kapaciteta, podobnosti za samostalno vršenje roditeljske uloge, psihološku eksploraciju mldb. djece, posebno na okolnost kojem od roditelja treba povjeriti mldb. djecu. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da su sudovi jasno ukazali da su prilikom donošenja odluke o povjeravanju djece prvenstveno vodili računa o njihovim interesima. Što se tiče promijenjenih okolnosti, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja konstatovano je da se u apelantkinjinom slučaju radi o nestabilnoj i nepouzdanoj osobi i osobi kojoj je lični interes iznad interesa djece, a koji su zaključak detaljno elaborirali u obrazloženju osporenih odluka. Naime, utvrđeno je da djeca žive odvojeno, da je apelantkinja dvije godine živjela u vanbračnoj zajednici u Kalinoviku, da je sa sobom kasnije povela jedno dijete, mlađu mldb. kćerku A. M., dok je starija ostala u Trebinju, nakon čega se apelantkinja udala za Petra Cerovinu, koji takođe ima dvoje djece iz prvog braka, koja su povjerena njemu na zaštitu i vaspitanje. Dakle, apelantkinja je s jednom svojom mldb. kćerkom, Petrom Cerovinom i njegovim sinovima živjela u iznajmljenom stanu u Kalinoviku. Pri tome Ustavni sud zapaža da su sudovi u konkretnom slučaju, u smislu odredbe člana 92 Porodičnog zakona, uzeli u obzir i iskazanu želju djece datu prilikom razgovora s psihologom, bez prisustva roditelja, posebno izjavu mldb. A. M. koja ima 12 godina i koja se pred psihologom jasno izjasnila „da želi da živi sa ocem i da joj je od svega najvažnije da živi skupa sa sestrom“.
35. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud potvrđujući prvostepenu presudu dao detaljne razloge zašto apelantkinja žalbenim navodima nije dovela u pitanje stručnost i objektivnost nalaza i mišljenja vještaka medicinske psihologije. U vezi s tim, eksplicitno je obrazloženo da je prilikom izmjene prethodne odluke i donošenja nove odluke o povjeravanju djece ocu, tj. tužiocu osim mišljenja vještaka cijenjeno mišljenje centara za socijalni rad u Kalinoviku i Trebinju, iskazi parničnih stranaka, kao i izjašnjenje mldb. djece da žele da žive s tužiocem i da žive skupa, tj. da se ne razdvajaju. Prema tome, imajući u vidu jasne razloge prvostepenog suda, koje je kao pravilne prihvatio i drugostepeni sud, Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo na proizvoljno postupanje tih sudova kada su, u smislu člana 89 Porodičnog zakona, prilikom donošenja osporenih odluka zaključili da je osnovan tužiočev zahtjev za izmjenu odluke o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje jer to zahtijevaju promijenjene prilike, zbog čega su mldb. djeca povjerena tužiocu na zaštitu i vaspitanje, posebno cijeneći želju i interes mldb. djece.
36. U pogledu apelantkinjinih navoda kojima problematizuje odluku prvostepenog suda kojom je obavezana na izdržavanje djece jer, kako navodi, „djeca su polovinu vremena kod jednog roditelja, a polovinu kod drugog“, Ustavni sud zapaža da apelantkinja te navode nije isticala u postupku pred redovnim sudovima. Imajući u vidu navedeno, te podržavajući svoju praksu u slučajevima kada apelant određene navode prvi put ističe, tj. problematizuje u apelaciji, Ustavni sud smatra da su apelantkinjini navodi u dijelu koji se odnosi na izdržavanje neosnovani jer ih apelantkinja ne može s uspjehom isticati prvi put u postupku pred Ustavnim sudom, a da u toku postupka pred redovnim sudovima nije problematizovala to pitanja uslijed čega se redovni sudovi i nisu mogli očitovati o tome. U vezi s tim, Ustavni sud, shodno svojoj praksi (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, i AP 1766/17 od 10. aprila 2019. godine, tačka 35, dostupne na www.ustavnisud.ba) ukazuje da je apelantkinja, ukoliko je prigovore u vezi s visinom izdržavanja željela sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, te prigovore morala bar u svojoj suštinskoj formi pokrenuti u prethodnoj fazi postupka, što, kako proizlazi iz činjenica predmeta, nije učinila.
37. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti nalazi elemente koji bi mogli biti osnov da Ustavni sud, u smislu naprijed navedenih stavova, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
38. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava – odredbi Porodičnog zakona od redovnih sudova prilikom izmjene odluke o povjeravanju djece na zaštitu i vaspitanje tužiocu, a dato obrazloženje ne ostavlja dojam proizvoljnosti u segmentima na koje je ukazano.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević