Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2609/19 (Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Javna vlast
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Raskid ugovora
- Mjera obezbjeđenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2609/19
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-2609/19, rješavajući apelaciju Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 268088 19 Mož od 2.
aprila 2019. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 268088 18 Mo od 18. februara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Fond zdravstvenog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: apelant) sa sjedištem u Banjaluci, kojeg zastupa Dejan Miletić, advokat iz Banjaluke, podnio je 18. juna 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 268088 19 Mož od 2. aprila 2019. godine i rješenja Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 268088 18 Mo od 18. februara 2019. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i S. Š. (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) zatraženo je 28. januara 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. februara 2021. godine, a Okružni sud 2. marta 2021. godine.
4. Protivnik predlagača nije dostavio odgovor na apelaciju.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 256887 17 P od 12. marta 2018. godine, donesenom po tužbi protivnika predlagača kao tužioca protiv apelanta kao tuženog, uz učešće umješača na strani apelanta „Plants Global INC BiH“ d.o.o. Zvornik, utvrđeno je da je pravnovaljan ugovor o kupoprodaji nekretnina bliže označenih u izreci presude, koji je zaključen 13. jula 2016. godine kod notara S. I., pod brojem OPU-1238/2016, između protivnika predlagača kao prodavca i apelanta kao kupca (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), te je obavezan apelant da protivniku predlagača isplati preostali dio ugovorene kupoprodajne cijene u iznosu od 1.274.510,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom apelant je obavezan da protivniku predlagača na ime naknade štete zbog neispunjenja ugovornih obaveza, isplati iznos od 100.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.
7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 256887 18 Gž od 15. oktobra 2018. godine uvažena je apelantova žalba te prvostepena presuda od 12. marta 2018. godine preinačena u dijelu kojim je apelant obavezan da na ime naknade štete protivniku predlagača isplati 100.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, tako da je zahtjev u tom dijelu odbijen, dok je u dijelu odluke o troškovima parničnog postupka, odlučeno tako da su dosuđeni troškovi sniženi na iznos preciziran u izreci presude. U ostalom dijelu žalba apelanta je odbijena i prvostepena presuda, u dijelu kojim je odlučeno o valjanosti ugovora, kao i u dijelu kojim je odlučeno o isplati preostalog dijela kupoprodajne cijene (1.274.510,00 KM) sa zakonskom zateznom kamatom, je potvrđena.
8. Rješenjem o izvršenju broj 71 0 I 297216 18 I od 10. decembra 2018. godine, donesenim po prijedlogu protivnika predlagača protiv apelanta kao izvršenika, na osnovu presude Okružnog suda od 15. oktobra 2018. godine i presude Osnovnog suda od 12. marta 2018. godine određeno je izvršenje na novčanim sredstvima apelanta i to pljenidbom i prenosom novčanih sredstava sa računa apelanta na račun protivnika predlagača sve do naplate predmetnog potraživanja.
9. Iz dokumentacije u spisu proizilazi da je na temelju rješenja o izvršenju od 10. decembra 2018. godine izvršen prijenos novčanih sredstava sa računa apelanta kao izvršenika na računa protivnika predlagača i to po osnovu plaćanja kupoprodajne cijene iz predmetnog ugovora, kamata, kao i sudskih troškova (sve preciznije navedeno u relevantnoj dokumentaciji).
Osporene odluke
10. Apelant je 10. aprila 2017. godine podnio Osnovnom sudu tužbu protiv protivnika predlagača (tuženi u parničnom postupku) radi poništenja ili raskida predmetnog ugovora o kupoprodaji. Apelant je postavio i tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže protivnika predlagača da apelantu po osnovu povrata primljenog iznosa u postupku izvršenja presude Osnovnog suda od 12. marta 2018. godine i presude Okružnog suda od 15. oktobra 2018. godine, isplati iznos od 1.755.238,68 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Apelant je predložio određivanje mjere obezbjeđenja radi obezbjeđenja potraživanja, odnosno prava istaknutih predmetnim tužbenim zahtjevom.
11. Odlučujući o apelantovom prijedlogu za određivanje mjere obezbjeđenja, Osnovni sud je rješenjem broj 71 0 P 268088 Mo od 18. februara 2019. godine koje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda broj 71 0 P 268088 Mož od 2. aprila 2019.godine, odbio apelantov prijedlog za određivanje predložene mjere obezbjeđenja (sve preciznije navedeno u izreci prvostepenog rješenja).
12. U obrazloženju osporenih rješenja je između ostalog navedeno da je apelant svoj tužbeni zahtjev pa i prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja, temeljio na tvrdnji da je protivnik predlagača prilikom zaključenja predmetnog ugovora, prevario apelanta i doveo u zabludu u pogledu navoda da na nekretninama koje su predmet ugovora o kupoprodaji - poslovni prostor, ostava i suvlasnički dio zemljišta koje pripada tom poslovnom prostoru (bliže označeni u obrazloženju rješenja) ne postoje pravni nedostaci u pogledu stvarnih zahtjeva trećih lica, s obzirom da je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, bila upisana hipoteka na predmetnim nekretninama. S tim u vezi je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nesporno utvrđeno da je između apelanta i protivnika predlagača 13. jula 2016. godine zaključen predmetni ugovor, te da je predmetom kupoprodaje bio poslovni prostor, ostava kao i suvlasnički dio zemljišta koje pripada tom poslovnom prostoru (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Takođe je navedeno da je, dokazano da je apelant u vrijeme zaključenja istog, znao da su predmetne nekretnine uknjižene u knjizi uloženih ugovora o prodaji poslovnih zgrada i poslovnih prostorija i garaža na ime protivnika predlagača sa 1/1 dijela, te da je na predmetnim nekretninama upisana hipoteka u korist Hipo Alpe Adria Bank a.d. Banjaluka, budući da iz sadržaja predmetnog ugovora proizilazi da je protivniku predlagača ugovorena obaveza na brisanje hipoteke do 31. decembra 2016. godine. Cijeneći da je u toku postupka utvrđeno da je pravosnažnim rješenjem Republičke uprave za geodetsko i imovinsko-pravne poslove PJ Trebinje (u daljnjem tekstu: Republička uprava) od 14. decembra 2016. godine, dozvoljeno brisanje upisa založnog prava – hipoteke broj DN-133/13 na predmetnim nekretninama u korist Hipo Alpe Adria Bank a.d. Banjaluka, sudovi su zaključili da je nesporno dokazano da je protivnik predlagača ugovorenu obavezu brisanje hipoteke do 31. decembra 2016. godine, ispunio.
13. Imajući u vidu da je pravosnažnom presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 256887 17 P od 12. marta 2018. godine (potvrđena presudom Okružnog suda od 15. oktobra 2018. godine) donesenom u postupku po tužbi protivnika predlagača protiv apelanta, utvrđeno da je predmetni ugovor pravno valjan te da je apelant obavezan da protivniku predlagača isplati preostali dio ugovorene kupoprodajne cijene u iznosu od 1.274.510,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom), da je rješenjem o izvršenju broj 71 0 I 297216 18 I od 10. decembra 2018. godine usvojen prijedlog protivnika predlagača za izvršenje protiv apelanta kao izvršenika, te istim određena naplata potraživanja dosuđenih presudom Osnovnog suda od 12. marta 2018. godine i presudom Okružnog suda od 15. oktobra 2018. godine, te da je na temelju rješenja o izvršenju, iznos dosuđen navedenim presudama prenesen sa računa apelanta na račun protivnika predlagača, redovni sudovi su pozivajući se na odredbe člana 269 stav (1) tač. 1) i 2) ZPP-a, zaključili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi za određivanje mjere obezbjeđenja, radi obezbjeđenja potraživanja, istaknutih predmetnim tužbenim zahtjevom.
14. S tim u vezi, obrazloženo je da je mjera obezbjeđenja vezana za tužbeni zahtjev koji je predmet spora među parničnim strankama (član 276 stav 3. ZPP). Stoga, sudovi su ukazali da za određivanje mjere obezbjeđenja predlagač obezbjeđenja u konkretnom slučaju apelant, mora dokazati vjerovatnost potraživanja odnosno prava za čiju zaštitu je parnica pokrenuta (član 269 stav 1. tačka 1. ZPP), te mora učiniti vjerovatnim da bi bez predložene mjere ostvarivanje njegovog prava koje je predmet tužbenog zahtjeva, bilo bitno otežano ili u potpunosti onemogućeno (član 269 stav 1. tačka 2. ZPP). Zaključeno je da ovi uslovi moraju biti kumulativno ispunjeni. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, redovni sudovi su zaključili da apelant nije u smislu odredaba člana 269 stav (1) tačka 1) i 2) ZPP-a, dokazao da su u konkretnom slučaju bili kumulativno ispunjeni uslovi za donošenje predložene mjere obezbjeđenja. Naime, iz obrazloženja jasno proizlazi da su redovni sudovi utvrdili da apelant nije u smislu odredaba člana 269 stav 1. tač. 1. i 2 ZPP-a dokazao da su ispunjeni uslovi za zaključak o postojanju vjerovatnosti prava na poništenje predmetnog ugovora zbog mana volje u smislu odredaba člana 111 ZOO, odnosno da nije dokazao vjerovatnost potraživanja istaknutom u novčanom zahtjevu za povrat iznosa isplaćenog protiv predlagaču na ime naknade preostalog dijela ugovorene kupoprodajne cijene. Stoga je predmetni prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja odbijen shodno odredbama člana 269 stav (1) tač. (1) i (2) ZPP-a.
15. Okružni sud je prihvatajući razloge prvostepenog suda zaključio da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je apelant dokazao vjerovatnost svog prijedloga za određivanje mjere obezbjeđenja, te je primjenom odredaba člana 235 tačka 3) ZPP-a, donio odluku kao u izreci presude.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant osporava rješenje Okružnog suda i smatra da mu je tim rješenjem prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U opširnoj apelaciji, apelant uglavnom iznosi činjenice predmeta u odnosu na zaključenje predmetnog ugovora odnosno o tome da je protivnik predlagača prilikom zaključenja predmetnog ugovora doveo u zabludu apelanta kako o postojanju pravnih nedostataka na nekretninama koje su predmet kupoprodajnog ugovora, tako i o brisanju hipoteke na tim nekretninama, kao i isplati ostatka kupoprodajne cijene protivniku predlagača. S tim u vezi apelant je naveo da su protivnik predlagača kao prodavac i apelant kao kupac predmetnim ugovorom saglasno utvrdili da je brisanje hipoteke na nekretninama koje predmet kupoprodajnog ugovora, „bio uslov koji je protivnik predlgače bio dužan da izvrši kako bi apelant mogao isplatiti kupoprodajnu cijenu iz kupoprodajnog ugovra“. Apelant je naveo da protivnik predlagača „nije ništa učinio po pitanju brisanja hipoteke“, te smatra da predmetni ugovor „nije ni mogao ostati na snazi nakon 31. 12. 2016. godine“ do kada je protivnik predlagača bio u obavezi da izvrši brisanje hipoteke, te smatra da su ispunjeni uslovi za poništenje predmetnog ugovora shodno, odredbama člana
103. ZOO. U odnosu na odluku o mjeri obezbjeđenja, apelant je ukazao da je protivnik predlagača netačnim prikazivanjem činjenica i to o postojanju uslova za zaključenje ugovora, svjesno doveo apelanta u stanje prevare i zablude prilikom zaključenja ugovora, zbog čega smatra da je u smislu odredaba člana 269. stav 1. tač.1.i 2. ZPP-a dokazao da su ispunjeni uslovi za zaključak o vjerovatnosti i osnovanost apelantovog potraživanja u skladu sa tužbenim zahtjevom.
b) Odgovor na apelaciju
17. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u drugostepenoj odluci, te smatra da osporenom odlukom tog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
18. Osnovni sud je naveo da su činjenični navodi predmetne apelacije u cijelosti neosnovani pa stoga predlaže da se apelacija odbije.
V. Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 269.
Mjera obezbjeđenja može se odrediti:
1) ako predlagač obezbjeđenja učini vjerovatnim postojanje potraživanja ili prava i 2) ako postoji opasnost da bi bez takve mjere protivnik obezbjeđenja mogao spriječiti ili znatno otežati ostvarivanje potraživanja, posebno time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti, opteretiti ili na drugi način njom raspolagati odnosno promijeniti postojeće stanje stvari ili na neki drugi način štetno uticati na prava predlagača obezbjeđenja.
20. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
VI. Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, Takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Okružnog suda broj 71 0 P 268088 19 Mož od 2. aprila 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 19. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 18. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
26. S obzirom na to da je apelant organ javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi je ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelaciju u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant postavlja, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.
30. Ustavni sud zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja osporene odluke Okružnog suda kao konačne odluke u pogledu apelantovog prijedloga za određivanje mjere obezbjeđenja, proizilazi da su redovni sudovi odluku donijeli primjenom pravila parničnog postupka, raspravnim načelom i teretom dokazivanja (čl. 8, 123, 126. i 269. stav (1). tač. 1. 2. ZPP-a), zaključivši da se na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza nije mogla utvrditi osnovanost apelantovog prijedloga za određivanje predložene mjere obezbjeđenja. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke, pozivajući se na razloge prvostepenog suda, jasno obrazložio iz kojeg razloga smatra da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je utvrdio da apelant nije dokazao da su ispunjeni kumulativni uslovi za određivanje predložene mjere obezbjeđenja, propisani odredbama člana 269 stav (1). tač. 1. 2. ZPP-a, pozivajući se pri tom na relevantne odredbe ZOO. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja Okružnog suda jasno proizlazi da su redovni sudovi zaključili da apelant nije u smislu odredaba člana 269 stav 1. 2 dokazao da su ispunjeni uslovi za zaključak o postojanju vjerovatnosti prava na poništenje predmetnog ugovora, shodno odredbama člana 103. ZOO budući da je, suprotno apelantovim navodima, u toku postupka utvrđeno da je rješenjem Republičke uprave od 14. decembra 2016. godine, dozvoljeno brisanje upisa založnog prava – hipoteke broj DN-133/13 na nekretninama koje su predmet kupoprodajnog ugovora, te da je protivnik predlagača ugovorenu obavezu na brisanje hipoteke ispunio.
31. Stoga, shodno činjenici da je prvostepeni sud detaljno ispitao relevantne okolnosti konkretnog slučaja utvrdivši da apelantov prijedlog za određivanje predložene mjere obezbjeđenja nije osnovan u smislu odredaba člana 269 stav (1). tač. 1. 2. ZPP-a, Ustavni sud dato obrazloženje Okružnog suda, koji je u suštini potvrdio stav prvostepenog suda i odgovorio na relevantne apelantove prigovore, ne smatra proizvoljnim.
32. Ustavni sud zaključuje da presudom Okružnog suda, kao konačnom odlukom nije prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine, u situaciji kada su redovni sudovi razmotrili sva sporna pitanja u predmetu i dali jasno obrazloženje da apelant nije uspio dokazati osnovanost svog prijedloga za određivanje predložene mjere osiguranja u smislu člana 269 stav (1) tač. 1) i 2) ZPP-a, a koje obrazloženje Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim.
34. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
35. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević