Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-911/21 (L. B.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Izvršni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-911/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-911/21, rješavajući apelaciju Ljubice Babić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Pročišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ljubica Babić protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Novom Travniku broj 51 0 I 160554 20 Gž od 30. prosinca 2020. godine, u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Ljubica Babić protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Novom Travniku broj 51 0 I 160554 20 Gž od 30. prosinca 2020. godine, u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i prava na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Ljubica Babić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Viteza, koju zastupa Miro Blaž odvjetnik iz Viteza, podnijela je 19. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 I 160554 20 Gž od 30. prosinca 2020. godine.
2. Rješenjem Općinskoga suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) od 20. ožujka 2007. godine određena je ovrha na osnovu ovršne isprave - Sporazuma o zasnivanju založnog prava i Rješenja Općinskog suda u Vitezu od 25. srpnja 2003. godine o upisu založnog prava - hipoteke u C listu, protiv ovršenika V.B. (u daljnjem tekstu: prednik apelantice) na nekretninama, radi namirenja potraživanja iz ugovora o financijskom leasingu, prodajom založenih nekretnina.
3. Rješenjem Općinskoga suda od 3. lipnja 2019. godine, ovršni je postupak (vođen na osnovu rješenja o ovrsi od 20. ožujka 2007. godine) na prijedlog tražitelja ovrhe („Hypo leasing“ d.o.o. Mostar, čiji pravni sljednik je „Heta“ d.o.o. Sarajevo) je nastavljen u odnosu na apelanticu kao nasljednicu prednika apelantice.
4. Rješenjem Općinskoga suda od 18. ožujka 2020. godine odbijen je apelantičin prigovor protiv rješenja od 3. lipnja 2019. godine, te je odbačen apelantičin prigovor protiv rješenja o ovrsi od 20. ožujka 2007. godine.
5. Rješenjem Kantonalnoga suda od 30. prosinca 2020. godine odbijen je apelantičin priziv protiv rješenja od 18. ožujka 2020. godine.
6. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je apelantica univerzalnom sukcesijom odnosno prihvaćanjem nasljeđa postala vlasnik predmetne založene nekretnine i kao nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine (članak 172. stavak 1. Zakona o nasljeđivanju). Stoga je prvostupanjski sud radi usklađivanja stvarnog stanja u odnosu na stanje iz ovršne isprave u pogledu označavanja subjekata odnosno stranaka u postupku, primijenio odredbu članka 30. stavak 2. Zakona o ovršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOP) i ovrhu odredio protiv apelantice kao treće osobe koja u ovršnoj ispravi nije označena kao ovršenik (tražitelj ovrhe pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju dokazao da je apelantica na zakonit način, kao univerzalni sukcesor ranije, preuzela dug iz ovršne isprave i sadašnji je vlasnik predmetne nekretnine). Nadalje je naveo da se prvostupanjski sud pozvao na članak 23. stavak 5. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) kojim je propisano da nasljednik stječe vlasništvo naslijeđenih stvari u trenutku smrti ostavitelja, ako zakonom nije drugačije određeno. Stjecanjem prava vlasništva nasljeđivanjem ne prestaju stvarna prava koja su drugim osobama pripadala na odnosnoj stvari, osim onih za koja je to određeno zakonom ili koja po naravi stvari ne mogu dalje postojati. Sve što je određeno za nasljeđivanje vrijedi na odgovarajući način i za svako sveopće sljedništvo (univerzalnu sukcesiju). Također, naveo je da se prvostupanjski sud pozvao i na članak 139. stavak 1. ZSP kojim je propisano da je založno pravo ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari ili pravu (zalogu) koje daje ovlaštenje svom nositelju (založnom vjerovniku) da određenu tražbinu, ukoliko mu ne bude ispunjena nakon dospijeća, namiri iz vrijednosti te stvari, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti. S obzirom na to, naveo je da je prvostupanjski sud zaključio da su pravno irelevantni prigovori apelantice kao knjiženog vlasnika predmetne nekretnine, koji su se ticali toga da je predmetna nekretnina zajednička imovina odnosno da je stečena u tijeku trajanja bračne zajednice. Naime, naveo je da je nekretnina u trenutku zasnivanja založnog prava radi osiguranja tražbine tražitelja ovrhe bila u vlasništvu prednika apelantice s dijelom 1/1 sukladno ovršnoj ispravi, te je bila u tome statusu trenutkom pokretanja i vođenja ovog ovršnog postupka, pa sve do smrti ovršenika, odnosno, do trenutka provođenja pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju u zemljišnoj knjizi. Dakle, naveo je da je u skladu s odredbom članka 52. ZSP pravo vlasništva tada s dijelom 1/1 na predmetnoj nekretnini, zajedno s uknjiženim teretom prešlo na apelanticu. Samim time, prema mišljenju Kantonalnoga suda apelantica u trenutku podnošenja prigovora protiv rješenja o ovrsi od 20. ožujka 2007. godine, nije treća osoba u smislu odredbi članka 51. ZOP, da bi mogla tražiti da se izvršenje po rješenju o ovrsi na predmetnoj nekretnini proglasi nedopuštenim u opsegu u kojem su njena prava zahvaćena određenim izvršenjem. Kantonalni sud je istakao da je prihvaćanjem naslijeđa na cjelokupnoj pokretnoj i nepokretnoj imovini, apelantica u obvezi i izmiriti dug iz ovršne isprave, odnosno dužna trpjeti nastavak izvršenja na predmetnoj nepokretnosti koju je naslijedila. Nadalje, naveo je da je prvostupanjski sud pravilno odbacio prigovor apelantice kao treće osobe na izvršenje koje je određeno pravomoćnim rješenjem o ovrsi od 20. ožujka 2007. godine. Pri tomu je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da apelantici koja je zakonska nasljednica i novi je vlasnik predmetne založene nekretnine u smislu odredaba člana
51. ZOP, ne pripada pravo da prigovorom zahtijeva da se izvršenje proglasi nedopuštenim na 1/2 dijela založene nekretnine. U pogledu toga, naveo je da se prvostupanjski pravilno pozvao na odredbe članaka 139. stavak 1. i članak 168. ZSP iz kojih proizlazi ovlaštenje založnog vjerovnika da svoje dospjelo potraživanje ostvaruje i namiruje iz vrijednosti založene nekretnine, što je vlasnik založene nekretnine dužan" trpjeti. Kako je založno pravo neodvojivo od nekretnine, Kantonalni sud je naveo da apelantica kao novi vlasnik nekretnine, sukladno odredbi članka 72. stavak 3. ZOP ima svojstvo novog ovršenika i novog založnog dužnika. Apelacioni navodi
7. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije, prava na slobodu mišljenja. Apelantica, u suštini, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka pogrešno primijenili pozitivno pravne propise.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
9. U odnosu na osporeno rješenje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o ovršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo ovršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije na ovršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi ovršenik, odnosno osoba protiv koje se provodi ovrha. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 6. stavak 1. Europske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u ovršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. ožujka 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog sudawww.ustavnisud.ba).
10. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnoga suda se odlučivalo o prizivu apelantice, u ovršnom postupku koji je pokrenuo tražitelj ovrhe na osnovu predmetnog sporazuma zaključenog s prednikom apelantice (o zasnivanju založnog prava na nekretninama). U svezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom ovršnom postupku nisu utvrđivana "nova građanska prava ili obaveze" apelantice, već da su ona utvrđena ovršnom ispravom – predmetnim sporazumom, odnosno ugovorom o hipoteci. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju, ovršni postupak ne uživa zaštitu i garancije iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Ustavni sud zaključuje da je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti broj AP-149/21 od 3. ožujka 2021. godine i AP-3335/18 od 22. travnja 2020. godine, dostupne na web stranici Ustavnog sudawww.ustavnisud.ba).
b) U odnosu na navode o povredi prava na imovinu i povredi prava na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu i prava na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantičinim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na imovinu i prava na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) i stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. .
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević