Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3692/19 (M. V. i Z. V.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Nekretnina
- Pasivna legitimacija
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3692/19
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3692/19, rješavajući apelacije Milana Vukšića i Zlatka Vukšića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stav (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neutemeljene apelacije Milana Vukšića i Zlatka Vukšića podnesene protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 016296 19 Gž 4 od 5. srpnja 2019.
godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0 P 016296 18 P 4 od 31. siječnja 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milan Vukšić i Zlatko Vukšić (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Ljubuškog, koje zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnijeli su 24. rujna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 016296 19 Gž 4 od 5. srpnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 016296 18 P 4 od 31. siječnja 2019. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP-3692/19.
2. Apelanti su posredstvom istog pravnog zastupnika 10. veljače 2020. godine podnijeli novu apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 016296 19 Rev od 30. listopada 2019. godine, Presude Kantonalnog suda broj 63 0 P 016296 19 Gž 4 od 5. srpnja 2019. godine i Presude Općinskog suda broj 63 0 P 016296 18 P 4 od 31. siječnja 2019. godine. Predmetna apelacija je zavedena podbrojem AP-548/20.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da je navedene apelacije podnijeli isti apelanti i odnose se na isti postupak, Ustavni sud je, u skladu sa člankom 32. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji predmete br. AP-3692/19 i AP-548/20 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3692/19.
4. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i od tužitelja Rudolfa Gadže (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 2. prosinca 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
5. Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su u periodu od 11. do 16. prosinca 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 016296 18 P 4 od 31. siječnja 2019. godine, stavom I izreke, odbijen je tužbeni zahtjev prvoapelanta da se utvrdi da je na temelju nasljeđivanja i dosjelošću stekao pravo vlasništva i posjeda na nekretnini pobliže označenoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina), pa da se slijedom navedenog utvrđenja prvoapelant upiše kao vlasnik predmetne nekretnine s dijelom l/1 u zemljišnoj knjizi, što je tužitelj dužan priznati te trpjeti da se njegovo ime briše iz zemljišnoknjižnih evidencija te da se u tim evidencijama upiše prvoapelant. Stavom II izreke presude je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i naloženo apelantima da tužitelju predaju u posjed predmetnu nekretninu, te im je nalaženo da poruše betonski zid na sjevernom dijelu predmetne nekretnine, kao i da uklone sa te nekretnine sadnice vinove loze i voćaka koje su apelanti posadili na predmetnoj nekretnini. Istom presudom je naloženo apelantima da tužitelju naknade troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
8. Općinski sud je u obrazloženju presude istaknuo da je tužitelj tužbu utemeljio na tvrdnjama da su apelanti bez valjanog pravnog temelja i mimo njegove volje uzurpirali predmetnu nekretninu, da je njegov prednik platio predmetnu nekretninu Općini Ljubuški, koja mu je tu nekretninu predala u posjed 1977. godine, a prvoapelant je ušao u njen posjed negdje oko 2000. godine na način da je posadio vinovu lozu i nekoliko voćaka, te izlio betonski zid. Nadalje, Općinski sud je istaknuo da su apelanti u odgovoru na tužbu, između ostalog, naveli da tužitelj nikada nije stupio u posjed predmetne nekretnine, da se radi o dodjeli zemljišta radi građenja od koje dodjele je prošlo više od 23 godine i na nekretnini nije izgrađen objekat, nego su predmetne nekretnine obrađivali apelanti. U nastavku postupka, prvoapelant je podnio protutužbu protiv tužitelja, kojom je tražio da se utvrdi da je stekao vlasništvo na predmetnoj nekretnini nasljeđivanjem i dosjelošću, nakon čega je sud procesnim rješenjem odlučio da će se o protutužbi prvoapelanta raspravljati u predmetnoj parnici.
9. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza (detaljno pobrojanih na str. 5 i 6 obrazloženja presude), utvrdio da je predmetna nekretnina 1977. godine uz naknadu dodijeljena tužiteljevom predniku Ivanu Gadži, te da iz priloženog z.k. izvatka proizlazi da je tužitelj upisan kao vlasnik predmetne nekretnine u skladu sa čl. 339. i 333. Zakona o stvarnim pravima F BiH. Nadalje, Općinski sud je naveo da je predmetni z.k. izvadak javna isprava, u smislu članka 132. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa se smatra da je točno ono što je navedeno u njoj, a u skladu sa člankom 132. stav 3. ZPP-a dopušteno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito ustanovljene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena, a nesporna je činjenica da je predmetna nekretnina u posjedu apelanata, te da ta nekretnina graniči sa njihovom nekretninom na kojoj su izgradili kuću. Općinski sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je predmetnu nekretninu tužitelj naslijedio od svog oca Ante Gadže (2002. godine), a njegov otac je nekretninu stekao ugovorom o doživotnom izdržavanju zaključenim sa ocem Ivanom Gadžom kao primateljem izdržavanja (1984. godine). Prednik tužitelja je predmetnu nekretninu stekao dodjelom po rješenju SO Ljubuški od 5. kolovoza 1977. godine i za nekretninu isplatio naknadu određenu tim rješenjem, te je iste godine uveden u posjed o čemu je sačinjen zapisnik. Imajuću u vidu navedeno, Općinski sud je ocijenio da nisu utemeljene tvrdnje apelanata da Općina Ljubuški nije uvela tužiteljevog prednika u posjed dodijeljene nekretnine. Općinski sud je dalje naveo da u konkretnom slučaju nije sporna činjenica, konstatirana prilikom očevida na licu mjesta, da na predmetnoj nekretnini nije izgrađena obiteljska stambena zgrada, a koju nekretninu u posjedu drže apelanti. Nadalje, Općinski sud je naveo da je nesporna činjenica da su apelanti i njihovi prednici u posjedu susjednih nekretnina, između kojih nekretnina je predmetna nekretnina, da je drugoapelantu, na njegov zahtjev, rješenjem nadležne Službe Općine Ljubuški od 3. rujna 2009. godine priznato pravo vlasništva na uzurpiranom zemljištu pobliže označenom u obrazloženju presude [susjedna nekretnina]. Slijedom navedenog, Općinski sud je ocijenio da je drugoapelant, kao vlasnik susjedne nekretnine, koji je prema njegovu iskazu sa prvoapelantom salijevao betonski zid i sadio voćke na predmetnoj nekretnini, zajedno sa prvoapelantom, pasivno legitimiran u predmetnoj parnici, pa tužitelj, u skladu sa člankom 126. Zakona o stvarnim pravima, ima pravo tražiti od apelanata da mu predaju u posjed predmetnu nekretninu slobodnu od stvari i osoba.
10. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je najprije odlučio o protutužbenom zahtjevu prvoapelanta koji tvrdi da je pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini stekao nasljeđivanjem i dosjelošću, a u kojem slučaju ne bi bio u obvezi predati tužitelju predmetnu nekretninu. Prilikom odlučenja o protutužbenom zahtjev prvoapelanta, Općinski sud je imao u vidu odredbu članka 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima kojom je propisano da se pravo vlasništva dosjelošću (stjecanje vlasništva po zakonu), stječe savjesnim držanjem u neprekidnom posjedu nekretnine u periodu od 20 godina, a ako je posjed zakonit i savjestan i nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, pretekom 10 godina (58. stav 1. istog Zakona), naglasivši da prvoapelant nije dokazao da ima zakonit temelj za držanje predmetne nekretnine. Pri tome, Općinski sud je istaknuo da je prvoapelant u svom iskazu naveo da su njegovi prednici znali za dodjelu zemljišta predniku tužitelja i da su to osporavali, a da je to zemljište bilo zapušteno do unazad 10-ak godina prije podnošenja tužbe i da ga je on bagerom očistio te sadio voćke i vinovu lozu te salio betonski zid. Dakle, iz iskaza samog prvoapelanta, i ostalih provedenih dokaza, proizlazi da su njegovi prednici bili upoznati s dodjelom zemljišta predniku tužitelja Ivanu Gadži i da se nisu mirili s takvom dodjelom nego je prvoapelantov prednik tražio da mu se prizna pravo vlasništva na predmetnoj nekretnini, a priznato je vlasništvo na jednoj od nekretnina drugoapelantu. Slijedom navedenog, Općinski sud je naveo da eventualni posjed prednika apelanata na predmetnoj nekretnini u odnosu na prednika tužitelja u svakom slučaju nije bio savjestan, jer je i sam prvoapelant znao ili mogao znati da je predmetna nekretnina dodijeljena predniku tužitelja, zbog čega njegov posjed ne može biti savjestan, a predmetnu nekretninu su on i njegova obitelj, prema njegovu iskazu, počeli privoditi namjeni i čistiti bagerom nakon 2000. godine, pa u svakom slučaju do podnošenja tužbe sudu 2012. godine nije protekao rok od 20 godina savjesnog neposrednog posjeda predmetne nekretnine. Kako nisu ispunjeni uvjeti iz članka 58. st. 1. i 2. Zakona o stvarnim pravima, Općinski sud je odbio protutužbeni zahtjev prvoapelanta.
11. Kako apelanti nisu dokazali da imaju pravo na posjed predmetne nekretnine, a tužitelj je javnom ispravom dokazao da je vlasnik te nekretnine, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u skladu sa čl. 126. i 127. Zakona o stvarnim pravima.
12. Odlučujući o žalbama apelanata Kantonalni sud je donio Presudu broj 63 0 P 016296 19 Gž 4 od 5. srpnja 2019. godine kojom je žalbu apelanata odbio i prvostepenu presudu potvrdio u cijelosti.
13. Kantonalni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori neutemeljeni. Kantonalni sud je naveo da je na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza prvostepeni sud točno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilne zaključke i donio na zakonu utemeljenu odluku, za što je dao valjane razloge koje razloge u cijelosti prihvata i ovaj sud. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni navodi žalbe da prvostepeni sud nije odlučio o istaknutom prigovoru pasivne legitimacije drugoapelanta, budući da iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi suprotno. Također, Kantonalni sud je ocijenio da nisu temeljni ni žalbeni navodi da sud nije cijeno sve provedene dokaze (iskaze svjedoka), budući da iz obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je prvostepeni sud cijenio sve provedene dokaze kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti tj. onako kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.
14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 63 0 P 016296 19 Rev od 30. listopada 2019. godine odbačena je revizija apelanata izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da vrijednost pobijanog djela pravomoćne presude ne prelazi vrijednost cenzusa od 30.000,00 KM, kao uvjet za ostvarivanje prava na izjavljivanje revizije, u skladu sa člankom 237. stav 2. ZPP-a, Vrhovni sud je ocijenio da revizija sa stanovišta navedene zakonske odredbe nije dopuštena. Vrhovni sud je naveo da revizija ne ispunjava ni uvjete propisane odredbama članka 237. st. 3. do 5. ZPP-a, te je primjenom odredbe članka 247. stav 4. ZPP odlučeno kao u izreci rješenja.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
16. U suštini, apelanti povredu navedenih prava vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. Smatraju da pobijana presuda uopće ne sadrži logičnu ocjenu izvedenih dokaza kao svakog ponaosob, tako ni u međusobnoj vezi sa ostalim dokazima. Navode da se u konkretnom slučaju radi o arbitrarnoj i krajnje proizvoljnoj primjeni odredaba čl. 7, 8. i 123. u vezi sa člankom 191. ZPP-a. Nadalje, apelanti navode da drugostepeni sud u pobijanoj presudi, bez cijenjenja žalbenih navoda apelanta, samo opravdava nezakonito postupanje prvostupanjskog suda.
17. Apelanti navode da sud nije cijenio iskaze Nevenke Vukšić, Milana Vukšića i Sanke Gadže, nego je samo uzeo u obzir dio iskaza koji idu u prilog tužitelju iz čega proizlazi da ukazuju da im je onemogućena jednakost strana u postupku.
18. Također, apelanti navode da je sud udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja protiv drugoapelanta koji je istaknuo prigovor pasivne legitimacije koju sud u svojoj presudi uopće nije razmotrio niti odlučio o istom.
b)Odgovor na apelaciju
19. Kantonalni sud je naveo da pred tim sudom nije bilo kršenja apelantovih prava na koje se pozivaju u apelaciji, pa je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
20. Općinski sud je naveo da nisu točni navodi apelanata da osporena presuda tog suda nije obrazložena jer je obrazloženo zašto protutužbeni zahtjev apelanata nije utemeljen kao i razlozi zbog koji je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja. Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.
21. Tužitelj je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u konkretnoj pravnoj stvari i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a da nije počinio niti jednu povredu ZPP-a. Pri tome, prvostepeni sud je detaljno obrazložio svoju odluku, kojom prilikom je odgovorio na sve relevantne prigovore i tvrdnje apelanata. Osim toga, tužitelj je naveo da je i drugostepeni sud odgovorio na sve relevantne žalbene prigovore apelanata.
V.Relevantni propisi
22. Zakon o stvarnim pravima (“Službene novine Federacije BiH”, br. 66/13, 100/13, 32/19 - OUS F BiH i 94/20 - Rješenje US F BiH) u relevantnom dijelu glasi:
b) Sticanje na osnovu zakona Član 58. st. 1. i 2.
Sticanje dosjelošću (1) Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.
(2) Samostalni posjednik nekretnine, čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja.
Član 126.
Vlasničke tužbe (1) Vlasnik ima pravo da zahtijeva povrat stvari od osobe koja je u njenom posjedu, a od osobe koja ga protupravno uznemirava da prestane sa uznemiravanjem.
(2) Pravo na povrat stvari i na prestanak uznemiravanja ne zastarijevaju.
Član 127.
Vlasnička tužba na povrat stvari (1) Da bi ostvario pravo na povrat stvari vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se stvar nalazi u tuženikovom posjedu.
(2) Vlasnik mora stvar čiji povrat traži opisati po njenim osobinama ili znacima koji je razlikuju od istovrsnih stvari.
(3) Osoba koja je stvar posjedovala pa je posjed napustila pošto joj je dostavljena tužba, treba je o svome trošku predati vlasniku, odnosno treba joj nadoknaditi punu vrijednost stvari.
23. Zakon o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 7. st. 1. i 2.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
3. Isprave Član 132. st 1. i 3.
(1) Isprava koju je u propisanom obliku izdao organ vlasti u granicama svoje nadležnosti, kao i isprava koju je u takvom obliku izdalo pravno ili fizičko lice u vršenju javnog ovlaštenja koje mu je povjereno zakonom ili propisom zasnovanim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje.
(3) Dozvoljeno je dokazivati da su u javnoj ispravi neistinito utvrđene činjenice ili da je isprava nepravilno sastavljena.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa člankom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa člankom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama je parnični postupak koji je pravomoćno okončan Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 P 016296 19 Gž 4 od 5. srpnja 2019. godine, protiv koje su apelanti izjavili reviziju, koja je odbačena kao nedozvoljena Rješenjem Vrhovnog suda broj 63 0 P 016296 19 Rev od 30. listopada 2019. godine. U skladu s dosadašnjom praksom Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je konačna odluka u predmetu presuda Kantonalnog suda kojom je meritorno odlučeno o tužbenom i protutužbenom zahtjevu. Zatim, konačna odluka je dostavljena pravnom zastupniku apelanata 26. srpnja 2019. godine, a prva apelacija je podnesena 24. rujna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neutemeljene.
27. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelanti pobijaju osporene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Europske konvencije i članka
1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te članak 13. Europske konvencije. Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog članka, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Članak 6. stav 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
29. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da se postupak nesporno tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza apelanata, s obzirom na to da se radi o parničnom postupku koji se vodio po tužiteljevoj tužbi radi zaštite prava vlasništva i predaje u posjed i protutužbi apelanata radi utvrđenja vlasništva i uknjižbe. Stoga, Ustavni sud smatra da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Europske konvencije.
30. Ustavni sud zapaža da povredu prava na pravično suđenje apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primijeni prava. Također, iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti smatraju da je do povrede njihovog prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju došlo i zbog toga što obrazloženja osporenih odluka ne zadovoljavaju standarde obuhvaćene pravom na pravično suđenje. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku u pogledu ocjene dokaza. Također, apelanti navode da je sud udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja protiv drugoapelanta koji je istaknuo prigovor pasivne legitimacije koju sud u svojoj presudi uopće nije razmotrio niti odlučio o istom.
31. U vezi s apelacionim prigovorima koji pokreću pitanje pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene prava Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminativna. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
32. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
33. Ustavni sud također podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na temelju slobodne sudske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. studenoga 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Europski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. ožujka 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
34. Ustavni sud zapaža da su u predmetnom postupku redovni sudovi usvojili tužbeni zahtjev tužitelja da mu apelanti predaju u posjed predmetnu nekretninu i istovremeno odbili protutužbeni zahtjev prvoapelanta da se utvrdi da je na temelju nasljeđivanja i dosjelošću stekao pravo vlasništva i posjeda na predmetnim nekretninama, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o stvarnim pravima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, čije činjenično utvrđenje i pravne stavove je potvrdio i Kantonalni sud u žalbenom postupku, dao jasne i precizne razloge o tome zašto je tužbeni zahtjev prvoapelanta, neutemeljen, a tužbeni zahtjev tužitelja utemeljen, te je dao iscrpne razloge zašto navodi apelanata ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naime, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima apelanata, na temelju izvedenih dokaza, jasno i argumentirano obrazložili da prvoapelant ničim nije dokazao da ima zakonit temelj za držanje predmetne nekretnine, niti je dokazao da ima pravo na posjed predmetne nekretnine. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je i sam prvoapelant u svom iskazu naveo da su njegovi prednici znali za dodjelu predmetne nekretnine predniku tužitelja i da su to osporavali. S druge strane, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili da je tužitelj, na temelju javnih isprava (zemljišnoknjižni uložak) dokazao da je vlasnik predmetne nekretnine zbog čega je usvojio tužbeni zahtjev. U vezi sa apelacionim navodima kojima apelanti ukazuju da je sud udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja protiv drugoapelanta koji je istaknuo prigovor pasivne legitimacije koju sud u svojoj presudi uopće nije razmotrio niti odlučio o istom. Ustavni sud zapaža da, suprotno apelacionim navodima, iz obrazloženja prvostepene i drugostepene presude proizlazi da su se ti sudovi bavili ovim pitanjem. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud u obrazloženju presude naveo da je drugoapelant vlasnik susjedne parcele, koji je prema njegovom iskazu salijevao betonski zid i sadio voćke zajedno sa prvoapelantom na predmetnoj nekretnini, zbog čega je prvostepeni sud zaključio da je pasivno legitimiran u predmetnoj parnici. Imajući u vidu sve navedeno, a posebno činjenicu da nije zadatak Ustavnog suda da preispituje zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava osim ukoliko je u tom segmentu uočena očigledna proizvoljnost, Ustavni sud navode apelanata o proizvoljnoj primjeni prava smatra neutemeljenim.
35. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, koje argumentira navodima da je prvostepeni sud uzeo u obzir dio iskaza koji idu u prilog tužitelju, a nije cijenio iskaze svjedoka koji idu u prilog apelantima, Ustavni sud ističe da činjenica da se sud priklonio dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 161/05 od 12. travnja 2006. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 49/06, točka 31). U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti dana razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi, Europski sud za ljudska prava, Dombo Beheer B.V. protiv Holandije, presuda od 27. listopada 1993. godine, serija A broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. i 11. svibnja 2002. godine, točka 24; U 95/03 od 29. rujna 2004. godine, točka 24; AP 544/03 od 29. rujna 2004. godine, točka 21; dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, te istaknutim prigovorima apelanata, Ustavni sud, prije svega, naglašava da činjenica da redovni sud nije prihvatio dokaze jedne strane u postupku sama po sebi ne znači da ta strana nije ravnopravno tretirana u odnosnu na suprotnu stranu u postupku. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da je prvostepeni sud proveo obiman dokazni postupak u kojem su analizirani i cijenjeni materijalni dokazi (koji po svom sadržaju nisu bili sporni), a apelanti su imali mogućnost da predlažu izvođenje dokaza, što su i činili, te je ukazano na kojim od provedenih dokaza je presuda zasnovana. Shodno navedenom, te imajući u vidu da apelanti osim paušalnih tvrdnji, ničim nisu dokazali svoje navode da nisu ravnopravno tretirani u postupku, te imajući u vidu da u priloženoj dokumentaciji nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantima uskraćena mogućnost da predlažu svoje dokaze kao i da se izjašnjavaju i osporavaju dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neutemeljeni navodi apelanata da u predmetnom postupku nisu bili tretirani ravnopravno sa suprotnom stranom.
36. Imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, te sadržaj relevantnih odredbi ZPP-a i Zakona o stvarnim pravima, na kojima su utemeljene osporene odluke, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali jasno i argumentirano obrazloženje u vezi sa primjenom materijalnog i procesnog prava, odnosno dali razloge zbog kojih su ocijenili da su tužbeni navodi tužitelja utemeljeni, a protutužbeni navodi apelanata neutemeljeni. Data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Europskog i Ustavnog suda, mogli biti temelj da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
38. U pogledu navoda o povredi prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelanti kršenje ovog prava također zasnivaju na navodima koji su već detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i za koje je zaključeno da su neutemeljeni. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata u ovom dijelu o kršenju prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, neutemeljeni. Pravo na učinkovit pravni lijek
39. Apelanti tvrde da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na učinkovit pravni lijek. Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz članka 13. Europske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u predmetnom parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata u predmetnom parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova. Stoga, Ustavi sud zaključuje da su neutemeljeni i apelacioni navodi o kršenju pravo na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u vezi sa pravom iz članka 6. stav 1. Europske konvencije i pravom iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
VIII.Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Europske konvencije, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o stvarnim pravima i ZPP-a, kada je osporenim odluka tužbeni zahtjev tužitelja ocijenjen kao utemeljen, a protutužbeni zahtjev apelanata kao neutemeljen, budući da apelanti nisu dokazali da imaju pravo na posjed predmetne nekretnine, a tužitelj je javnom ispravom dokazao da je on vlasnik te nekretnine, u smislu članka 58. Zakona o stvarnim pravima. Pri tome Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nisu povrijeđene garancije ravnopravnosti stranaka u postupku.
41. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ni prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, kada apelanti kršenje tog prava vežu za pogrešnu primjenu prava, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
42. Zatim, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz članka 6. stav 1. Europske konvencije i pravom na imovinu iz članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, pa činjenica da oni nisu rezultirali uspjehom apelanata ne može voditi zaključku o nepostojanju ili neučinkovitosti pravnih lijekova.
43. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević