Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3104/19 (M. K. i S. K.)

Odluka donesena 09. 06. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Apelacija preuranjena
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3104/19

Apelacija

Odluka o meritumu

09. 06. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3104/19, rješavajući apelaciju Muhameda Kurbegovića i Suzane Kurbegović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 stav (3) tačka l), člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Mato Tadić, predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Seada Palavrić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 9. juna 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Kurbegovića i Suzane Kurbegović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 030061 18 Gž 2 od 4.

aprila 2019. godine (u dijelu u kojem je potvrđena prvostepena presuda).

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muhameda Kurbegovića i Suzane Kurbegović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 72 0 P 030061 18 Gž 2 od 4.

aprila 2019. godine (u dijelu u kojem je ukinuta prvostepena presuda) zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muhamed Kurbegović i Suzana Kurbegović (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantkinja, odnosno apelanti), koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Mile Kovačević i Marica Đukanović“, advokati iz Gradiške, podnijeli su 29. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 P 030061 18 Gž 2 od 4. aprila 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Okružnog suda, Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), punomoćnika tužiteljice Lj. J. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i privremenog zastupnika tuženih D. G. i N. J. (u daljnjem tekstu: trećetuženi, odnosno četvrtotuženi) zatraženo je u periodu od 29. januara do 19. aprila 2021. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužiteljicin punomoćnik odgovore su dostavili u periodu od 8. februara do 17. maja 2021. godine.

4. Privremeni zastupnik trećetuženog i četvrtotuženog nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Presudom Osnovnog suda broj 72 0 P 030061 16 P 2 od 6. jula 2018. godine, u ponovnom postupku, utvrđeno je da je tužiteljica po osnovu sticanja u bračnoj zajednici s prvoapelantom stekla pravo svojine u dijelu preciziranom u izreci presude na nepokretnostima preciziranim u izreci presude, što su apelanti, trećetuženi i četvrtotuženi dužni da priznaju i trpe da se tužiteljica upiše u katastarskim i zemljišnim knjigama kod Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove (u daljnjem tekstu: RUGIP). Nadalje je presudom utvrđeno da je ništav ugovor o poklonu zaključen 1992. godine između prvoapelanta kao poklonodavca i drugoapelantkinje kao poklonoprimca koji se odnosi na predmetne nepokretnosti, da je ništav ugovor o kupoprodaji zaključen 2013. godine između drugoapelantkinje kao prodavca i trećetuženog i četvrtotuženog kao kupaca koji se odnosi na predmetne nepokretnosti, kao i da je ništav aneks tog ugovora o kupoprodaji koji je notarski obrađen 2017. godine. Istom presudom je odlučeno da su apelanti i trećetuženi i četvrtotuženi dužni priznati, a trećetuženi i četvrtotuženi i trpjeti brisanje predmetnih nepokretnosti s njihovog imena kod RUGIP-a, u dijelu u kojem je utvrđena tužiteljicina svojina. Osim toga, apelanti su obavezani da tužiteljici solidarno naknade dio troškova parničnog postupka u iznosu preciziranom u izreci presude, a apelanti, trećetuženi i četvrtotuženi su obavezani da tužiteljici solidarno naknade preostali dio troškova parničnog postupka u iznosu preciziranom u izreci presude.

7. U obrazloženju presude Osnovni sud je, prije svega, naveo da je u ponovljenom postupku podneskom od 22. novembra 2017. godine tužiteljica učinila subjektivno preinačenje tužbe (koja je podnesena 2012. godine) tako što je uz apelante kao postojeće tužene dodatno kao tužene označila i trećetuženog i četvrtotuženog jer je u toku postupka došlo do promjena vlasničkog stanja u zemljišnim knjigama. Osim toga, tužiteljica je opredijelila tužbeni zahtjev tako što je tražila utvrđivanje prava svojine po osnovu sticanja u bračnoj zajednici, utvrđivanje ništavosti ugovora o poklonu i utvrđivanje ništavosti ugovora o kupoprodaji, kao i aneksa tog ugovora. Osnovni sud je naveo da se privremeni zastupnik trećetuženog i četvrtotuženog protivio preinačenju tužbe ističući da trećetuženi i četvrtotuženi nisu u materijalnopravnom odnosu s tužiteljicom, ali je taj sud dozvolio subjektivno preinačenje tužbe jer iz dopune nalaza vještaka geodetske struke od 15. novembra 2017. godine proizlazi da je do promjene vlasničkog stanja u zemljišnim knjigama došlo 12. septembra 2017. godine kada je izvršen upis u zemljišnu knjigu trećetuženog i četvrtotuženog čime su se stekli uslovi za subjektivno i objektivno preinačenje tužbe propisano članom 56 stav 2 i članom 57 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je tužiteljica tužbom zahtijevala utvrđenje prava susvojine na parceli na kojoj se nalazi sporni objekat, a na kojoj su sada trećetuženi i četvrtotuženi upisani kao vlasnici.

8. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je iz provedenih dokaza nesporno utvrđeno da su prvoapelant i tužiteljica zaključili brak u Njemačkoj 10. oktobra 1975. godine, da je prvoapelantu njegov otac S. K. ugovorom o poklonu od 1. aprila 1975. godine, između ostalog, poklonio predmetno zemljište, a na osnovu tog ugovora je izvršen upis svojine u prvoapelantovu korist. Osnovni sud je, dalje, naveo da je na predmetnom zemljištu izgrađen stambeno-poslovni objekat koji je, zajedno sa zemljištem koje mu služi za redovnu upotrebu, predmet spora. Takođe, Osnovni sud je naveo da je brak između prvoapelanta i tužiteljice razveden 1986. godine, nakon čega je prvoapelant zaključio brak s drugoapelantkinjom, u kojem su dobili dijete – četvrtotuženog u toj parnici, dok je trećetuženi sin drugoapelantkinje iz ranijeg braka.

9. Osnovni sud je naveo da je analizirajući izvedene dokaze i dovodeći ih u međusobnu vezu zaključio da je tužba osnovana jer iz izvedenih dokaza proizlazi da su tužiteljica i prvoapelant formalno zaključili brak 1975. godine, ali iz tužiteljicine izjave proizlazi da su pet godina živjeli u vanbračnoj zajednici koja je imala sve karakteristike ekonomske zajednice, a što apelanti nisu osporili. Osnovni sud je, dalje, naveo da iz materijalnih dokaza proizlazi da je predmetna kuća izgrađena na parceli koju je prvoapelant stekao na osnovu ugovora o poklonu zaključenog između prvoapelanta i njegovog oca K. S., pa ta parcela, odnosno zemljište na kojem je izgrađena kuća predstavlja prvoapelantovu posebnu imovinu. Međutim, Osnovni sud je naveo da prvoapelant nije izveo valjane dokaze kako bi se utvrdila vrijednost zemljišta kao njegove posebne imovine koja je unesena u bračnu zajednicu. Osnovni sud je, dalje, naveo da iz tužiteljicine izjave proizlazi da su ona i prvoapelant tokom trajanja braka zajedničkim radom i sredstvima izgradili stambeno-poslovni objekat koji je predmet spora, odnosno proizlazi da je kuća građena sredstvima koja su tužiteljica i prvoapelant zaradili radeći u Njemačkoj, zbog čega predstavlja zajedničku imovinu u skladu s odredbom člana 270 stav 5 Porodičnog zakona. U vezi s tim, Osnovni sud je naveo da tužiteljicinu izjavu apelanti nisu osporili izvedenim dokazima, a da je ta izjava potpuno saglasna materijalnim ispravama koje je izvela kao dokaz, zbog čega je taj sud izjavu prihvatio kao valjan dokaz. Nadalje, Osnovni sud je naveo da prvoapelant izvedenim dokazima nije dokazao da je predmetna kuća izgrađena isključivo njegovim sredstvima na njegovom zemljištu. Naime, Osnovni sud je naveo da nije prihvatio ugovor o namjenskom oročavanju sredstava kao valjan dokaz da je kuća izgrađena prvoapelantovim sredstvima jer iz tog ugovora proizlazi da je prvoapelant u julu 1975. godine oročio sredstva radi podizanja stambenog kredita, ali nema dokaza da je zaista podigao stambeni kredit radi gradnje kuće i da je taj kredit vratio isključivo svojim sredstvima. Slijedom iznesenog, Osnovni sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi zaključak da je objekat izgrađen tokom trajanja bračne zajednice, pa tužiteljici, shodno odredbi člana 272 stav 1 Porodičnog zakona, pripada 1/2 zajedničke imovine.

10. Nadalje, Osnovni sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da su prvoapelant i drugoapelantkinja zaključujući ugovor o poklonu i ugovor o kupoprodaji, kao i aneks ugovora raspolagali imovinom koja nije njihova svojina, tj. postupali suprotno odredbi čl. 17 i 23 Zakona o stvarnim pravima. Osnovni sud je zaključio da su ugovori koje su apelanti zaključili, prenoseći u cijelosti nepokretnosti na druga lica, ništavi u obimu u kojem je tužiteljica dokazala da joj pripada pravo svojine na objektu i zemljištu neophodno potrebnom za korišćenje objekta, pa je slijedom iznesenog sud primjenom odredbi čl. 17 i 23 Zakona o stvarnim pravima i odredbi čl. 103 i 104 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) donio presudu kao u izreci.

11. Osim toga, Osnovni sud je naveo da su za tužiteljicu u postupku nastali ukupni troškovi u iznosu preciziranom u izreci presude, ali je sud obavezao apelante da solidarno isplate troškove koji su nastali do proširenja tužbe (precizirano na stranici 12 presude), a apelante, trećetuženog i četvrtotuženog je obavezao da solidarno isplate troškove koji su nastali nakon proširenja tužbe (takođe precizirano na stranici 12 presude), te je naveo da su troškovi dosuđeni primjenom odredbi čl. 386 i 387 ZPP-a.

12. Presudom Okružnog suda broj 72 0 P 030061 18 Gž 2 od 4. aprila 2019. godine žalba apelanata, trećetuženog i četvrtotuženog je djelimično usvojena, ukinuto je rješenje o troškovima postupka sadržano u izreci prvostepene presude i predmet je u tom dijelu vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. Istom presudom žalba apelanata, trećetuženog i četvrtotuženog je u preostalom dijelu odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda je potvrđena u odluci o glavnoj stvari.

13. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, u ponovnom postupku, pravilno utvrdio da je tužiteljica po osnovu sticanja u bračnoj zajednici s prvoapelantom stekla pravo svojine u dijelu preciziranom u izreci presude na kući i zgradi, slijedom čega je u istom dijelu i po istom osnovu stekla i pravo svojine na dvije parcele, u naravi livade, kao zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu kuće i zgrade, a što zajedno čini jedinstvenu novoformiranu parcelu. Okružni sud je, dalje, naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je u pogledu sticanja predmetnih nepokretnosti u bračnoj zajednici prihvatio iskaz tužiteljice kao parnične stranke. Naime, Okružni sud je istakao šta je propisano članom 284 stav 1 Porodičnog zakona, te je naveo da iz tužiteljicinog iskaza i po ocjeni tog suda pouzdano proizlazi da je ona s prvoapelantom najprije živjela pet godina u vanbračnoj zajednici, tokom koje su sticali imovinu koja se smatra njihovom zajedničkom imovinom, a što se i prema ocjeni tog suda smatra vanbračnom zajednicom koja je duže trajala. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je u skladu s postavljenim tužbenim zahtjevom pravilno primijenjena odredba člana 284 stav 2 Porodičnog zakona u pogledu diobe imovine iz vanbračne zajednice. Okružni sud je, dalje, naveo da tužiteljicin iskaz nije doveden u sumnju ostalim izvedenim dokazima, a da iz njenog iskaza pouzdano proizlazi da je prije zasnivanja zajednice s prvoapelantom već živjela i radila u Njemačkoj, da je tokom njihove vanbračne zajednice prvoapelant izučavao krojački zanat, a da je ona za to vrijeme u Njemačkoj radila i plaćala školovanje prvoapelantu, nakon čega su 1975. godine zaključili brak, takođe u Njemačkoj. Okružni sud je naveo da iz tužiteljicinog iskaza dalje pouzdano proizlazi da su ona i prvoapelant zajedno gradili predmetnu kuću i zgradu, i to tako što je tužiteljica u Njemačkoj podigla kredit koji je vraćala budući da prvoapelant nije mogao podići kredit u Njemačkoj, što tužena strana nije osporila nijednim dokazom. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je tužiteljica u svom iskazu pojasnila da je oročila novac u markama u Njemačkoj i da je na osnovu tog oročenja dobila kredit u dinarima, od kog su gradili predmetnu kuću i zgradu.

14. Okružni sud je, dalje, naveo da je od posebne važnosti da je tužiteljica u svom iskazu navela, a što žalbom nije dovedeno u sumnju, da su roditelji prvoapelantu poklonili plac za gradnju kuće, ali da su se i tužiteljica i prvoapelant obavezali da će njegovim roditeljima obezbijediti jedan stan u toj kući dok su roditelji živi, što su i učinili, budući da su se roditelji poslije izgradnje kuće uselili u kuću. Okružni sud je naveo da iz toga pouzdano proizlazi da je poklon parcele od roditelja učinjen uz zajedničku obavezu tužiteljice i prvoapelanta, te se na osnovu toga može pouzdano zaključiti i utvrditi da roditelji prvoapelanta parcelu nisu poklonili samo njemu, nego i tužiteljici, kako bi zajedno gradili kuću na toj parceli. Okružni sud je naveo da su tužiteljica i prvoapelant izgradili kuću, zatim u tu kuću smjestili njegove roditelje i time ispunili svoju obavezu koju su preuzeli prema njima, što ukazuje da se iz okolnosti u momentu poklanjanja parcele od prvoapelantovih roditelja može zaključiti da su oni kao poklonodavci željeli učiniti poklon i tužiteljici i prvoapelantu, zbog čega taj poklon ulazi u njihovu zajedničku bračnu imovinu saglasno članu 270 stav 6 Porodičnog zakona.

15. Nadalje, Okružni sud je naveo da je pravilna odluka prvostepenog suda kojom je utvrdio da je ugovor o poklonu kojim je prvoapelant drugoapelantkinji poklonio cijelu predmetnu nepokretnost ništav u dijelu koliko pripada tužiteljici po osnovu sticanja u bračnoj zajednici, u skladu s odredbama člana 103 stav 1 i 105 stav 1 ZOO-a. Naime, Okružni sud je naveo da u vrijeme zaključenja ugovora o poklonu iz 1992. godine prvoapelant nije bio vlasnik sa 1/1 dijela nepokretnosti koje su bile predmet ugovora, pa je u tom dijelu poklanjao nešto što nije njegovo 1/1, a što je suprotno prinudnom propisu da niko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ima. Okružni sud je, dalje, naveo da među strankama nije sporno da je trećetuženi drugoapelantkinjin sin iz njenog prvog braka, a da je četvrtotuženi zajedničko dijete apelanata. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je tužiteljica tužbu protiv apelanata podnijela 2012. godine, nakon čega je drugoapelantkinja 2013. godine trećetuženom i četvrtotuženom prodala nepokretnosti koje su predmet parnice. Imajući u vidu izneseno, Okružni sud je naveo da se pouzdano može zaključiti i utvrditi da su i drugoapelantkinja i trećetuženi i četvrtotuženi u vrijeme zaključenja kupoprodajnog ugovora i aneksa tog ugovora znali da drugoapelantkinja tim ugovorom raspolaže nečim što nije u cijelosti njeno, dakle znali su za postojanje uzroka ništavosti ugovora u smislu člana 108 u vezi sa čl. 103 stav 1 i 105 stav 1 ZOO-a jer je tužiteljica, takođe, nosilac prava svojine na predmetnim nepokretnostima po osnovu sticanja u bračnoj zajednici. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je zaključenje takvog kupoprodajnog ugovora i aneksa ništavo jer je suprotno prinudnom propisu da niko ne može na drugoga prenijeti više prava nego što ima.

16. Okružni sud je, dalje, naveo da se neosnovano žalbom ističe da je prvostepeni sud povrijedio zakon kada je naložio tužiteljici da tužbu proširi i na trećetuženog i četvrtotuženog. Naime, Okružni sud je naveo da su u predmetnoj parnici svi tuženi jedinstveni suparničari u smislu člana 366 ZPP-a budući da se i po zakonu i po prirodi stvari predmetni spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima. Okružni sud je naveo da bi suprotno postupanje predstavljalo povredu prava trećetuženog i četvrtotuženog na pristup sudu, u smislu člana 6 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), budući da je tužiteljica željela da joj se po osnovu sticanja u bračnoj zajednici s prvoapelantom prizna pravo svojine na predmetnim nepokretnostima te da ona bude upisana kao suvlasnik na nepokretnostima u odgovarajućim javnim evidencijama nepokretnosti. Imajući u vidu da su trećetuženi i četvrtotuženi upisani kao suvlasnici na predmetnim nepokretnostima, Okružni sud je naveo da su svi tuženi jedinstveni suparničari. Takođe, Okružni sud je naveo da se neosnovano žalbom iznosi tvrdnja o navodnoj nezakonitoj objektivnoj kumulaciji zahtjeva. Imajući u vidu neophodnost jedinstvenog suparničarstva u toj parnici, Okružni sud je naveo da je pravilno i zakonito da se prvobitna tužba proširi kako u subjektivnom tako i u objektivnom pogledu, to jest ne samo u odnosu na prvobitno tužene apelante i njihov međusobni ugovor o poklonu, već i na trećetuženog i četvrtotuženog i na njihov kupoprodajni ugovor i aneks ugovora koji su zaključili s drugoapelantkinjom.

17. Osim toga, Okružni sud je naveo da se žalbom osnovano „napada“ rješenje o troškovima postupka sadržano u izreci prvostepene presude, zbog čega je taj sud žalbu djelimično uvažio i ukinuo rješenje o troškovima postupka, te predmet u tom dijelu vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak kako bi otklonio nepravilnosti i nedostatke na koje mu je ukazano. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da će prvostepeni sud odlučiti o svim postavljenim zahtjevima za troškove postupka i omogućiti svim parničnim strankama da se prethodno izjasne o tim zahtjevima, nakon čega će donijeti jasnu odluku o tome, za koju će dati jasne i iscrpne razloge.

18. Rješenjem Vrhovnog suda broj 72 0 P 030061 19 Rev od 27. februara 2020. godine odbačena je revizija apelanata izjavljena protiv presude Okružnog suda od 4. aprila 2019. godine.

19. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da budući da iskazana vrijednost spora ne prelazi propisani imovinski cenzus proizlazi da, saglasno odredbi člana 237 stav 2 ZPP, revizija nije dozvoljena. Takođe, Vrhovni sud je naveo da u izjavljenoj reviziji apelanti nisu predložili da se o reviziji odluči u smislu odredbe člana 237 stav 3 ZPP-a, niti su označili pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, a nisu ni određeno izložili razloge zbog kojih smatraju da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (član 237 st. 3 i 4 ZPP-a), pa time ni po tim zakonskim odredbama nema mjesta odlučivanju po izjavljenoj reviziji. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da je izjavljenu reviziju valjalo odbaciti.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, prije svega, navode da sud nije trebao dozvoliti proširenje tužbe na trećetuženog i četvrtotuženog jer se postavljeni tužbeni zahtjev nije mogao istovjetno riješiti prema trećetuženom i četvrtotuženom kao prema apelantima. Nadalje, apelanti smatraju da sud nije dao valjane razloge na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je postojala vanbračna zajednica tužiteljice i prvoapelanta, te navode da je sud tu odlučnu činjenicu utvrdio samo na osnovu tužiteljicinog iskaza. Apelanti smatraju da tužiteljica nije dokazala da je predmetna parcela zajednička imovina nje i prvoapelanta, a, nasuprot tome, smatraju da je u postupku dokazano da je predmetna parcela prvoapelantova posebna imovina koju je dobio od svog oca prije zaključenja braka s tužiteljicom, te da su i kuća i zgrada njegova posebna imovina budući da su izgrađene prije zaključenja braka na njegovoj parceli. Apelanti navode da u pogledu tih navoda sud nije cijenio prvoapelantove materijalne dokaze, ali te dokaze ne konkretizuju. Takođe, apelanti navode da je prvoapelant svojom posebnom imovinom slobodno raspolagao, u skladu s ovlašćenjima koja proizlaze iz Zakona o stvarnim pravima, tako što je imovinu prenio ugovorom na drugoapelantkinju. Osim toga, apelanti osporavaju odluku o troškovima.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da je reviziju apelanata odbacio rješenjem koje je doneseno pravilnom primjenom odredbi ZPP-a, da prilikom donošenja rješenja nisu povrijeđena prava apelanata, te je predložio da se apelacija odbije.

22. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u drugostepenoj presudi, te da odlukom tog suda nisu povrijeđena prava apelanata, zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

23. Osnovni sud je naveo da ostaje pri navodima iz prvostepene presude, koja je pravilna i zakonita, te je potvrđena odlukom Okružnog suda. Osnovni sud je, dalje, naveo da je pravilno ocijenio sve dokaze posebno i u međusobnoj vezi, da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno u okviru pravilno provedenog parničnog postupka i da je presuda tog suda u dijelu odluke o glavnoj stvari ispravna i na zakonu zasnovana, na osnovu čega je zaključio da nisu povrijeđena prava apelanata.

24. Tužiteljicin punomoćnik je naveo da su apelanti u apelaciji osporili presudu Okružnog suda, iako su u isto vrijeme podnijeli reviziju Vrhovnom sudu, zbog čega smatra da je apelacija preuranjena. Tužiteljicin punomoćnik je, dalje, naveo da u apelaciji nisu obrazložene navodne povrede prava sadržanih u Ustavu Bosne i Hercegovine i Evropskoj konvenciji, nego se apelanti paušalno pozivaju na povrede ZPP-a koje su redovni sudovi navodno učinili. Tužiteljicin punomoćnik je naveo da su prvostepeni i drugostepeni sud postupili na pravilan način i donijeli pravilne odluke kada su usvojili tužbeni zahtjev budući da je tužiteljica nedvojbeno dokazala njegovu osnovanost, a za svoje odluke su dali valjana obrazloženja. U vezi s tim, tužiteljicin punomoćnik je predložio da se apelacija odbaci kao nedozvoljena ili odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi: Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 56. stav 2.

Ako tužilac preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, tako da iz istog činjeničnog osnova zahtijeva drugi predmet ili novčanu sumu, tuženi se takvom preinačenju ne može protiviti.

Član 57.

(...)

Poslije održavanja pripremnog ročišta, a najdocnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dozvoliti prinačenje tužbe samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristane na preinačenje.

(...)

Sud će, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dozvoliti prinačenje tužbe i kad se tuženi protivi preinačenju ako su ispunjeni svi sljedeći uslovi:

1) tužilac bez svoje krivice nije mogao tužbu preinačiti ranije, 2) tuženi je u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave.

(...)

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 366.

Ako se po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa spor može riješiti samo na jednak način prema svim suparničarima (jedinstveni suparničari), smatraju se oni kao jedna parnična stranka, tako da se u slučaju ako pojedini suparničari propuste koju parničnu radnju, dejstvo parničnih radnji koje su izvršili drugi suparničari proteže i na one koji te radnje nisu preduzeli.

26. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 269.

Imovina bračnih supružnika može biti posebna i zajednička.

Član 270.

(1)Imovina koju bračni supružnik ima u času zaključenja braka ostaje njegova posebna imovina.

(...)

(5)Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

(6) Pokloni trećih lica učinjeni tokom bračne zajednice (u novcu, stvarima, pružanju pomoći radom i sl.), ulaze u zajedničku bračnu imovinu, bez obzira koji ih je bračni drug primio, ukoliko drukčije ne proizlazi iz namjene poklona, ili se iz okolnosti u momentu davanja poklona može zaključiti da je poklonodavac želio učiniti poklon samo jednom od bračnih supružnika.

(...)

Član 272. stav (1) (1)Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.

Član 284.

(1)Imovina stečena radom lica u vanbračnoj zajednici koja je trajala duže vremena smatra se njihovom zajedničkom imovinom.

(2)Kod diobe imovine iz prethodnog stava shodno se primjenjuju odredbe o diobi zajedničke imovine bračnih supružnika.

27. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka USRS, 107/19 i 1/21 – odluka USRS). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09 i 95/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Sadržaj prava svojine Član 17.

(1)Svojina je stvarno pravo, koje vlasniku daje ovlaštenje slobodno i po svojoj volji stvar držati, koristiti i s njome raspolagati, a svakoga od toga prava isključiti u granicama određenim zakonom.

(2)Svako je dužan uzdržavati se od povrede prava svojine drugog lica.

Sticanje svojine Član 23.

(1)Pravo svojine stiče se na osnovu pravnog posla, zakona, odluke suda ili drugog organa i nasljeđivanjem, uz ispunjenje pretpostavki propisanih zakonom.

(2)Pravnim poslom sticalac prava svojine ne može steći to pravo u većem obimu od onog koje je imalo lice od koga je to pravo stečeno, osim kad sticanje svojine u dobroj vjeri uživa zaštitu.

(...)

28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništavan ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(...)

Posljedice ništavosti Član 104.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

(...)

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

U odnosu na osporenu presudu u dijelu u kojem je potvrđena prvostepena presuda

30. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

31. U konkretnom slučaju apelanti su se 29. jula 2019. godine obratili Ustavnom sudu osporivši Presudu Okružnog suda broj 72 0 P 030061 18 Gž 2 od 4. aprila 2019. godine. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 72 0 P 030061 19 Rev od 27. februara 2020. godine reviziju apelanata odbacio kao nedopuštenu. Iz navedenog proizlazi da revizija kao vanredan pravni lijek u okolnostima konkretnog slučaja nije bila djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 4185/09 od 18. aprila 2012. godine, tačka 10, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa je konačna odluka presuda Okružnog suda od 4. aprila 2019. godine, koju su apelanti primili 1. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 29. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

U odnosu na osporenu presudu u dijelu u kojem je ukinuta prvostepena presuda

33. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na dio osporene presude koji se odnosi na troškove postupka, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 18 stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18 stav (1) i stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena;

34. Prema navedenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.

35. U konkretnom slučaju, apelanti osporavaju presudu Okružnog suda i u pogledu troškova postupka, iako je presudom Okružnog suda djelimično uvažena žalba i prvostepena presuda ukinuta u pogledu troškova postupka i predmet, u tom dijelu, vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak. S obzirom na to, Ustavni sud ukazuje da je predmetna apelacija u ovom dijelu preuranjena.

36. Imajući u vidu odredbu člana 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

VII.Meritum

37. Apelanti smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

38. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

39. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

40. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da se predmetni parnični postupak odnosi na utvrđenje bračne stečevine, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa apelanti u tom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

41. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, da su proizvoljno ocijenili izvedene dokaze i da su proizvoljno utvrdili činjenično stanje.

42. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

43. U odnosu na navode apelanata da Osnovni sud nije trebao dozvoliti proširenje tužbe na trećetuženog i četvrtotuženog, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je odredbama člana 366 ZPP-a, između ostalog, propisano da su jedinstveni suparničari oni suparničari u odnosu na koje se, po zakonu ili zbog prirode pravnog odnosa, spor može riješiti samo na jednak način. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene odluke proizlazi da je do promjene vlasničkog stanja u zemljišnim knjigama došlo nakon podnošenja tužbe tako što je izvršen upis trećetuženog i četvrtotuženog kao vlasnika predmetnih nepokretnosti. Nadalje, Ustavni sud nalazi da je Okružni sud, odlučujući o žalbi na prvostepenu presudu, razmatrao identičan prigovor apelanata. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja drugostepene odluke slijedi da su svi tuženi jedinstveni suparničari u smislu člana 366 ZPP-a jer se i po zakonu i po prirodi stvari predmetni spor može riješiti samo na jednak način prema svima njima, a imajući u vidu da je tužiteljica tužbom tražila da joj se po osnovu sticanja u bračnoj zajednici s prvoapelantom prizna pravo svojine na predmetnim nepokretnostima, te da i ona bude upisana kao suvlasnik na nepokretnostima u odgovarajućim javnim evidencijama nepokretnosti. Imajući u vidu navedene zakonske odredbe, te obrazloženja koja su dali redovni sudovi, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.

44. Nadalje, razmatrajući navode apelanata kojima ukazuju na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je taj sud ocijenio sve provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je poklonio vjeru tužiteljicinom iskazu, koji je saglasan s drugim provedenim dokazima, a apelanti ga nisu osporili dokazima koje su izveli. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da su tužiteljica i prvoapelant, prije formalnog sklapanja braka, pet godina živjeli u vanbračnoj zajednici u Njemačkoj, te da su predmetni objekat izgradili sredstvima koja su zaradili u Njemačkoj zajedničkim radom, zbog čega predstavlja zajedničku imovinu u skladu s odredbama člana 270 stav 5 Porodičnog zakona. Takođe, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da apelanti provedenim dokazima nisu dokazali da je prvoapelant objekat izgradio svojim sredstvima budući da je taj sud argumentovano obrazložio zbog čega nije prihvatio ugovor o namjenskom oročavanju sredstava kao valjan dokaz da je kuća izgrađena prvoapelantovim sredstvima. Ustavni sud, dalje, zapaža da su navodi apelanata bili predmet dodatne analize Okružnog suda koji je, prije svega, naveo da je prvostepeni sud pravilno prihvatio tužiteljicin iskaz budući da nije doveden u sumnju ostalim izvedenim dokazima. Takođe, Ustavni sud nalazi da je Okružni sud detaljno i jasno obrazložio da iz provedenih dokaza proizlazi da je poklon parcele od roditelja učinjen uz zajedničku obavezu tužiteljice i prvoapelanta, pa se može zaključiti da su poklonodavci željeli učiniti poklon i tužiteljici i prvoapelantu, zbog čega taj poklon, odnosno zemljište ulazi u njihovu zajedničku bračnu imovinu saglasno odredbama člana 270 stav 6 Porodičnog zakona. Osim toga, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene i drugostepene presude proizlazi da je prvoapelant znao da ugovorom o poklonu raspolaže nepokretnostima koje nisu bile 1/1 njegove, jednako kao što je i drugoapelantkinja znala da ugovorom o kupoprodaji raspolaže nepokretnostima koje nisu bile 1/1 njene, zbog čega su oba ugovora, kao i aneks ugovora o kupoprodaji proglašeni ništavi u dijelu u kojem je utvrđena tužiteljicina svojina, a u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost.

45. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelanata da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

46. Apelanti smatraju da im je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o povredi prava na imovinu zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o povredi prava na imovinu, takođe, neosnovani.

VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su redovni sudovi u obrazloženju odluka dali jasne, precizne i detaljne razloge zašto su dozvolili proširenje tužbe u odnosu na trećetuženog i četvrtotuženog, te zašto su udovoljili tužiteljicinom tužbenom zahtjevu primjenjujući relevantne odredbe ZPP-a, Porodičnog zakona, Zakona o stvarnim pravima i ZOO-a.

48. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mato Tadić

Odluka o meritumu u predmetu AP-3104/19 (M. K. i S. K.) | Sudska praksa | Aktio