Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1104/21 (M.K.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1104/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1104/21, rješavajući apelaciju koju je podnio M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio M. K.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 07 0 U 012451 18 Uvp od 22. decembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Ivan Markić advokat iz Mostara, podnio je 3. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 U 012451 18 Uvp od 22. decembra 2020. godine.
2. Rješenjem Kantonalne administrativne službe (u daljnjem tekstu: Kantonalna služba) Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: FZ PIO) od 4. marta 2015. godine ukinuto je rješenje Kantonalne službe od 2. jula 2013. godine i odlučeno je da apelantu prestaje pravo i isplata prijevremene starosne penzije, počev od 1. decembra 2013. godine.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv rješenja Kantonalne službe od 4. marta 2015. godine, FZ PIO je rješenjem od 10. juna 2015. godine predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu.
4. Odlučujući o tužbi apelanta podnesenoj protiv rješenja tuženog (FZ PIO) od 10. juna 2015. godine, Kantonalni sud u Mostaru je Presudom broj 07 0 U 012451 15 U od 8. novembra 2017. godine predmetnu tužbu odbio kao neosnovanu.
5. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje sudske odluke, presude Kantonalnog suda od 8. novembra 2017. godine, Vrhovni sud je Presudom broj 07 0 U 012451 18 Uvp od 22. decembra 2020. godine odbio predmetni zahtjev apelanta.
6. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je rješenje prvostepenog upravnog organa od 4. marta 2015. godine doneseno nakon što je taj organ utvrdio da je Grupa za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze Ljubuški izdala uvjerenje na FMB-2 obrascu od 27. decembra 2012. godine u kojem je navedeno da je nakon izvršene dodatne provjere od strane Revizorskog tima za kontrolu utvrđeno da apelant nije obavljao dužnost „zapovjednika razine bojne iste ili više razine, načelnika stožera i zamjenika zapovjednika razine pukovnije iste ili više razine“ najmanje 12 mjeseci u ratnom periodu od 1992. godine do 1995. godine. Vrhovni sud je dalje naveo da apelant potpuno neosnovano prigovara da mu nije data mogućnost da učestvuje u postupku i da se izjasni o svim dokazima predmetnog spisa, na kojima se zasniva osporeno rješenje, što je evidentno iz izjave apelanta od 24. oktobra 2013. godine (kojom se apelant izjasnio na zapisnik Revizorskog tima za kontrolu od 12. oktobra 2012. godine) a na koju izjavu se 5. novembra 2013. godine očitovao i Revizorski tim za kontrolu. Vrhovni sud je dalje naveo da je sadržaj FMB-2 obrasca od 27. decembra 2012. godine apelantu bio poznat, jer je tokom cijelog upravnog postupka osporavao upravo činjenice iz ovog uvjerenja, a pri tome, protiv uvjerenja nije dozvoljeno izjavljivanje bilo kakvog pravnog lijeka, već se pravni lijek može izjaviti samo protiv rješenja donesenog u postupku (koje pravo je apelant iskoristio izjavljivanjem žalbe protiv rješenja prvostepenog organa, te pokretanjem upravnog spora podnošenjem tužbe protiv osporenog rješenja tuženog). Vrhovni sud je dalje naveo da se apelant pri tome izjašnjavao o izvedenim dokazima i iznosio svoje tvrdnje koji nisu dovele u pitanje pravilnost utvrđenja iz navedenog uvjerenja izdatog na FMB-2 obrascu, kako je to pravilno ocijenio prvostepeni sud, jer apelant nije ponudio bilo kakve materijalne dokaze kojima bi dokazao svoje tvrdnje suprotne sadržini navedenog uvjerenja od 27. decembra 2012. godine (FMB-2). Vrhovni sud je takođe naveo da je iz navedenih razloga neosnovano pozivanje apelanta na Presudu Ustavnog suda Federacije BiH broj U-17/12 od 7. februara 2013. godine, kao i isticanje povrede odredbi Zakona o upravnom postupku i povrede člana 6. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
Apelacioni navodi
7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni primijenio pozitivno-pravnih propisa. Apelant ističe da su osporene odluke donesene uz primjenu člana 7. stav (3) Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti boračko-invalidske zaštite, za koji član navedenog zakona je odlukom Ustavnog suda Federacije BiH broj U-17/12 od 7. februara 2013. godine utvrđeno da nije u saglasnosti sa članom 6. Evropske konvencije, pa zbog toga smatra da mu nije bilo omogućeno učestvovanje u predmetnom postupku. Takođe navodi da, suprotno odredbama Zakona o upravnom postupku, nije saslušan kao stranka, pa mu nije dana mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su bile važne za donošenje odluke.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U vezi s navodima apelanta da mu nije omogućeno učestvovanje u predmetnom postupku, Ustavni sud, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih propisa. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2362/20 od 3. februara 2021. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba). Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koju se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević