Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3381/19 (FER OILL d.o.o. Brčko)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Miješanje
  • Propisano zakonom
  • Upravni postupak
  • Porez
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3381/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-3381/19, rješavajući apelaciju FER OILL d.o.o. Brčko, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija FER OILL d.o.o. Brčko podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 U103084 19 Už od 16. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. FER OILL d.o.o. Brčko (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Dejan Rakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 U103084 19 Už od 16. maja 2019. godine.

2. Rješenjem direkcije za finansije Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine – Poreske uprave (u daljnjem tekstu: Poreska uprava BD) broj UI-I-14.2-04-3-6534/16 od 18. januara 2017. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za povrat uplaćenog poreza na dobit za 2014. godinu u iznosu od 43.718,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je apelant 20. oktobra 2016. godine podnio pismeni zahtjev za povrat poreza na dobit za 2014. godinu u iznosu od 43.718,00 KM, koji je obračunat na prihode koji je najvećim dijelom ostvaren kao dobit od prodaje nekretnine –benzinske pumpe u Loparama, a da su osnov za podnošenje zahtjeva rješenja Poreske uprave Republike Srpske, područna jedinica Bijeljina (u daljnjem tekstu: Poreska uprava RS) broj 06/1.05/0702-456.1-435/T 5 od 29. oktobra 2015 godine i rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo finanasija RS) broj 06.05/450-1778/15 od 9. septembra 2016. godine. Tim rješenjima je apelantu – Poslovna jedinica Lopare naloženo plaćanje poreza na dobit na ostvarenu kapitalnu dobit od prodaje benzinske pumpe koja se nalazi na teritoriji opštine Lopare.

4. U vezi sa tim, prije svega, ukazano je da je odredbama člana 3. stav 1. tačka a.) Zakona o porezu na dobit („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH", br. 60/10, 57/11 i 33/12; u daljnjem tekstu: Zakon o porezu na dobit) propisano da je obveznik poreza na dobit pravno lice iz Distrikta za dobit koju ostvari iz bilo kojeg izvora u Bosni i Hercegovini ili u inostranstvu. Dalje, ukazano je da je članom 6. istog Zakona propisano da oporezivi prihod s ciljem izračunavanja poreske osnovice uključuje sav prihod iz bilo kojeg izvora bilo u novcu ili naturi bez obzira da li je vezan za obavljanje djelatnosti pravnog lica, osim prihoda iz člana 7. Zakona, a da je članom 12. istog Zakona propisano da je kapitalna dobit pozitivna razlika između prodajne cijene i usklađene osnovice imovine. Poreska uprava BD je ukazala da je i članom 3. stav 2. Pravilnika o primjeni Zakona o porezu na dobit („Službeni glasnik Brčko Distrikta BiH“, br. 9/11, 40/12 i 9/13; u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da poresku osnovicu pravnog lica iz Distrikta čini dobit ostvarena u Distriktu i van teritorije Distrikta, a da je članom 37. stav 2. Pravilnika propisano je da je dobitak iznos koji poreski obveznik primi ili ostvari kao prihod od prodaje, prenosa ili zamjene veći od usklađene osnovice imovine, a da je stavom 7. istog člana propisano je da je dobitak ili gubitak ostvaren prodajom poslovne imovine običan dobitak ili gubitak, što znači, da se on dodaje ili odbija od poreske osnovice poreskog obveznika u godini kada je prihod od imovine nastao.

5. Osim toga, ukazano je da je prilikom vršenja inspekcijske kontrole po apelantovom zahtjevu sačinjen zapisnik u kojem je, između ostalog, konstatovano da je apelant prilikom sačinjavanja poreske prijave poreza na dobit za poslovnu 2014. godinu, koja je Poreskoj upravi podnesena 31. marta 2015.godine, navedeni dobitak od prodaje osnovnih sredstava uključio u ukupne prihode za tu poslovnu godinu. Takođe, konstatovano je da je oporeziva dobit iznosila 437.183,00 KM, na koju je obračunat porez na dobit u iznosu od 43.718,00 KM i plaćen 27. aprila 2015. godine. U vezi sa tim, Poreska uprava je konstatovala da je apelant pravilno postupio kada je pozitivnu razliku od prodaje benzinske pumpe u Loparama, a za koju se prema podacima iz preciziranog posjedovnog lista vodi kao nosilac prava svojine sa dijelom 1/1, prijavio kao prihod prilikom podnošenja poreske prijave poreza na dobit za 2014.godinu u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Distrikt). Naime, Poreska uprava je ukazala da je prema priloženim materijalnim dokazima nesumnjivo je da je stvarni vlasnik te imovine apelant, a ne Poslovna jedinica Lopare. Takođe, ukazala je da je iz podataka evidentiranih u prethodnim poreskim periodima utvrđeno da su troškovi izgradnje i amortizacije tog objekta knjiženi na teret apelanta i da su umanjivali osnovicu poreza na dobit po pojedinim poreskim periodima za koji su obračunati. Imajući u vidu navedeno Poreska uprava BD je zaključila da shodno citiranim članovima Zakona o porezu na dobit i Pravilnika proizilazi da ostvarena kapitalna dobit, odnosno pozitivna razlika postignuta prodajom te nekretnine, pripada apelantu odnosno vlasniku i odlučila je kao u izreci rješenja.

6. Odlučujući o žalbi koju je apelant podnio protiv rješenja Poreske uprave, Apelaciona komisija Kancelarije gradonačelnika Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelaciona komisija) je rješenjem broj UP-II-14-000007/17 od 24. februara 2017. godine odbila apelantovu žalbu kao neosnovanu, prihvatajući kao pravilne razloge koje je Poreska uprava dala u obrazloženju prvostepenog rješenja i smatrajući da žalbenim navodima nije dovedena u pitanje njegova zakonitost.

7. Apelant je podnio tužbu protiv rješenja Apelacione komisije, koja je odbijena kao neosnovana presudom Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 U 103084 17 U od 19. novembra 2018. godine.

8. Osnovni sud je u obrazloženju presude konstatovao da su rješenja organa uprave pravilna i zakonita, i da su u vezi sa tim data pravilna obrazloženja koja prihvata i taj sud. Imajući u vidu da iz priložene dokumentacije proizilazi da je apelant stvarni vlasnik predmetne imovine, čijom prodajom je apelant ostvario oporezivu kapitalnu dobit u smislu člana 37. stav 7. Pravilnika, Osnovni sud je zaključio da je prvostepeni organ uprave pravilno primijenio odredbu člana 3. stav a) Zakona o porezu na dobit u konkretnom slučaju. Takođe, zaključio je da, suprotno navodima iz tužbe, odredbe člana 23. Zakona o porezu na dobit nisu primjenjive u konkretnom slučaju. Ovo s obzirom, kako je naveo, da iz obrasca Poreske uprave BD 1102-Dodaci uz Prijavu poreza na dobit, dodatak 10 - poreski kredit (porez plaćen izvan Distrikta), kojeg je apelant dostavio Poreskoj upravi 31. marta 2015. godine prilikom podnošenja poreske prijave za poslovnu 2014. godinu, jasno proističe da apelant nije platio porez na dobit izvan Distrikta. Osim toga, ukazao je da je stavom 3. člana 23. Zakona o porezu na dobit pravo na umanjenje obračunatog plaćenog poreza na dobit pravnog lica iz Distrikta uslovljeno izborom pravnog lica da se porez u entitetima ne tretira kao rashod koji se odbija prilikom utvrđivanja poreske osnovice za poresku godinu. Shodno tome, ocijenio je da postojanje apelantove poslovne jedinice (podružnice) u Republici Srpskoj ne predstavlja pravni osnov za izuzimanje apelanta od plaćanja poreza na dobit u Distriktu jer je prilikom inspekcijske kontrole utvrđeno da je apelant u prethodnim poreskim periodima troškove izgradnje i amortizacije građevinskog objekta – benzinske pumpe u Loparama knjižio na teret apelanta, a u cilju umanjenja osnovice poreza na dobit u Distriktu.

9. Apelant je podnio žalbu protiv presude Osnovnog suda, koja je odbijena presudom Apelacionog suda broj 96 0 U103084 19 Už od 16. maja 2019. godine i prvostepena presuda je potvrđena.

10. Apelacioni sud je ocijenio da je apelant neosnovano u žalbi ukazao da je Osnovni sud zanemario odredbu člana 23. Zakona o porezu na dobit, jer je u vrijeme podnošenja zahtjeva za povrat poreza na dobit u Distriktu već bio plaćen porez na dobit u Republici Srpskoj po istom osnovu, zbog čega je plaćanje kapitalnog dobitka ostvarenog prodajom nepokretnosti (kako Poreskoj upravi BD, tako i Poreskoj upravi RS) dovoljan uslov za ostvarivanje prava na umanjenje obračunatog poreza na dobit u Distriktu. U vezi sa tim, Apelacioni sud je, prije svega, konstatovao da je predmet konkretne upravne stvari pitanje da li su ispunjeni uslovi propisani odredbom člana 23. Zakona o porezu na dobit, odnosno uslovi da se u konkretnom slučaju apelantu prizna pravo na umanjenje poreza na dobit kojega je (kao poreski obveznik iz člana 3. stav 1. tačka a. Zakona o porezu na dobit) platio i Poreskoj upravi BD i Poreskoj upravi RS. Pri tome, Apelacioni sud je ukazao da u konkretnom slučaju nije sporno da je apelant, prilikom podnošenja poreske prijave Poreskoj upravi BD za porez na dobit za 2014. godinu, pozitivnu razliku - kapitalnu dobit od prodaje građevinskog objekta-benzinske pumpe u Loparama (koju je apelant 25. decembra 2014. godine prodao d.o.o. ,,Nešković“ Bijeljina), prijavio kao prihod i da mu je Poreska uprava BD na navedeni iznos obračunala porez na dobit u iznosu od 43.718,00 KM, kojeg je apelant 27. aprila 2015. godine i uplatio. Takođe, utvrdio je da nije sporno i da je nakon izvršene kontrole obračuna i uplate javnih prihoda za period od 1. januara 2010. godine do 15. septembra 2015. godine, Poreska uprava RS rješenjem od 29. oktobra 2015.godine (između ostalog) naložila apelantu sa izvrši uplatu poreske obaveze na ime poreza na dobit za 2014. godinu u iznosu od 48.124,81 KM, koji iznos je apelant (nakon što je rješenjem Ministarstva finansija RS od 9. septembra 2016. godine odbijena njegova žalba izjavljena protiv navedeno rješenja Poreske uprave RS) i uplatio 6. oktobra 2016. godine, nakon čega je 20. oktobra 2016. godine Poreskoj upravi BD podnio predmetni zahtjev. Apelacioni sud je zaključio da je s tim u vezi Osnovni sud pravilno utvrdio da na konkretan slučaj nisu primjenjive odredbe člana 23. Zakona o porezu na dobit, a koje Apelacioni sud citirao u obrazloženju presude.

11. Naime, Apelacioni sud je ukazao da je, suprotno žalbenim navodima, navedena zakonska odredba daje mogućnost poreskom obvezniku da mu se (nakon što je prethodno platio porez na dobit koju ostvari na području nekog od entiteta, bilo u Republici Srpskoj ili Federaciji Bosne i Hercegovine, zavisno od toga gdje se nalazi njegova poslovna jedinica) plaćeni porez na dobit njegove poslovne jedinice (kojega je platila u Bosni i Hercegovini tj. u bilo kom entitetu) umanji, odnosno odbije kako se isti porez na dobit ne bi ponovno plaćao i u Distriktu. Prema tome, Apelacioni sud je ukazao da se navedena zakonska odredba primjenjuje samo u situaciji kada poreski obveznik, prilikom podnošenja poreske prijave za određenu poreznu godinu, dostavi dokaz prvostepenom organu uprave da je po tom istom osnovu platio porez van teritorije Distrikta (u nekom od entiteta), a ne i obrnuto u situaciji kao što je konkretna, jer u konkretnom slučaju apelant u vrijeme podnošenja poreske prijave prvostepenom upravnom organu (poreska prijava podnesena 31. marta 2015. godine) ne samo da nije izvršio uplatu poreza po istom osnovu van teritorije Distrikta, već mu ista nije bila ni utvrđena (utvrđena je donošenjem rješenja Poreske uprave RS od 29. oktobra 2015. godine). Uzimajući u obzir sve navedeno, Apelacioni sud je zaključio da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio apelantovu tužbu kao neosnovanu, zaključivši da su i prvostepeni i konačni upravni akt zasnovani na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava, zbog čega u konkretnom slučaju nije povrijeđen zakon na apelantovu štetu.

12. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U suštini apelant smatra da je u konkretnom slučaju na osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene relevantnih propisa, naročito odredbe člana 23. Zakona o porezu na dobit, utvrđeno da apelant nema pravo na povrat poreza na dobit u konkretnom slučaju. Naime, apelant smatra da su same činjenice da je apelant prijavio Poreskoj upravi BD kapitalni dobitak ostvaren u drugom entitetu (Republika Srpska) i da je Poslovna jedinica apelanta porez na kapitalnu dobit platila i u Republici Srpskoj dovoljni uslovi za ostvarivanje prava na umanjenje obračunatog poreza na dobit u Distriktu predviđenog članom 23. Zakona o porezu na dobit. Takođe, smatra da su organi uprave i redovni sudovi u konkretnom slučaju zanemarili činjenicu da je u vrijeme podnošenja zahtjeva za umanjenje poreza na dobit već bio plaćen porez na dobit u Republici Srpskoj po istom osnovu odnosno da je u vrijeme kada je inicirao ostvarenje prava na umanjenje poreza apelant ispunjavao uslove propisane članom 23. Zakona o porezu na dobit u konkretnom slučaju, tako da nema mjesta dvostrukom oporezivanju.

13. Zakon o porezu na dobit („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“, br. 60/10, 57/11, 33/12 i 30/20). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o porezu na dobit („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“, br. 60/10, 57/11 i 33/12) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 23.

(Umanjenje od poreza na dobit za plaćeni porez na dobit u entitetima) (1) Pravnom licu iz Distrikta koje ima poslovne jedinice u entitetima, umanjuje se obračunati plaćeni porez na dobit koji je njegova poslovna jedinica platila u BiH, van teritorije Distrikta.

(2) Pravno lice iz Distrikta, koje ostvaruje prihod u entitetima, a koji se oporezuje i u Distriktu i u entitetima, ima pravo da iznos poreza plaćen u entitetima koji je neposredno plaćen ili po odbitku koji uplaćuje drugo lice, odbije od poreza na dobit preduzeća u Distriktu.

(3) Pravo iz stava 2 ovog člana pravno lice iz Distrikta može koristiti, ukoliko ne izabere da se porez u entitetima tretira kao rashod koji se odbija prilikom utvrđivanja porezne osnovice za poreznu godinu.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

15. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

16. Član 18. stav (4). Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. U vezi sa apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega zapaža da iz tih navoda proizilazi da apelant osporene odluke osporava samo u dijelu u kojem je meritorno odlučeno o njegovom zahtjevu za deeksproprijaciju prve parcele, pa će Ustavni sud predmetnu apelaciju ispitati isključivo u tom dijelu. U vezi sa tim,, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

19. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Apelacioni sud u osporenoj presudi, kao konačnoj odluci, kao i Osnovni sud i organi uprave u nižestepenim odlukama donesenim u konkretnom postupku dali jasne i precizne razloge za odbijanje apelantovog zahtjeva za povrat uplaćenog poreza na dobit za 2014. godinu, pri čemu je Apelacioni sud u osporenoj odluci takođe dao jasne i argumentovane razloge zašto su neosnovani apelantovi navodi da je u konkretnom slučaju bilo mjesta primjeni člana 23. Zakona o porezu dobit, a koje apelant zapravo ponavlja i u apelaciji.U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da jeApelacioni sud objasnio da se navedena odredba primjenjuje samo u situaciji kada poreski obveznik, prilikom podnošenja poreske prijave za određenu poreznu godinu, dostavi dokaz prvostepenom organu uprave da je po tom istom osnovu platio porez van teritorije BD, a da u konkretnom slučaju apelant u vrijeme podnošenja poreske prijave poreskim organima BD (31. marta 2015. godine) ne samo da nije izvršio uplatu poreza po istom osnovu van teritorije Distrikta, već mu ista nije bila ni utvrđena (rješenje Poreske uprave RS je doneseno 29. oktobra 2015. godine). Dovodeći u vezu navedeno sa sadržajem odredbi člana 23. Zakona o porezu na dobit, kao i ostalih propisa na koje su se redovni sudovi i organi uprave pozvali u obrazloženjima osporene i nižestepenih odluka, nasuprot apelantovom mišljenju, ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3381/19 (FER OILL d.o.o. Brčko) | Sudska praksa | Aktio