Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4634/19 ("Aragosta" d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ugovor o kupoprodaji
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4634/19
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-4634/19, rješavajući apelaciju "Aragosta" d.o.o. Banjaluka, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija "Aragosta" d.o.o.
Banjaluka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 235731 19 Rev od 19. avgusta 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 235731 18 Gž od 9. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 235731 16 P od 22. juna 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. "Aragosta" d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija "PUCAR" iz Banjaluke, podnio je 2. decembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 235731 19 Rev od 19. avgusta 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 235731 18 Gž od 9. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 235731 16 P od 22. juna 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i A. P. (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 8. februara 2021. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i tužilac dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 15. februara 2021. do 2. marta 2021. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 235731 16 P od 22. juna 2018. godine obavezan je apelant da ispuni Ugovor o udruživanju sredstava zaključen u Banjaluci između tužioca kao udružioca sredstava i apelanta kao investitora 1. oktobra 2001. godine, tako da izgradi poslovni prostor, precizno opisan u izreci presude, i da ga ustupi na raspolaganje tužiocu, da na ime ugovorene kazne za period 1. marta 2013. do 1. marta 2018. godine isplati tužiocu ukupan iznos od 46.238,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose precizno navedene u izreci presude, te da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da su tužilac, kao udružilac sredstava, i apelant, kao investitor, 1. oktobra 2001. godine zaključili Ugovor o udruživanju sredstava, kojim ugovorom se apelant obavezao da za potrebe tužioca izgradi predmetni poslovni prostor i ustupiti ga tužiocu do 1. septembra 2006. godine (član 5.), te da će u slučaju kašnjenja isplaćivati tužiocu kiriju od 20,00 KM po m do primopredaje. Naveo je da je tužilac 2. oktobra 2001. godine isplatio apelantu ugovoreni novčani iznos od 47.375,00 KM potreban za izgradnju predmetnog poslovnog prostora, a da apelant još uvijek nije završio izgradnju predmetnog poslovnog prostora, te da je apelant od septembra 2006. do avgusta 2007. godine, shodno članu 5 predmetnog ugovora, tužiocu isplaćivao naknadu koja je ugovorena za slučaj kašnjenja, nakon kog perioda nije isplaćivao ugovorenu naknadu, niti je preduzimao radnje u cilju izgradnje predmetnog poslovnog prostora. Nadalje je naveo da su tužilac i apelant 10. januara 2008. godine zaključili novi Ugovor o udruživanju sredstava, kojim ugovorom se apelant obavezao da za potrebe tužioca izgradi stambeni prostor i da ga preda tužiocu u toku 2008. godine, kao i da su 11. januara 2008. godine saglasno potpisali izjavu kojom su se saglasili da će se ugovor od 1. oktobra 2001. godine smatrati raskinutim po dobijanju građevinske dozvole za objekat iz ugovora od 10. januara 2008. godine. Takođe je naveo da apelant nije izdejstvovao građevinsku dozvolu za objekat iz tog ugovora, niti je započeo izgradnju predmetnog objekta, kao i da je ugovor od 10. januara 2008. godine raskinut. Osnovni sud je ukazao na sadržaj odredaba čl. 12, 16, 17, 124.-126, 270.-274. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je ukazao da predmetni ugovor predstavlja ugovor o prodaji i da ugovorena naknada ima karakter ugovorne kazne, u smislu odredbe člana 270 stav 1. ZOO. S obzirom da je tužilac, isplatom kupoprodajne cijene, ispunio svoju ugovorenu obavezu, dok apelant nije ispunio obavezu, zaključio je da tužiocu pripadaju prava za slučaj neispunjenja ugovora, u smislu odredaba čl. 124, 125. i 126. ZOO. Naveo je da je apelant prihvatio ugovornu kaznu jer je tužiocu isplaćivao naknadu za slučaj kašnjenja, te da iz te činjenice proizlazi da su obje ugovorne strane željele ugovor održati na snazi i da, stoga, tužilac i dalje ima pravo zahtijevati isplatu naknade koja je ugovorena za slučaj kašnjenja dužnika sa ispunjenjem obaveze. S obzirom da apelant nije ispunio obavezu i nije izgradio i predao tužiocu na raspolaganje poslovni prostor, Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev primjenom odredaba čl. 270.-273. ZOO. Nadalje je ocijenio neosnovanim apelantov zahtjev da sud, shodno odredbama člana 274. ZOO, smanji iznos ugovorene kazne jer je ona određena previsoko s obzirom na vrijednost i značaj ugovorenog posla i predmeta obaveze. S tim u vezi je ukazao da ugovorna kazna u konkretnom slučaju suštinski predstavlja gubitak koji tužilac trpi zbog nekorištenja predmetnog objekta u visini zakupnine, a što proizlazi iz terminološke oznake ove naknade u predmetnom ugovoru kao ,,kirija“, a koji izraz se koristi i za zakupninu. Takođe je ukazao da je odredbama ZOO propisano da kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati naknadu štete koju je usljed toga pretrpio (član 262. stav 2.), te da povjerilac ima pravo zahtijevati ugovornu kaznu i kad njen iznos premašuje visinu štete koju je pretrpio, kao i kad nije pretrpio nikakvu štetu, a ako je šteta koju je povjerilac pretrpio veća od iznosa ugovorne kazne, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete (član 275.). Osnovni sud je istakao da izmakla dobit po osnovu zakupnine (kirija, kako je to navedeno u ugovoru) jeste šteta na čiju naknadu tužilac ima pravo zbog docnje apelanta u predaji prostora, shodno odredbi člana 262. stav 2. ZOO, te da je ugovorna kazna po svojoj prirodi sredstvo kojim se osigurava izvršenje obaveze i da svoju funkciju može izvršiti samo ako je iznos ugovorne kazne bar nešto veći od naknade koju bi dužnik bio dužan dati povjeriocu na ime naknade štete. Stoga je, prema stavu Osnovnog suda, da bi sud mogao da smanji ugovornu kaznu, u smislu odredbe člana 274 ZOO, bilo potrebno da je ugovorna kazna mnogo veća od štete, a što u konkretnom slučaju nije, jer je opštepoznata činjenica da je cijena zakupnine od 20,00 KM po m za poslovni prostor približna stvarnoj šteti koju tužilac trpi neizdavanjem poslovnog prostora u zakup. Slijedom navedenog je zaključio da se u konkretnom slučaju, vezano za ugovorenu kaznu, ne mogu primijeniti ni Posebne uzanse o građenju jer njihova primjena nije bila ugovorena među parničnim strankama, a uzanse se primjenjuju samo kada su stranke pristale na njihovu primjenu. S obzirom da ugovorena površina predmetnog poslovnog prostora iznosu ukupno 37,90 m , Osnovni sud je zaključio da visina ugovorne kazne na mjesečnom nivou iznosi 758,00 KM (20,00 KM x 37,90 m ), u skladu sa odredbama člana 5 predmetnog ugovora. Nadalje je naveo da je neosnovan apelantov prigovor zastare ugovorene kazne za mjesec mart 2013. godine, jer je u konkretnom slučaju predmet potraživanja ugovorna kazna, na koje potraživanje se primjenjuje opšti zastarni rok od 10 godina propisan odredbom člana 371. ZOO. Osnovni sud je nadalje naveo da je tužilac na pripremnom ročištu 4. aprila 2018. godine uredio tužbeni zahtjev u smislu pravnog shvatanja iz presude Vrhovnog suda (P-130981/15 Rev) na način da je u stavu I tražio da se apelant obaveže da ispuni predmetni ugovor i da na ime ugovorne kazne isplati tužiocu utužene novčane iznose kao u izreci presude, i da je tužilac na glavnoj raspravi precizirao i opredijelio način ispunjenja ugovora i to da apelant izgradi predmetni poslovni prostor i ustupi ga na raspolaganje tužiocu i da na ime ugovorne kazne isplati iznose kao u tužbenom zahtjevu. Slijedom navedenog Osnovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o preinačenju tužbe, u smislu odredaba člana 56. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), već da je tužilac na navedeni način samo opredijelio tužbeni zahtjev, s obzirom da se pod ispunjenjem ugovora smatra izgradnja predmetnog poslovnog prostora i ustupanje istog na raspolaganje tužiocu. Pri tome je istakao da opredjeljenjem tužbenog zahtjeva nisu povrijeđena apelantova prava da raspravlja o tužbenom zahtjevu, niti da eventualno predlaže određene dokaze, niti je apelant na ročištu za glavnu raspravu predlagao nove dokaze, a niti eventualno tražio dodatni rok za izjašnjenje, te da opredjeljenje tužbenog zahtjeva nije uticalo na dužinu i ekonomičnost postupka. U konačnici je naveo da je sud, radi preciznosti ovog dijela izreke, u izreci presude pobliže odredio predmetni poslovni prostor, s obzirom da je tužilac opredjeljenim tužbenim zahtjevom tražio da apelant ispuni ugovor o udruživanju sredstava, da izgradi predmetni poslovni prostor i ustupi ga na raspolaganje tužiocu.
7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 235731 18 Gž od 9. novembra 2018. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadom troškova na ime sastava žalbe.
8. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, te da je pravilnom primjenom odredbe člana 8. ZPP savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, pravilno utvrđujući činjenice koje su relevantne za presuđenje spora, te da je dao jasne i logične razloge za svoju odluku, u smislu odredaba člana 191. stav 4. ZPP. Ocijenio je pravilnim zaključak prvostepenog suda da predmetni ugovor predstavlja ugovor o prodaji i da naknada ugovorena za slučaj apelantovog kašnjenja u ispunjenju obaveze ima karakter ugovorne kazne u smislu odredbe člana 270. stav 1. ZOO, te da u tom dijelu u cjelosti prihvata obrazloženje koje je o tome dao prvostepeni sud. Nadalje je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da je sud dozvolio preinačenje tužbe suprotno odredbi člana
56. ZPP. S tim u vezi je istakao da je tužilac podneskom od 9. februara 2017. godine, koji je dostavljen sudu prije održavanja pripremnog ročišta (4. aprila 2018. godine), uz postojeći zahtjev za isplatu ugovorne kazne postavio i zahtjev da se apelant obaveže da ispuni ugovor od 1. oktobra 2001. godine, dok je na ročištu za glavnu raspravu održanom 25. maja 2018. godine zahtjev uredio na način da je dodao: da izgradi predmetni poslovni prostor i ustupi na raspolaganje tužitelju. Slijedom navedenog je zaključio da je tužilac preinačio tužbu na pripremnom ročištu, tražeći da sud obaveže apelanta na ispunjenje ugovorne obaveze, a koja obaveza se sastoji u tome da izgradi predmetni poslovni prostor, te da navođenje površine i lokacije poslovnog prostora, što je učinjeno od strane suda u potpunosti u skladu sa predmetnim ugovorom, ne čini prvostepenu odluku nezakonitom, niti se radi o prekoračenju tužbenog zahtjeva. Pri tome je istakao da bi se o prekoračenju tužbenog zahtjeva radilo u situaciji da je sud odlučio suprotno ugovorenoj obligaciji. Okružni sud je nadalje ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da sud nije pravilno cijenio svrhu ugovaranja predmetne ugovorne kazne, odnosno da se nije pravilno odredio u odnosu na pitanje da li je ista ugovorena za slučaj kašnjenja ili za slučaj neispunjenja. S tim u vezi je istakao je članom 5. predmetnog ugovora ugovoreno da će apelant kiriju isplaćivati u slučaju kašnjenja i to do primopredaje, pa je nesporno da je predmetna ugovorna kazna ugovorena za slučaj da dužnik zadocni sa ispunjenjem obaveze. Ukazao je da je odredbom člana 273. stav 4. ZOO propisano da kad je kazna ugovorena za slučaj da dužnik zadocni sa ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i ispunjenje obaveze i ugovornu kaznu, slijedom čega je zaključio da tužilac ima pravo zahtijevati i ispunjenje obaveze i ugovornu kaznu. U pogledu primjene Posebnih uzansi o građenju, Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da primjena Posebnih uzansi o građenju nije ugovorena predmetnim ugovorom i da su odredbe ugovora o visini ugovorne kazne precizne i jasne, te da, stoga, nema mjesta primjeni Posebnih uzansi o građenju. Nadalje je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi kojima se ukazuje na obavezu suda da smanji iznos ugovorene kazne, u smislu odredbe člana 274. ZOO, i da potraživani iznos ugovorene kazne nije primjeren njenoj prirodi, te da predstavlja neosnovano bogaćenje tužioca, te je ponovio obrazloženje koje je u vezi sa tim pravnim pitanjem dao prvostepeni sud.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 235731 19 Rev od 19. avgusta 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude.
10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravne zaključke nižestepenih sudova, te je istakao da su odluke nižestepenih sudova pravilne. Ukazao je da je odredbama člana 124. ZOO propisano da u dvostranim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može ako nije šta drugo određeno zahtijevati ispunjenje obaveze, ili pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. S obzirom da je u konkretnom slučaju nesporno da je tužilac ispunio svoju ugovorenu obavezu, a da apelant u ugovorenom roku nije izgradio predmetni poslovni prostor i predao ga tužiocu, Vrhovni sud je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je tužiočev zahtjev na ime ispunjenja predmetnog ugovora osnovan. Nadalje je naveo da je nesporno da se predmetnim ugovorom apelant obavezao da će u slučaju kašnjenja u ispunjenju ugovora tužiocu isplaćivati mjesečnu kiriju u iznosu od 20,00 KM po m do primopredaje predmetnog poslovnog prostor, slijedom čega je zaključio da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da je zahtjev tužioca na ime ugovorene kazne, za period od marta 2013. do marta 2018. godine, u iznosu od po 758,00 KM mjesečno, osnovan. Ukazao je da je odredbama člana 273. stav 4. ZOO propisano da kada je kazna ugovorena za slučaj da dužnik zadocni sa ispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i ispunjenje obaveze i ugovorenu kaznu, te je istakao da su, stoga, neosnovani apelantovi revizioni navodi da je u pogledu ugovorene kazne trebalo primijeniti posebne Uzanse. Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da se odluke nižestepenih sudova zasnivaju na povredama odredaba parničnog postupka iz člana 57. ZPP jer su nižestepeni sudovi dozvolili preinačenje tužbe, mada za to nisu bili ispunjeni uslovi, te da u svemu prihvata razloge koje je u vezi sa tim dao drugostepeni sud. S tim u vezi je istakao da je tužilac precizirao svoj zahtjev prije održavanja pripremnog ročišta u podnesku od 8. februara 2017. godine, na način da je tražio da se ispuni predmetni ugovor (kojim ugovorom se apelant obavezao izgraditi i predati predmetni poslovni prostor) i da mu se isplati ugovorena kazna, slijedom čega je zaključio da sama činjenica da je nakon toga tužilac još jasnije odredio svoj zahtjev, tako što je precizirao da apelant ispuni predmetni ugovor na način da izgradi predmetni poslovni prostor i ustupiti ga na raspolaganje, nema značenja preinačenja tužbe.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je prvostepeni sud, suprotno odredbama čl. 56. i
57. ZPP, na ročištu za glavnu raspravu održanom 24. maja 2018. godine donio rješenje kojim usvaja preinačenje tužbenog zahtjeva, iako se apelant izričito protivio preinačenju tužbe. Navodi da je prvostepeni sud, iako je donio navedeno rješenje, u obrazloženju presude naveo da je tužilac „dopunio”, „opredijelio" i „precizirao" tužbeni zahtjev, koje termine ZPP ne poznaje, te da se o tome redovni sudovi nisu izjašnjavali. Apelant navodi da je tužilac na ročištu za glavnu raspravu preinačio tužbeni zahtjev, s obzirom da je povećao potraživani iznos ali i dodao još jedan (novi) stav tužbenog zahtjeva na način da je tražio da se apelant obaveže da „izradi i preda predmetni poslovni prostor na raspolaganje tužiocu". Nadalje navodi da je prvostepeni sud bez tužiočevog prijedloga uredio tužbeni zahtjev, na koji način je prekoračen tužbeni zahtjev, što su drugostepeni i Vrhovni sud propustili sankcionisati, na koji način je apelanta stavio u neravnopravan položaj i na njegovu štetu povrijeđen princip „jednakosti oružja“. Apelant navodi da sudovi nisu dali jasne i precizne razloge za svoje odluke, te navodi da se drugostepeni sud samo paušalno izjašnjava povodom apelantovog žalbenog navoda da je u predmetnom ugovoru jasno ugovorena primjena svih zakonskih propisa u slučaju da određena pitanja nisu regulisana navedenim ugovorom, ističući da nema mjesta primjeni Posebnih uzansi, dok se Vrhovni sud pozvao na odredbe ZOO i jednom rečenicom naveo da nema mjesta primjeni člana 52 Posebnih uzansi. Nadalje navodi da potraživani iznos ugovorne kazne nije primjeren njenoj prirodi i predstavlja neosnovano bogaćenje tužioca, te da su redovni sudovi proizvoljno primjenili odredbe člana 274 ZOO. Apelant navodi da je iz obrazloženja osporenih presuda nije jasno da li je pravni osnov prvostepene i drugostepene odluke naknada štete u vidu izmakle koristi, shodno odredbama člana 189 ZOO, ili je to naknada po osnovu ugovorne kazne, u smislu odredaba člana 270 ZOO. Navodi da je su redovni sudovi na predmetno potraživanje, kod stava redovnih sudova da se radi o zakupnini, trebali primjeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbom člana 375 ZOO. Takođe navodi da je tužbeni zahtjev neosnovan iz razloga što tužilac, pored ugovorne kazne, nije zahtjevao ispunjenje glavne obaveze (s obzirom da je u tom pravcu preinačio tužbu suprotno odredbama člana 57 ZPP.), pa stoga nema pravo potraživati ugovornu kaznu koja je akcesorne prirode, te da je takav stav zauzeo Vrhovni sud u presudi broj 71 0 P 130981 15 Rev od 10. novembra 2016.godine sa identičnim činjeničnim stanjem i identičnim strankama (potraživan drugi period ugovorne kazne). Navodi da su ga redovni sudovi obavezali na plaćanje ugovorne kazne za slučaj neispunjenja, iako je ugovorna kazna u konkretnom slučaju ugovorena za slučaj kašnjenja apelanta sa ispunjenjem obaveze, te da apelant nije ispunio ugovor i da nije u docnji, te da su redovni sudovi s tim u vezi zanemarili odredbe člana 273. st. 1. i 2. ZOO. Navodi da su na njegovoj strani nastupile objektivne okolnosti zbog kojih nije mogao pribaviti građevinsku dozvolu, te da se svrha predmetnog ugovora ne može više ostvariti, niti to odgovara očekivanjima ugovornih strana. U konačnici navodi da je usljed arbitrarne primjene materijanog prava od strane redovnih sudova došlo do neopravdanog miješanja u apelantovu imovinu.
b)Odgovor na apelaciju
12. Vrhovni sud je naveo da se apelacionim navodima ne dovodi u pitanje zakonitost osporene odluke, te da nije došlo do povrede apelantovih prava zagarantovanih zakonom, Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
13. Okružni sud je naveo da nije došlo do povrede apelantovih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije.
14. Osnovni sud je naveo da nije došlo do povrede apelantovih prava zagarantovanih Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da je apelacija neosnovana.
15. Tužilac je naveo da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu, te da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi i reviziji, koji pravni lijekovi su odbijeni. Predložio je da Ustavni sud apelaciju odbije.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Načelo savesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.
Zabrana prouzrokovanja štete Član 16.
Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.
Dužnosti ispunjenja obaveza Član 17.
(1) Strane u obligacionom odnosu dužne su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje.
(2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja strana u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.
III - RASKIDANJE UGOVORA ZBOG NEISPUNJENJA
Prava jedne strane kad druga strane ne ispuni svoju obavezu Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Kad je ispunjenje o roku bitni sastojak ugovora Član 125.
(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.
(2) Ali, poverilac može održati ugovor na snazi, ako po isteku roka, bez odlaganja, obavesti dužnika da zahteva ispunjenje ugovora.
(3) Kad je poverilac zahtevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor.
(4) Ova pravila važe kako u slučaju kad su ugovorne strane predvidele da će se ugovor smatrati raskinutim ako ne bude ispunjen u određenom roku, tako i onda kad je ispunjenje ugovora u određenom roku bitan sastojak ugovora po prirodi posla.
Kad ispunjenje o roku nije bitni sastojak ugovora Član 126.
(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku nije bitni sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i posle isteka roka ispuni svoju obavezu, a poverilac da zahteva njeno ispunjenje.
(2) Ali, ako poverilac želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primeren naknadni rok za ispunjenje.
(3) Ako dužnik ne ispuni obavezu u naknadnom roku, nastupaju iste posledice kao i u slučaju kad je rok bitni sastojak ugovora.
II - UGOVORNA KAZNA
Opšta pravila Član 270.
(1) Poverilac i dužnik mogu ugovoriti da će dužnik platiti poveriocu određeni novčani iznos ili pribaviti neku drugu materijalnu korist ako ne ispuni svoju obavezu ili ako zadocni sa njenim ispunjenjem (ugovorna kazna).
(2) Ako što drugo ne proizlazi iz ugovora, smatra se da je kazna ugovorena za slučaj da dužnik zadocni sa ispunjenjem.
(3) Ugovorna kazna ne može biti ugovorena za novčane obaveze.
Način određivanja Član 271.
(1) Ugovorne strane mogu odrediti visinu kazne po svom nahođenju, u jednom ukupnom iznosu, u procentu, ili za svaki dan zadocnjenja, ili na koji drugi način.
(2) Ona mora biti ugovorena u formi propisanoj za ugovor iz koga je nastala obaveza na čije se ispunjenje odnosi.
Akcesornost Član 272.
(1) Sporazum o ugovornoj kazni deli pravnu sudbinu obaveze na čije se obezbeđenje on odnosi.
(2) Sporazum gubi pravno dejstvo ako je do neispunjenja ili zadocnjenja došlo iz uzroka za koji dužnik ne odgovara.
Poveriočeva prava Član 273.
(1) Kad je kazna ugovorena za slučaj neispunjenja obaveze, poverilac može zahtevati ili ispunjenje obaveze ili ugovornu kaznu.
(2) On gubi pravo da zahteva ispunjenje obaveze ako je zatražio isplatu ugovorne kazne.
(3) Kad je kazna ugovorena za slučaj neispunjenja, dužnik nema pravo da isplati ugovornu kaznu i odustane od ugovora, izuzev ako je to bila namera ugovarača kad su kaznu ugovorili.
(4) Kad je kazna ugovorena za slučaj da dužnik zadocni sa ispunjenjem, poverilac ima pravo zahtevati i ispunjenje obaveze i ugovornu kaznu.
(5) Poverilac ne može zahtevati ugovornu kaznu zbog zadocnjenja ako je primio ispunjenje obaveze, a nije bez odlaganja saopštio dužniku da zadržava svoje pravo na ugovornu kaznu.
Smanjenje iznosa ugovorne kazne Član 274.
Sud će na zahtev dužnika smanjiti iznos ugovorne kazne ako nađe da je ona nesrazmerno visoka s obzirom na vrednost i značaj predmeta obaveze.
Ugovorna kazna i naknada štete Član 275 (1) Poverilac ima pravo zahtevati ugovornu kaznu i kad njen iznos premaša visinu štete koju je pretrpeo, kao i kad nije pretrpeo nikakvu štetu.
(2) Ako je šteta koju je poverilac pretrpeo veća od iznosa ugovorne kazne, on ima pravo zahtevati razliku do potpune naknade štete.
VREME POTREBNO ZA ZASTARELOST
Opšti rok zastarelosti Član 371.
Potraživanja zastarevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarelosti.
17. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03,
74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
4. Preinačenje tužbe Član 56.
Preinačenje tužbe je promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanja drugog zahtjeva uz postojeći.
Ako tužilac preinačuje tužbu zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, tako da iz istog činjeničnog osnova zahtijeva drugi predmet ili novčanu sumu, tuženi se takvom preinačenju ne može protiviti.
Tužba nije preinačena ako je tužilac promijenio pravni osnov tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev, ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode.
Član 57.
Tužilac može preinačiti tužbu najdocnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave ako pripremno ročište nije održano.
Poslije održavanja pripremnog ročišta, a najdocnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dozvoliti prinačenje tužbe samo ako ocijeni da preinačenje nije usmjereno na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristane na preinačenje.
Smatraće se da postoji pristanak tuženog na preinačenje tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinačenju.
Sud će, u slučaju iz stava 2. ovog člana, dozvoliti prinačenje tužbe i kad se tuženi protivi preinačenju ako su ispunjeni svi sljedeći uslovi:
1) tužilac bez svoje krivice nije mogao tužbu preinačiti ranije, 2) tuženi je u mogućnosti da raspravlja po preinačenoj tužbi bez odlaganja glavne rasprave.
Protiv rješenja kojim se usvaja ili odbija preinačenje tužbe nije dozvoljena posebna žalba.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 235731 19 Rev od 19. avgusta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 8. oktobra 2019. godine a apelacija je podnesena je 2. decembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na ispunjenje ugovora i isplatu ugovorne kazne, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
26. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
28. Ustavni su primjećuje da su redovni sudovi usvojili tužbeni zahtjev i obavezali apelanta da ispuni predmetni kupoprodajni ugovor na način da izgradi predmetni poslovni prostor i da tužiocu, shodno odredbi člana 273. stav 4. ZOO, zbog docnje u ispunjenju predmetnog ugovora, isplati ugovornu kaznu za utuženi period, u ugovorenoj visini (20,00 KM po m ), uz obrazloženje da je u predmetnom postupku utvrđeno da je tužilac ispunio svoju ugovornu obavezu i isplatio apelantu kupoprodajnu cijenu, dok apelant svoju obavezu još uvijek nije ispunio. Pri tome su prvostepeni i Okružni sud odbili kao neosnovan apelantov zahtjev za smanjenjem visine ugovorne kazne, u smislu odredbe člana 274. ZOO, uz obrazloženja da ugovorena visina ugovorne kazne nije previsoka s obzirom da ne prevazilazi visinu štete koju je tužilac pretrpio usljed apelantove docnje sa ispunjenjem ugovorne obaveze. Dovodeći u vezu navedenu odredbu ZOO sa odlučenjem redovnih sudova i obrazloženjem koje su u vezi sa ti dali, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava. Naime, iz obrazloženja redovnih sudova proizlazi da su visinu ugovorne kazne (stipulisane predmetnim ugovorom kao „kirija“), u kontekstu mogućnosti primjene odredbe člana 274. ZOO u konkretnom slučaju, doveli u vezu sa visinom štete koju apelant trpi usljed apelantove docnje sa ispunjenjem ugovorne obaveze, u smislu odredbe člana 262. stav 2. ZOO, te su zaključili da visina ugovorne kazne, na koju tužilac shodno odredbi člana 275. ZOO ima pravo i ako nije pretrpio nikakvu štetu, nije previsoka. Stoga Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da iz obrazloženja redovnih sudova nije jasno da li je pravni osnov za usvajanje tuženog zahtjeva naknada štete ili ugovorna kazna. U pogledu apelantovih navoda u vezi sa primjenom Posebnih uzansi o građenju na visinu predmetne ugovorne kazne, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi odbili primjeniti navedeni propis uz obrazloženje da primjena Posebnih uzansi o građenju nije bila ugovorena s obzirom da je visina ugovorne kazne precizno stipulisana predmetnim ugovorom. Ustavni sud pri tome zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da je predmetnim ugovorom „jasno ugovorena primjena svih zakonskih propisa u slučaju da određena pitanja nisu regulisana navedenim ugovorom“, što u konkretnom nije slučaj s obzirom da je visina ugovorne kazne jasno stipulisana predmetnim ugovorom. Stoga Ustavni sud smatra da redovni sudovi nisu postupali proizvoljno kada su, u situaciji kada je visina ugovorne kazne jasno i precizno određena predmetnim ugovorom, odbili primjenu Posebnih uzansi o građenju.
29. Ustavni sud nadalje primjećuje da su redovni sudovi, u pogledu apelantovih navoda da su redovni sudovi proizvoljno primijenili odredbe čl. 56. i 57. ZPP kada su dozvolili preinačenje tužbenog zahtjeva na ročištu za glavnu raspravu, ukazali da se u konkretnom slučaju nije radilo o preinačenju tužbenog zahtjeva, već o njegovom preciziranju, s obzirom da je tužilac prije održavanja pripremnog ročišta podneskom preinačio tužbeni zahtjev na način da je tražio da apelant predmetni ugovor ispuni i da mu isplati ugovorenu kaznu, te da je nakon toga tužilac još jasnije odredio svoj zahtjev, tako što je precizirao da apelant ispuni predmetni ugovor na način da izgradi predmetni poslovni prostor i ustupi ga tužiocu na raspolaganje. Pri tome je Osnovni sud istakao da opredjeljenjem tužbenog zahtjeva nisu povrijeđena apelantova prava da raspravlja o tužbenom zahtjevu i da eventualno predlaže određene dokaze, niti je apelant na ročištu za glavnu raspravu predlagao nove dokaze, niti eventualno tražio dodatni rok za izjašnjenje. Stoga Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u primjeni navedenih odredaba ZPP od strane redovni sudova. Ustavni sud pri tome ukazuje da činjenica da je prvostepeni sud na ročištu za glavnu raspravu donio rješenje kojim je navedeno tužiočevo postupanje okarakterisao kao preinačenje tužbe, ne utiče na pravičnost predmetnog parničnog postupka u cjelini.
30. Nadalje, u vezi sa apelantovim navodima da je prvostepeni sud, uređujući tužbeni zahtjev bez zahtjeva tužioca, stavio apelanta u neravnopravan položaj i na njegovu štetu povrijedio princip „jednakosti oružja“, Ustavni sud ukazuje da taj princip, u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo B.V.protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, str. 19). S tim u vezi Ustavni sud zapaža da je tužilac opredjeljenim tužbenim zahtjevom tražio da apelant ispuni ugovor o udruživanju sredstava, te je prvostepeni sud u izreci presude samo precizirao o kom poslovnom prostoru se radi (navodeći naziv i broj ulice stambenog objekta, površinu poslovnog prostora i katastarske podatke zemljišta). Iz navedenog razloga Ustavni sud smatra da navedeno postupanje prvostepenog suda nije onemogućilo apelanta da se svojim navodima i argumentima suprotstavi tužiočevim navodima i tvrdnjama, te, stoga, apelantove navode o povredi principa „jednakosti oružja“ smatra neosnovanim.
31. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva, koji razlozi, suprotno apelantovim navodima, ne predstavljaju rezultat proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
32. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
33. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za zaključak da je apelant u obavezi isplatiti tužiocu ugovornu kaznu u iznosu stipulisanom predmetnim ugovorom, koje razloge Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra rezultatom proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
34. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenim odlukama nije došlo do povrede apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, u situaciji kada je tvrdnje o povredi tog prava apelant zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi sa pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je te navode ocijenio neosnovanim.
35. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević