Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-238/20 (B. R.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Privremena mjera - usvojena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-238/20
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-238/20, rješavajući zahtjev Bojana Raonića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Usvaja se zahtjev Bojana Raonića za donošenje privremene mjere.
Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da ne poduzima radnje radi izvršenja kazne zatvora apelantu koja je izrečena Presudom Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 024760 17 K od 21. juna 2019.
godine, a koja je potvrđena Presudom Suda Bosne i Hercegovine S1 2 K 024760 19 Kž 12 od 11. novembra 2019. godine.
Ova odluka stupa na snagu odmah i proizvodi pravno djelovanje do donošenja konačne odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine o apelaciji.
OBRAZLOŽENJE
1. Bojan Raonić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Dragan Stupar podnio je 17. januara 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 2 K 024760 19 Kž 12 od 11. novembra 2019. godine.
2. Apelant je u podnesku od 25. juna 2020. godine postavio zahtjev da Ustavni sud donese privremenu mjeru „sa ciljem odlaganja izvršenja“ osporene odluke Suda BiH od 11. novembra 2019. godine.
3. Ustavni sud je na sjednici održanoj 15. jula 2020. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-283/20 (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je odbijen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere od 25. juna 2020. godine.
4. Apelantov pravni zastupnik je 5. aprila 2021. godine podnio ponovo zahtjev za donošenje privremene mjere „radi odlaganja izvršenja kazne zatvora izrečene Presudom Suda BiH broj S1 2 K 024760 17 K od 21. juna 2019. godine“.
5. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 024760 17 K od 21. juna 2019. godine, donesenom u krivičnom postupku protiv apelanta i drugih optuženih, apelant je oglašen krivim da radnjama pobliže opisanim u izreci presude počinio krivično djelo Organizovani kriminal iz člana 342. stav (2) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa krivičnim djelima Krivotvorenje isprave iz člana 373. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ FBiH i Ovjeravanje neistinitog sadržaja iz člana 375. stav (2) u vezi sa stavom (1) KZ FBiH, pa ga je sud na osnovu navedenih zakonskih odredbi i odredbi člana 42, 43. i 49. KZ FBiH osudio na kaznu zatvora u trajanju od pet godina u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru u označenom periodu. Presudom je apelant također obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka i to paušala u označenom iznosu, dok će visinu ostalih troškova sud utvrditi posebnim rješenjem po pribavljanju potrebnih podataka.
6. Presudom Suda BiH broj S1 2 K 024760 19 Kž 12 od 11. novembra 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca, te žalba suoptuženog I.R. i Tužilaštva BiH, te je potvrđena prvostepena presuda.
7. Nakon pravosnažnosti prvostepene presude Suda BiH od 21. juna 2019. godine, taj sud je u tri navrata (26. februara 2020. godine, 25. avgusta 2020. godine i 4. decembra 2020. godine) donosio rješenja kojima je odgađao izvršenje kazne zatvora, jer je utvrdio da je apelant obolio od teže akutne bolesti i da su stoga ispunjeni uslovi propisani članom 145. stav 1. tačka 1. Zakona o izvršenju kaznenih sankcija, pritvora i drugih mjera („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 13/05, 53/07, 97/07, 37/09, 12/10 - prečišćeni tekst, 100/13, 22/16-prečišćeni tekst; u daljnjem tekstu: ZIKS).
8. Apelant je 10. marta 2021. godine, putem punomoćnika, podnio Sudu BiH molbu za daljnje odgađanje izvršenja kazne zatvora. Obrazlažući molbu, apelant kao osuđeni je naveo da je u međuvremenu obolio od teže akutne bolesti, sa dijagnozom Pancreatitis acuta. Istovremeno se navodi da je apelant zbog jakih bolova u abdomenu hospitalizovan u kliniku za opštu i abdominalnu hirurgiju kroz hitni protokol. Dalje je navedeno da je apelant 8. marta 2021. godine otpušten iz UKC Banja Luka sa prijedlogom za odstranjenje žučne kese. S tim u vezi, apelant je tražio da mu Sud BiH odgodi izvršenje kazne zatvora, iz zakonske okolnosti predviđene članom 145. stava 1. tačke 1. ZIKS. Uz molbu je priloženo Otpusno pismo UKC Banja Luka od 8. marta 2021. godine.
9. Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 024760 19 Iks od 12. marta 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova molba za daljnje odgađanje izvršenja kazne zatvora, izrečene pravosnažnom presudom Suda BiH broj S1 2 K 024760 17 K od 21. juna 2019. godine. Također je odlučeno da je apelant dužan, po pravosnažnosti ovog rješenja, bez odlaganja, javiti se na izdržavanje izrečene kazne zatvora u Zavod za izvršavanje kaznenih sankcija, pritvora i drugih mjera Bosne i Hercegovine - Istočno Sarajevo, te da novi uputni akt neće dobijati.
10. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sud, nakon što je izvršio uvid u krivični spis, zaključio da u ovom konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonom propisani uslovi za daljnje odgađanje izvršenja kazne zatvora osuđenom apelantu. Naime, Sud BiH je istakao članom 145. stav 2. ZIKS propisano da se izvršenje kazne zatvora iz člana 145. stava 1. tačke 1. istog Zakona (koji član apelant navodi kao zakonsku okolnost za odgađanje izvršenja kazne) može se odgoditi za vrijeme dok traje bolest, s tim da je članom 146. stav 9. ZIKS propisano da ukupno odgađanje izvršenja kazne zatvora po svim osnovima može trajati najduže 12 mjeseci, osim u slučajevima iz člana 145. stava 1. tačke 7. istog Zakona. Pojašnjenja radi, Sud BiH je ukazao da se slučajevi iz citiranog člana Zakona odnose na osuđene osobe ženskog spola koje doje dijete mlađe od godinu dana ili koje su trudne, što u ovom konkretnom predmetu nije slučaj. Također je navedeno i da je rješenjima tog suda od 26. februara 2020. godine, 25. avgusta 2020. godine i 4. decembra 2020. godine apelantu odgođeno izvršenje kazne zatvora za ukupan vremenski period od 12 mjeseci, a što je maksimalni zakonom propisani vremenski period koji osuđeno lice može provesti na odgađanju izvršenja kazne zatvora po svim zakonskim osnovama (član 146. stav 9. ZIKS). Uzevši u obzir navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
11. Rješenjem Suda BiH broj SU-10-130/21 od 26. marta 2021. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog punomoćnika podnesena protiv prvostepenog rješenja Suda BiH od 12. marta 2021. godine.
12. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito. S tim u vezi je navedeno da okolnosti pod kojima se osuđenom licu može odgoditi izvršenje kazne zatvora, taksativno su navedene u članu 145. stav 1. ZIKS, dok je u članu 146. stav 9. istog Zakona propisan ukupan period odgađanja izvršenja kazne zatvora po svim osnovima. Ukazano je da taj period po zakonu može trajati najduže 12 mjeseci, osim u slučajevima iz člana 145. stav 1. tačka 7. ZIKS, što se odnosi na situaciju ako je osuđeno lice žena koja doji dijete mlađe od godinu dana ili koja je trudna, a što u ovom predmetu nije slučaj. Na osnovu stanja u spisu, Sud BiH je istakao da se nedvojbeno zaključuje da je osuđenom apelantu dosadašnjim rješenjima Suda BIH u tri navrata odobreno odgađanje izvršenja kazne zatvora, a posljednjim rješenjem Suda od 4. decembra 2020. godine, kojim mu je odobreno odgađanje izvršenja kazne za period od tri mjeseca, dakle apelant kao osuđeni je iskoristio maksimalni zakonom propisani rok za odgađanje iz člana 146. stav 9. ZIKS. Stoga je navedeno da je sud u postupku odlučivanja o novoj molbi osuđenog apelanta, svoju odluku pravilno zasnovao na odredbama člana 146. stav 9. ZIKS, jer ne postoji zakonska mogućnost da mu se dodatno produži odgađanje izvršenja kazne, s obzirom da je do sada odgađanje odobreno za maksimalni zakonski period od 12 mjeseci. S obzirom na navedeno, Sud BiH je ukazao da nije bio u mogućnosti razmatrati razloge na kojima se molba osuđenog apelanta zasniva, a tiču se njegove tvrdnje da je 18. marta 2021. godine smješten na Univerzitetsko klinički centar Republike Srpske (u daljnjem tekstu: UKC RS) radi operativnog zahvata. S tim u vezi su neosnovanim ocijenjeni navodi iz žalbe da se prvostepeno rješenje zasniva na bitnim povredama postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Konačno, Sud BiH je naveo da uz svo uvažavanje zdravstvenog stanja apelanta, taj sud nije bio u mogućnosti donijeti odluku kojom bi udovoljio njegovoj molbi za nastavak odgađanja izvršenja kazne, jer za takvu odluku ne postoji zakonsko uporište. Pored svega naprijed navedenog, Sud BiH je ukazao da je potrebno naglasiti da u spisu ne postoji dokaz da je apelant zaista smješten na hospitalizaciju i da je nad njim obavljen hitan operativni zahvat, slijedom čega je odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
13. Sud BiH je 29. marta 2021. godine dostavio apelantu i njegovom braniocu (pravnom zastupniku pred Ustavnim sudom) obavještenje i drugostepeno rješenje od 26. marta 2021. godine. U tom podnesku (broj S1 2 K 024760 19 Iks) je navedeno (u dijelu „Samo za osuđenog Bojana Raonića“) da se on ovim putem poziva da odmah po prijemu obavijesti stupi na izdržavanje kazne zatvora izrečene Presudom tog suda od 21. juna 2020. godine u Zavod za izvršavanje kaznenih sankcija, pritvora i drugih mjera Bosne i Hercegovine- Istočno Sarajevo.
14. Apelant navodi da su mu u postupku u kojem je donesena osporena presuda prekršena prava iz člana II/3.c), e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 6. i 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
15. U svjetlu navoda o kršenju prava iz člana 6. Evropske konvencije, apelant ističe prije svega da mu je sudio nenadležan sud, te da mu je za predmetna krivična djela trebao suditi Kantonalni sud u Sarajevu. S tim u vezi, apelant ističe da u konkretnom slučaju nije ispunjen izuzetak propisan članom 7. stav 2. Zakona o sudu Bosne i Hercegovine, jer je „druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu“ Tužilaštvo Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) moralo dokazati kao prethodno pravno pitanje nadležnosti Suda BiH i tek nakon toga da se postupak nastavi pred tim sudom. Dalje apelant ističe da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog povrede njegovog prava da se brani šutnjom i povredom privilegije od samooptuživanja, jer je bez apelantovog pristanka korišten za vještačenje. Zatim apelant ukazuje da je do povrede prava na pravično suđenje došlo i zbog nerazumljivosti izreke presude i njene kontradiktornosti sa obrazloženjem. S tim u vezi se navodi da je nejasno kako je apelant kao navodni član grupe davao uputstva članovima grupe, odnosno „između ostalog i sam sebi!, a kroz postupak nije nigdje utvrđeno da je imao kakvu visoku hijerarhijsku poziciju u grupi, niti je Tužilaštvo BiH to ni potvrdilo“. Osim toga, apelant ističe i da u konkretnom slučaju nije „van razumne sumnje“ utvrdilo da je apelant počinio radnje koje su mu stavljene na teret, te da Tužilaštvo BiH nije dokazalo niti jedan element postojanja organizovane kriminalne grupe. Također se navodi da sud nije obrazložio ni direktni umišljaj u apelantovim radnjama, a posebno njegovu svijest i znanje o pripadnosti grupi koja je imala zajednički cilj, pa se stoga radi i o pogrešnoj pravnoj kvalifikaciji. Pritom se navodi i da je značajno pomenuti i to da u apelantovim radnjama nigdje ne proizlazi obilježja djela Krivotvorenja isprava i Ovjeravanje neistinitog sadržaja. Nadalje apelant ističe da se sudska odluka zasniva i na iskazima pojedinih svjedoka koje imaju manjkavosti koje te iskaze čine nezakonitim ili makar oduzima pravnu snagu koju im sud daje. Isto tako se navodi da je sud osuđujuću odluku zasnovao i na pročitanom iskazu iz istrage svjedoka M.B. kojeg apelantova odbrana nije mogla unakrsno ispitati, pa se na tom dokazu nije mogla zasnovati sudska odluka.
16. Povredu čl. 6. i 8. Evropska konvencije vidi u tome što su u toku postupka, kao ključan dokaz optužbe, korišteni dokazi pribavljeni međunarodnom pravnom pomoći-posebne istražne radnje (presretnuti telefonski razgovori) provedene u Republici Srbiji, posljedično čemu se na tim dokazima nije mogla zasnovati sudska odluka.
17. Konačno se navodi da je kazna izrečena apelantu takva da grubo vrijeđa čl. 3. i 6. Evropske konvencije, jer je ista gruba, prestroga i potpuno neadekvatna onome što se apelantu stavlja na teret i svrsi kažnjavanja. U tom smislu apelant ističe da je sud propustio u smislu člana
49. KZ FBiH da cijeni lične i porodične prilike, njegovo korektno držanje pred sudom, te imovno stanje, kao i njegovu ulogu koja mu je stavljena na teret unutar grupe. S druge strane, apelant ukazuje da je otežavajućim okolnostima na strani apelanta dat prevelik značaj.
18. U podnesku od 5. aprila 2021. godine, kojim se traži od Ustavnog suda donošenje privremene mjere, apelantov pravni zastupnik je opisao hronologiju predmetnog krivičnog postupka, uključujući i rješenja koja je Sud BiH donio povodom njegovih molbi za odgađanje izvršenja kazne zatvora u konkretnom slučaju. Dalje se ukazuje da se suštinski apelantovo stanje značajno pogoršalo, uz navođenje da je „očigledno da u slučaju da nije postojala zakonska prepreka u pogledu vremenskog ograničenja odgađanja izvršenja kazne zatvora da bi molba bila odobrena i to iz zdravstvenih razloga“. U prilogu podneska je dostavljena medicinska dokumentacija i to, između ostalog:
- Otpusno pismo UKC RS (Klinika za opštu i abdominalnu hirurgiju) broj protokola 772/21 kojim se potvrđuje da je apelant boravio u klinici od 5. do 8. marta 2021. godine sa dijagnozom K811 Cholecystitis chronica calculosa exacerbata i K861 Pancreatitis chronica uz navođenje da operativna intervencija nije rađena i da je stanje pri otpusti poboljšano, uz napomene da je daljnjim dijagnostičkim metodama i kliničkim pregledom isključeno akutno hirurško oboljenje, te da na ordiniranu konzervativnu terapiju dolazi do prestanka bolova i poboljšanja stanja, zbog čega se apelant otpušta na kućno liječenje bez promjena. Također je preporučeno hirurško liječenje (odstranjenje žučne kese), a da je kontrolni pregled za 14 dana a u slučaju pogoršanja kontrola odmah.
- Kontrolni pregled za apelanta UKC RS (Klinika za opštu i abdominalnu hirurgiju), broj protokola 575/21 od 18. marta 2021. godine, u kojem je navedeno da apelant ima povraćanje i povremeno bolove, te je Th. Operativa navedena „molim preoperativnu obradu i pregled anesteziologa. Nakon završetka nalaza javiti se na KOAH UKC RS radi operativnog zahvata“.
19. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda.
20. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. Član 64. st. (1) i (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
(4) Postupak za donošenje privremene mjere je hitan, a odluka kojom se usvaja zahtjev za donošenje privremene mjere je obavezujuća do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
22. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada je to u interesu stranaka ili vođenja postupka o apelaciji, odnosno kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i dostavljenim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
23. Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanje kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
24. Ustavni sud nadalje podsjeća na sadržaj odredbe člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda kojim je propisana da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uvjetom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Ovo iz razloga jer je smisao navedene odredbe Pravila Ustavnog suda da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također se obaveza iscrpljivanja navedene zakonske mogućnosti prema relevantnim odredbama ZIKS, pojavljuje kao preduvjet za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere.
25. U smislu prethodnog stava, Ustavni sud konstatuje da se apelant u više navrata obraćao Sudu BiH sa molbom radi odgađanja izvršenja kazne zatvora, te da je taj sud navedene apelantove molbe cijenio osnovanim, sve do podnošenja apelantove molbe od 10. marta 2021. godine koja je rješenjem Suda BiH od 12. marta 2021. godine odbijena kao neosnovana iz formalnih razloga u smislu odredbe člana 146. stav 9. ZIKS, zbog zakonske nemogućnosti da ukupno odgađanje izvršenja kazne po svim osnovama traje duže od 12 mjeseci. Dakle, iz obrazloženja odluka Suda BiH koje su donesene povodom apelantove molbe za odgađanje od 28. juna 2019. godine proizlazi da se taj sud nije bavio ispitivanjem merituma apelantove molbe za odgađanje izvršenja (ispunjenošću uslova iz člana 145. stav 1. tačka 1. ZIKS), na šta je između ostalog ukazano i u obrazloženju drugostepenog rješenja Suda BiH od 26. marta 2021. godine. Stoga se, prema mišljenju Ustavnog suda, u okolnostima konkretnog slučaja obraćanje apelanta Sudu BiH, nakon donošenja rješenja Suda BiH od 4. decembra 2020. godine, ne može smatrati djelotvornim (u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda) zbog samog ograničenja koji proizlazi iz pozitivnopravnih propisa kojima je uređena oblast izvršenja krivičnih sankcija, odnosno odgađanja izvršenja kazne.
26. Dovodeći naprijed navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene medicinske dokumentacije i iz stanja spisa predmeta (rješenja Suda BiH o odgađanju izvršenja) proizlazi da apelant boluje od teže akutne bolesti koja je uključivala hospitalizaciju apelanta, a potom rezultirala u konačnom i neophodnošću obavljanja operativnog zahvata uslijed pogoršanja apelantovog zdravstvenog stanja (vidi tačku 18. ove Odluke). Ta okolnost, prema mišljenju Ustavnog suda, opravdava osnovanost apelantovog zahtjeva da mu se odgodi izdržavanje kazne zatvora. Dakle, apelant je učinio izvjesnim da je njegovo zdravstveno stanje ozbiljno ugroženo. Pri tom, Ustavni sud ponovo podsjeća na činjenicu da je Sud BiH, u skladu sa svojim nadležnostima, već donosio odluke o odgađanju izvršenja apelantove kazne zatvora upravo zbog apelantovog zdravstvenog stanja. Međutim, Ustavni sud zapaža da, s obzirom na odredbu člana 146. stav 9. ZIKS, više ne postoji mogućnost da Sud BiH, i pored ozbiljno ugroženog zdravstvenog stanja udovolji apelantovom zahtjevu budući da prema navedenoj odredbi ukupni period odgađanja izvršenja kazne zatvora po svim osnovama može trajati najduže 12 mjeseci. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da bi izvršenjem pravosnažne presude Suda BiH broj S1 2 K 024760 17 K od 21. juna 2019. godine, prije donošenja odluke o apelaciji, mogle nastati neotklonjive štetne posljedice za apelanta, što je dovoljan razlog za donošenje privremene mjere u interesu stranke i vođenja postupka.
27. Imajući u vidu odredbe člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio da usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere.
28. U smislu člana 64. stav (4) Pravila Ustavnog suda, odluka kojom se usvaja zahtjev za donošenje privremene mjere je obavezujuća do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
29. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
30. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
31. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević