Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4184/19 (S. Đ., V. Đ. i mldb. L.Đ.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Materijalna šteta
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Član 2. EK – pravo na život
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
- Protek roka
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4184/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP-4184/19, rješavajući apelaciju mldb. L. Đ. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Siniše Đukića i Verice Đukić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 212419 18 Gž od 10. decembra 2018. godine godine, zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija mldb. L. Đ. podnesena podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 212419 19 Rev od 8. avgusta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mldb. L. Đ. (u daljnjem tekstu: prvoapelant) kojeg zastupaju otac Siniša Đukić i majka Verica Đukić, kao zakonski zastupnici, te Siniša Đukić i Verica Đukić (u daljnjem tekstu: drugoapelant i trećeapelantkinja ili svi zajedno: apelanti), iz Laktaša, koje zastupa Predrag Baroš, advokat iz Banjaluke, podnijeli su 1. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 212419 19 Rev od 8. avgusta 2019. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 212419 15 P od 26. marta 2018. godine obavezan je tuženi Univerzitetski klinički centar Republike Srpske, Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) da prvoaplantu na ime nematerijalne štete (duševni bolovi zbog umanjenja životne sposobnosti, pretrpljeni fizički bolovi i duševni bolovi zbog naruženosti) isplati novčane iznose precizno navedene u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen tužbeni zahtjev prvoapelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime buduće nematerijalne štete koja se odnosi na fizičke bolove, duševne bolove zbog umenjenja životne aktivnosti i naruženosti isplati određeni novčani iznos (stav 1). Prvostepenom presudom, obavezan je tuženi da prvoapelantu na ime naknade materijalne štete (troškovi liječenja, tuđa njega i pomoć, mjesečna renta na ime buduće materijalne štete za tuđu njegu i pomoć) isplati novčane iznose, preciznije navedene u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen zahtjev prvoapelanta za traženu isplatu materijalne štete preko dosuđenih iznosa (stav 2). Istom presudom, obavezan je tuženi da drugoapelantu i trećeapelantkinji na ime duševnih patnji usljed teškog invaliditeta prvoapelanta isplati novčane iznose bliže navedene u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom (stav 3.), dok je odbijen zahtjev trećeapelantkinje kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj naknadi nematerijalnu štetu zbog umanjenja životne aktivnosti (stav 4). Prvostepenom presudom, odbijen je zahtjev drugoapelanta kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime izgubljene zarade za određeni period isplati određeni novčani iznos (stav 5). Prvostepenom presudom, obavezan je tuženi da na ime troškova postupka apelantima isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom (stav 6).
3. U obrazloženju presude, Osnovni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je prvoapelant rođen sa posljedicom – trajno umanjena životna aktivnost u procentu 100%, što je bliže navedeno i opisano u obrazloženju presude. Nadalje je ukazao da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je ta štetna posljedica po prvoapelanta u uzročno-posljedičnoj vezi zbog greške dežurnih ljekara – ginekologa koji tokom porođaja trećeapelantkinje nisu preduzeli sve mjere da se štetne posljedice izbjegnu ili da ne nastupe, da je izostala povećana pažnja koja je u ovoj vrsti specijalizacije (ginekologija i akušertvo) potrebna. Zatim je citirao odredbe člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je naveo da je u cijelosti osnovan tužbeni zahtjev kojim je prvoapelant tražio jednokratnu naknadu nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne sposobnosti, pretrpljenih fizičkih bolova i duševnih bolova zbog naruženosti. Dalje je naveo da se pravična novčana naknada, koja se u smislu člana
200. ZOO dosuđuje za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, u pravilu dosuđuje u jednokratnom iznosu, jer takva naknada odgovara prirodi ove vrste štete. Takođe je naveo da se nemogućnost ili otežana mogućnost vršenja životne aktivnosti manifestuje kao psihički bol ili fizički bol ili obje vrste bola ujedno, zbog smanjene funkcionalnosti i aktivnosti organizma ili zbog ulaganja napora da bi se vršio pokret i obavljale radnje u zadovoljenju običnih, redovnih i svakodnevnih potreba i interesa. Osnovni sud je naveo da se umanjenje životne aktivnosti kod prvoapelanta manifestuje u nemogućnosti funkcionisanja organa u cjelini, te mu po ovom osnovu pripada novčani iznos koliko je i traženo tužbenim zahtjevom. Nadalje je ukazao da nije osnovan tužbeni zahtjev prvoapelanta kojim je tražio isplatu naknade na ime buduće nematerijalne štete (duševni bolovi zbog umanjenja životne aktivnosti, fizički bolovi i duševna patnja zbog naruženosti). Osnovni sud je naveo da se na zahtjev oštećenog može dosuditi buduća nematerijalna šteta u obliku rente u mjesečnom iznosu samo kada prema okolnostima datog slučaja predstavlja odgovarajuću satisfakciju. Dalje je naveo da nije tražena kapitalizirana renta za naknadu nematerijalne štete, koja se izračunava po posebnom metodu, već je ponovo tražena naknada štete u jednokratnom novčanom iznosu koja je dosuđena prvoapelantu na ime naknade nematerijalne štete (stav 1. izreke presude). Zatim je naveo da je neophodno raspolagati podacima o visini kamatne stope i podacima iz tablica smrtnosti da bi se izvršio obračun rente u kapitaliziranom iznosu (bliže opisano u obrazloženju presude), te da se na osnovu tih vrijednosti i odgovarajuće kamatne stope izračunavaju komutativni brojevi i to samo putem vještaka ekonomske struke – aktuara. Osnovni sud je naveo da je zahtjev za naknadu na ime buduće nematerijalne štete postavljen paušalno, jer nije provedeno vještačenje po vještaku ekonomske struke – aktuaru, zahtjev nije postavljen u obliku rente u određenom mjesečnom iznosu, niti je tražen u skladu sa pravilima koja propisuju obračun kapitalizirane rente.
4. Osnovni sud je citirao odredbe člana 195. ZOO, te je ukazao da je osnovan zahtjev prvoapelanta kojim je tražio isplatu naknade na ime materijalne štete po osnovu troškova liječenja u određenom novčanom iznosu, jer je postojao izdatak za kupovinu određenih medikamenata, dok je u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa, odbijen zahtjev jer nije dokazano da su ti troškovi bili opravdani. Zatim je ukazao da je za dosuđenje naknade po osnovu tuđe njege i pomoći dovoljno utvrđenje o neophodnosti tuđe njege, a naknada se određuje prema visini izdataka potrebnih za obezbjeđenje takve njege. Dalje je naveo da pravo na naknadu za tuđu njegu i pomoć pripada oštećenom bez obzira na to ko mu pruža pomoć. Takođe je naveo da je vještak medicinske struke pojasnio da tuđa njega i pomoć imaju karakter stalne, cjelodnevne pomoći i što podrazumijeva da se to odnosi na 24 sata dnevno, s tim što mogu postojati manji periodi unutar ta 24 sata kada neće biti potrebno neposredno pružanje tuđe njege i pomoći. Nadalje je naveo da se visina naknade po ovom osnovu, u nedostatku egzaktnih kriterija, određuje imajući u vidu mjesečnu neto platu medicinske sestre za osam časova rada dnevno, utvrđenu prema parametrima sadržanim u čl. 5. do 34., u vezi sa članom 37. Zakona o platama zaposlenih lica u javnim ustanovama u oblasti zdravstva i Posebnom kolektivnom ugovoru za zaposlene iz oblasti zdravstva. Osnovni sud je naveo da je na te okolnosti provedeno vještačenje po vještaku ekonomske struke, koji je, prema zvaničnim objavljenim podacima, utvrdio visinu prosječne mjesečne neto plate za radnike koji imaju srednju stručnu spremu u području djelatnosti zdravstvene zaštite i socijalnog rada u Republici Srpskoj u periodu od 2013. do 2016. godine, prema dopisu Republičkog zavoda za statistiku od 2. septembra 2016. godine. Osnovni sud je naveo da je prvoapelantu dosudio naknadu za buduću tuđu njegu i pomoć – mjesečnu rentu u određenom novčanom iznosu, iz razloga što je to prema nalazu vještaka ekonomske struke, na koji nije bilo primjedbi, poslednji poznati objavljeni podatak za primanja medicinskog osoblja na dan izrade nalaza vještaka (28. avgust 2017. godine), dok je zahtjev preko dosuđenog mjesečnog iznosa odbijen kao neosnovan. Osnovni sud je naveo da je trećeapelantkinja u svom iskazu navela da je od strane stručnog medicinskog osoblja obučena da može pružati prvoapelantu njegu i pomoć, te da ni nije sporno da mu pruža tuđu njegu i pomoć. Zatim je ukazao da za dosuđenje mjesečne rente za tuđu njegu i pomoć u iznosu većem od iznosa koji je dosuđen nije od značaja što je prvoapelantu potrebna tuđa njega i pomoć 24 sata dnevno, te je naveo da je opštepoznato da i ustanove koje pružaju cjelodnevnu tuđu njegu i pomoć trećim licima naplaćuju naknadu u određenom mjesečnom iznosu (iznos koji je približan mjesečnom iznosu koji je dosuđen prvoapelantu na ime tuđe njege i pomoći).
5. Osnovni sud je naveo da je osnovano potraživanje drugoapelanta i trećeapelantkinje na ime pretrpljenih duševnih bolova u slučaju teškog invaliditeta bliskog lica, ali da nije osnovano potraživanje trećeapelantkinje kojim je tražila naknadu na ime umanjenja životne aktivnosti zbog izršenog carskog reza prilikom porođaja i rođenja prvoapelanta (nije utvrđeno u čemu se manifestuje umanjenje životne aktivnosti trećeapelantkinje, osim što je porođaj završen operativnim zahvatom). Osnovni sud je naveo da nije osnovan zahtjev drugoapelanta kojim je tražio isplatu materijalne štete na ime izgubljene zarade za određeni period, jer nije dokazao u kojem iznosu ostvaruje zaradu obavljajući određene poslove.
6. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 212419 18 Gž od 10. decembra 2018. godine odbijena je žalba apelanata i potvrđena prvostepena presuda u dijelovima u kojima su odbijeni njihovi tužbeni zahtjevi. Drugostepenom presudom, žalba tuženog je djelimično uvažena, te je preinačena prvostepena presuda u dosuđujućem dijelu odluke o naknadi nematerijalne štete prvoapelantu i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka tako da je obavezan tuženi da prvoapelantu na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti isplati novčani iznos manji od iznosa koji je dosuđen prvostepenom presudom, dok je u preostalom dijelu zahtjev po ovom vidu štete odbijen. Dalje, presudom Okružnog suda odbijen je zahtjev prvoapelanta kojim je tražio isplatu nematerijalne štete na ime pretrpljenih fizičkih bolova i na ime duševnih bolova zbog naruženosti, te je obavezan tuženi da apelantima nadoknadi troškove postupka u iznosu manjem od iznosa dosuđenog prvostepenom presudom. U ostalom dijelu, žalba tuženog je odbijena i potvrđena prvostepena presuda. Drugostepenom presudom, odbijen je zahtjev apelanata da se obaveže tuženi da im na ime troškova sastava žalbe isplati određeni novčani iznos.
7. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenice od kojih zavisi naknada nematerijalne štete prvoapelantu, ali je na utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je u pitanju visina dosuđene naknade nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, te dosuđivanje naknade na ime fizičkih bolova i duševnih bolova zbog naruženosti prvoapelanta. Okružni sud je naveo da je, imajući u vidu sve elemente konkretnog slučaja od kojih zavisi odmjeravanje naknade nematerijalne štete po osnovu duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti, bez sumnje osnovan tužbeni zahtjev prvoapelanta po ovom vidu štete, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, obzirom da naknada po ovom osnovu predstavlja novčanu satisfakciju, a ne cijenu izgubljenog dobra, pa je zbog toga uvažena žalba tuženog i prvoapelantu po ovom osnovu dosuđen manji iznos od iznosa koji mu je dosuđen prvostepenom presudom. Dalje je naveo da kod prvoapelanta postoji naruženost u stepenu koja izaziva negativne reakcije okoline (sažaljenje, znatiželja), ali s obzirom na njegovo mentalno stanje, reakcija okoline nema uticaja na psihičku ravnotežu odnosno njegovo psihičko stanje, pa on duševne bolove zbog naruženosti ne može da trpi, tako da nisu ispunjeni uslovi za dosuđivanje naknade nematerijalne štete po ovom osnovu. Zatim je naveo da iz nalaza i mišljenja tima vještaka Medicinskog fakulteta u Sarajevu proizilazi da su fizički bol, strah, patnja nerođenog i tek rođenog djeteta nepoznate kategorije, te da je s tim u vezi prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prvoapelantu dosudio naknadu na ime pretrpljenih fizičkih bolova. Okružni sud je naveo da prvoapelant nije trpio fizičke bolove prije rođenja i po rođenju, tako da nisu ispunjeni uslovi za dosuđivanje naknade po ovom vidu štete.
8. Nadalje je naveo da se za buduću nematerijalnu štetu, u smislu člana 203. ZOO, može dosuditi naknada kada se štetne posljedice oštećenja zdravlja u psihi oštećenog još nisu ispoljile, ako je izvjesno da će one nastati u budućnosti. Okružni sud je ukazao da su kod prvoapelanta nastupile štetne posljedice u psihi i druge posljedice oštećenja zdravlja, te da je to stanje trajno, pa naknada koja je dosuđena za nematerijalnu štetu na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti obuhvata i buduću nematerijalnu štetu po tom osnovu, u kom vidu naknade štete je sadržana i naknada za fizičke bolove koji će se manifestovati kod određenih pokreta prvoapelanta. Dalje je naveo da posljedice naruženosti u vidu duševnih bolova kod prvoapelanta u budućnosti izvjesno neće nastupiti s obzirom na njegovo mentalno stanje, pa nisu ispunjeni uslovi za dosuđivanje buduće nematerijalne štete u vidu duševnih bolova zbog naruženosti. Takođe je naveo da prvoapelant nije sposoban za samostalan život, da je nužna tuđa njega i pomoć 24 sata dnevno, te da mogu postojati manji periodi kada unutar ta 24 sata neće biti potrebno neposredno pružanje tuđe njege i pomoći. Zatim, da prvoapelantu njegu i pomoć pruža trećeapelantkinja koja se obučavala za pružanje njege i pomoći, pa je stoga opravdano dosuditi naknadu za ovaj vid štete u visini primanja medicinske sestre, što je prvostepeni sud pravilno utvrdio kako u dijelu za dospjele iznose naknade do presuđenja, tako i za buduću naknadu za tuđu njegu i pomoć – mjesečnu rentu.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 212419 19 Rev od 8. avgusta 2019. godine djelimično je usvojena revizija prvoapelanta, presuda Okružnog suda preinačena u dijelu odluke o naknadi nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti tako što je žalba tuženog u tom dijelu odbijena i potvrđena prvostepena presuda u tom dijelu. Istom presudom, preinačena je odluka o troškovima postupka, te je obavezan tuženi da apelantima na ime troškova cijelog postupka isplati novčani iznos, precizno naveden u izreci odluke. U preostalom dijelu, odbijena je revizija prvoapelanta. Presudom Vrhovnog suda, odbačena je revizija drugoapelanta i trećeaplantkinje.
10. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je naveo da je djelimično osnovana revizija prvoapelanta u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti koju je drugostepeni sud dosudio prvoapelantu u iznosu manjem od iznosa koji je dosuđen prvostepenom presudom. Zatim je naveo da je drugostepeni sud pravilno cijenio stepen umanjenja životne aktivnosti prvoapelanta, ali je izveo pogrešan zaključak o visini ove štete, jer je shodno članu 127. Zakona o parničnom postupku, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, pravilnom primjenom odredaba čl. 200. i 203. ZOO, po ovom osnovu prvoapelantu trebalo dosuditi iznos koji mu je dosuđen prvostepenom presudom, koji iznos predstavlja odgovarajuću novčanu satisfakciju za štetu koju prvoapelant trpi. Vrhovni sud je ukazao da nisu osnovani revizioni navodi da je trebalo dosuditi i naknadu nematerijalne štete po osnovu naruženosti iz razloga što prvoapelant ne može da trpi duševne bolove s obzirom na njegovo psihičko stanje i po osnovu pretrpljenih fizičkih bolova jer prvoapelant nije trpio fizičke bolove prije rođenja i po rođenju. Nadalje je ukazao da nisu osnovani revizioni navodi prvoapelanta da osporena presuda nije pravilna u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadu nematerijalne štete koja će nastati u budućnosti. Vrhovni sud je naveo da se novčana naknada štete dosuđuje u jednokratnom iznosu ili u obliku novčane rente koja predstavlja oblik naknade štete čiji ukupan iznos nije unaprijed određen i podrazumijeva utvrđenje određenog fiksnog iznosa koji se na ime prouzrokovane štete plaća periodično, po pravilu mjesečno. Vrhovni sud je naveo da se u pogledu naknade nematerijalne štete može postaviti zahtjev da se ona dosudi ili u jednokratnom iznosu ili u obliku novčane rente. Takođe je naveo da odredbe čl. 200. i 203. ZOO, koje su dispozitivnog karaktera, ne određuju oblik naknade za buduću nematerijalnu štetu, što znači da ne zabranjuju određivanje naknade i u obliku novčane rente. Zatim je naveo da cilju novčane naknade zbog umanjenja životne aktivnosti više odgovara dosuđivanje naknade u jednokratnom novčanom iznosu, jer se svrha naknade teže postiže sukcesivnim primanjem manjih novčanih iznosa. Vrhovni sud je naveo da iz stanja konkretnog spisa proizilazi da je zahtjev za naknadu nematerijalne štete prvoapelant postavio tako da traži naknadu ove štete u jednokratnom iznosu, a ne isplatom u vidu novčane rente, za razliku od zahtjeva za naknadu materijalne štete na ime tuđe njege i pomoći koji je postavljen u obliku rente. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno cijenio da su štetne posljedice u psihi po prvoapelanta nastupile i da je takvo stanje trajno, te da je pravilno zaključio da dosuđena naknada na ime nematerijalne štete na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti obuhvata i buduću nematerijalnu štetu po tom osnovu, u kom vidu naknade je sadržana i naknada za fizičke bolove koji će se manifestovati kod određenih pokreta prvoapelanta, te da je pravilno odbijen zahtjev za naknadu buduće nematerijalne štete. Vrhovni sud je naveo da se naknada štete zbog tuđe njege i pomoći određuje prema visini izdataka potrebnih za obezbjeđenje takve njege. Vrhovni sud je naveo da je za utvrđivanje visine ove vrste štete odlučujuće da li je ta pomoć stalno potrebna u svakodnevnom životu, zbog čega se naknada dosuđuje u visini zarade lica koje bi takve poslove inače profesionalno pružalo, cijeneći srazmjerno potrebe oštećenog. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno dosudili iznos naknade u visini primanja medicinske sestre, kako u pogledu naknade te štete koja je dospjela do presuđenja, tako i u pogledu mjesečne rente čija visina je pravilno utvrđena.
11. Vrhovni sud je naveo da su drugoapelant i trećeapelantkinja u konkretnom slučaju obični (formalni) suparničari, te da revizija u odnosu na ove apelante, na osnovu člana 247. stav 1. u vezi sa članom 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, nije dozvoljena, jer vrijednosti pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelaze iznose od 30.000,00 KM.
Apelacioni navodi
12. Apelanti su se pozvali na povredu prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
13. Apelanti su naveli da osporavaju odlučenje u dijelu koji se odnosi na odbijanje zahtjeva za plaćanje buduće nematerijalne štete i zahtjeva za plaćanje punog iznosa rente na ime tuđe njege i pomoći kao materijalne štete. Apelanti su naveli da je Vrhovni sud potvrdio stav nižestepenih sudova da iznos koji je dosuđen na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne sposobnosti sadrži i naknadu za buduću nematerijalnu štetu. Zatim, da su redovni sudovi zanemarili član
203. ZOO, odnosno da nisu odvojili pretrpljenu nematerijalnu štetu od buduće nematerijalne štete, te da buduća nematerijalna šteta ne može biti konsumirana priznavanjem nematerijalne štete iz člana 200. ZOO. Nadalje, da je buduća nematerijalna šteta ona šteta koja u vrijeme presuđenja nije nastupila, odnosno nije nastupila u potpunosti, iako je njen uzrok već u vrijeme presuđenja bio prisutan. Apelanti su naveli da su prvoapelantu tuđa njega i pomoć neophodni 24 sata, a ne samo osam sati koliko traje radno vrijeme lica koje pruža njegu i pomoć. Dalje, da bi za pružanje adekvatne tuđe njege i pomoći prvoapelantu bio potreban iznos prosječne plate medicinske sestre uvećan za tri puta, te da dosuđeni mjesečni iznos po ovom osnovu zadovoljava samo trećinu neophodnog novčanog iznosa za pružanje tuđe njege i pomoći prvoapelantu.
Relevantne odredbe
14. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 195. stav (2) (2) Ako povređeni zbog potpune ili delimične nesposobnosti za rad gubi zaradu, ili su mu potrebe trajno povećane, ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povređenom određenu novčanu rentu, kao naknadu za tu štetu.
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
Član 203.
Sud će na zahtev oštećenog dosuditi naknadu i za buduću nematerijalnu štetu ako je po redovnom toku izvesno da će ona trajati i u budućnosti.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. Član 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: 1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Protek roka (u odnosu na drugoapelanta i trećeapelantkinju)
18. Pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova zahtjeva da apelant dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek koji je efektivan i adekvatan da ispita nižestepenu odluku, kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. U konkretnom slučaju, drugoapelant i trećeapelantkinja su protiv presude Okružnog suda od 10. decembra 2018. godine izjavili reviziju, ali je ona presudom Vrhovnog suda od 8. avgusta 2019. godine odbačena kao nedopuštena. Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju neefektivan pravni lijek, jer je odbačena iz formalnih razloga, te da je konačna odluka u odnosu na drugoapelanta i trećeapelantkinju presuda Okružnog suda od 10. decembra 2018. godine.
19. S obzirom na to da je o reviziji rješavano presudom Vrhovnog suda od 8. avgusta 2019. godine, kojom je odbačena kao nedopuštena revizija koju su drugoapelant i trećeapelantkinja izjavili protiv presude Okružnog suda od 10. decembra 2018. godine, Ustavni sud nije smatrao potrebnim utvrđivati datum prijema drugostepene presude, jer se podrazumijeva da su drugoapelant i trećeapelantkinja drugostepenu presudu primili prije datuma kad je donesena odluka o reviziji. Pošto je apelacija Ustavnom sudu podnesena 1. novembra 2019. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su drugoapelant i trećeapelantkinja primili presudu Okružnog suda od 10. decembra 2018. godine. Prima facie (u odnosu na prvoapelanta)
20. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
21. U vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na koja se prvoapelant pozvao u predmetnoj apelaciji, Ustavni sud zapaža da se ti navodi, u suštini, zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća, da je rješavajući brojne ovakve apelacije konzistentno ukazivao na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
22. Ustavni sud zapaža da prvoapelant osporava odlučenje redovnih sudova u dijelu u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu naknade na ime buduće nematerijalne štete (umanjenje životne aktivnosti, fizički bolovi i naruženost), te u dijelu u kojem je djelimično usvojen tužbeni zahtjev za isplatu materijalne štete po osnovu tuđe njege i pomoći. S tim u vezi, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud, odnosno Vrhovni sud u osporenoj odluci, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da su u konkretnom slučaju na utvrđeno činjenično stanje redovni sudovi primjenili relevantne odredbe ZOO, kojima je regulisana naknada štete, te da su s tim u vezi dali detaljne i jasne razloge zašto je odbijen zahtjev prvoapelanta za naknadu buduće nematerijalne štete, kao i zašto je djelimično usvojen njegov zahtjev za naknadu materijalne štete na ime tuđe njege i pomoći. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZOO, na koje su se pozvali redovni sudovi, sa odlučenjem redovnih sudova, te obrazloženjima koja su dali u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju tih sudova. Ovo pogotovo, imajući u vidu da prvoapelant u apelaciji u suštini ponavlja navode koji su isticani u žalbi protiv prvostepene presude, kao i u reviziji protiv drugostepene presude, a koje navode su razmotrili Okružni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluka o žalbi i reviziji, te jasno ukazali zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da prvoapelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi prvoapelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (1), stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević