Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-232/20 (LJ.G.)
Odluka donesena 21. 04. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-232/20
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 04. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine, u predmetu broj AP 232/20, rješavajući apelaciju Lj. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija koju je podnijela Lj. G.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nerazumne dužine trajanja postupka koji se vodi pred Ministarstvom građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona u ponovnom postupku po Presudi Kantonalnog suda u Mostaru broj 07 0 U 014711 17 U od 21.
novembra 2019. godine.
Na osnovu člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, nalaže se Ministarstvu građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona da, u skladu s ovom odlukom, odmah preduzme odgovarajuće mjere za okončanje predmetnog postupka u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav
1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da apelantici Lj. G. isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja postupka, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-Neretvanskog kantona i Ministarstvu građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona da najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod 1Lj. G. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Azer Guzin, advokat iz Zajedničke advokatske kancelarije Kebo & Guzin, podnijela je 20. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nerazumne dužine trajanja postupka odlučivanja o zahtjevu za donošenje rješenja kojim se zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana i zahtjevu za iseljenje korisnika predmetnog stana.
II.Postupak pred Ustavnim sudom 2Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Federalnog ministarstva prostornog uređenja (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) zatraženo je 13. marta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju, dok je od Ministarstva građenja i prostornog uređenja Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Ministarstvo građenja i prostornog uređenja HNK) zatraženo 18. marta 2020. i 8. januara 2021. godine da dostavi odgovore na apelaciju.
3Kantonalni sud je 25. marta 2020. godine dostavio odgovor na apelaciju.
4Federalno ministarstvo je 23. marta 2020. godine dostavilo odgovor na apelaciju. 5Ministarstvo građenja i prostornog uređenja HNK na dopise Ustavnog suda u ostavljenom roku nije dostavilo odgovore.
III.Činjenično stanje 6Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7Iz apelacionih navoda proizlazi da se apelantica tokom 2004. godine obratila Ministarstvu građenja, prostornog uređenja i zaštite okoline HNK sa zahtjevom za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana.
8Prvostepenim rješenjem od 29. jula 2004. godine odbijen je apelanticin zahtjev, te je povodom izjavljene žalbe Federalno ministarstvo donijelo Rješenje broj UPII/05-23-5-340/05 od 24. aprila 2006. godine kojim je poništeno pobijano rješenje i predmet vraćen na ponovno postupanje prvostepenom organu.
9Postupajući po uputi drugostepenog organa, prvostepeni organ je 19. februara 2007. godine donio Rješenje broj UPI-09-03-25-15/04 kojim je, između ostalog, utvrdio da je apelantica nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu u Mostaru.
10Prvostepeni organ je, postupajući po prijedlogu za obnovu postupka koji je podnijelo zainteresirano lice (M. A.), 5. aprila 2016. godine donio Zaključak broj UPI-09-04-25-12/15 kojim je dopustio obnovu postupka u predmetu donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, koji je okončan rješenjem od 19. februara 2007. godine po apelanticinom zahtjevu. Istim zaključkom je određeno da će se u obnovljenom postupku saslušati podnosilac prijedloga za obnovu koji nije bio saslušan u postupku koji je prethodio donošenju rješenja od 19. februara 2007. godine, te da će se uzeti u obzir dokazi dostavljeni uz prijedlog za obnovu postupka.
11U obnovljenom postupku prvostepeni organ je 20. juna 2017. godine donio Rješenje broj UPI-09- 04-25-12/15 kojim je odredio da ostaje na snazi rješenje od 19. februara 2007. godine kojim je apelantici priznato stanarsko pravo na predmetnom stanu.
12Odlučujući o žalbi korisnika predmetnog stana (S. S.), Federalno ministarstvo je 3. oktobra 2017. godine donijelo Rješenje broj UPII-05-23-5-116/10 kojim je žalbu odbilo.
13Zainteresirano lice i korisnik stana su pokrenuli upravni spor pred Kantonalnim sudom podnoseći tužbu protiv drugostepenog rješenja organa uprave.
14Apelantica je 13. decembra 2017. godine prvostepenom organu podnijela zahtjev za iseljenje korisnika stana i predaju stana u posjed kao nosiocu stanarskog prava na predmetnom stanu. 15Iz apelacionih navoda proizlazi da je povodom izjavljene apelanticine žalbe zbog šutnje administracije, a povodom zahtjeva za iseljenje lica koje bespravno koristi predmetni stan, drugostepeni organ 26. marta 2018. godine donio Rješenje broj UPII/05-23-5-116/10 kojim je naložio prvostepenom organu da u roku od 15 dana odluči o apelanticinom zahtjevu. 16Prvostepeni organ je 18. maja 2018. godine donio Rješenje broj UPI-09-04-25-12/15 kojim je, između ostalog, utvrdio da je S. S. bespravni korisnik predmetnog stana, te da je dužna iseliti se iz njega.
17Razmotrivši žalbu korisnika stana, drugostepeni organ je 7. augusta 2018. godine donio Rješenje broj UPII/05-23-5-116/10 kojim je poništio prvostepeno rješenje od 18. maja 2018. godine i predmet vratio na ponovno postupanje prvostepenom organu.
18Prvostepeni organ je 4. jula 2019. godine donio Rješenje broj UPI-09-04-25-12/15 kojim je odbacio apelanticin zahtjev za iseljenje korisnika stana.
19Odlučujući o apelanticinoj žalbi, drugostepeni organ je 26. septembra 2019. godine donio Rješenje broj UPII/05-23-5-116/10 kojim je poništio prvostepeno rješenje od 4. jula 2019. godine i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak.
20U ponovljenom postupku prvostepeni organ je 21. oktobra 2019. godine donio Rješenje broj UPI- 09-04-25-12/15 kojim je odbio apelanticin zahtjev za iseljenje korisnika iz predmetnog stana. U obrazloženju rješenja prvostepeni organ je, između ostalog, naveo da je korisnik stana pokrenuo upravni spor protiv rješenja drugostepenog organa kojim je odbijena njegova žalba izjavljena na rješenje tog organa od 20. juna 2017. godine kojim je određeno da ostaje na snazi rješenje od 19. februara 2007. godine, kojim je apelantici priznato stanarsko pravo na predmetnom stanu. Imajući u vidu navedeno, odnosno da rješenje prvostepenog organa, kojim ostaje na snazi rješenje kojim je apelantici priznato stanarsko pravo na predmetnom stanu, nije postalo pravomoćno, odbijen je apelanticin zahtjev za iseljenje korisnika stana do okončanja upravnog spora.
21U upravnom sporu po tužbama zainteresiranog lica i korisnika stana, Kantonalni sud je 21. novembra 2019. godine donio Presudu broj 07 0 U 014711 17 U kojom je tužbu uvažio, rješenja tuženika – Federalnog ministarstva od 3. oktobra 2017. godine i Ministarstva građenja i prostornog uređenja HNK od 20. juna 2017. godine poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak i odluku.
22Prema apelacionim navodima, ponovni postupak se vodi pred prvostepenim organom uprave. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije 23Apelantica ukazuje na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica je detaljno navela tok postupka, naveden u činjeničnom dijelu odluke, ističući da od dana prijema presude Kantonalnog suda od 21. oktobra 2019. godine voditelj prvostepenog postupka još uvijek nije zakazao raspravu u skladu s uputom Kantonalnog suda. Navodi da je 2004. godine podnijela zahtjev za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o korištenju stana i povrat u posjed stana, da postupak traje skoro 16 godina, te da još uvijek nije okončan. Prema apelanticinom mišljenju, predmet nije toliko složen da bi trajao 16 godina i duže. Ističe da predmetni stan za nju predstavlja njen dom, te da je predmetni postupak za nju od izuzetnog značaja. Ukazuje da su upravni organi i Kantonalni sud svojim postupanjem doprinijeli dužini predmetnog postupka, koji se zbog stalnog vraćanja predmeta na ponovno postupanje više puta vodio pred prvostepenim i drugostepenim organima, kao i pred sudom. Ukazuje da je u konkretnom slučaju neprihvatljivo što se predmet vratio prvostepenom organu na ponovno odlučivanje s uputom da se sasluša M. A. koji, prema apelantici, ne treba ni imati status stranke u postupku. Apelantica smatra da joj, u skladu s dosadašnjom praksom Ustavnog suda, pripada pravo na naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, koja bi, prema apelantici, za 16 godina trajanja postupka trebala biti u iznosu od 2.400,00 KM.
b) Odgovori na apelaciju 24Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u Presudi broj 07 0 U 014711 17 U od 21. novembra 2019. godine detaljno obrazložio razloge kojim se rukovodio prilikom donošenja presude, te da je uvažio tužiočevu tužbu i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak i odluku zato što je ranijim odlukama tog suda M. A. priznato svojstvo zainteresirane stranke, a da mu organi uprave nisu omogućili učešće u upravnom postupku. Kako prvostepeni organ nije postupio po ranijoj presudi Kantonalnog suda, ukazuje da je navedenu tužbu uvažio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak i odluku. Imajući u vidu navedeno, smatra da su apelanticini navodi neosnovani, te predlaže da se apelacija odbije. 25Federalno ministarstvo je u odgovoru na apelaciju navelo da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja apelanticinog prava u postupku jer je svoje odluke donosio na zakonit način i u zakonom propisanim rokovima.
26Na dopise Ustavnog suda od 18. marta 2020. i 8. januara 2021. godine Ministarstvo građenja i prostornog uređenja HNK u ostavljenom roku nije dostavilo odgovore kojim bi se očitovalo o navodima apelacije i opravdalo dužinu trajanja predmetnog postupka.
V.Relevantni propisi 27Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Načelo efikasnosti Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju naizvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Ekonomičnost postupka Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
28Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH” broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 57.
Kad sud poništi osporeni upravni akt ili osporeni i prvostepeni akt, predmet se vraća u stanje u kome se nalazio prije nego što je poništeni akt donesen. Ako prema prirodi stvari koja je bila predmet spora treba umjesto poništenog upravnog akta donijeti novi upravni akt, nadležni organ dužan je da ga donese bez odlaganja a najkasnije u roku od 15 dana od dana dostavljanja presude.
Nadležni organ je pri tome vezan pravnim shvatanjem suda i primjedbama suda u pogledu postupka.
Član 58.
Ako nadležni organ poslije poništenja osporenog upravnog akta donese upravni akt protivno pravnom shvatanju suda, ili protivno primjedbama suda u pogledu postupka, pa tužilac podnese novu tužbu, sud je dužan u ovim slučajevima poništiti osporeni upravni akt i sam riješiti stvar presudom, ako je u toj stvari potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje. Takva presuda u svemu zamjenjuje upravni akt nadležnog organa.
VI.Dopustivost 29U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
31U skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav ili međunarodni dokumenti koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, odnosno okolnost da je predmetni postupak u toku i da u dužem vremenskom periodu još uvijek nije donijeta konačna i pravomoćna odluka, Ustavni sud smatra da je apelacija, u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. 32Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
33Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum 34Apelantica smatra da je zbog dužine trajanja predmetnog postupka došlo do povrede njenog prava na suđenje u „razumnom“ roku kao jednog od segmenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
1. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
2. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Relevantna načela 35Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
36Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Period koji se uzima u obzir 37Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja postupka razmatrati period od 2004. godine (kada je apelantica podnijela zahtjev za donošenje rješenja kojim se zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana) pa do donošenja odluke Ustavnog suda. Dakle, period od oko 16 godina. Analiza dužine trajanja postupka 38U konkretnom slučaju radi se o upravnom postupku i postupku upravnog spora pokrenutog zbog donošenja rješenja kojim se zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, a kasnije i zbog zahtjeva za iseljenje korisnika predmetnog stana, koji se može smatrati relativno složenim imajući u vidu činjenice koje je trebalo utvrditi i dokaze koje je trebalo provesti. U vezi s tim, imajući u vidu prirodu predmetne stvari, Ustavni sud smatra da se radi o postupku koji je od većeg značaja za apelanticu.
39Analizirajući dužinu postupka, Ustavni sud prvenstveno primjećuje da je apelantica tokom 2004. godine podnijela zahtjev za donošenje rješenja kojim se zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana i da je naknadno 13. decembra 2017. godine uputila zahtjev za iseljenje korisnika predmetnog stana. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o jedinstvenom postupku za ostvarenje apelanticinih prava na predmetnom stanu, u toku kojeg je prvostepeni organ donio šest rješenja i jedan zaključak kojim je dopustio obnovu postupka u predmetu donošenja rješenja kojim se zamjenjuje ugovor o korištenju predmetnog stana, zatim drugostepeni organ je donio četiri rješenja u žalbenom postupku i jedno rješenje kojim je odlučio o apelanticinom zahtjevu zbog šutnje administracije i Kantonalni sud jednu presudu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su prvostepeni i drugostepeni organi uprave, te nadležni sud u relativno razumnim rokovima donosili svoje odluke. Međutim, s druge strane, Ustavni sud, isto tako, zapaža da je u toku postupka drugostepeni organ u tri navrata donio rješenja kojim je prvostepena rješenja poništavao i predmet vraćao prvostepenom organu na ponovni postupak, kao i da je Kantonalni sud donio odluku kojom je, uvažavajući tužbu korisnika stana i zainteresiranog lica, rješenja tuženika – Federalnog ministarstva broj UPII/05-23-5-116/10 od 3. oktobra 2017. godine i Ministarstva građenja i prostornog uređenja HNK broj UPI-09-04-25-12/15 od 20. juna 2017. godine poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovni postupak i odluku, kao i da je, prema apelacionim navodima koji u odgovoru na apelaciju nisu osporeni, predmetni postupak u toku pred prvostepenim organom uprave. Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Ustavni sud, također, podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće dužnost državi da organizira svoj pravni sistem na takav način da njeni sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući i obavezu da postupe u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stav 129). Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da predmetni postupak, posmatrano u cjelini, traje oko 16 godina i još uvijek nije okončan, niti je izvjesno kada će to biti, a od većeg je značaja za apelanticu, za Ustavni sud je dovoljno da zaključi da nema valjanog opravdanja zašto postupak u navedenom predmetu traje toliko dugo, što se u odlučujućoj mjeri može pripisati ponašanju organa uprave i nadležnog suda koji nisu vodili postupak na način kako je propisano odredbama Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima, te nisu postupali u skladu sa standardima prava na pravično suđenje koji obavezuju javnu vlast da postupke vodi u razumnom roku, djelotvorno i bez nepotrebnog odugovlačenja. 40Imajući u vidu sve navedene okolnosti, Ustavni sud nalazi da je u ovom slučaju povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog dužine trajanja predmetnog postupka.
Pitanje naknade nematerijalne štete 41U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
42S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu
74. Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nerazumne dužine trajanja izvršnog postupka apelantici treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
43Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. 44Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak 45Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak traje oko 16 godina i još uvijek nije okončan, a od većeg je značaja za apelanticu, što se u odlučujućoj mjeri može staviti na teret organima uprave i nadležnom sudu koji nisu vodili postupak onako kako je to propisano odredbama Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnim sporovima, te nisu postupali u skladu sa standardima prava na pravično suđenje koji obavezuju javnu vlast da postupke vodi u razumnom roku, djelotvorno i bez nepotrebnog odugovlačenja.
46Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke. 47Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević