Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2231/19 (Radio televizija Federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 19. 05. 2021.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
  • Kleveta
  • Građanski postupak
  • Miješanje
  • Nematerijalna šteta
  • Proporcionalnost
  • Sloboda izražavanja
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2231/19

Apelacija

Odluka o meritumu

19. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2231/19, rješavajući apelaciju Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 19. maja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Radio-televizije Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 172916 14 Gž od 14. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 P 172916 13 P od 26. septembra 2014. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Radio-televizija Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Advokatska kancelarija „Pašalić, Kaba & Partners“ iz Sarajeva, podnijela je 24. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 172916 14 Gž od 14. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 172916 13 P od 26. septembra 2014. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te tužitelja B. D. (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 29. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Općinski sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. decembra 2020. godine, Kantonalni sud 10. decembra 2020. godine, a tužitelj 17. decembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 172916 13 P od 26. septembra 2014. godine, stavom prvim izreke, obavezana je apelantica, te A. A., A. P. i O. H. (u daljnjem tekstu: ostali tuženi i/ili drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi) da tužitelju na ime naknade nematerijalne štete, zbog iznošenja i pronošenja neistinitih činjenica - klevete u informativnoj emisiji „Dnevnik 2“, emitiranom 20. aprila 2013. godine, solidarno isplate iznos od 3.500,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 19. jula 2013. godine, kao dana podnošenja tužbe, pa do konačne isplate, u roku od 30 dana od dana donošenja presude. Stavom drugim izreke naloženo je apelantici, te ostalim tuženim da izreku presude nakon njene pravosnažnosti objave na RTVFBiH u terminu emisije „Dnevnik 2“, u roku od 30 dana. Stavom trećim izreke obavezani su apelantica i ostali tuženi da tužitelju solidarno naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 1.895,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 26. septembra 2014. godine, kao dana donošenja presude. Stavom četvrtim izreke preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja u pogledu naknade nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa je odbijen. Stavom petim izreke odbijen je zahtjev apelantice i ostalih tuženih za naknadu troškova parničnog postupka.

6. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon svih provedenih dokaza utvrđeno da je u emisiji apelantice „Dnevnik 2“ javnosti prezentirana informacija u kojoj se tvrdi da je tužitelj plagirao, odnosno falsificirao magistarski rad pod nazivom „Inspekcijski nadzor u funkciji povećanja efikasnosti javnog sektora u FBiH“, da je prepisivao cijele stranice, paragrafe i pasuse iz udžbenika profesora Reufa Kapića i Zijada Džafića, te magistarskog rada Snježane Vučković, kao i nekoliko stranih autora, preuzimajući tekst sa online stranica, što je potvrdila komisija Ekonomskog fakulteta, nakon čega je postavljeno pitanje da li će biti sankcije za tužitelja za ovo krivično djelo.

7. Po mišljenju Općinskog suda, ovakvi navodi tuženih se ne mogu smatrati iznošenjem mišljenja, nego imaju obilježje klevete kako je definira Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o zaštiti od klevete), jer tvrdnja da je neko plagirao magistarski rad i da je to potvrdila komisija Ekonomskog fakulteta je činjenica, a ne iznošenje ili pronošenje mišljenja. S tim u vezi je ukazao na odredbu člana 4. stav 1. tačka d. navedenog zakona kojom je propisano da je „kleveta radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu“. Ovakvim navodima, kako je dalje navedeno u obrazloženju presude, tužitelj, kao direktor Kantonalne uprave za inspekcijske poslove, okarakteriziran je kao osoba koja se bavi nezakonitim radnjama, izvršiocem krivičnog djela, što je nespojivo sa funkcijom koju obavlja s obzirom na to da se inspekcijske službe bave poslovima inspekcijskog nadzora radi utvrđivanja poštovanja propisa pravnih i drugih lica, te preduzimaju pravne mjere radi sprečavanja i otklanjanja nezakonitosti u izvršavanju tih propisa. Iz toga slijedi poruka za javnost da prvi čovjek uprave koja se bavi sprečavanjem nezakonitih radnji upravo vrši te nezakonite radnje. Time se, po mišljenju suda, stvara mišljenje javnog mnijenja o karakteru tužitelja kako sa aspekta njegove ličnosti, tako i sa aspekta posla kojim se bavi, čime se direktno narušavaju njegov ugled i autoritet u poslovnom životu, jer se u prilogu upravo naglašavalo da je tužitelj direktor Kantonalne uprave za inspekcijske poslove.

8. Općinski sud je dalje istakao da je odredbom člana 6. st. 2, 3. i 4. Zakona o zaštiti od klevete propisano da za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja su odgovorni autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja, te da su ova lica odgovorna za štetu ako su namjerno ili iz nepažnje iznijela ili pronijela izražavanje neistinite činjenice. Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili prenošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito, ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. U konkretnom slučaju apelantica je, kao javni RTV servis, izdavač inkriminirane informacije, drugotuženi i trećetuženi odgovorni urednici, a četvrtotuženi autor teksta iz kog razloga potpadaju u krug lica odgovornih za prouzrokovanje štete klevetničkim izražavanjem u smislu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete.

9. Nadalje, u obrazloženju presude je istaknuto da mediji, među koje se ubrajaju i televizijski programi, imaju veoma važnu ulogu u demokratskom društvu koji, također, uživaju slobodu javnog izražavanja, ali da, u smislu člana 19. Zakona o medijima, u ostvarivanju te slobode mediji imaju obavezu da objavljuju tačne, nepristrasne i objektivne informacije zasnovane na provjerenim činjenicama, te da poštuju ljudsko dostojanstvo i fundamentalna prava drugih. Međutim, kako je navedeno u obrazloženju presude, apelantica i ostali tuženi su informaciju o plagiranju magistarskog rada tužitelja 20. aprila 2013. godine objavili, kako to navodi četvrtotuženi, na osnovu izvještaja komisije od 22. aprila 2013. godine, a koji je zvanično objavljen, tj. protokolisan 25. aprila iste godine. Isto tako, apelantica i ostali tuženi nisu sporili da su imali uvid u izdvojeno mišljenje profesora Zijada Džafića, koje, na osnovu uvida u snimak „Dnevnika 2“, nije objavljeno. Znači tuženi su informaciju o plagiranju magistarskog rada objavili kao „tvrdnju“, a ne kao vjerovatnu činjenicu, iako su znali da članovi komisije nisu bili jednoglasni u tome, zbog čega je odluku o tome moralo donijeti Naučno-nastavno vijeće (u daljnjem tekstu: NNV) fakulteta, kao konačno mišljenje. Pored toga, četvrtotuženi je prije objavljenog teksta o sadržini informacije, tj. o plagiranju magistarskog rada, obavio razgovor sa tužiteljem koji mu je i prezentirao na uvid svoj magistarski rad, ali iz konstrukcije prezentirane rečenice tužitelja, te toka izlaganja njegovih navoda se zaključuje da izjava tužitelja nije autentično prenesena u javnost, nego da je oblikovana u toj mjeri da je izgubila smisao rečenog. Također je ukazano da je odredbom člana 40. Zakona o medijima propisano da novinar ima slobodu pri selekciji činjenica, slobodu autonomnosti u obradi, odnosno oblikovanju informacije i slobodu interpretiranja događaja, uz poštivanje istine i prava javnosti na istinu. Međutim, tužitelj je u svom iskazu naveo da je njegova izjava prilikom TV emitiranja „isječena“, a ovim navodima je sud poklonio vjeru, jer se to može primijetiti iz same konstrukcije rečenice, redoslijeda riječi i nepovezanog toka izlaganja misli, što je navelo sud na zaključak da su tuženi njegovu izjavu oblikovali na način da bi se kod gledalaca stvorio utisak da tužitelj priznaje činjenicu falsificiranja rada.

10. S obzirom na navedeno, Općinski sud je utvrdio da apelantica i ostali tuženi 20. aprila 2013. godine u emisiji „Dnevnik 2“, objavom da je tužitelj plagirao magistarski rad, što je potvrdila komisija Ekonomskog fakulteta, nisu objavili tačnu informaciju, a što im je bilo poznato. Naime, izvještaj nije sačinila komisija, nego njena dva člana, dok je profesor Džafić, kao treći član, imao izdvojeno mišljenje, što nije u emisije objavljeno. Tuženi su i obavezu provjere informacija zloupotrijebili i nekorektno prenijeli izjavu tužitelja, čime je četvrtotuženi prekršio obavezu propisanu odredbom člana 40. Zakona o medijima. Na osnovu toga se temelji ne samo njegova odgovornost nego i odgovornost medija koji je kroz svoju uređivačku politiku prihvatio da objavi informaciju na takav način, kao i glavnog urednika koji ima uvid i odlučuje o tome koje će se informacije i na koji način objaviti u medijima. Na osnovu toga Općinski sud je zaključio da su apelantica i ostali tuženi ovakvim načinom prezentiranja informacije i izjave tužitelja imali namjeru da naruše ugled tužitelja iznošenjem klevetničke informacije, a čemu doprinosi i kršenje prava tužitelja iz odredbe člana 8. Zakona o zaštiti od klevete, kao i obaveze tuženih propisane odredbom člana 25. Zakona o medijima kojim se nalaže medijima da objave ispravku koju je tužitelj putem svog punomoćnika i zahtijevao od tuženih aktom od 6. juna 2013. godine, a što tuženi bez ikakvog razloga nisu učinili.

11. Također je istaknuto da je tužitelj javni službenik i da stoga njegov prag tolerancije mora biti veći prilikom kritike javnosti u odnosu na ostala lica, ali to ne znači da javne ličnosti ne uživaju prava na ugled i čast koje se garantiraju Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), Ustavom Bosne i Hercegovine i ustavima entiteta, Zakonom o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kao i Zakonom o zaštiti od klevete kojim se „uređuje građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu“. Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito, ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. Taj standard odgovornosti se primjenjuje i kada je oštećeni javni službenik (član 6. st. 4. i 5. Zakona o zaštiti od klevete). S tim u vezi je dalje istaknuto da član 37. stav 3. Zakona o medijima određuje da „urednici pojedinih izdanja ili rubrika, odnosno programa odgovorni su za informacije objavljene u dijelu medija koji uređuju i za uredničku obradu objavljenih informacija. Dakle, kako je dalje navedeno, apelantica i ostali tuženi su informaciju o plagiranju magistarskog rada od tužitelja prezentirali kao mišljenje komisije Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, što nije tačno jer su izvještaj od 22. aprila 2013. godine sačinila samo dva člana komisije, dok je treći član uskratio potpis na takav izvještaj s obzirom na to da se nije složio sa navodima iz njega, što su tuženi zanemarili iznijeti u javnost na koji način su prekršili obavezu objavljivanja tačnih, nepristrasnih i objektivnih informacija. Kako tvrdnja o plagiranju rada ne potječe od organa čije tvrdnje se mogu smatrati konačnim i objektivnim, te zbog tog razloga podliježu provjeri, sud je smatrao da ne postoje uvjeti za oslobađanje od odgovornosti tuženih, u smislu člana 7. Zakona o zaštiti od klevete. Pored navedenog, kao i povrede obaveze da izjavu tužitelja javnosti prezentiraju na autentičan način uz poštovanje istine i prava javnosti na istinu, te kršenja obaveze objavljivanja ispravke navoda koju je zahtijevao tužitelj, tuženi nisu javnost upoznali sa odlukom NNV i zaključkom Upravnog odbora Univerziteta u Tuzli na osnovu kojih akata je utvrđeno ustvari suprotno u odnosu na izvještaj komisije, čime su ponovo prekršili obavezu objektivnog i istinitog informiranja, a što se sve može pripisati namjeri tuženih da pričine štetu ugledu tužitelja.

12. Na osnovu svega navedenog, Općinski sud je zaključio da, suprotno navodima apelantice i ostalih tuženih iznesenim u „Dnevniku 2“, tužitelj je na osnovu odluke NNV Ekonomskog fakulteta u Tuzli i zaključka Upravnog odbora Univerziteta u Tuzli dokazao istinitost tvrdnje da je objavljenom informacijom u „Dnevniku 2“ o plagiranju magistarskog rada oklevetan iako je teret dokazivanju po Zakonu o zaštiti od klevete na tuženom, a ne na tužitelju, s obzirom na to da se u postupcima ne dokazuju negativne činjenice.

13. Prilikom utvrđivanja postojanja nematerijalne štete i njene visine Općinski sud je istakao da su bez utjecaja navodi tuženih da tužitelj postojanje štete i njenu visinu nije dokazao putem vještačenja, jer dokaz vještačenja na okolnosti da je tužitelj, uslijed izražavanja tuženih, trpio duševne bolove zbog povrede ugleda takvog intenziteta koji opravdavaju naknadu nematerijalne štete, nije neophodan zbog toga što se postojanje štete ocjenjuje prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, pri čemu se i ne mora izvoditi dokaz vještačenjem vještaka neuropsihijatra. Bitno je da je iznošenje neistinitih činjenica moglo da dovede do nastupanja štete ugledu i časti oštećenog, a u postupku je to utvrđeno kao izvjesno. S tim u vezi, ukazano je i na odredbu člana 127. Zakona o parničnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZPP).

14. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 172916 14 Gž od 14. marta 2019. godine odbijena je žalba apelantice i ostalih tuženih kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena (u usvajajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu tužitelja).

15. Kantonalni sud je ocijenio da su neprihvatljivi žalbeni navodi da je u konkretnom slučaju bilo mjesta za primjenu odredbe člana 7. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, jer apelantica i ostali tuženi ničim nisu dokazali da je izneseno izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima, da su po zakonu obavezni da iznose ili prenose izražavanje, da su iznosili izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka, ili da je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno u kom slučaju ne bi postojala odgovornost tuženih za klevetu u smislu odredbe člana 7. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete, na koju su se apelantica i ostali tuženi pozvali u žalbi. Zato je, po ocjeni Kantonalnog suda, pravilan izneseni zaključak prvostepenog suda da je u konkretnom slučaju bilo mjesta za primjenu odredbe člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete, kojom je propisano da za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja“, te odredbe člana 6. stav 3. istog zakona kojom je propisano da lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice". Naime, kako je dalje naveo Kantonalni sud, iz izvedenih dokaza tokom prvostepenog postupka slijedi da je četvrtotuženi, kao novinar, autor priloga informacije: „Sve češća pojava plagijata. Kako je Besim Duraković, direktor Županijske uprave za inspekcijske poslove Tuzla plagirao magistarski rad. U našoj zemlji sve je češća pojava da magistarski ili čak doktorski rad bude plagiran. Besim Duraković, direktor Županijske uprave za inspekcijske poslove Tuzla, falsificirao je rad 'Inspekcijski nadzor u funkciji povećanja efikasnosti javnog sektora u Federaciji', potvrdilo je ovo i povjerenstvo Ekonomskog fakulteta u Tuzli, zaduženo za provjeru ispravnosti rada. Sada se postavlja pitanje hoće li biti sankcija za ovo kazneno djelo. Komisija koja je utvrdila plagijat konstatirala je da je tužitelj prepisivao čak cijele stranice iz 'Mikroekonomije' Reufa Kapića, 'Preduzetničke ekonomije' Zijada Džafića, te iz magistarskog rada 'Javni sektor u zemljama u tranziciji' Snježane Vučković. Prepisivao je paragrafe i pasuse i od nekoliko stranih autora i online stranica bez navođenja izvora. Duraković je čak prepisivao i od svog mentora Zijada Džafića, prodekana za naučnoistraživački rad Ekonomskog fakulteta, koji je tada pohvalio Durakovićev rad“, te da su drugotuženi, kao glavni urednik Redakcije vijesti RTVFBiH, i trećetuženi, kao urednik informativne emisije, odobrili objavljivanje navedenog priloga u informativnoj emisiji apelantice „Dnevnik 2“ od 20. aprila 2013. godine, u terminu od 19.30 sati.

16. Kantonalni sud je dalje istakao da su apelantica i ostali tuženi zanemarili da Zakon o zaštiti od klevete, na osnovu kojeg je donesena pobijana presuda, ima cilj da u najvećoj mjeri osigura princip slobode izražavanja (član 3. Zakona o zaštiti od klevete), koji je proklamiran i garantiran kako citiranim zakonom, tako i Ustavom FBiH i Evropskom konvencijom, koji se mora temeljiti na poštivanju profesionalnih i etičkih standarda. Međutim, sloboda javnog izražavanja, a i njeno ostvarivanje, uključuje i obaveze i odgovornosti za iznošenje tačnih, provjerenih i istinitih činjenica, što su tuženi zanemarili kada su iznosili neistinite činjenice o tužitelju u prilogu čiji je autor četvrtotuženi, koji je po odobrenju drugotuženog i trećetuženog objavljen u informativnoj emisiji apelantice „Dnevnik 2“ od 20. aprila 2013. godine, u terminu od 19.30 sati, za koje je prvostepeni sud pravilno utvrdio da predstavljaju klevetničko izražavanje, a ne vrijednosni sud. Kantonalni sud je istakao da je neprihvatljivo elaboriranje žalbe koje se svodi na tvrdnje da su tuženi postupali u ulozi medija čija je dužnost da u demokratskom društvu pruža informacije od javnog interesa, da je tužitelj javna ličnost koja podliježe ispitivanju suda javnosti, te da je ovakvim postupanjem suda narušena sloboda izražavanja mišljenja tuženih iz člana 10. Evropske konvencije. S tim u vezi, neprihvatljivi su i žalbeni prigovori koji se svode na tvrdnje da je neosnovana tužba tužitelja za klevetu i da su tuženi u objavljenom prilogu iznijeli istinite činjenice, kao i da je nejasno kako je prvostepeni sud našao da su tuženi prekršili odredbu člana 4. Zakona o zaštiti od klevete i time umanjili ugled tužitelja. Naime, kako je dalje navedeno u obrazloženju presude, prvostepeni sud je u toku postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude, a nakon ocjene navoda tužbe, odgovora na tužbu, predloženih i izvedenih dokaza tokom postupka i ocjene sadržaja objavljene informacije u informativnoj emisiji „Dnevnik 2“ od 20. aprila 2013. godine, a u kojoj su tuženi prezentirali tvrdnju „Kako je Besim Duraković, direktor Županijske uprave za inspekcijske poslove Tuzla, plagirao magistarski rad..... “, pravilno utvrdio da ove informacije predstavljaju iznošenje neistinitih činjenica u odnosu na tužitelja, a samim tim i namjerno klevetničko iznošenje navoda o tužitelju, a ne vrijednosni sud. U vezi s tim je istaknuto da je prvostepeni sud, polazeći od odredbe čl. 1. i 4. Zakona o zaštiti od klevete i odredaba čl. 154. i 200. Zakona o obligacionim odnosima, pravilno odlučio kada je djelimično udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja za naknadu nematerijalne štete, jer takva odluka prvostepenog suda ima utemeljenje u odredbi člana 6. stav 2. i odredbi člana

10. Zakona o zaštiti od klevete, o čemu je dao valjane razloge na str.10, 11, 12, 13. i 14. pobijane presude.

17. S tim u vezi, ocijenjeni su neosnovanim žalbeni navodi apelantice i ostalih tuženih da u prvostepenom postupku tužitelj nije dokazao da je zbog objavljivanja navedene informacije trpio nematerijalnu štetu, jer nije ni bilo potrebe za vještačenjem, niti izvođenjem drugih dokaza na okolnosti stepena i intenziteta pretrpljenih duševnih bolova zbog narušenog ugleda ili časti tužitelja, s obzirom na to da su ugled i čast kategorije čije se postojanje pretpostavlja, zbog čega bi eventualno bilo moguće samo dokazivanje nepostojanja ugleda tužitelja, s tim što bi u tom slučaju teret takvog dokazivanja bio na tuženim, a oni to u ovoj parnici nisu učinili niti jednim dokazom.

18. Također, Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim žalbene tvrdnje apelantice i ostalih tuženih da je odbijanjem prijedloga tuženih da se o postojanju plagijata raspravlja kao o prethodnom pitanju (član 12. stav 1. ZPP) prvostepeni sud počinio povrede odredbe čl. 5, 7. i 12. ZPP zbog toga što je provjeru samostalnosti izrade magistarskog rada tužitelja vršilo NNV Ekonomskog fakulteta u Tuzli, kao nadležni organ. Osim toga, istaknuto je da su apelantica i ostali tuženi predlagali da prvostepeni sud zatraži od tužitelja da dostavi svoj magistarski rad, bez dostavljanja radova drugih autora od kojih je tužitelj, po navodima tuženih, preuzeo određene tekstove u svom magistarskom radu, tako da je nejasno na osnovu kojih uporedbi bi eventualno prvostepeni sud mogao ustanoviti da su određeni tekstovi preuzeti od drugih autora, na način kako su to apelantica i ostali tuženi objavili u spornom prilogu.

19. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primjenom odredbe člana 10. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete obavezao tužene na objavljivanje presude u informativnoj emisiji „Dnevnik 2“ RTVFBiH u situaciji kada iz stanja spisa proizlazi da tuženi nisu objavili ispravku i opozvali izražavanje neistinite činjenice na način kako je to propisano navedenom odredbom Zakona.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

21. Navodi da su Komisiju Fakulteta koja je ustanovila da je tužiteljev magistarski rad plagijat sačinjavali profesori Kadrija Hodžić i Izudin Kešetović, te docent Zijad Džafić, koji je ujedno bio i mentor magistarskog rada, čiji je magistarski rad, također, plagiran od tužitelja, te koji je jedini dao izdvojeno mišljenje da smatra da se ne radi o plagijatu. Redovni sudovi su utvrdili da je apelant počinio klevetu i to mišljenje obrazlažu time da izvještaj Komisije nije usvojen na NNV Fakulteta, te da je jedan član Komisije izdvojio svoje mišljenje. Međutim, plagijat nije proceduralno pitanje, niti lični stav, već faktičko stanje. Magistarski rad tužitelja, kako je navedeno u izvještaju Komisije, sadrži više od 30 stranica tuđih tekstova bez navođenja izvora i autora. Stoga je izražavanje apelantice, novinara, urednika, u suštini, istinito, a netačno samo u nebitnim elementima (član 7. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete). Sud je odbio prijedlog tuženih da se kao dokaz pred sudom izvrši uvid u magistarski rad tužitelja i autorska djela raznih autora koja je tužitelj direktno citirao u svom magistarskom radu bez navođenja izvora. Sredstva javnog informiranja nemaju (niti mogu imati) ingerencije sudova ili komisija za ispitivanje plagijata. Redovni sudovi insistiraju na tome da plagijat nije formalno utvrđen niti od jednog „zvaničnog” organa, čime obrazlažu svoj stav o kleveti koju su počinili apelantica i ostali tuženi, što je direktno suprotan ratio legis Zakona o zaštiti od klevete, te predstavlja povredu slobode izražavanja.

b)Odgovor na apelaciju

22. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi, koje je ponovio i u odgovoru, ocijenivši da su apelacioni navodi neosnovani.

23. Općinski sud je naveo da je taj sud u svemu postupio u skladu sa relevantnim zakonskim i ustavnim odredbama, te da je u svojoj odluci detaljno obrazložio sve činjenice i propise na kojim je zasnovao odluku. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

24. Tužitelj je, također, u veoma opširnom odgovoru istakao da su navodi apelacije neosnovani i netačni.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o zaštiti od klevete FBiH („Službene novine FBiH“ br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičke ili pravne osobe iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem te pravne ili fizičke osobe trećoj osobi.

Član 4.

Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

(...)

d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

Član 6. st. 1. i 3.

Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

Član 7.

(1)Ne postoji odgovornost za klevetu:

a)ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b)ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

(c)ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2)Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

onačin, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, oprirodu i stepen prouzrokovane štete, odobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda, opristanak oštećenog, ovjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, očinjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, ote da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Član 10. stav 1.

Obeštećenje treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:

• objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili izvinjenje;

• činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i

• činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.

Član 15.

U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.

26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:

Član 200.

Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 32 0 P 172916 14 Gž od 14. marta 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanticine opunomoćenice su primile 25. marta 2019. godine a apelacija je podnesena 24. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

h) Slobodu izražavanja.

33. Član 10. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvaća slobodu vlastitog mišljenja, primanja i saopćavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobivenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

34. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalificiranih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definiraju samo pravo, a drugim stavom definiraju dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava pod uvjetima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi, Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42.). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uvjetima navedenim u članu 10. stav 2. Evropske konvencije pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

35. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije, Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u brojnim odlukama je ukazao da se prilikom odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, da li teži ostvarenju legitimnog cilja i, na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“ (vidi, između ostalih, Evropski sud, Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 27. juna 2017. godine, st. 66. i 67).

36. U vezi s pitanjem da li je došlo do miješanja u apelanticino pravo na slobodu izražavanja, Ustavni sud smatra da je odgovor na ovo pitanje potvrdan budući da su apelantica i ostali tuženi osporenim presudama obavezani na naknadu štete tužitelju zbog klevete u informativnoj emisiji apelantice „Dnevnik 2“, emitiranom 20. aprila 2013. godine, kada je javnosti prezentirana informacija u kojoj se tvrdi da je tužitelj plagirao, odnosno falsificirao magistarski rad, što predstavlja miješanje u slobodu izražavanja zagarantiranu članom 10. stav 1. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud, također, ističe da je navedeno miješanje bilo „propisano zakonom“, jer se zasnivalo na relevantnim odredbama ZZK, ZOO i ZPP, koje su objavljene i javnosti dostupne, te da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih, konkretno tužitelja.

38. S obzirom na to da je, dakle, uplitanje u slobodu izražavanja apelantice bilo zakonito i slijedilo je legitiman cilj, Ustavni sud, u smislu navedenog, treba ispitati da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“, odnosno da li su redovni sudovi, u smislu stavova Evropskog suda (op. cit., presuda Medžlis Islamske zajednice Brčko i drugi protiv Bosne i Hercegovine, stav 74), uspostavili pravičnu ravnotežu između prava apelantice na slobodu izražavanja i tužiteljevog interesa za zaštitu ugleda. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene kriterije koji se uzimaju u obzir prilikom ocjene postizanja ravnoteže između suprotstavljenih prava – prava na privatnost (ugled) i prava na slobodu izražavanja (vidi, Evropski sud, Axel Springer AG protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, st. 89–95). Prvi kriterij se odnosi na doprinos informacije (saopćenja, članka) debati od općeg interesa, što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od općeg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Drugi kriterij se tiče uloge i funkcije lica o kojem je riječ, kao i prirode aktivnosti o kojoj je riječ. S tog aspekta se mora napraviti razlika između privatnih lica i lica koja nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. Shodno tome, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika se odnosi na izvještavanje o pitanjima koja mogu doprinijeti debati u javnom interesu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije od izvještavanja o pojedinostima iz privatnog života lica koje ne obavlja takve funkcije. Sljedeći bitan kriterij koji se uzima u obzir je način na koji su pribavljene informacije. To podrazumijeva da se jasno utvrdi da li je novinar (ili onaj koji je objavio određenu informaciju) proveo vlastito nezavisno istraživanje pridržavajući se određenih profesionalnih standarda ili nije, da li je to istraživanje zasnovano na određenom činjeničnom osnovu u relevantnom periodu, da li se izvor putem kojeg je pribavljena informacija može smatrati pouzdanim u odnosu na sporne navode u relevantno vrijeme (ne u vrijeme naknadnih saznanja), te da li je licu koje je u pitanju omogućeno da odgovori na iznesene navode. Ostali faktori koji se, također, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije.

39. Dovodeći n navedene kriterije u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u spornoj emisiji apelantice, koja je emitirana 20. aprila 2013. godine, objavljen tekst četvrotuženog o tužitelju, koji je u vrijeme emitiranja navedene emisije bio direktor Kantonalne uprave za inspekcijske poslove, dakle javna ličnost (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3745/13 od 20. juna 2016. godine, tačka 42, dostupna na www.ustavnisud.ba), te su, stoga, granice prihvatljivog kriticizma u odnosu na njega mnogo šire. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je apelantica emitirala sporni prilog u informativnoj emisiji „Dnevnik 2“ o tome da je tužitelj plagirao, odnosno falsificirao svoj magistarski rad, dakle tiče se pitanja validnosti magisterija tužitelja koji je direktor Kantonalne uprave za inspekcijske poslove, što dovodi u pitanje njegovu funkciju s obzirom na to da se inspekcijske službe bave poslovima inspekcijskog nadzora radi utvrđivanja poštovanja propisa pravnih i drugih lica, te preduzimaju pravne mjere radi sprečavanja i otklanjanja nezakonitosti u izvršavanju tih propisa, nesporno predstavlja „temu“ od općeg interesa, te da je kao takav predstavljao doprinos „temi“, odnosno debati od općeg interesa u smislu postojanja kompetentnosti lica koja su na rukovodećim funkcijama u organima javne vlasti (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4366/17 od 15. oktobra 2019. godine, tačka 45, dostupna na www.ustavnisud.ba).

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su redovni sudovi ispitali sporno izražavanje četvrtotuženog objavljeno u spornoj emisiji i utvrdili da sadrži neistinite tvrdnje, jer apelantica i ostali tuženi tokom trajanja predmetnog postupka nisu dokazali istinitost spornih tvrdnji koje predstavljaju klevetu, dok je tužitelj, s druge strane, predloženim dokazima zapravo dokazao da su ove tvrdnje neistinite. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud utvrdio da apelantica i ostali tuženi 20. aprila 2013. godine u emisiji „Dnevnik 2“ objavom da je tužitelj plagirao magistarski rad, što je potvrdila Komisija Ekonomskog fakulteta, nisu objavili tačnu informaciju, a što im je bilo poznato. Naime, izvještaj nije sačinila Komisija, nego njena dva člana, dok je profesor Džafić, kao treći član, imao izdvojeno mišljenje, što nije u emisiji objavljeno. Osim toga, apelantica i ostali tuženi su informaciju o plagiranju magistarskog rada tužitelja 20. aprila 2013. godine objavili, kako je to naveo četvrtotuženi, na osnovu izvještaja Komisije od 22. aprila 2013. godine, a koji je zvanično objavljen, tj. protokolisan 25. aprila iste godine. Isto tako, apelantica i ostali tuženi nisu sporili da su imali uvid u izdvojeno mišljenje profesora Zijada Džafića, koje na osnovu uvida u snimak „Dnevnika 2“ nije objavljeno. Znači, tuženi su informaciju o plagiranju magistarskog rada objavili kao „tvrdnju“, a ne kao vjerovatnu činjenicu, iako su znali da članovi Komisije nisu bili jednoglasni u tome, zbog čega je odluku o tome moralo donijeti Naučno-nastavno vijeće (u daljnjem tekstu: NNV) Fakulteta, kao konačno mišljenje. Tuženi su i obavezu provjere informacija zloupotrijebili i nekorektno prenijeli izjavu tužitelja, čime je četvrtotuženi prekršio obavezu propisanu odredbom člana 40. Zakona o medijima, na osnovu čega se temelji ne samo njegova odgovornost nego i odgovornost medija koji je kroz svoju uređivačku politiku prihvatio da objavi informaciju na takav način, kao i glavnog urednika koji ima uvid i odlučuje o tome koje će se informacije i na koji način objaviti u medijima. Na osnovu toga sud je zaključio da su apelantica i ostali tuženi ovakvim načinom prezentiranja informacije i izjave tužitelja imali namjeru da naruše ugled tužitelja iznošenjem klevetničke informacije, a čemu doprinosi i kršenje prava tužitelja iz odredbe člana 8. Zakona o zaštiti od klevete, kao i obaveze tuženih propisane odredbom člana 25. Zakona o medijima kojim se nalaže medijima da objave ispravku koju je tužitelj posredstvom svog opunomoćenika i zahtijevao od tuženih aktom od 6. juna 2013. godine, a što tuženi bez ikakvog razloga nisu učinili.

41. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da apelantica kao javni emiter zapravo nije vodila računa o posljedicama objavljivanja sporne emisije prije potvrde činjenica koje su navedene o tužitelju, posebno imajući u vidu ozbiljnost tvrdnji iznesenih u prilozima iz navedene emisije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali dovoljno jasno i logično obrazloženje da se radi o neistinitim činjenicama koje apelantica i ostali tuženi nisu dokazali, a ne o mišljenju (vrijednosnom sudu). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno da su apelantica i ostali tuženi propustili da provjere istinitost informacija koje su iznesene u spornoj emisiji o tužitelju, jer emisija nije prenošena „uživo“, niti su suštinski dali priliku tužitelju da ukaže da su takve tvrdnje neosnovane, jer su njegovu izjavu nekorektno prenijeli, a nisu objavili ni njegov demanti. Sve navedeno ukazuje da apelantica i ostali tuženi, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda, nisu postupali bona fide u nastojanju da pruže javnosti tačne i pouzdane informacije o temi spornog priloga u informativnoj emisiji apelantice u skladu s novinarskom etikom (vidi, mutatis mutandis, Bladet Tromsø i Stensaas protiv Norveške [GC] br.

21980/93, § 65, ECHR 1999-III).

42. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelanticino pravo na slobodu izražavanja bilo „neophodno u demokratskom društvu“, da „miješanje“ korespondira s „hitnom društvenom potrebom“, da je proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je mjera koja je preduzeta radi zaštite ugleda i časti tužitelja, odnosno obavezivanje apelantice i ostalih tuženih da solidarno isplate tužiocu iznos od 3.500,00 KM u datim okolnostima proporcionalna težini povrede njegovog ugleda o čemu se tužitelj detaljno izjašnjavao prilikom saslušanja pred sudom (prijetnje da će tužitelja ubiti, podrugljivo dobacivanje i vrijeđenje na ulici, da su ga uposlenici nakon toga oslovljavali plagijatorom, da se to odrazilo na njegovo psihičko stanje...), kao i da su razlozi i opravdanja koja su dali redovni sudovi u osporenim presudama za takvo miješanje relevantni i dovoljni, zbog čega osporenim presudama nije prekršeno pravo apelantice na slobodu izražavanja. Pri tome Ustavni sud ukazuje, podržavajući praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja, da sudovi nisu ograničeni posebnim formalnim dokaznim sredstvima, naročito ne izvođenjem dokaza vještačenjem u pravcu utvrđivanja „jačine i trajanja duševnih bolova“ (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1678/12 od 8. decembra 2015. godine, tačka 35, te broj AP 2788/19 od 3. marta 2021. godine, tačka 49, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja mjera koja je preduzeta radi zaštite ugleda i časti tužioca, odnosno obavezivanje apelantice i ostalih tuženih da tužiocu solidarno isplate iznos od 3.500,00 KM proporcionalna težini povrede tužiteljeve časti i ugleda.

43. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije kada su sudovi za svoje odluke kojima su apelantica i ostali tuženi obavezani na naknadu nematerijalne štete tužiocu, zbog kršenja njegovog privatnog i javnog (poslovnog) ugleda i časti, dali argumentirana i jasna obrazloženja u situaciji kada apelantica i ostali tuženi nisu dokazali istinitost informacija koje su objavljene u spornoj emisiji prilogom o tome da je tužiteljev magistarski rad plagijat i kada nisu uložili razuman napor da potvrde činjenice koje su iznesene iz čega slijedi da nije postojala iskrena namjera da javnosti pruže tačne i pouzdane informacije u skladu s novinarskom etikom.

45. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

46. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2231/19 (Radio televizija Federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio