Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1109/21 (E. J.)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1109/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1109/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Emir Jahić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Emir Jahić protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 45 0 Rs 029478 19 Rev 2 od 8. prosinca 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Goraždu broj 45 0 Rs 029478 19 Rsž 2 od 13. ožujka 2019.

godine i Presude Općinskoga suda u Goraždu broj 45 0 Rs 029478 14 Rs od 13. travnja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Emir Jahić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Goražda, kojega zastupa Jasmin Starčević, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 2. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 45 0 Rs 029478 19 Rev 2 od 8. prosinca 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Goraždu broj 45 0 Rs 029478 19 Rsž 2 od 13. ožujka 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Goraždu broj 45 0 Rs 029478 14 Rs od 13. travnja 2016. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obveže tuženik (ATTP „Centroprevoz“ Goražde) da mu isplati na ime razlike manje isplaćenih plaća i minuloga rada, te razlike naknada i dodataka na plaću, sa zakonskim zateznim kamatama, te uplatu doprinosa za PIO, u određenome iznosu za vremensko razdoblje od 10. listopada 2011. godine do 31. prosinca 2014. godine (bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke).

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da apelant navedena potraživanja temelji na Kolektivnome ugovoru o pravima i obvezama poslodavaca i djelatnika u oblasti prometa za teritoriju F BiH (u daljnjemu tekstu: GKU) iz 2007. godine, pravilniku o radu tuženika iz studenoga 2007. godine i ugovora o radu od 30. srpnja 2009. godine. Vrhovni je sud istakao da iz činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova proistječe da je apelant u spornome razdoblju na temelju ugovora o radu bio raspoređen na radno mjesto vozača autobusa, za koje razbolje je primao plaću, naknadu plaće i dodatke prema obračunu tuženika. Vrhovni je sud istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke T.M. proistječe da je tuženik u spornome razdoblju poslovao sa poteškoćama, te da je imao poslovne gubitke u određenim iznosima. Vrhovni je sud istakao da je na temelju tako utvrđenoga činjeničnoga stanja zaključeno da je prema odredbama čl. 57. st. 2. i čl. 60. st. 4. GKU, tuženik kao poslovni subjekt sa ekonomskim teškoćama u poslovanju, imao utemeljenje da u spornome razdoblju apelantu obračuna i isplati plaće i naknade odnosno dodatke na plaću u iznosima manjima od onih predviđenim GKU, te da je stoga tužbeni zahtjev odbijen. Vrhovni je sud istakao da je odredbom čl. 57. st. 1. GKU propisano da poslodavac ne može zaposleniku obračunati i isplatiti plaću u iznosu manjemu od iznosa utvrđenim kolektivnim ugovorom, ali da sukladno st. 2. istoga članka, izuzetno, u slučajevima kada poslovanje društva ne omogućava isplatu plaće, naknada i dodataka koji imaju narav uvećanja osobnih primanja djelatnika, predviđenih GKU, poslodavac može izvršiti korekciju plaća svih djelatnika i time ukupnu masu sredstava za plaće uskladiti sa mogućnostima i poslovnim rezultatima društva. Vrhovni je sud istakao da je odredbama čl. 60. st. 1. i 2. GKU propisana najniža neto i bruto satnica, dok se odredbom st. 4. predviđa da, izuzetno, privredni subjekti koji zbog svojega položaja na tržištu ili uslijed ekonomskih poteškoća u poslovanju nisu u mogućnosti isplatiti plaću djelatniku obračunati po satnicama iz st. 1. i 2., mogu isplatiti plaću obračunatu po satnici koja ne može biti manja od 1,25 KM neto. Vrhovni je sud istakao da je stoga pravilan zaključak nižestupanjskih sudova (drugostupanjski je sud naime, između ostaloga, naveo da je čl. 60. st. 5. GKU propisano da se plaća iz st. 4. toga čl. ne može isplaćivati dulje od tri godine od usvajanja GKU, ali da je odredbom čl. 1. GKU iz 2011. godine propisano da se odredba čl. 60. st. 5. briše), da tuženik uslijed svoje loše financijske situacije je imao utemeljenje da izvrši korekciju plaća svih djelatnika na način što će ukupnu masu sredstava za plaće uskladiti sa mogućnostima i poslovnim rezultatima. Vrhovni je sud istakao da je tuženik, prema nalazu i mišljenju vještaka, plaće obračunavao po osnovici većoj od 1,25 KM neto, što znači da je postupao sukladno odredbama GKU.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći, između ostaloga, da u spornome razdoblju „nije propisana mogućnost poslodavca da umanjuje plaće i druge naknade, iz razloga što iz odredbi čl. 60. st. 5. GKU proizlazi da isplata iz čl. 60. st. 4. GKU se ne može isplaćivati duže od tri godine“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP- 7466/18 od 13. veljače 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1109/21 (E. J.) | Sudska praksa | Aktio