Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1093/21 (G.M.)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1093/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. travnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1093/21, rješavajući apelaciju koju je podnio G. M., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio G. M.

protiv Presude Kantonalnoga suda u Širokome Brijegu broj 64 0 P 038762 19 Gž 2 od 18. listopada 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Širokome Brijegu broj 64 0 P 038762 18 P 3 od 20. svibnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. G. M. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Širokoga Brijega, kojega zastupa Robert Leko, odvjetnik iz Širokoga Brijega, podnio je 2. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Širokome Brijegu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 038762 19 Gž 2 od 18. listopada 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Širokome Brijegu (u daljnjemu tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 038762 18 P 3 od 20. svibnja 2019. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-53/20 od 11. ožujka 2020. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je podnio apelant protiv presude Kantonalnoga suda od 18. listopada 2019. godine. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 64 0 P 038762 19 Rev od 2. veljače 2021. godine revizija odbačena kao nedozvoljena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovome slučaju bila neučinkovit pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnoga suda od 18. listopada 2019. godine konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Općinskoga suda od 20. svibnja 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obveže tuženik („Triglav osiguranje“ a.d. Banjaluka) da mu isplati na ime naknade materijalne štete određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.

4. Presudom Kantonalnoga suda od 18. listopada 2019. godine priziv apelanta je odbijen i prvostupanjska je presuda potvrđena.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da iz utvrđenja prvostupanjskoga suda proistječe da je 17. studenoga 2014. godine zaključen ugovor o kupoprodaji motornoga vozila marke „Hyundai“ između N.K. kao prodavatelja i R.Z. kao kupca. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženika, iz razloga što predmetno vozilo kojim je upravljao R.Z., u trenutku nezgode zbog koje apelant potražuje naknadu štete (nezgoda se, naime, desila 1. veljače 2015. godine), nije bilo osigurano kod tuženika, jer je u tijeku razdoblja osiguranja došlo do promjene vlasništva (dakle, 17. studenoga 2014. godine), a novi vlasnik R.Z. nije odmah, a najkasnije u roku od 30 dana o tomu obavijestio osiguravatelja tj. tuženika, kako to propisuju odredbe čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju od odgovornosti RS. Kantonalni je sud istakao da se u konkretnomu slučaju pravilno prvostupanjski sud pozvao na navedeni zakon Republike Srpske jer je predmetna polica zaključena prema propisima Republike Srpske (prvostupanjski je sud, naime, istakao da ovakva odredba ne postoji u zakonodavstvu Federacije BiH, pa kako polica osiguranja predstavlja ispravu o zaključenome ugovoru o osiguranju, sud je u konkretnome slučaju morao primijeniti pravo RS kao relevantno pravo). Kantonalni je sud istakao da su neutemeljeni navodi priziva glede nepravilne primjene Haške konvencije o mjerodavnome pravu za prometne nezgode (u daljnjemu tekstu: Haška konvencija), a sve iz razloga koje je naveo prvostupanjski sud, koje u cijelosti prihvata i ovaj sud (prvostupanjski je sud, naime, istakao da je neutemeljen navod da se treba primijeniti Haška konvencija, budući da u slučaju konkretne predmetne nezgode nema elementa inozemnosti, a u kojemu slučaju bi se kao lex specialis primijenila Haška konvencija, a budući da je čl. 13. jasno propisano da država nije obvezna primijeniti odredbe te konvencije na nezgode koje se dogode na njezinome području i u kojemu su sudjelovala samo vozila koja su registrirana u teritorijalnim jedinicama države).

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći, između ostaloga, da kako se „prometna nezgoda dogodila na teritoriju F BiH, te je šteta i štetna posljedica nastupila na teritoriji F BiH, nema razloga da se za takvu prometnu nezgodu ne primijeni pravo i pravni propisi F BiH (a ne RS), sukladno čl. 3. Haške konvencije, koja propisuje da je mjerodavno pravo unutarnje pravo države na čijem se prostoru dogodila nezgoda“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga je suda da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenome glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1093/21 (G.M.) | Sudska praksa | Aktio