Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2791/19 (E.T.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • In dubio pro reo
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2791/19

Apelacija

Odluka o meritumu

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2791/19, rješavajući apelaciju E.T., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija E.T. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 010667 19 Kžk od 11. aprila 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. E.T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica podnio je 5. jula 2019. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 010667 19 Kžk od 11. aprila 2019. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odredio odgađanje izvršenja kazne zatvora apelantu do okončanja postupka po apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je na sjednici održanoj 10. septembra 2019. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP 2791/19 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je apelantov zahtjev za privremenu mjeru odbio kao neosnovan.

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 2. novembra 2020. godine zatraženo je od Vrhovnog suda, Federalnog tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužilaštvo) i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) da dostave odgovore na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Federalno tužilaštvo i Kantonalno tužilaštvo su dostavili Ustavnom sudu odgovore na apelaciju 10. i 13. novembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

Uvodne napomene

6. Optužnicom Kantonalnog tužilaštva od 20. augusta 2014. godine, koja je potvrđena 1. septembra 2014. godine a izmijenjena na glavnom pretresu od 12. maja 2015. godine, optuženim N.T. i apelantu stavljeno je na teret da su učinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav (1) u vezi sa članom 22. preuzetog Krivičnog zakona Socijalističke federativne republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ).

7. Presudom Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 010667 14 K od 18. jula 2016. godine apelant i optuženi N.T. su proglašeni krivim za krivično djelo za koje su i optuženi, te im je izrečena kazna zatvora, i to apelantu dvije godine i šest mjeseci, a optuženom N.T. dvije godine.

8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 03 0 K 010667 16 Kž od 14. jula 2017. godine lična žalba optuženog N.T. odbijena je kao neosnovana, a žalbe branitelja optuženih N.T. i apelanta i apelantova lična žalba djelimično su uvažene, prvostepena presuda Kantonalnog suda od 18. jula 2016. godine ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

9. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 010667 17 K 2 od 23. aprila 2018. godine optuženi N.T. i apelant proglašeni su krivim za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav (1) u vezi sa članom 22. preuzetog KZSFRJ, te osuđeni na kazne zatvora, i to apelant u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, a optuženi N.T. u trajanju od dvije godine.

10. Rješenjem Vrhovnog suda broj 03 0 K 010667 18 Kž 2 od 25. oktobra 2018. godine djelimično je uvažena žalba branitelja apelanta i optuženog N.T., te je ukinuta prvostepena presuda od 23. aprila 2018. godine i u ovom predmetu određeno održavanje pretresa pred Vrhovnim sudom. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, na kraju navedeno i da će na pretresu pred tim sudom, u skladu sa članom 332. stav (2) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), biti prihvaćeni kao dokazi svi oni koji su izvedeni tokom prvostepenog postupka, a oštećeni će se pozvati i neposredno saslušati pred ovim sudom. Postupak u kojem je donesena osporena odluka

11. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 010667 19 Kžk od 11. aprila 2019. godine apelant je zajedno sa optuženim N.T. proglašen krivim da su u vrijeme (u septembru 1992. godine), mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba i rata u Bosni i Hercegovini, nečovječno postupali prema civilu (oštećenom) i izvršili pljačkanje imovine civila, čime su kao saizvršioci počinili krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav (1) u vezi sa članom 22. preuzetog KZSFRJ, pa su osuđeni na kaznu zatvora od po jednu godinu i osam mjeseci.

12. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je na pretres pred Vrhovnim sudom po pozivu pristupio svjedok optužbe oštećeni u pratnji stručnog savjetnika, označenog psihologa Kantonalnog tužilaštva, kao podrške. S tim u vezi je navedeno da je navedeni svjedok izjavio da je rekao sve što je znao, te da (nakon izjašnjenja federalnog tužioca da je oštećenog pozvao sud, da ga je Kantonalno tužilaštvo upoznalo sa dosadašnjim otežanim njegovim ispitivanjem) smatra da nema smisla ponovo ga ispitivati i saglasio se sa preuzimanjem i čitanjem njegovih iskaza. Zatim je ukazano da se branilac optuženog N.T. izjasnio da je svjedok-oštećeni iscrpno ispitan od svih članova vijeća i od odbrane i da ga odbrana optuženog N.T. neće ispitivati. Potom je ukazano da se apelantov branilac izjasnio da bi svjedoka-oštećenog ispitao unakrsno na sve one okolnosti za koje bude smatrao potrebnim. Nakon izjašnjenja oštećenog da je imao dva moždana udara, i to prije tri i prije jednu godinu, Vrhovni sud je naveo da je, zbog novonastale situacije, odlučio da se svjedok-oštećeni ne saslušava, već da se preuzmu svi zapisnici o njegovom saslušanju o čemu su se saglasili federalni tužilac, branioci apelanta i optuženog N.T. i ovi optuženi.

13. Dalje je navedeno da su na pretresu pred Vrhovnim sudom, na osnovu člana 332. stav (2) ZKPFBiH, prihvaćeni dokazi izvedeni tokom prvostepenog postupka, i to dokazi optužbe koji se sastoje od zapisnika sa iskazima svjedoka i materijalnih dokaza, dokazi odbrane (iskazi svjedoka i materijalni dokazi), te dokazi koje je sud pribavio službenim putem (pobliže opisano na str. 4-7. presude). Nakon preuzimanja dokaza odbrana optuženog N.T. je prigovorila (čemu se pridružila i apelantova odbrana) zakonitosti dokaza koji se odnose na izvode, uvjerenje doma zdravlja i dnevnik događaja PS Živinice, ukazujući da nedostaju izvor, vrsta i porijeklo načina pribavljanja dokaza. Isto tako je navedeno i da je apelantov branilac izjavio da ima prijedlog za izvođenje dokaza, koji je iznosio i ranije, ali ga prvostepeni sud nije prihvatio, a ima i novi prijedlog za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka Z.S. (pobliže ukazano na str. 7. i 8. presude) s ciljem diskreditacije iskaza svjedoka-oštećenog, kao i prijedlog o obavljanju uviđaja na licu mjesta. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je na pretresu odbio prijedlog apelantovog branioca da se provede dokaz saslušanjem svjedoka Z.Š. na okolnosti na koje je branilac predložio kao nepotreban. Ovozbog toga, kako je to naveo Vrhovni sud, što okolnosti na koje je navedeni svjedok predložen nisu takvog karaktera da bi to bilo od utjecaja na ocjenu kredibiliteta oštećenog kao svjedoka kroz kontrolnu činjenicu, bez obzira na to i kada bi te činjenice bile potvrđene ili opovrgnute od svjedoka, posebno kada se ima u vidu da se svjedočenje odnosi na događaj koji se desio prije 20 godina. S tim u vezi je ukazano da je općepoznato da ljudi protekom vremena zaborave i neka važnija dešavanja, a ne šta je neko nekome govorio prije 20 godina. Također je navedeno i da je odbijen prijedlog apelantovog branioca o obavljanju uviđaja na licu mjesta uz učešće vještaka građevinske struke, nalazeći da je izvođenje predloženog dokaza nepotrebno, imajući u vidu protek vremena, jer je prošlo 26 godina od inkriminiranog događaja, pa je prosto nemoguće da neko utvrdi označene okolnosti.

14. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je, u smislu odredbe člana 296. stav (2) ZKPFBiH, ocijenio kao prihvaćene i pročitane dokaze izvedene pred prvostepenim sudom, te je u nastavku obrazloženja presude izvršena analiza i ocjena dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, te navedeni razlozi na osnovu kojih je utvrđena krivičnopravna odgovornost apelanta i N.T. koji su postupali kao saizvršioci. U nastavku je Vrhovni sud analizirao dokaze koji se tiču konkretnih krivičnopravnih radnji koje su preduzeli apelant i optuženi N.T. u inkriminirano vrijeme. Naime, da se događaj koji je predmet konkretnog krivičnog postupka desio u noći 14/15. septembar 1992. godine, Vrhovni sud je naveo da je utvrdio iz iskaza oštećenog koji je detaljno opisao predmetni događaj i koji je potkrijepljen iskazima šest saslušanih svjedoka, izvodom iz PU Živinice, odnosno originalnom dokumentacijom dnevnika događaja PS Živinice za inkriminirani period, te nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine. S obzirom na to da u predmetnom dešavanju nije bilo neposrednih očevidaca, Vrhovni sud je istakao da je detaljno analizirao iskaz oštećenog u svojstvu svjedoka sa glavnog pretresa pred prvostepenim sudom i iskaze koje je dao u fazi istrage a koje je preuzeo Vrhovni sud (pobliže opisano na str. 14-18. presude). U tom pravcu je Vrhovni sud istakao da je oštećeni u svojstvu svjedoka dao ukupno pet izjava (u MUP-u Tuzla, u Kantonalnom tužilaštvu, te na glavnom pretresu) u periodu od novembra 2011. do juna 2016. godine, te da ni u jednom od njegovih iskaza ne postoji sumnja u identitet počinilaca.

15. Analizirajući iskaze svjedoka-oštećenog koje je dao u fazi istrage, te njegov iskaz kao svjedoka odbrane, Vrhovni sud je naveo da je imao u vidu proživljavanje tog svjedoka kritične prilike, njegove godine, bolest, okolnost da slabo čuje, tako da se otežano uspostavlja kontakt s njim, što je bio razlog zbog kojeg je Vrhovni sud odustao od njegovog ispitivanja na pretresu pred tim sudom. Dalje je ukazano da stoji činjenica da oštećeni, zbog bojazni za svoj život i živote svoje porodice, duže vrijeme nije nikome htio otkriti identitet počinilaca djela, sve dok se nije promijenila sigurnosna i politička situacija, tako da je po proteku devet godina tek saslušan kada je otkrio identitet počinilaca. Naime, istaknuto je da je predmetna dešavanja kritične prilike oštećeni ispričao u policijskoj stanici i kod ombudsmena, ali bez otkrivanja identiteta počinilaca iako ih je prepoznao. Tačno je, kako je to naveo Vrhovni sud, da njegovi iskazi u detaljima nisu identični, na čemu je insistirala odbrana, što je sasvim logično, jer je prosto nemoguće i od mlađe i zdravije osobe dobiti identične iskaze nakon dužeg proteka vremena. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da bi ponovno ispitivanje oštećenog na okolnosti na koje se već izjašnjavao predstavljalo ponovno proživljavanje i averziju da o tome ponovo govori i da se podsjeća na te detalje, što je posebno došlo do izražaja kada je ispitivan kao svjedok odbrane na glavnom pretresu 15. juna 2016. godine, te je potom govorio da ostaje kod ranije datih iskaza, zatim, da se nekih detalja ne sjeća, da zbog gubljenja svijesti u neke činjenice nije siguran. Međutim, Vrhovni sud je naveo da, i pored svega toga, ni u jednom iskazu oštećenog nema sumnje u identitet počinilaca, tj. apelanta i optuženog N.T., koje je prepoznao u sudnici i naveo da ih je ranije poznavao (pobliže opisano na str. 17. i 18. presude). Osim toga je navedeno i da se, suprotno žalbenim navodima, nije radilo o različitim iskazima oštećenog, već o određenim odstupanjima koja se ne odnose na odlučne činjenice, a posebno ne na počinioce djela. Zatim su interpretirani iskazi označenih saslušanih svjedoka koji su se izjašnjavali o predmetnom događaju povodom onog što su vidjeli i čuli kritične prilike, a u pitanju su komšije, radni kolega i policajac koji je primio obavijest o napadu na oštećenog. Iskazi navedenih svjedoka su ocijenjeni pouzdanim i vjerodostojnim, budući da se međusobno podudaraju i nadopunjuju, te da su u pogledu odlučnih činjenica saglasni sa iskazom oštećenog. Osim toga, prihvaćeni su i pročitani iskazi dvaju svjedoka koji su u vrijeme pretresa pred Vrhovnim sudom već bili umrli, svjedoka koji živi u Njemačkoj na nepoznatoj adresi i svjedoka kojem je, zbog starosti i bolesti, otežan dolazak u sud, te je zaključeno da se i iskazi ovih svjedoka međusobno podudaraju povodom onoga što su kritične prilike vidjeli i čuli (uglavnom, komšije oštećenog), da se podudaraju sa iskazima ostalih svjedoka i iskazom oštećenog. U pogledu povreda koje je oštećeni zadobio kritične prilike, ocijenjeni su nalazi i mišljenja vještaka sudske medicine i vještaka neuropsihijatra kao stručni i objektivni, jer su provedeni primjenom odgovarajućih stručnih i naučnih metoda koji ničim nisu dovedeni u pitanje.

16. Također je interpretiran i apelantov iskaz (pobliže opisan na strani 31. presude) koji je dao u svojstvu svjedoka a iz kojeg proizlazi da nije učinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, niti da je bio u kontaktu sa optuženim N.T., te da oštećenog ranije nije poznavao sve dok ga nije vidio u sudnici. Ocjenjujući ovaj iskaz, Vrhovni sud je naveo da ga nije prihvatio vjerodostojnim, jer on nije potkrijepljen ostalim provedenim dokazima. Pritom je navedeno da Vrhovni sud prihvata tačnim da je apelant bio ranjen sa povredom na glavi, što je potvrđeno medicinskom dokumentacijom koju je vještačio vještak sudske medicine, ali koji je u inkriminirano vrijeme, kako to vještak navodi, mogao preduzeti radnje opisane u izmijenjenoj optužnici. Isto tako je navedeno da je potpuno neprihvatljivo nastojanje apelantove odbrane da se dokaže da se u konkretnom slučaju radilo o zamjeni identiteta učinioca, na koju okolnost su se izjašnjavali označeni svjedoci (odbrane), ukazujući da je apelantov brat bio problematičan, a koji je ubijen u nekoj kafani. Ovo zbog toga, kako je to naveo Vrhovni sud, što je oštećeni sasvim argumentirano naveo da se radilo o apelantu i optuženom N.T.

17. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su se u radnjama apelanta i optuženog N.T. (pobliže opisane na str. 35. i 36. presude) ostvarila sva obilježja krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav (1) preuzetog KZSFRJ.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

19. Naime, apelant, prije svega, ukazuje na proizvoljnu primjenu odredaba materijalnog i procesnog prava od Vrhovnog suda i povredu apelantovog prava na ispitivanje svjedoka u svoju korist pod jednakim uvjetima i jednakosti stranaka u postupku, u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. S tim u vezi se na opširan način elaborira pitanje proizvoljnosti Vrhovnog suda u odnosu na razloge (ponovnog) nesaslušavanja oštećenog u svojstvu svjedoka. Također se navodi da apelantova odbrana nije bila u mogućnosti na isti način kao i tužilac ispitati svjedoka oštećenog, a Kantonalni sud, kao ni Vrhovni sud uopće nisu ocijenili takvo ponašanje svjedoka kada je ispitivan u svojstvu svjedoka odbrane, niti je omogućeno ispitivanje svjedoka bez intervencija tužioca koji je svjedoku svojim upadicama davao do znanja da li treba, ili kako treba odgovoriti na neka pitanja, kao ni ispitivanje bez intervencije sudskog vijeća u smislu da svjedok direktno i unakrsno bude ispitan od odbrane, a ne da vijeće ta pitanja ponovno postavlja svjedoku, često ne u izvornom obliku.

20. Osim navedene povrede, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, jer je Vrhovni sud proizvoljno ocijenio sve izvedene dokaze, a pogotovo iskaze oštećenog i svjedoka. S tim u vezi se ukazuje na razlike u njihovim svjedočenjima, koje apelant smatra bitnima kod ocjene kredibiliteta i vjerodostojnosti iskaza koji je oštećeni dao u svojstvu svjedoka. U tom smislu se u nastavku apelacije na opširan način ukazuje na proizvoljnost Vrhovnog suda u ocjeni svjedočenja svakog od pojedinačno označenih svjedoka. Konačno, apelant „moli sud da uzme u obzir odbijene prijedloge za provođenje dokaza odbrane koji bi sigurno u još većoj mjeri potvrdili nekredibilnost iskaza oštećenog koji je nakon devet godina došao do zaključka da može naplatiti od države za svoje povrede, a mene je doveo u vezu s tim vjerovatno kada je čuo da sam se ja oženio djevojkom koja je stanovala u njegovoj kući“.

21. Apelant je, također, tražio od Ustavnog suda da donese privremenu mjeru kojom će se odrediti odgađanje izvršenja kazne zatvora apelantu do okončanja postupka po apelaciji. b)Odgovor na apelaciju

22. Vrhovni sud je, prije svega, u odnosu na navode o kršenju člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije, između ostalog, naveo da su neosnovani apelantovi navodi da je Vrhovni sud proizvoljno odbio da se oštećeni ponovo ispita, zanemarujući pri tome njegovo pogoršano zdravstveno stanje, da je imao dva moždana udara, činjenicu da slabo čuje i da se kontakt teže uspostavlja, a sve uz napomenu da je svjedoka pozvao sud, ali nije po prijedlogu odbrane, pa nakon što se uz sve prethodno sud uvjerio i nakon izjašnjenja stranaka i branitelja, sud je odustao od ispitivanja tog svjedoka na pretresu. Dalje je navedeno da je netačna apelantova tvrdnja da odbrani nije data mogućnost da ispita svjedoka oštećenog, jer su i optužba i odbrana imale jednake mogućnosti za njegovo ispitivanje, tako da su neprihvatljivi apelantovi navodi da je svjedok odgovarao na pitanja optužbe, a da nije odgovarao na pitanja odbrane, kako to proizlazi iz zapisnika pred prvostepenim sudom, te da je vijeće suda interveniralo kod pitanja koje svjedok nije razumio, bilo da se tražilo da se preformulira pitanje ili je branilac postavljao pitanja koja je vijeće ponavljalo i tražilo odgovor od svjedoka. Dakle, Vrhovni sud je istakao da je svjedok-oštećeni ispitan direktno i unakrsno pod istim uvjetima kako od optužbe, tako i od odbrane, a pored toga, od apelantove odbrane nije bilo prijedloga za ponovno ispitivanje ovog svjedoka, već je on bio pozvan od ovog suda. Isto tako je ukazano i da je, suprotno navodima apelacije, iskaz svjedoka - oštećenog svestrano ocijenjen i da je taj iskaz doveden u vezu sa provedenim dokazima, tako da njegov kredibilitet i vjerodostojnost iskaza ovog oštećenog apelantovim navodima nisu dovedeni u sumnju. Dalje je navedeno da nisu osnovani ni navodi apelacije da je Vrhovni sud proizvoljno ocijenio iskaze ostalih označenih svjedoka odbrane, te da se u konkretnom slučaju nije radilo o zamjeni identiteta počinioca predmetnog krivičnog djela, a koji prigovor je istican u toku postupka. Stoga je navedeno da su prilikom donošenja osporene presude od Vrhovnog suda ispoštovane odredbe člana 296. stav (2) ZKPFBiH i člana 305. stav (7) istog zakona i da je postupak, sagledan u cjelini, bio pravičan, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

23. Federalno tužilaštvo je istaklo da apelant nije ukazao na bilo koji argument iz kojeg bi proizlazilo da je odbrani bilo uskraćeno bilo koje pravo koje je koristila optužba, budući da iz iznesene argumentacije u apelaciji, zapravo, proizlazi apelantovo nezadovoljstvo odgovorima koje je davao oštećeni, te intervencijama sudskog vijeća u pravcu održavanja reda u sudnici i zakonitog provođenja radnji dokazivanja. S tim u vezi je ukazano da navedenom argumentacijom apelant dovodi u pitanje pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja koje ne može biti predmet apelacije pred Ustavnim sudom tim prije što nisu ponuđeni nikakvi argumenti za eventualnu proizvoljnost i arbitrarnost u odlučivanju. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da apelant niti jednim argumentom nije ukazao u čemu bi se konkretno ogledale povrede njegovog prava na fer i pravično suđenje, Federalno tužilaštvo je predložilo da se predmetna apelacija odbaci, odnosno odbije kao neosnovana.

24. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih presuda dali vrlo jasne i iscrpne razloge za zaključak da je apelant počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav (l) preuzetog KZSFRJ u vezi sa članom 22. istoga Zakona. Inače, kada su u pitanju prava osuđenih propisana i zagarantirana Evropskom konvencijom, Kantonalno tužilaštvo je navelo da ona ni u jednom segmentu nisu kršena i da ih je apelant koristio tokom trajanja prvostepenog i drugostepenog postupka. Zbog navedenih razloga je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

25. Krivični zakon Socijalističke federativne republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 - ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 - ispravka) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Saizvršilaštvo Član 22.

Ako više lica, učestvovanjem u radnji izvršenja ili na drugi način, zajednički učine krivično delo, svako od njih kazniće se kaznom propisanom za to delo.

Član 142. stav (1) Ratni zločin protiv civilnog stanovništva (1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina [...].

26. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 278. stav (2) Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (2) Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 332. st. (1) i (2) Pretres pred drugostepenim sudom (1) Odredbe koje se odnose na glavni pretres u prvostepenom postupku shodno se primjenjuju i na pretres pred drugostepenim sudom.

(2) Ako drugostepeni sud ustanovi da je potrebno ponovno izvesti već izvedene dokaze u prvostepenom postupku, iskazi ispitanih svjedoka i vještaka i pisani nalaz i mišljenje bit će prihvaćeni kao dokazi i mogu biti pročitani ili reproducirani ukoliko su ti svjedoci i vještaci prilikom svjedočenja bili unakrsno ispitani od suprotne strane ili branitelja, ili nisu bili unakrsno ispitani od suprotne strane ili branitelja iako im je to bilo omogućeno, kao i u slučaju ako je to ovim Zakonom drugačije određeno, te ukoliko se radi o dokazima iz člana 276. stav (2) tačka e) ovog Zakona.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 K 010667 19 Kžk od 11. aprila 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branilac je primio 24. maja 2019. godine a apelacija je podnesena 5. jula 2019. apelaciju, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana,što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

[…]

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

34. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju osnovanosti bilo kakve „krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

35. Imajući u vidu navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da je primarno apelant u apelaciji pokrenuo pitanje kršenja prava iz člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije, a potom i iz stava 2. navedenog člana Evropske konvencije, slijedom čega će navodi apelacije biti ispitani u svjetlu navedenih odredaba Evropske konvencije.

36. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred Vrhovnim sudom, odnosno da nije dokazano da je kao saizvršilac učinio predmetno krivično djelo (ratni zločin protiv civilnog stanovništva). Suštinski se ovi navodi tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da je Vrhovni sud proizvoljno i pogrešno ocijenio izvedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, s tim u vezi, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

37. U konkretnom slučaju, u okviru navoda o ocjeni dokaza, apelant prvenstveno ukazuje na proizvoljnost u (ne)postupanju Vrhovnog suda da se na pretresu pred tim sudom osigura ponovno saslušanje oštećenog u svojstvu svjedoka, a kako je to naloženo rješenjem tog suda od 25. oktobra 2018. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta i obrazloženja osporene presude nesporno proizlazi da je u navedenom rješenju Vrhovnog suda, između ostalog, navedeno i da će na pretresu pred tim sudom biti prihvaćeni kao dokazi svi oni koji su izvedeni tokom prvostepenog postupka, a da će se oštećeni pozvati i neposredno saslušati pred ovim sudom. Dakle, radilo se o obavezi suda koja nije zavisila od dispozicije stranaka u kontekstu izvođenja dokaza. Postupajući po navedenom rješenju, iz obrazloženja osporene presude nesumnjivo proizlazi da je Vrhovni sud postupio, kada je u pitanju obaveza preuzimanja prethodno izvedenih dokaza, u smislu člana 332. stav (2) ZKPFBiH. S druge strane, kada je u pitanju obaveza pozivanja i neposrednog saslušanja oštećenog na pretresu pred Vrhovnim sudom, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da je oštećeni na poziv suda pozvan na glavni pretres i da je pretresu neposredno pristupio u pratnji stručnog savjetnika-psihologa. Međutim, iz obrazloženja osporene odluke proizlazi da oštećeni, ipak, nije neposredno saslušan. Stoga se u konkretnom slučaju postavlja pitanje da li je ovakvo postupanje Vrhovnog suda kao posljedicu imalo dovođenje apelantove odbrane u neravnopravan položaj u mjeri koja bi dovela u pitanje suštinu osiguranja jamstava obuhvaćenih članom 6. stav 1. u vezi sa članom 6. stav 3.d) Evropske konvencije kojima se garantira pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, a što zahtijeva da svaka strana dobije razumnu priliku iznijeti svoje argumente u predmetu u uvjetima koji je ne stavljaju u bitno nepovoljni položaj vis-à-vis protivne stranke. Ovo posebno iz razloga što se radilo o jedinom neposrednom dokazu, tj. svjedoku na osnovu čijeg svjedočenja je u suštini zasnovana apelantova krivičnopravna odgovornost, a što je konstatirano i u obrazloženju osporene odluke (vidi tačku 14. ove odluke). U takvim situacijama (zasnivanje osuđujuće presude na iskazu jedinog, tj. jednog ključnog svjedoka) od esencijalne je važnosti osigurati u konvencijskom smislu da prava odbrane budu ispoštovana, a što se prvenstveno ogleda u tome da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa takvim svjedokom i da ga ispita bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi, Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). S obzirom na navedeno, Ustavni sud napominje da je u konkretnom predmetu oštećeni kao svjedok prethodno saslušavan i da je apelantova odbrana imala priliku da ga unakrsno ispita na koji način je, prema mišljenju Ustavnog suda, ispunjen općenit zahtjev koji zahtijeva da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i ispita svjedoka u ranijoj ili kasnijoj fazi postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A, broj 203, stav 27, Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124). U takvoj situaciji, te kada su na pretresu pred Vrhovnim sudom preuzeti dokazi izvedeni u prvostepenom postupku, Ustavni sudu smatra da odluka Vrhovnog suda da ne sasluša oštećenog na pretresu pred tim sudom zbog „novonastale situacije“ (u relativno kratkom periodu pretrpio dva moždana udara, te prethodno otežano ispitivanje oštećenog u svojstvu svjedoka na ranijim glavnim pretresima) nije suštinski dovela apelanta, odnosno njegovu odbranu u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu, posebno kada iz obrazloženja osporene presude proizlazi da su se sa isključivim preuzimanjem svih zapisnika o saslušanju oštećenog (do održavanja pretresa pred Vrhovnim sudom) saglasili svi učesnici predmetnog postupka, uključujući apelanta i njegovog branioca. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim navode apelacije u odnosu na ovo pravno pitanje-nemogućnost ponovnog saslušanja oštećenog na pretresu pred Vrhovnim sudom.

38. Osim toga, Ustavni sud ističe da je apelant (u sklopu navoda o proizvoljnoj ocjeni dokaza) posebno problematizirao i odbijanje Vrhovnog suda da izvede pojedine dokaza (preduzimanje uviđaja na licu mjesta i odbijanje da se sasluša Z.Š. kao svjedok odbrane na okolnost kredibiliteta oštećenog) na prijedlog apelantove odbrane. Naime, Ustavni sud načelno ukazuje da je na redovnim sudovima da ocijene dokaze i relevantnost bilo kojeg dokaza koji stranka želi da predloži (vidi, Elsholz protiv Njemačke [GC], broj predstavke 25735/94, stav 66, ECHR 2000 VIII). Isto tako, tamo gdje stranka insistira da sud sasluša svjedoka, ili da izvede neki drugi dokaz (npr. provođenje medicinskog vještačenja ili uviđaja), u nadležnosti je domaćeg suda da odluči da li je potrebno ili preporučljivo prihvatiti takav dokaz za ispitivanje na suđenju. Redovni sud uživa slobodu, u smislu poštivanja odredaba Evropske konvencije, da odbije saslušati svjedoka kojeg je predložila odbrana, ako takvi dokazi nisu relevantni za predmet optužbe. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da odbijanjem navedenih prijedloga nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu u konvencijskom smislu, a kojim je ujedno obuhvaćen princip jednakosti stranaka u postupku, u smislu primjene člana 15. ZKPFBiH, odnosno da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene člana 278. stav (2) ZKPFBiH. Ovakav zaključak Ustavni sud temelji na obrazloženju Vrhovnog suda, a u kojem ne nalazi proizvoljnost, u kontekstu irelevantnosti i nesvrsishodnosti (nepotrebnosti) izvođenja navedenih dokaza imajući u vidu, prije svega, protek vremena (više od 20 godina) od inkriminiranog događaja, te činjenicu što okolnosti na koje je navedeni svjedok predložen nisu takvog karaktera da bi to bilo od utjecaja na ocjenu kredibiliteta oštećenog. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra neosnovanim apelacione navode u ovom dijelu.

39. Zatim, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, iz apelacionih navoda proizlazi da je Vrhovni sud obrazlagao i ocijenio samo dokaze koji idu u prilog osuđujućoj presudi, pri tom ignorirajući i ne ocjenjujući dokaze, tj. mnogobrojne iskaze svjedoka odbrane. Dakle, apelant tvrdi da nema dokaza da je bio učesnik inkriminisranog događaja koji mu je stavljen na teret, te da se u konkretnom slučaju radi o zamjeni identiteta počinioca krivičnog djela. Ovim navodima se, po ocjeni Ustavnog suda, pokreće pitanje poštivanje principa in dubio pro reo. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da navedeni princip u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi, Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39, i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora izvan razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi, Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima) u slučaju sumnje o postojanju pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivici, rješava u korist okrivljenog.

40. U konkretnom slučaju Ustavni sud prvenstveno konstatira da iz obrazloženja osporenih odluka jasno proizlazi da je apelant zajedno sa optuženim N.T. suđen i osuđen za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav (1) KZSFRJ (u vezi sa članom 22. KZSFRJ) i to kršenjem pravila međunarodnog prava za vrijeme rata i oružanog sukoba nečovječnim postupanjem prema civilnom stanovništvu, odnosno civilu (oštećenom) i pljačkanjem njegove imovine. Dakle, radi se o blanketnom krivičnom djelu koje može postojati samo onda kada je nekom od alternativno propisanih radnji iz te odredbe prekršena konkretna norma međunarodnog prava, koja takve postupke zabranjuje. Taj blanketni propis predstavlja bitno obilježje predmetnog krivičnog djela, te taj propis upućuje na pravila međunarodnog prava. Kršenje pravila međunarodnog prava kod ovog krivičnog djela predstavlja objektivni uvjet inkriminacije, odnosno objektivni uvjet kažnjivosti. Upravo navedeni blanketni karakter predmetnog krivičnog djela obavezuje sud da u izreci osuđujuće presude navede sve činjenice i okolnosti koje čine obilježja krivičnog djela, kao i precizno navođenje međunarodnopravne odredbe koja zabranjuje konkretnu radnju ili radnje izvršenja. Sama radnja izvršenja predmetnog krivičnog djela je propisana alternativno, pa je za njegovo postojanje potrebno da je izvršilac učinio jednu od propisanih radnji. Pri tome Ustavni sud ističe da čak i ukoliko jedno lice izvrši više istovrsnih radnji ili više raznovrsnih radnji inkriminiranih u ovom članu, radit će se samo o jednom krivičnom djelu ratnog zločina protiv civilnog stanovništva s obzirom na to da je u pitanju jedinstveno krivično djelo, bez obzira na broj izvršenih pojedinih radnji.

41. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, prije svega, zapaža da u obrazloženju osporene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala „optužba“, tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Vrhovni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja osporene presude ne proizlazi ni da je Vrhovni sud svoj stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Upravo je, prepoznajući bitnost vjerodostojnosti iskaza primarno oštećenog, Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude naglasak stavio na potrebu da se ti iskazi iz faze istrage i sa ranijih glavnih pretresa ocijene sa posebnom pažnjom, kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u odnosu na inkriminirane radnje koje su (izmijenjenom) optužnicom apelantu stavljene na teret, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti, te vjerodostojnosti njegovog iskaza i kredibiliteta oštećenog kao svjedoka, pri čemu je, također, ocijenjeno i njegovo držanje i ponašanje tokom davanja iskaza. Stoga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda kada je prihvatio kao vjerodostojan i istinit iskaz oštećenog da je upravo apelant kao saizvršilac (zajedno sa optuženim N.T.) učestvovao u inkriminiranim radnjama koje su mu stavljene na teret a koje su počinjene prema oštećenom. Ovo zbog toga što iz obrazloženja osporene presude jasno proizlazi da nijedan iskaz oštećenog nije doveo u pitanje identitet apelanta i optuženog N.T. kao (sa)izvršilaca predmetnog krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva, a da određena odstupanja ne predstavljaju različite iskaze, niti se odnose na odlučne činjenice, uključujući posebno počinioce ovog djela. Dakle, Vrhovni sud je iskaze oštećenog detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Vrhovnog suda da je apelant upravo osoba koja je kao saizvršilac počinila inkriminirane radnje obuhvaćene predmetnim krivičnim djelom.

42. Stoga, Ustavni sud smatra da je u predmetnom postupku, sagledanom u cjelini, ispoštovana obaveza koja se ogleda u omogućavanju apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka, datih kako na (glavnom) pretresu, tako i onih u fazi istrage. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka saslušan u svojstvu svjedoka. Dakle, Vrhovni sud je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke, suprotno apelacionim navodima, proizlazi da je Vrhovni sud posebnu pažnju posvetio i elaborirao pitanje (apelantovog) saizvršilaštva u konkretnom slučaju, u smislu člana 22. KZSFRJ, a koje obrazloženje Ustavnom sudu se ne čini proizvoljnim.

43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Vrhovni sud načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Na navedeni način Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud ispoštovao svoju obavezu da na jasan način navede razumljive razloge na kojima je zasnovao osporenu odluku u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju Vrhovni sud nije imao ni najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno načela in dubio pro reo u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Pritom Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije neosnovani, odnosno da u okolnostima konkretnog predmeta ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava apelantove odbrane nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza, ili da je procjena domaćih sudova bila proizvoljna.

44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1, 2. i 3.d.) Evropske konvencije.

45. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav (1) u vezi sa članom

22. KZSFRJ za koje je osuđen, a Vrhovni sud je za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporenoj odluci dao jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2791/19 (E.T.) | Sudska praksa | Aktio