Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3303/19 (M. V. i C. N.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Šta se ne smatra imovinom
- Naknada štete
- Legitimno očekivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3303/19
Apelacija
Odluka o meritumu
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3303/19, rješavajući apelaciju Milenka Vidakovića i Cvijetina Nikića, na osnovu člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Milenka Vidakovića i Cvijetina Nikića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 062583 17 Rev od 15. maja 2019.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milenko Vidaković i Cvijetin Nikić (u daljnjem tekstu: apelanti) obojica iz Bijeljine, koje zastupa Predrag Ješurić, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 16. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda RS (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 062583 17 Rev od 15. maja 2019. godine.
2. Podneskom od 24. juna 2020. godine apelanti su dopunili apelaciju.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i zakonskog zastupnika tuženog Grad Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 28. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i zakonski zastupnik tuženog su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 2. do 4. novembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelanti su 25. novembra 2014. godine podnijeli tužbu protiv tuženog radi naknade štete. Osnov za naknadu štete apelanti su utemeljili na rješenju pravnog prednika tuženog kojim je odobreno uklanjanje-rušenje stambenog objekta u Bijeljini u kojem se nalazio stan od 47 m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) u situaciji kada više nije moguća naturalna restitucija već samo isplata tržišne vrijednosti srušenog stana i zajedničkih prostorija.
7. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 062583 14 P od 6. novembra 2015. godine tuženi je obavezan da apelantima na ime naknade štete isplati iznos od 51.700,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka, dok je tužbeni zahtjeva preko dosuđenog iznosa odbijen (sve preciznije navedeno u izreci presude).
8. Ocjenom provedenih dokaza, u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je, u bitnom, utvrdio da su apelanti (kao kupci) i Pane Josipović (kao prodavac) 25. maja 2007. godine zaključili kupoprodajni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana u Bijeljini (Ulica Neznanih junaka broj 69) za iznos od 51.700,00 KM, s tim da su na prijedlog prodavca apelanti kupoprodajnu cijenu mogli isplatiti i drugačije, odnosno prenosom prava svojine i posjeda na prodavca na dvosobnom stanu površine 48,57 m2 u Bijeljeni, koji je u vrijeme zaključenja ugovora bio u izgradnji. Tokom postupka je utvrđeno da su se apelanti 3. oktobra 2007. godine na osnovu kupoprodajnog ugovora uknjižili kao suvlasnici sa dijelom od po ½ na predmetnom stanu u zemljišnim knjigama. Ocjenom dokaza je utvrđeno da su apelanti 14. novembra 2008. godine pismenim putem pozvali prodavca (Pane Josipović) da preuzme stan u novogradnji i da zaključe ugovor o prenosu prava na tom stanu, što prodavac nije prihvatio. Potom je utvrđeno da je prodavac (Pane Josipović) 5. februara 2008. godine pokrenuo parnični postupak protiv apelanata radi raskida kupoprodajnog ugovora i da je zahtjevu udovoljeno presudom Okružnog suda od 5. marta 2012. godine, nakon čega se prodavac, na temelju te presude, upisao kao vlasnik predmetnog stana u zemljišnim knjigama. Iz utvrđenih činjenica proizašlo je da se nakon što su prodavac, kao vlasnik predmetnog stana i Opština Bijeljina, 10. maja 2012. godine zaključili ugovor o razmjeni nekretnina koje su se, između ostalih, odnosile i na predmetni stan, pravni prednik tuženog Opština Bijeljina na osnovu ugovora o razmjeni upisala sa pravom raspolaganja na razmijenjenim nekretninama (uključujući i predmetni stan) u zemljišnim knjigama. Pravosnažnim rješenjem Opštine Bijeljina od 21. juna 2012. godine odobreno je uklanjanje stamenog objekta u kojem se nalazio predmetni stan. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji apelanata protiv presude Okružnog suda od 5. marta 2012. godine, presudom od 10. maja 2013. godine uvažio reviziju apelanata, osporenu presudu Okružnog suda ukinuo, te odbio tužbeni zahtjev prodavca (Pane Josipović) za raskid kupoprodajnog ugovora od 25. maja 2007. godine, nakon čega su apelanti pokrenuli predmetni parnični postupak. Tokom postupka je provedeno vještačenje po vještaku građevinske struke koji je procijenio vrijednost predmetnog stana i pripadajućih zajedničkih prostorija.
9. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je utvrdio da je djelomično osnovan tužbeni zahtjev za naknadu štete kao u izreci presude jer su apelanti, prema shvatanju tog suda, uknjižbom suvlasništva na predmetnom stanu u zemljišnim knjigama po osnovu kupoprodajnog ugovora od 25. maja 2007. godine stekli pravo suvlasništva na predmetnom stanu i da je Opština Bijeljina rješenjem od 21. juna 2012. godine „sama sebi“ odobrila uklanjanje stambenog objekta (u kojem se nalazio predmetni stan) na kojoj je, shodno regulacionom planu, izgrađen novi objekat. Osnovni sud je primijenio član 460. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) navodeći da bi prodaja predmetnog stana obavezivala prodavca u slučaju da predmetni stan nije srušen od strane Opštine Bijeljina, kojoj je na osnovu javne evidencije bilo poznato pravo suvlasništva apelanata na predmetnom stanu i da je Opština Bijeljina, kao pravni prednik tuženog, taj postupak zloupotrijebila kako bi lokaciju na kojoj se nalazila srušena zgrada (i predmetni stan) iskoristila da putem licitacije zemljišta ostvari finansijski interes.
10. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka Okružni sud je Presudom broj 80 0 P 0625583 16 Gž od 10. jula 2017. godine žalbu apelanata odbio kao neosnovnu i pobijani odbijajući dio prvostepene presude potvrdio dok je uvažio žalbu tuženog u usvajajućem dijelu tako da je osporenu presudu u tom dijelu preinačio na način što je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Nakon što je ispitao žalbene razloge tuženog Okružni sud je zaključio da su osnovani jer je prodavac Pane Josipović u vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni sa pravnim prednikom tuženog (3. april 2012. godine) bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnog stana i stoga je sa predmetnim stanom mogao nesmetano raspolagati zaključenjem ugovora o razmjeni na temelju kojeg se pravni prednik tuženog upisao u zemljišno knjižnu evidenciju kao titular prava svojine (član 53. Zakona o stvarnim pravima RS). Okružni sud je takođe naveo da je bez pravnog značaja činjenica da je Vrhovni sud u konačnici odbio tužbeni zahtjev prodavca kojim je tražio raskid kupoprodajnog ugovora (koji su apelanti zaključili sa prodavcem), s obzirom da su u predmetnom sporu odlučujuće činjenice iz perioda zaključenja ugovora o razmjeni nekretnina, u kojem apelanti nisu učestvovali, jer u tom momentu nisu imali svojinska prava na predmetnom stanu, te da ugovor o razmjeni egzistira i u vrijeme presuđenja u konkretnom slučaju. Okružni sud je primjenom odredaba čl. 154, 155, 155 i 185 stav 3. i 186 sve iz ZOO-a zaključio da u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za naknadu štete koju apelanti potražuju od tuženog.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 062583 17 Rev od 15. maja 2019. godine revizija apelanata koju je potpisao njihov punomoćnik, advokat, odbijena je, dok je odbačena kao nedozvoljena revizija apelanata koju su izjavili i potpisali apelanti (sve preciznije navedeno u izreci presude).
12. Vrhovni sud je prilikom odlučenja pošao od odredaba člana 154 i 155 ZOO-a, koje je citirao, navodeći da bi oštećeno lice ostvarilo pravo na naknadu štete od štetnika potrebno je ne samo da je oštećeni pretrpio štetu, već i da su ostvarene i ostale zakonske pretpostavke odgovornosti za štetu: postojanje štetne radnje od strane štetnika, protupravnost te radnje, uzročna veza između štetne radnje i njene posljedice i jedan od osnova odgovornosti (subjektivna ili objektivna). Za ispunjenje uslova za dosuđivanje naknade materijalne štete u smislu čl. 154 i 155 ZOO-a odlučno je pitanje, postojanja štetne radnje tuženog, protupravnost te radnje i uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete koje apelanti u konkretnom slučaju nisu dokazali.
13. Vrhovni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizlazi da apelanti tužbeni zahtjev temelje na ugovoru o kupoprodaji predmetnog stana od 25. maja 2007. godine koji su (kao kupci) zaključili sa Panetom Josipovićem (prodavcem), da su ispunili svoju obavezu prema prodavcu, a da do realizacije tog ugovora nije došlo zbog (skrivljenog ponašanja) odbijanja prodavca da izvrši ugovor, što potvrđuje činjenica da je prodavac (Pane Josipović) sa Opštinom Bijeljina 10. maja 2012. godine zaključio ugovor o razmjeni nekretnina, koji se odnosi i na predmetni stan.
14. Prema mišljenju Vrhovnog suda, Okružni sud je ocjenom provedenih dokaza pravilno zaključio da je prodavac Pane Josipović u vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni nekretnina bio upisan kao vlasnik predmetnog stana, a Opština Bijeljina nosilac prava raspolaganja na predmetu razmjene, te da u takvim okolnostima u radnjama Opštine Bijeljina (rušenje predmetnog stana) izvršenom na osnovu pravosnažnog rješenja nadležnog organa, nema protupravnosti. Vrhovni sud je ocijenio da su tačni navodi revizije da su se apelanti, prvobitno, na temelju ugovora o kupoprodaji stana od 25. maja 2007. godine, uknjižili (3. oktobar 2007. godine) kao suvlasnici na predmetnom stanu u zemljišnim knjigama, ali je uknjižba prava susvojine u zemljišnim knjigama oboriva pretpostavka tog prava, koje treće lice može oboriti ako dokaže pravo svojine na stvari ili gubitkom tog prava u odnosu na prethodnika, kao što je ovdje slučaj.
15. Kako se u vrijeme zaključenja ugovora o razmjeni nekretnina Pane Josipović na temelju zahtjeva od 3. aprila 2012. godine u zemljišne knjige uknjižio 10. aprila 2012. godine, kao vlasnik predmetnog stana, u takvim okolnostima mogao je slobodno raspolagati sa stanom i time zaključiti ugovor o razmjeni predmetnog stana sa prednikom tuženog. U istom periodu pravni prednik tuženog je bio upisan kao nosilac prava raspolaganja u zemljišnim knjigama prilikom zaključenja ugovora u razmjeni nekretnina i prilikom rušenja objekta. Shodno tome, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne može se prihvatiti opravdanom tvrdnja revizije da je greškom nižestepenih sudova došlo do brisanja uknjižbe prava apelanata iz zemljišno-knjižne evidencije u pogledu predmetnog stana, jer je uknjižba ranijeg nosioca prava svojine na predmetnom stanu Pane Josipovića izvršena na osnovu (tada pravno egzistirajuće) pravosnažne sudske odluke (pravosnažna presuda Okružnog suda) koja je, s obzirom na materijalno pravnu pravosnažnost (bila) pravno obavezujuća za parnične stranke i druge subjekte, na koje se odnosila.
16. Kod tako utvrđenih činjenica Vrhovni sud je imajući u vidu da je pravni prednik tuženog objekat u kome se nalazio predmetni stan uklonio na osnovu pravosnažnog rješenja svog organa od 21. juna 2012. godine (čija se zakonitost ne može ispitivati u predmetnom parničnom postupku) zaključio da je drugostepeni sud pravilno utvrdio da u opisanom postupanju prednika tuženog nema štetne radnje, ni protupravnosti i da nisu ostvarene ni druge pretpostavke propisane ZOO-a za odgovornost tuženog za naknadu štete.
17. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio da je pravilan stav drugostepenog suda da je za ocjenu valjanosti ugovora o razmjeni nekretnina odlučna činjenica iz perioda zaključenja tog ugovora. Stoga je, prema ocjeni Vrhovnog suda, bez značaja za ishod ovog postupka činjenica da je krajnji ishod postupka koji je pokrenuo Pane Josipović protiv apelanata bilo odbijanje tužbenog zahtjeva. Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud svoju odluku zasnovao na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i uz pravilnu primjenu prava, za što je dao valjane i argumentovane razloge. S obzirom na sve prethodno izneseno Vrhovni sud je zaključio da ostali navodi revizije nisu od uticaja na pravilnost osporene presude.,
18. Revizija apelanata koju su lično potpisali je odbačena jer apelanti uz apelaciju nisu dostavili uvjerenje da imaju položen pravosudni ispit, pa je utvrđeno da apelanti, u smislu člana 301b. ZPP-a, nisu ovlašteni za podnošenje revizije.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti kršenje prava na pravično suđenje dovode u vezu sa proizvoljnom primjenom prava od strane Vrhovnog suda, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu. Proizvoljnost, nedosljednost i diskirminiciona primjena zakona od strane Vrhovnog suda, prema mišljenju apelanata, ogleda se u tome što je taj sud prvo konstatovao da apelanti svoj tužbeni zahtjev temelje na ugovoru o kupoprodaji predmetnog stana od 25. maja 2007. godine, a da do realizacije ugovora nije došlo zbog skrivljenog ponašanja, odbijanja prodavca da izvrši ugovor, što potvrđuje činjenica da je sa prednikom tuženog 10. maja 2012. godine zaključio ugovor o razmjeni nekretnina. Prema mišljenju apelanata na taj način, Pane Josipović je nepoštivanjem i kršenjem svojih ugovornih obaveza bio „protivzakonito“ uknjižen kao nosilac prava svojine u javnim evidencijama, što mu je omogućilo zaključenje ugovora o razmjeni nekretnina sa pravnim prednikom tuženog. Apelanti tvrde da je prednik tuženog zloupotrebom prava, prije konačnog okončanja spora po tužbi Pane Josipovića protiv apelanata za raskid kupoprodajnog ugovora (konačnom odlukom u tom predmetu odbijen je tužbeni zahtjev Pane Josipovića), zaključio ugovor o razmjeni nekretnina. Pravni prednik tuženog je odmah nakon zaključenja ugovora o razmjeni nekretnina (10. maj 2012. godine) „brže bolje“ evidentnom zloupotrebom prava rješenjem od 21. juna 2012. godine odobrio rušenje – uklanjanje stambenog objekta (u kojem se nalazio predmetni stan), što je i realizovano. Navedeno nezakonito postupanje se dešava u periodu egzistiranja spora između apelanata i Pane Josipovića za raskid kupoprodajnog ugovora iz 2007. godine. Nakon okončanja spora zbog postupka opštine Bijeljena, restitucija nije moguća, a Vrhovni sud proizvoljnim tumačenjem zakona onemogućava apelante da ostvare svoje pravo na imovinu, na način da im se isplati protuvrijednost stana. Apelanti smatraju da je proizvoljno obrazloženje Vrhovnog suda da se pred tim sudom ne mogu ispitivati upravni akti vezani za uklanjanje nekretnine i da je bez značaja konačna odluka u parničnom sporu kojom je odbijen tužbeni zahtjev Pane Josipovića za raskid kupoprodajnog ugovora koji je zaključio sa apelantima.
20. U dopuni apelacije apelanti su dostavili Rješenje Vrhovnog suda broj 80 P 066735 19 Rev od 4. marta 2020. godine koje je doneseno u predmetu apelanata protiv tuženog, firme Simeh-Prom Janja i Pane Josipovića radi utvrđenja, ništavosti ugovora i uknjižbe. Rješenjem Vrhovnog suda usvojena je revizija apelanata i predmet je vraćen na ponovno odlučivanje. Apelanti navode da je Vrhovni sud u tom predmetu zauzeo identično pravno stajalište koje su apelanti naveli u apelaciji i da se radi o sporu između istih parničnih stranaka i u vezi istih nekretnina.
b) Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud, Okružni sud i Osnovni sud su u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveli da su apelacioni navodi, koje su apelanti iznijeli i tokom redovnog postupka, neosnovni a njihova neosnovnost obrazložena je u osporenim presudama, a kod obrazloženja i stavova i iznesenih u osporenim presudama navedeni sudovi ostaju i dalje. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana jer tokom postupka nije bilo kršenja prava na koja se apelanti neosnovano pozivaju.
22. Tuženi smatra da nije bilo kršenja prava apelanata od strane redovnih sudova uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“, br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04).
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Osnovi odgovornosti Član 154. stav (1) (1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
ODGOVORNOST PO OSNOVU KRIVICE
Postojanje krivice Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.
NAKNADA
I - NAKNADA MATERIJALNE ŠTETE
Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185. stav (3) (3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
Kad dospeva obaveza naknade Član 186.
Obaveza naknade štete smatra se dospelom od trenutka nastanka štete.
II - OBIM NAKNADE MATERIJALNE ŠTETE
Obična šteta i izmakla korist Član 189. stav (1) (1) Oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.
Potpuna naknada Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 301b.
U postupku po reviziji stranku mora, kao punomoćnik, zastupati advokat, osim ako je sama stranka advokat.
Izuzetno od stava 1. ovog člana, stranka može sama izjaviti reviziju, ako ima položen pravosudni ispit, odnosno za stranku reviziju može izjaviti punomoćnik koji je, prema odredbama ovog ili drugog zakona, ovlašten da zastupa stranku, a koji ima položen pravosudni ispit.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 062583 17 Rev od 15. maja 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu punomoćnik apelanata je primio 20. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 16. avgusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelanti pobijaju presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njihova prava iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
32. U konkretnom slučaju predmetni postupak pred redovnim sudovima odnosio se na naknadu štete. Prema praksi Ustavnog suda: „Pravo na naknadu štete u traženom iznosu predstavlja pravo privatnog karaktera i, kao takvo, građansko pravo na koje se primjenjuju standardi pravičnog suđenja“ (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 428/04 od 23. ožujka 2005. godine, stavak 22., objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 32/05).
33. Apelanti kršenje prava na pravično suđenje dovode u vezu sa proizvoljnom primjenom prava, te izražavaju nezadovoljstvo obrazloženjem Vrhovnog suda sa kojim se uopšte ne slažu. Kao argument za osnovanost prigovora za usvajanje apelacije, apelanti su u dopuni apelacije dostavili rješenje Vrhovnog suda, koje su ishodili tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom, u kojem je, prema tvrdnjama apelanata, revizijski sud naveo identične razloge koje apelanti ističe u apelaciji, kao relevantne za usvajanje revizije i vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje (vidi tačku 20 ove odluke).
34. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
36. Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak koji su apelanti vodili pred redovnim sudovima odnosio na naknadu štete. Takođe, Ustavni sud zapaža da apelanti naknadu štete potražuju od tuženog, kao pravnog slijednika Opštine Bijeljina, koji je, prema tvrdnjama apelanata, zloupotrebom prava odobrio rušenje stambenog objekta u kom se nalazio predmetni stan. Apelanti „nezakonitost“ u postupanju pravnog prednika tuženog dovode u vezu sa „nezakonitim“ ugovorom o razmjeni nekretnina koji su zaključili Pane Josipović i pravni prednik tuženog 10. maja 2012. godine, ali i činjenicom da je tužbeni zahtjev Paneta Jovanovića protiv apelanata radi raskida ugovora o kupoprodaji, konačnom odlukom Vrhovnog suda odbijen.
37. Ustavni sud prije svega zapaža da je Vrhovni sud, koji je donio konačnu odluku u ovom predmetu, prilikom odlučenja pošao od odredaba člana, 154. i 155. ZOO-a te u vezi sa tim jasno ukazao šta je bilo potrebno dokazati da bi apelanti ostvarili pravo na naknadu štete u predmetnom postupku (vidi tačku 12 ove odluke), a da u tome apelanti tokom postupka nisu uspjeli. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud imao u vidu prigovore koje apelanti iznose u apelaciji i koje je taj sud razmotrio. Naime, Vrhovni sud je jasno ukazao da su za pravilno odlučenje u konkretnom slučaju bitne okolnosti koje su važile u trenutku zaključenja ugovora o razmjeni nekretnina, te da se izmjena pravnih okolnosti do kojih je došlo nakon zaključenja ugovora o razmjeni nekretnina i uklanjanja stambenog objekta (presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev Pane Josipovića za raskid kupoprodajnog ugovora koja je donesena nakon zaključenja ugovora o razmjeni i rušenja objekta) ne mogu dovesti u vezu sa potraživanom naknadom štete i odgovornošću tuženog u okviru ovog postupka. Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne uočava proizvoljnost Vrhovnog suda u primjeni ZOO-a i datom obrazloženju. Pri tome, Ustavni sud ne zapaža da apelanti ukazuju na neki procesni prigovor koji ih je eventualno spriječio da u predmetnom postupku uživaju sve procesne garancije koje garantuje član 6. stav 1. Evropske konvencije.
38. U vezi sa dostavljenim rješenjem Vrhovnog suda na koje se apelanti pozivaju kao argument za osnovanost predmetne apelacije, Ustavni sud prije svega zapaža da se radi o procesnoj odluci kojom je Vrhovni sud predmet vratio na ponovno odlučivanje. Dakle, ne radi se konačnoj odluci. Potom, Ustavni sud zapaža da je tačno da se radi o predmetu koji je proistekao iz istog činjeničnog osnova, ali niti su parnične stranke iste, niti je tužbeni zahtjev identičan, što ključno pravi razliku između ova dva predmeta. Naime, Ustavni sud zapaža da su u tom predmetu apelanti tužili tuženog, ali i firmu Simeh-Prom Janja i Paneta Josipovića radi utvrđenja, ništavosti ugovora o razmjeni i uknjižbe. Prema ocjeni Ustavnog suda apelanti u okviru tog postupka imaju mogućnost da dokažu osnovanost svojih navoda i da se nadaju uspješnom okončanju tog postupka. Međutim, prema ocjeni Ustavnog suda, činjenica da je konačnom presudom Vrhovnog suda odbijen tužbeni zahtjev Paneta Josipovića za raskid kupoprodajnog ugovora ne može se, suprotno tvrdnjama apelanata, uspješno dovesti u vezu sa naknadom štete koju apelanti potražuju od tuženog u predmetnom slučaju. Stoga, pozivanje apelanta na naknadno dostavljeno rješenje Vrhovnog suda nije relevantno, niti može uticati na drugačiju odluku Ustavnog suda u ovom predmetu.
39. S obzirom na sve navedeno Ustavni sud zaključuje da je nije prekršeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
40. U vezi sa ovim prigovorom kojim apelanti tvrde da im je prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da se u okolnostima konkretnog slučaja ne može govoriti o imovini apelanata niti o, s obzirom na jasne zakonske odredbe ZOO-a koje propisuju uslove za naknadu štete, legitimnom očekivanju da će apelanti u okviru predmetnog postupka od tuženog ostvariti traženu naknadu štete. Stoga, osporena presuda ne krši ni pravo apelanata na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije kada iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, kao konačne odluke u ovom predmetu, ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih odredaba ZOO-a i u obrazloženju da apelanti ponuđenim dokazima nisu dokazali kumulativno postavljene uslove za naknadu štete, pri čemu pozivanje apelanata na rješenje Vrhovnog suda nije relevantno za konkretan slučaj, ali koje upućuje na zaključak da apelanti u okviru tog postupka imaju mogućnost da dokažu osnovanost tužbenog zahtjeva kako bi sanirali štetne posljedice koje trpe u vezi sa predmetnim stanom.
42. Nema ni kršenja prava na imovinu iz člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada se u okolnostima konkretnog slučaja i jasnom zakonskom okviru ne može govoriti o imovini apelanata, niti o ostvarivom zahtjevu i legitimnom očekivanju da će postavljenom tužbenom zahtjevu biti udovoljeno.
43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević