Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3533/19 (S. P.)

Odluka donesena 21. 04. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3533/19

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 04. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3533/19, rješavajući apelaciju Senije Poropat, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 21. aprila 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Senije Poropat.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 413015 19 Gž od 12. juna 2019. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantici Seniji Poropat u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Senije Poropat podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 413015 19 Gž od 12. juna 2019. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Senija Poropat (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva podnijela je 10. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mal 413015 19 Gž od 12. juna 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu, Odjeljenje za sporove male vrijednosti Ilidža (u daljnjem tekstu: Općinski sud), i Dragana Malčevića (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je 4. novembra 2020. godine dostavio odgovor na apelaciju, a Općinski sud 20. novembra 2020. godine. Budući da se pismeno upućeno tuženom vratilo s naznakom pošte „umro“, Ustavni sud je dostavljanje pismena tuženom obavio stavljanjem pismena na oglasnu tablu Ustavnog suda 16. marta 2021. godine, u smislu člana 75. Pravila Ustavnog suda, na koji nije dostavljen odgovor u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantica je 30. novembra 2004. godine podnijela Općinskom sudu tužbu protiv tuženog i Alice Malčević radi naplate advokatskih troškova. Tuženi i Alica Malčević su 20. aprila 2005. godine podnijeli Općinskom sudu odgovor na tužbu.

6. Općinski sud je donio rješenje od 23. novembra 2016. godine kojim se prekida postupak zbog smrti tužene Alice Malčević.

7. Općinski sud je, po službenoj dužnosti, 25. juna 2018. godine donio rješenje kojim se nastavlja parnični postupak u odnosu na tuženog, budući da je sud ocijenio da tuženi nisu nužni suparničari, zbog čega nema smetnji da se postupak nastavi u odnosu na tuženog.

8. Pripremno ročište je održano 9. oktobra 2018. godine, a glavna rasprava 28. novembra 2018. godine.

9. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Mal 413015 18 Mal 2 od 26. decembra 2018. godine odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj plati advokatske troškove prema obračunu od 24. maja 2001. godine u iznosu od 2.294,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka.

10. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporna činjenica da je apelantica zastupala tuženog u raznim sporovima radi zaštite ili ostvarivanja njegovih prava, te da je naplatila dio advokatskih troškova. Dalje je naveo da je među parničnim strankama sporno da li apelantica ima pravo na traženi iznos na ime neplaćenih troškova za zastupanje u različitim postupcima budući da tuženi izjavljuje da se apelantica u pogledu svojih troškova već naplatila, odnosno da je njen troškovnik previsoko opredijeljen. Općinski sud je citirao odredbu člana 387. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te ukazao da je, s obzirom na to da u konkretnom slučaju pismenim ugovorom između apelantice kao advokata i tuženog nije ugovoreno drugačije, apelantici pripada nagrada za izvršeni rad prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u FBiH. Analizom provedenih dokaza Općinski sud je zaključio da je tuženi angažovao apelanticu po osnovu generalne punomoći radi povrata stana u posjed, te da je povodom toga apelantica preduzimala razne pravne radnje u različitim postupcima i pred različitim sudovima i nakon okončanja postupka tuženom ispostavila račun u iznosu od 5.586,00 KM. Dalje je naveo da je iznos od 5.000.00 KM apelantica naplatila iz kompenzacije, nakon čega je uslijedio postupak pred Općinskim sudom I u Sarajevu radi povrata neosnovano prisvojenog iznosa od 2.294,00 KM, u kojoj parnici je tuženi uspio. U vezi s tim, Općinski sud je odbio prigovor presuđene stvari zbog toga što se ne radi o identičnim parnicama s obrnutim parničnim ulogama.

11. Kako je, prema mišljenju Općinskog suda, na apelantici teret dokazivanja pravnog osnova i visine tužbenog zahtjeva, Općinski sud je primjenom odredbi čl. 123. i 126. ZPP-a odbio tužbeni zahtjev. U vezi s tim, obrazložio je da je među strankama sporno da li apelantica ima uopće pravo potraživati iznos od 2.294,00 KM kada tuženi prigovara da se apelantica već naplatila, i to iznos od 2.715,30 KM, koji se sastoji od troškova koje je apelantica naplatila putem Komisije za dodjelu besplatne pravne pomoći i presudom Doma za ljudska prava. Zbog toga, prema mišljenju Općinskog suda, ostalo je nedokazano na što se konkretno iznos od 2.294,00 KM tačno odnosi, odnosno koje radnje je apelantica preduzela u ime tuženog, a da se pri tome ne odnose na radnje koje je ona preduzela pred Domom za ljudska prava, kako apelantica tvrdi. Općinski sud je naveo da prema apelanticinom konačnom obračunu iznos troškova koje je ona naplatila od Doma za ljudska prava iznosi 1.750,00 KM, ali se „nanovidi“ koje su to radnje. Dalje je naveo da radnje koje je naplatila preko Komisije za dodjelu besplatne pravne pomoći nisu precizirane u apelanticinom obračunu. Prema mišljenju Općinskog suda, apelantica ima pravo kada tvrdi da obračun pravnih radnji nije samo cijena pravne radnje nego i stvarni trošak koji je imala prilikom preduzimanja pravnih radnji za tuženog. Međutim, zaključio je da apelantica (u obrazloženju očitom omaškom navedeno „tužena“) sudu nije izvela niti jedan dokaz kojim bi dokazala koji su to stvarni troškovi koje je apelantica imala pred Domom za ljudska prava, koji joj nisu priznati, kao i koje je sve pravne radnje preduzimala pred drugim organima. Istaknuo je da samo konstatovanje podnesaka koje je apelantica (u obrazloženju očitom omaškom navedeno „tužena“) preduzimala prema pojedinim organima nije ujedno i dokaz da je tu radnju i preduzela. Uvidom u podneske kao što je tužba u predmetu broj P-56/97 Km, tužba u predmetu broj U-135/98, te žalba Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, Općinski sud je ocijenio kao dokaz da je apelantica u navedenim predmetima preduzimala pravne radnje sa tačno opredijeljenim troškom na kraju sadržaja podnesaka. Međutim, zaključio je da navedeno nije dovoljno za osnovanost tužbenog zahtjeva budući da Općinski sud ne zna, jer iz dokaznog postupka ne proizlazi, da li su navedeni troškovi ikada naplaćeni putem troškova koje je platila Komisija za dodjelu besplatne pravne pomoći ili presudom Doma za ljudska prava.

12. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Mal 413015 19 Gž od 12. juna 2019. godine odbijena je apelantičina žalba i potvrđena presuda Općinskog suda.

13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud za svoj stav dao valjane razloge koje je u cijelosti prihvatio, kao i obrazloženje te presude. U vezi s tim, ukazao je da se iz dokaza koji su provedeni u toku prvostepenog postupka nije moglo utvrditi koje je sve advokatske radnje apelantica preduzela i u kojim postupcima. Dalje je ukazao da obračun od 26. maja 2001. godine koji je apelantica izvršila i predočila tuženom sam po sebi ne predstavlja dokaz o izvršenim, a neplaćenim advokatskim uslugama, posebno ako se ima u vidu da je apelantica nagradu za svoj rad primila iz tri izvora: Odluke Doma za ljudska prava, Komisije za besplatnu pravnu pomoć i tuženog (u presudi očitom omaškom navedeno „tužitelja“). Prema mišljenju Kantonalnog suda, bez značaja je apelantičin prigovor da je tuženi priznao navedene radnje jer čak i takvo priznanje ne može poslužiti kao dokaz da apelantici za te radnje nisu plaćeni troškovi. Stoga je zaključio da je apelantica trebala dokazivati koje je sve radnje preduzela i u kojim postupcima, te koji je iznos preostalog duga. Prema mišljenju Kantonalnog suda, kako apelantica nije predočila relevantne dokaze, prvostepeni sud je pravilno izveo zaključak da činjenice u ovoj pravnoj stvari nisu dokazane pa je zakonito primijenio pravilo o teretu dokazivanja prema odredbi člana 126. ZPP-a.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Suprotno stavu sudova da je teret dokazivanja na apelantici, apelantica smatra da je općepoznati princip da je davalac usluge dužan da dokaže da je izvršio uslugu, a korisnik usluga da je tu uslugu platio ili da je platio neko drugi za njega. Ističe da ove njene navode Kantonalni sud nije uzeo u obzir, te joj je time povrijedio pravo na efikasan pravni lijek. Apelantica ukazuje i na dužinu trajanja pojedinih faza postupka, te ističe da je sud beskrajno dugo odugovlačio postupak, te su u toku postupka umrla oba tužena, zbog čega je onemogućio apelanticu da naplati obavljeni posao.

b)Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud navodi da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku i efikasan pravni lijek jer je u razumnom roku od prijema predmeta (pet mjeseci) donio drugostepenu odluku po apelantičinoj žalbi. Također, smatra da nije došlo do kršenja prava na imovinu jer su sudovi pravilno primijenili procesne i materijalne odredbe prilikom donošenja odluke o neosnovanosti apelantičinog tužbenog zahtjeva.

16. Općinski sud smatra da nije došlo do povrede prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku pred prvostepenim sudom. U vezi s tim, navodi tok prvostepenog postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke. Ističe da, iako je apelantica bila upoznata s poukom da će se parnični postupak nastaviti nakon okončanja parnice, ona nikada nije obavijestila sud o ovoj činjenici, niti je samoinicijativno podnijela zahtjev za nastavak postupka u odnosu na tuženog s obzirom na to da je on obični suparničar, a što je apelantica trebala znati jer je advokat, odnosno stručna osoba koja poznaje procesni zakon. Stoga, Općinski sud smatra da je apelantica sama svojim pasivnim postupanjem doprinijela odugovlačenju postupka. Općinski sud ističe da je postupak okončan u roku od šest mjeseci od dana kada je sud po službenoj dužnosti donio rješenje o nastavku postupka. Općinski sud ukazuje i da je prvostepena presuda potvrđena od Kantonalnog suda, koji nije utvrdio povredu materijalnog niti procesnog prava, dok se u ocjenu utvrđenog činjeničnog stanja nije upuštao budući da se radi o sporu male vrijednosti.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi: Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

Član 387.

(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Mal 413015 19 Gž od 12. juna 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 15. augusta 2019. godine, a apelacija je podnesena 10. septembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelantica navodi da joj je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

25. Ustavni sud konstatuje da se u konkretnom slučaju postupak odnosi na isplatu određenog novčanog iznosa na ime advokatskih troškova, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

aU odnosu na osporene odluke

26. Povredu prava na pravično suđenje apelantica vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

27. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivati zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

28. Također, Ustavni sud naglašava da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitetu zaključaka redovitih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očito proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 44/05).

29. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u osporenim odlukama ukazali da je na apelantici teret dokazivanja pravnog osnova i visine njenog tužbenog zahtjeva radi isplate advokatskih troškova u određenom iznosu, pa je apelantica trebala dokazivati koje je sve radnje preduzela i u kojim postupcima, kao i koji je iznos preostalog duga. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud ukazao da apelantica u toku prvostepenog postupka nije izvela niti jedan dokaz kojim bi dokazala koji su to stvarni troškovi koje je imala pred Domom za ljudska prava koji joj nisu priznati, kao i koje je sve pravne radnje preduzimala pred drugim organima, pa je odbio njen tužbeni zahtjev. Kantonalni sud je prihvatio zaključak prvostepenog suda da apelantica nije predočila relevantne dokaze i da činjenice u ovoj pravnoj stvari nisu dokazane, te je ukazao da je prvostepeni sud zakonito primijenio pravilo o teretu dokazivanja prema odredbi člana 126. ZPP-a. Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost u takvim detaljnim i jasnim obrazloženjima Kantonalnog suda u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, ocjene dokaza i primjene materijalnog i procesnog prava. Suprotno apelantičinim navodima, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dao obrazloženje u pogledu apelantičine obaveze da dokaže osnovanost svog tužbenog zahtjeva u skladu s relevantnim odredbama ZPP-a, te da je dao odgovor na svaki apelantičin navod koji je ocijenio bitnim. Ustavni sud data obrazloženja ne smatra proizvoljnim, niti u činjenicama predmeta nalazi bilo kakve razloge koji bi, u smislu naprijed navedenih stavova Evropskog i Ustavnog suda, mogli biti osnov da Ustavni sud svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje redovnih sudova.

c)U odnosu na navode o dužini trajanja postupka Relevantna načela

30. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

31. Osim navedenog, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organizuju svoj pravosudni sistem tako da sudovi mogu zadovoljiti uslove tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).

Period koji se uzima u obzir

32. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 30. novembra 2004. godine kao dana podnošenja tužbe pa do 12. juna 2019. godine kada je Kantonalni sud donio presudu kojom je okončan predmetni parnični postupak. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je oko 14 godina i sedam mjeseci. Analiza dužine trajanja postupka

33. Analizirajući složenost postupka u konkretnom slučaju, a imajući u vidu predmet spora i izvedene dokaze, te radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Ocjenjujući značaj postupka za apelanticu, Ustavni sud podsjeća da se radi o isplati advokatskih troškova apelantici, koja je po profesiji advokat, pa smatra da se radi o postupku značajnom za apelanticu. Analizirajući apelanticino ponašanje, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju ukazao da apelantica nije zatražila nastavak postupka nakon njegovog prekida zbog smrti jedne od tuženih, što je u manjoj mjeri utjecalo na tok predmetnog parničnog postupka.

34. Analizirajući postupanje redovnih sudova u konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni postupak pred Općinskim sudom ukupno trajao oko 14 godina i jedan mjesec. Iz stanja spisa proizlazi da Općinski sud, nakon podnošenja tužbe (2004. godine) i dostavljanja odgovora na tužbu (2005. godine), nije proveo nijednu procesnu radnju sve do donošenja rješenja o prekidu postupka 23. novembra 2016. godine. Prekid postupka pred Općinskim sudom je trajao sve do 25. juna 2018. godine, te predstavlja objektivnu okolnost zbog koje Općinski sud u periodu od oko jedne godine i sedam mjeseci nije mogao preduzimati radnje u postupku. Nakon nastavka postupka, Općinski sud je u relativno kratkom periodu održao pripremno ročište i glavnu raspravu, te donio prvostepenu presudu. Nadalje, postupak pred Kantonalnim sudom je trajao oko šest mjeseci (računajući od donošenja prvostepene odluke).

35. Cijeneći naprijed navedeno u kontekstu kriterija uspostavljenih sudskom praksom, Ustavni sud naglašava da dužinu trajanja postupka ocjenjuje u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. Sumirajući sve navedeno, tj. cijeneći trajanje postupka u cjelini, te uzimajući u obzir apelanticin manji doprinos i prekid postupka kao objektivnu okolnost, Ustavni sud zaključuje da pretežnu odgovornost za dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi Općinski sud kojem je trebalo oko 12 i po godina da donese prvostepenu odluku. Pri tome, objašnjenje Općinskog suda u vezi s apelacionim navodima o dužini trajanja predmetnog postupka ne može utjecati na takav zaključak Ustavnog suda budući da se Općinski sud izjašnjavao samo o okolnosti da apelantica nije tražila nastavak prekinutog postupka, što je Ustavni sud uzeo u obzir prilikom odlučenja.

36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantičinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

37. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

38. S obzirom na odluku u ovom predmetu, imajući u vidu vrstu predmeta, kao i visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, te imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. juna 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine i AP 1888/18 od 11. marta 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u parničnom postupku apelantici treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

39. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

40. Apelantica navodi da je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije budući da Kantonalni sud nije uzeo u obzir njene navode u pogledu tereta dokazivanja kod davanja usluga. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelantica dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelantica u konkretnom slučaju koristila zakonom predviđeni pravni lijek, žalbu protiv prvostepene presude, koji pravni lijek je Kantonalni sud, suprotno apelacionim navodima, razmotrio i zaključio da je neosnovan dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluke u apelantičinu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantičinog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su ovi apelacioni navodi neosnovani.

Pravo na imovinu

41. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelacione tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istaknula u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantičinog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni parnični postupak trajao oko 14 godina i sedam mjeseci, za što najveću odgovornost snosi Općinski sud koji je za navedeno dao obrazloženje koje ne utječe na zaključak Ustavnog suda.

43. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje jer je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio osporenu odluku u pogledu apelantičine obaveze da dokaže osnovanost svog tužbenog zahtjeva u skladu s relevantnim odredbama ZPP-a, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

44. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelantica imala mogućnost da koristi i kada je koristila mogućnost podnošenja zakonom propisanog pravnog lijeka u parničnom postupku, koji je Kantonalni sud razmotrio i zaključio da je neosnovan, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da pravni lijek nije rezultirao donošenjem odluka u apelantičinu korist sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.

45. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kad se navodi o povredi tog prava zasnivaju na navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, a Ustavni sud je zaključio da nema proizvoljnosti u tom pogledu.

46. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3533/19 (S. P.) | Sudska praksa | Aktio