Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-930/21 (E. M.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-930/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-930/21, rješavajući apelaciju Enesa Mehmedinovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Enes Mehmedinović protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 126 0 K 202428 19 Kž od 8. prosinca 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Enes Mehmedinović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Enver Ćosićkić odvjetnik iz Tuzle, podnio je 22. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 126 0 K 202428 19 Kž od 8. prosinca 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci prvostupanjske presude (svjestan da oštećuje tuđu stvar, što je i htio, prolazeći pored parkiranog privatnog motornog vozila u vlasništvu oštećenog M.K. pritisnuo metalni dio pogonskog ključa na prednji desni blatobran vozila a zatim isti vodoravno povukao načinivši ogrebotinu i pričinivši tako štetu vlasniku u određenom novčanom iznosu) učinio kazneno djelo oštećenje tuđe stvari iz članka 293. stavak 1. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZ FBiH), te mu je primjenom članaka 2., 49., 59. točka b), 62. stavak 1. i 2. i članka 63. KZ FBiH, izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jednog) mjeseca i istovremeno određeno da se ta kazna neće izvršiti ukoliko u roku od 1 (jedne) godine po pravomoćnosti presude ne učini novo kazneno djelo. Pored toga, apelant je obvezan da oštećenom M.K. naknadi štetu u određenom novčanom, te je obavezan da plati troškove krivičnog postupka.
3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da su u tijeku postupka saslušani oštećeni i svjedok E.Ć., te vještak prometne struke, kao i da su provedeni materijalni dokazi. Nadalje, naveo je da je iskaz svjedoka E.Ć, prihvatio kao objektivan, kao jasan i nedvosmislen i da nije u suprotnosti sa drugim izvedenim dokazima, te je na osnovu iskaza svjedoka utvrdio da se svjedok kritične večeri nije susretao sa oštećenim i da mu oštećeni nije dolazio na vrata stana da ga obavijesti da je spreman po potrebi svoje vozilo pomjeriti s parking prostora.
4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud svoj zaključak o krivnji apelanta (između ostalog) utemeljio na iskazu oštećenog koji je u svom iskazu naveo da se sa svojim vozilom vratio ispred zgrade u kojoj stanuje i vidio da su sva parking mjesta zauzeta, nakon čega je napravio nekoliko krugova tražeći parking i parking mjesto našao u blizini parkiranog vozila susjeda E.Ć.. Dalje je oštećeni izjavio da se popeo u stan koji se nalazi na petom katu, a pošto je prozor bio otvoren oštećeni je stao pored prozora i gledao na van, te vidio apelanta kako dolazi sa svojim vozilom, i da apelant također nema mjesta za parking. Nakon što je parkirao vozilo na zelenoj površini, apelant je izašao iz vozila i krenuo prema vozilu oštećenog, kojom prilikom je oštećeni jasno čuo zveckanje ključeva u rukama apelanta, a nakon što nije uspio proći s lijeve strane auta oštećenog, apelant se vratio i njegovo vozilo obišao s desne strane, da bi u trenutku kad je apelant bio u visini prednjeg desnog blatobrana oštećeni čuo zvuk metala. U nastavku je oštećeni izjavio da je odmah sišao do vozila, ali apelant više nije bio tu, međutim primijetio je na prednjem desnom blatobranu duboku ogrebotinu. Zatim je odmah otišao na vrata apelantu i pitao ga zbog čega je to učinio, što je apelant negirao, te je slučaj odmah prijavio policiji koja je izašla na lice mjesta. S tim u svezi, Kantonalni sud je naveo da je oštećeni na glavnom pretresu detaljno opisao kritični događaj, te je istakao da je prilikom ispitivanja u istrazi oštećeni na isti način opisao kritični događaj, pri čemu je u vezi razlika u određenim dijelovima iskaza, oštećeni (na glavnom pretresu) dao prihvatljivo obrazloženje. Kada su u pitanju razlike u iskazu oštećenog, koje su prema mišljenju tog suda irelevantne za rješavanje ove kazneno-pravne stvari (činjenica je li oštećeni išao na vrata svjedoka E.Ć. kako bi ga obavijestio gdje je parkirao svoje vozilo), Kantonalni sud je ukazao da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo da nije prihvatio ovaj dio iskaza oštećenog, jer ovaj dio nije potvrđen iskazom svjedoka E.Ć. Pored toga, naveo je da je prvostupanjski sud na glavnom pretresu izveo sve predložene dokaze, koje je savjesno cijenio u smislu članka 296. stavak 2. ZKP FBiH, pojedinačno i u vezi s ostalim izvedenim dokazima, te je dao jasne i određene razloge zbog čega prihvaća iskaz oštećenog s glavnog pretresa, koji je potvrđen i materijalnim dokazima u spisu (zapisnik o uviđaju i fotodokumentaciji MUP-a koja je sačinjena prilikom uviđaja na licu mjesta iz koje su vidljiva oštećenja na vozilu oštećenog). Dakle, naveo je da je prvostupanjski sud osnovano prihvatio dokaze kao vjerodostojne i na kojima je zasnovao svoju odluku, te pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je našao da se u radnjama apelanta stječu sva obilježja bića kaznenog djela koje mu je optužnicom stavljeno na teret i na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon. Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da redoviti sud nije mogao zasnovati odluku isključivo na iskazu oštećenog, pri čemu je izjava oštećenog na glavnom pretresu proturječna iskazu iz istrage. Stoga, apelant smatra da je povrijeđen princip in dubio pro reo.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud smatra da ne postoji ništa što bi ukazivalo da prava obrane apelanta nisu odgovarajuće poštivana glede izvedenih dokaza ili da je procjena redovitih sudova bila proizvoljna, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zlouporabljen na štetu apelanta, odnosno da su redoviti sudovi imali i najmanju sumnju glede nekoga od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta u smislu poštivanja načela in dubio pro reo, kao posebnoga izraza načela predmnijeve nevinosti. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće. .
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević