Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2215/19 (M. M.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK – kažnjavanje samo na osnovu zakona
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravo na odbranu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2215/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-2215/19, rješavajući apelaciju Milana Malića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Malića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 021094 18 Kž od 19. marta 2019. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 021094 17 K od 4. aprila 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Milan Malić (u daljnjem tekstu: apelant), a kojeg zastupa Predrag Ivanković, advokat iz Trebinja, podnio je 20. maja 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 021094 18 Kž od 19. marta 2019. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 021094 17 K od 4. aprila 2018. godine.
2. Okružni sud je presudom broj 11 0 K 021094 17 K od 4. aprila 2018. godine apelanta, te optužene Dž.J. i R.V. oglasio krivim da su počinili krivično djelo razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS (u daljnjem tekstu: KZ RS) i u vezi sa članom 23. istog zakona. Apelantu je izrečena kazna zatvora od šest godina.
3. Iz izreke presude proizialzi da su apelant i optuženi Dž.J. i R.V. oglašeni krivim jer su u namjeri da sebi pribave protivpravnu imovinsku korist, na bliže opisani način fizički napali, oštećenog A.K. s ciljem da od istog oduzmu i prisvoje platnenu torbicu sive boje u kojoj se nalazio: mobilni telefon, lična karta oštećenog, indeks označenog fakulteta na ime oštećenog, ključevi od označenog motornog vozila kao i novčanik u kojem se nalazio novac u iznosu od oko 100 KM, odnosno fizički napali i njegovog brata oštećenog Nj.K. kada je pokušao da zaštiti oštećenog A.K. pri tom obojici nanijevši teške tjelesne povrede. Nakon što su od oštećenog A.K. oduzeli torbicu, vidjevši da dolazi policija pobjegli su dok je oštećeni A.K. uspio zadržati optuženog R.V. do dolaska policijskih službenika.
4. Iz obrazloženja presude proizilazi da je na glavnom pretresu u skladu sa članom 288. stav 2. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP RS) pročitan je zapisnik Policijske stanice Banjaluka od 24. juna 2014. godine o saslušanju svjedoka M.M. iz razloga što je bila nedostupna sudu (nalazi se u SAD). Apelant je u svoju odbranu kao dokaz proveo saslušanje u svojstvu svjedoka te zapisnik o ispitivanju u svojstvu osumnjičenog od 15. avgusta 2017. godine.
5. Nadalje, iz obrazloženja presude proizilazi da apelant nije osporavao da se sporni događaj desio ali je ukazivao: na “nesigurne” izjave oštećenih A.K. i Nj.K. u vezi s činjenicom s koje strane je napao odnosno nanio udarac oštećenom A.K.; da svjedok T.B. nema nikakva saznanje o spornom događaju jer se udaljila sa lica mjesta prije nego je došlo do tuče; osporio je način prepoznavanja a koje je preduzeto nakon godinu dana od kritičnog događaja. Iz detaljno interpretiranog apelantovog iskaza saslušanog u svojstvu svjedoka proizilazi da je na glavnom pretresu izjavio da je kritične prilike (na udaljenosti od oko 20 metara od sebe) vidio „neko naguravanje". ali da u tuči nije učestvovao, te da je zadobio udarac kamenom u glavu zbog čega je išao u hitnu pomoć Nadalje, proizilazi da je kritične prilike bio u društvu, pored ostalog, sa optuženim, R.V. ali da cijeli dan nije vidio optuženog Dž.J., kao i da nikad prije nije video oštećene A.K. i Nj.K., te svjedoka T.B.. Nakon što mu je postupajući tužilac predočio zapisnik o njegovom ispitivanju u toku istrage, apelant je potvrdio da se na istom nalazi njegov potpis i da je tačno ono što je u njemu zapisano - da mu je kritične prilike prilazio neki momak koji je od njega tražio „travu", da se o tome na glavnom pretresu nije izjašnjavao jer ga to niko nije pitao, te najzad, na pitanje suda, je izjavio da se ne može sjetiti da li je momak koji mu je tražio „travu” bio oštećeni A.K. ili Nj.K. Okružni sud nije prihvatio apelantovu odbranu ističući da tvrdnja o zadobijenoj povredi ničim nije potkrepljena, da je tvrdnja da nije video optuženog Dž.J. očigledno usmjerena na izbjegavanje njegove krivične odgovornosti, te najzad da je apelant i sam potvrdio da je kritične prilike bio u društvu sa optuženim R.V..
6. Okružni sud je detaljno interpretirao iskaze svjedoka oštećenih A.K. i Nj.K., svjedoka T.B. i svjedoka M.M. koje je ocijenio saglasnim u pogledu okolnosti koje su se ticale spornog događaja. Iz interpretiranih iskaza proizilazi, pored ostalog, da je svjedok oštećeni izjavio da su prilikom fizičkog napada optuženi pokušavali da mu otrgnu torbu, a kako je navela i svjedok T.B. koja se, nakon što je otišla pozvati policiju, vratila na lice mjesta, te da je svjedok M.M. u svom iskazu opisala jednog od napadača koji je prilikom bjekstva nosio torbu oštećenog A.K..
7. Vrhovni sud je presudom broj 11 0 K 021094 18 Kž od 19. marta 2019. godine apelantovu žalbu protiv presude Okružnog suda odbio kao neosnovanu.
8. Iz obrazloženja presude, pored ostalog, proizilazi da su neosnovnaim ocijenjene apelantove tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. S tim u vezi je ukazano da je Okružni sud proveo brojne dokaze na glavnom pretresu, koje je iznio u obrazloženju svoje odluke i koje je cijenio u skladu sa članom 295. stav 2. ZKP RS. Na osnovu takve ocijene dokaza, prema stavu Vrhovnog suda izveden je pravilan zaključak da su apelant i optuženi počinili krivično djelo razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 23. KZ RS. Vrhovni sud je istakao da su posebno cijenjeni iskazi svjedoka oštećenih A.K. i Nj.K. koji su u odlučnim činjenicama bili saglasni, te iskaz svjedoka T.B. i M.M. (čiji iskaz iz istrage je pročitan na glavnom pretresu u skladu sa članom 288. stav 2. ZKP RS), sadržaj i nalaza vještaka dr D.N. specijaliste sudske medicine. Također, ukazano je i da je posebno cijenjen apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka koji je doveden u vezu sa ostalim dokazima. Najzad, Vrhovni sud je istakao da su dati valjani razlozi i obrazloženja koje u cijelini prihvata, zbog čega su prihvaćeni iskazi svjedoka oštećenih A.K. i Nj.K. i svjedoka T.B. i M.M., a zbog čega nije prihvaćen apelantov iskaz dat u svojstvu svjedoka.
9. Vrhovni sud je dalje pojasnio da ogvovornost za krivično djelo razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS postoji kada je djelo izvršeno od strane više lica (najmanje dva lica, shodno članu 147. stav 9. KZ RS), bez obzira na konkretnu djelatnost svakog od optuženih. Zbog toga odgovara ne samo optuženi koji je neposredno primjenio silu, već i optuženi koji se saglasio sa radnjama i djelovanjem drugog optuženog. U konkretnom slučaju, iz iskaza saslušanih svjedoka proizilazi da su apelant i ostali optuženi prethodno napali oštećenog A.K. tako što su od istog tražili alkohol i novac, a nakon što im je negativno odgovorio, apelant i oba optužena, kao i J.G. su ga udarali i pokušali da mu otrgnu torbicu koju je nosio sa sobom preko ramena, što je svakako upotreba sile koju su apelant i ostali optuženi upotrebili u cilju savlađivanja otpora oštećenog A.K., zatim su od ovog oštećonog uzeli torbu i odnijeli je sa sobom, iz iste uzeli.novac, pa je torba naknadno dostavljena na označeni fakultet obzirom da se u istoj nalazio indeks oštećenog od navedenog fakulteta čiji je student.
10. Prema stavu Vrhovnog suda kod apelanta i ostalih optuženih je postojala zajednička namjera oduzimanje torbe koju je oštećeni nosio preko ramena, a sve u cilju oduzimanja novca i sticanja protivpravne imovinske koristi, pa su s tim u vezi, postupali kao saizvršioci, kako je to pravilno utvrdio prvostepepi sud. Apelant i ostali optuženi su primjenili silu prema oštećenom A.K. u cilju oduzimanja pokretnih stvari u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi, zbog čega su njihove radnje i prema stavu Vrhovnog suda saizvršilačke u izvršenju krivičnog djela razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 23. KZ RS.
11. Apelant tvrdi da si mu osporenim presudama prekršena prava iz čl. I/2, II/2 i člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava iz čl. 6. i 7. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima i pravo iz člana 10. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima.
12. Suština apelantovih navoda svodi se na tvrdnju da u postupku pred redovnim sudovima nije utvrđeno da je on od oštećenog A.K. oduzeo torbu pa da zbog toga nije dokazano postojanje osnovnog elementa krivičnog djela razbojništvo, tj. da je stvar oduzeta u namjeri pribavljanja imovinske koristi. U prilog navedenog apelant je istakao da redovni sudovi nisu mogli pokloniti vjeru iskazu oštećenog A.K. koji je u toku postupka, kako tvrdi, davao različite iskaze u vezi sa sadržajem torbe (da je imao 50 KM odnosno 100 KM, a koja činjenica i nije utvrđivana u postupku, sl), te kada i kako mu je vraćena (u policijskoj stanici odnosno na fakultetu) odnosno da je iz torbe nedostajalo samo 100 KM, te najzad da je izjavio da se ne može sjetiti da li je neko od optuženih pokušao da mu oduzme torbu. U prilog navedenog ističe i da u izjavi svjedoka T.B. pri saslušanju u policiji nema niti jedne rečenice o bilo kakvom oduzimanju torbe od strane apelanta, niti drugih lica koja su označena kao saizvršioci, ali da je isti svjedok pri saslušanju u tužilaštvu govorila o pokušaju oduzimanja torbe, da je zajedno sa policijom tražila torbicu, ali je nisu našli, te da joj je M.M. (svjedok čije prisustvo nije obezbjeđeno na glavnom pretresu i koga odbrana nije mogla ispitati) rekla da je vidjela torbicu kod jednog od momaka, bez preciziranja kod koga. Najzad, istakao je i da je oštećeni Nj.K. izjavio da mu nije poznato ko je uzeo torbicu. Slijedom navedenog smatra da su redovni sudovi prekršili obavezu da sa jednakom pažnjom ispituju kako činjenice koje ga terete tako i one koje mu idu u prilog, da su propustili da obrazlože postojanje elementa krivičnog djela razbojništvo – oduzimanje torbice, te da su prekršili načelo in dubio pro reo. Apelant tvrdi i da redovni sudovi nisu s jednakom pažnjom cijenili dokaze odbrane ali pri tom ne navodi niti jedan dokaz. Najzad, tvrdi da mu je prekršeno pravo na odbranu jer nije osigurano prisustvo svjedoka M.M. čiji iskaz je pročitan na glavnom pretresu i na kom se zasnivaju osporene presude a kog svjedoka nije bio u prilici ispitati niti u jednoj fazi postupka.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini odnose na tvrdnju da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno i da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo jer su redovni sudovi prekršili obavezu da s jednakom pažnjom ispituju sve dokaze, da su propustili dati valjano obrazloženje za svoje stavove, da su prekršili princip in dubio pro reo i da su mu povrijedili pravo na odbranu.. Ustavni sud je, rješavajući slične predmete, konzistentno ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Dovodeći navedene stavove u kontekst konkretnog premeta Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, odnosno zbog čega su poklonili vjeru iskazima svjedoka oštećenih A.K. i Nj.K. te svjedoka T.B. i M.M.. Nadalje, Ustavni sud smatra očigledno je neosnovanim navode apelanta da mu je prekršeno pravo na odbranu jer je, u smislu člana288. stav 2. ZKP RS, na glavnom pretresu pročitan iskaz iz svjedoka M.M. koju on nije imao priliku ispitati. Naime, ni iz navoda apelacije kao ni iz osporenih odluka ne proizilazi da se u toku postupka apelant protivio korištenju ovog dokaza, te da su redovni sudovi propustili s tim u vezi da se izjasne. Pri tom, Ustavni sud zapaža i da ovo nije bio jedini dokaz na kom su redovni sudovi zasnovali svoju odluku. Nadalje, iz osporenih odluka proizilazi da su svjedoci A.K., te T.B. i M.M. potvrdili da su apelant i ostali optuženi oteli torbu od oštećenog A.K. prilikom bježanja sa lica mjesta nakon što su čuli da policija dolazi pa okolnost kako i gdje je torba vraćena oštećenom A.K. nema značaja. Pri tom, ne dovodi se u sumnju, kako apelant tvrdi, okolnost da je oštećeni A.K. izjavio da je imao oko 100 KM, imajući u vidu da je ovaj svjedok izjavio da je ostali sadržaj torbe vraćen pa nema ništa što bi uputilo na zaključak da navodnu sumu novca i nije mogao imati kod sebe. Pri tom, Ustavni sud zapaža da je za postojanje krivičnog djela razbojništvo u smislu člana 233. stav 2. u vezi sa stavom
1. KZ RS dovoljno da postoji namjera pribavljanja protivpravne koristi a ne i da je protivpravna korist stečena. U tom smislu, očigledno je neosnovana apelantova tvrdnja da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te s tim u vezi da su u osporenim odlukama izostala valjana obrazloženja o postojanju jednog od konstitutivnih elemenata krivičnog djela za koje je oglašen krivim. Najzad, ni iz apelantovih navoda kao ni osporenih odluka nije moguće zaključiti koje dokaze redovni sudovi nisu cijenili odnosno koje odlučne činjenice su ostale nerasvijetljene na način da bi, kako apelant očigledno neosnovano tvrdi, shodno principu in dubio pro reo, trebale biti tumačene u njegovu korist. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.
17. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
18. Apelant je istakao i da su osporenim odlukama prekršena prava iz čl. I/2 i II/2 Ustava Bosne i Hercegovine te iz člana 7. Evropske konvencije. Ove tvrdnje apelant međutim ničim nije potkrijepio pa proizilazi da se one zasnivaju na identičnim navodima koji se odnose na pravo na pravično suđenje u vezi s kojim je Ustavni sud već zaključio da su prima facie neosnovani. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava iz čl. I/2 i II/2 Ustava Bosne i Hercegovine te iz člana 7. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovni.
19. Ustavni sud nije smatrao potrebnim da navode apelanta o povredi prava na pravično suđenje posebno ispituje i u vezi sa pravom iz člana 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima, kao i člana 10. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, koje odredbe kako to proizilazi iz njihovog sadržaja, zapravo pružaju identične garancije.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević