Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1112/21 (D. M.)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1112/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1112/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Dragomir Mičić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragomir Mičić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 040853 20 Gž od 27. januara 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Zovrniku broj 83 0 P 040853 18 P od 13. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragomir Mičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Miodrag Stojanović advokat iz Bijeljine, podnio je 3. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 040853 20 Gž od 27. januara 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 040853 18 P od 13. marta 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da je, odustankom apelanta kao zakupodavca 30. septembra 2018. godine, prestao ugovor o zakupu poslovnog prostora zaključen 1. novembra 2015. godine između apelanta i tuženog („Matix“ d.o.o. Zvornik-Karakaj), pa da se obaveže tuženi da napusti zakupljene poslovne prostorije i iste preda u posjed apelantu u stanju kakvom ih je uzeo u zakup, te da mu isplati iznos od 450,00 KM za svaki mjesec korišćenja dodatnog prostora van ugovora o zakupu i to od 1. novembra 2015. godine do dana zaključenja glavne rasprave 17. februara 2020. godine, sa kamatom od dana zaključenja rasprave pa do konačne isplate. Obavezan je apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.074,00 KM.

3. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi žalbe kojima se ukazuje da iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženom predmetni poslovni prostor izdat u svrhu boravka radnika tuženog, te obavljanje njihovih osnovnih potreba i da iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženi predmetni poslovni prostor koristio i kao skladišni prostor i to za skladištenje različitih materijala od kojih su neki potencijalno opasni, a neki potencijalno narušavaju izgled predmetnog poslovnog prostora kao i da je vršeno skladištenje robe trećih lica. Okružni sud je naveo da su prednji navodi apelanta neosnovani iz razloga što se tuženi sudskim poravnanjem zaključenim 3. oktobra 2018. godine pred Osnovnim sudom obavezao da će iz predmetnog poslovnog prostora ukloniti burad u kojima se nalazi antifriz i motorno ulje, te da će ukloniti kante i plastične kanistere koji se nalaze u prizemlju objekta. Okružni sud je dalje naveo da ta činjenica govori u prilog tome da su se stranke dogovorile da se produži trajanje predmetnog ugovora o zakupu, te da, pored toga, samim ugovorom o zakupu poslovnog prostora nije ugovoreno za koje namjene će tuženi koristiti zakupljeni poslovni prostor. Okružni sud je naveo da je stavom III predmetnog ugovora o zakupu poslovnog prostora samo ugovoreno da je „zakupoprimac dužan da se o zakupljenom poslovnom prostoru stara sa pažnjom dobrog privrednika i u istom obavlja djelatnost za koju posjeduje odobrenje nadležnog organa“, dok stavom VII istog ugovora stranke saglasno utvrđuju da „nemaju pravo jednostranog raskida predmetnog ugovora do proteka perioda od deset godina na koji je isti zaključen, osim prava zakupodavca da raskine ugovor pismenim obavještenjem zakupoprimcu u slučaju da zakupoprimac zakasni sa uplatom dvije mjesečne zakupnine, odnosno ako se o poslovnom prostoru ne bude brinuo sa pažnjom dobrog privrednika, u kojim slučajevima raskida zakupoprimac nema pravo povrata uloženih sredstava u nepokretnost“. Okružni sud je dalje naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je tuženi sporni poslovni prostor koristio za skladištenje različitih materijala (koji su u vezi sa djelatnošću za koju je registrovan, s obzirom da se radi o transportnom preduzeću), te da nigdje u ugovoru nije navedeno da se isti poslovni prostor može koristiti samo za boravak radnika tuženog i lica koja obavljaju poslove prevoza tuženog. Okružni sud je naveo da, pored toga, apelant nije dokazao da je tuženi kasnio sa uplatom dvije mjesečne zakupnine, niti je dokazao da se tuženi nije brinuo sa pažnjom dobrog privrednika o zakupljenom poslovnom prostoru. Okružni sud je dalje naveo da se žalbom ističe da predmetni ugovor o zakupu ima djelimično i karakter intuitu personae i dobročinog pravnog posla, što bi značilo da je ugovor zaključen s obzirom na ličnost tuženog i da je ispod tržišne cijene. Okružni sud je u vezi s tim naveo da te činjenice ne govore u prilog postojanja osnova za odustanak apelanta od ugovora, jer tako nije ni ugovoreno predmetnim ugovorom, a ukoliko se radi o dobročinom poslu, onda apelant ne može isticati da je tržišna cijena zakupa veća za taj prostor i da je to razlog za raskid ugovora. Okružni sud je naveo da, prema tome, kako apelant nije dokazao da su ispunjeni uslovi za jednostrani odustanak od ugovora na osnovu člana 34. stav (1) Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija, a niti na osnovu odredaba predmetnog ugovora o zakupu, pravilno je prvostepeni sud, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku, odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neosnovan. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Navodi da je predmetni poslovni prostor izdat u svrhu boravka radnika tuženog, a da ga je tuženi koristio „za skladištenje različitih materijala, od kojih su neki potencijalno opasni, a neki potencijalno narušavaju izgled predmetnog poslovnog prostora, kao i da je vršeno skladištenje robe trećih lica“. Dalje navodi da redovni sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da je predmetni ugovor o zakupu „imao djelimično i karakter intuitu personae i dobročinog pravnog posla“, što sve ukazuje na to da je tuženi imao povećanu obavezu da se prema zakupljenom poslovnom prostoru odnosi savjesno i da dužnom pažnjom (što u konkretnom slučaju nije činio).

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u toku postupka pred redovnim sudovima, a koje navode apelanta je Okružni sud, prilikom donošenja odluke o žalbi protiv prvostepene presude, razmotrio i jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1112/21 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio