Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1125/21 (M. Č.)
Odluka donesena 05. 05. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Bračna stečevina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1125/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
05. 05. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. maja 2021. godine, u predmetu broj AP-1125/21, rješavajući apelaciju koju je podnio Mehmedalija Čulić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mehmedalija Čulić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 53 0 P 049179 20 Rev 2 od 18. februara 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mehmedalija Čulić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Počitelja, kojeg zastupa Advokatsko društvo „Đonko“ d.o.o. Mostar, podnio je 6. aprila 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 049179 20 Rev 2 od 18. februara 2021. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljke (F.Č.) da se utvrdi da bračnu tekovinu parničnih stranaka, sa udjelom od po ½, čini porodična kuća pobliže označena predmetnom presudom, pa sa se obaveže apelant da tužiteljki predmetnu nekretninu preda u saposjed (srazmjemo njenom suvlasničkom dijelu) slobodnu od lica i stvari. Utvrđeno je da bračnu tekovinu parničnih stranaka sa udjelom od po ½ čini novčani iznos od 200.000,00 KM, te je obavezan apelant da tužiteljki isplati iznos od 100.000,00 KM, sa zakonskom kamatom. Obavezan je apelant da tužiteljki naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
3. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je odredbama člana 125. stav (1) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice, dok je odredbama člana 252. Porodičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon FBiH) propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj tekovini, ako nisu drugačije ugovorili. Vrhovni sud je naveo da se, dakle, neoboriva presumpcija iz člana 252. stav (l) Porodičnog zakona FBiH o jednakim suvlasničkim dijelovima odnosi samo na imovinu stečenu radom za vrijeme trajanja bračne ili vanbračne zajednice, bračna ili vanbračna tekovina, a ne i na onu imovinu stečenu za vrijeme trajanja zajednice isključivo ili barem djelimično vlastitom imovinom bračnog druga, u kojem slučaju bi došlo do miješanja bračne tekovine i vlastite imovine jednog od bračnih, odnosno vanbračnih partnera. Vrhovni sud je ukazao da, dakle, uz (navedena) ograničenja za slučaj da je predmet spora bračna tekovina, istinitost određene tvrdnje dokazuje onaj koji tvrdi da određena činjenica postoji, a ne onaj koji poriče njeno postojanje. Vrhovni sud je naveo da, stoga, nakon što je tužiteljka dokazala svoju tvrdnju da se radi o imovini stečenoj tokom braka (što je dokazivala saslušanjem svjedoka A.M., materijalnim dokazima i svojim iskazom u svojstvu parnične stranke), dokazala odlučnu činjenicu postojanja iznosa od 200.000,00 KM u vrijeme prestanka bračne zajednice, što apelant djelimično i ne spori, već tvrdi da se radi o njegovoj posebnoj imovini, dakle dokazala da se radi o imovini stečenoj u vrijeme trajanja bračne zajednice, pa ista predstavlja bračnu tekovinu, na taj način tužiteljka je izvršila prebacivanje tereta dokaza u pogledu pravnog režima na apelanta. Vrhovni sud je naveo da bi, na navedeni način, prema pravilima o teretu dokazivanja sagledavanim u odnosu na pravno relevantne činjenice (koje kao takve određuju pravila materijalnog prava na koja se pozivaju nižestepeni sudovi u pogledu bračne tekovine) na apelantu bio teret dokazivanja činjenica čije postojanje bi opravdalo njegovu tvrdnju da se radi o njegovoj posebnoj imovini, što ovaj djelimično i čini iznošenjem tvrdnji da se radi o novcu od prodaje zemlje prije rata, novcu koji mu je dao otac, a koji je zakopao, potom iskopao i sa ovim raspolagao njegovim davanjem u zajam uz veliku kamatu, a takve svoje tvrdnje apelant nije dokazao, pa se iste nisu mogle prihvatiti kao relevantne za drugačiji zaključak u pogledu navedenog novčanog iznosa.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, a konkretno relevantne odredbe Porodičnog zakona FBiH i ZPP.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Porodičnog zakona FBiH i ZPP, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević