Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1054/21 (A. D. i drugi)

Odluka donesena 05. 05. 2021.

  • Protek roka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1054/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

05. 05. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 5. svibnja 2021. godine, u predmetu broj AP-1054/21, rješavajući apelacije Almira Dauta i drugih, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka c), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Almir Daut, A.D. i A.D. protiv Presude Kantonalnoga suda u Novom Travniku broj 51 0 P 132702 19 Gž 2 od 14. siječnja 2020.

godine;

N. A. i A. A. protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 193617 20 Gž od 8. srpnja 2020. godine;

Goran Perić protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 72 0 I 038364 19 Gž od 15. siječnja 2020. godine;

Jovan Vidačković protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 71 0 P 254029 20 Gž 2 od 27. kolovoza 2020. godine;

Dragana Stjepanović protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 Rs 057097 19 Rsž 2 od 10. listopada 2019. godine;

zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-1054/21

1. Almir Daut, A.D. i A.D. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Travnika, podnijeli su 30. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 51 0 P 132702 20 Rev od 24. studenog 2020. godine kojim je odbačena revizija apelanata izjavljena protiv Presude Kantonalnoga suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 132702 19 Gž 2 od 14. siječnja 2020. godine.

2. Presudom Općinskoga suda u Travniku broj 51 0 P 132702 19 P 2 od 18. lipnja 2019. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnoga suda od 14. siječnja 2020. godine, odbijen je kao neutemeljen tužbeni zahtjev apelanata za naknadu nematerijalne štete, i to prvoapelanta u ukupnom iznosu od 10.840,00 KM, drugoapelantice u iznosu od 20.000,00 KM i trećeapelantice u iznosu od 20.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te su apelanti obvezani tuženiku (,,Fortitudo“ d.o.o. Travnik) nadoknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.855,50 KM.

3. Rješenjem Vrhovnoga suda od 24. studenog 2020. godine odbačena je revizija apelanata. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je ukazao da je člankom 237. st. 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), propisano je da revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, a stavom 3. istog člana, izuzetno Vrhovni sud Federacije BiH, može dopustiti reviziju u svim predmetima, ako ocijeni da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima. S tim u svezi, naveo je da su apelanti u ovoj pravnoj stvari formalni suparničari (čl. 362. st. 1. tač

2. ZPP), pa se u takvim procesnim okolnostima dopustivost revizije cijeni s obzirom na pojedinačnu vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude za svakog od suparničara, a ne po njihovom zbroju. U konkretnom slučaju, apelanti revizijom pobijaju drugostupanjsku presudu u pravomoćno odbijajućem dijelu koji u odnosu za svakog od njih ne prelazi imovinski cenzus kao kriterij uvjeta dopuštenosti revizije propisan odredbom iz čl. 237. st. 2. ZPP. Budući da apelanti u reviziji nisu naveli pravno pitanje zbog koga bi trebalo da dopustiti reviziju kao izuzetnu, već su reviziju sastavili kao redovnu iz razloga propisanih člankom 240. stavak 1. točka 1. i 2. ZPP, bez definiranja određenog pravnog pitanja i razloga zbog kojeg bi sud trebao dozvoliti izuzetno postupanje po reviziji, Vrhovni sud je odbacio reviziju.

4. Ustavni sud zapaža da su apelanti protiv drugostupanjske presude izjavili reviziju Vrhovnome sudu, koja nije bila efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska presuda. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak prijama drugostupanjske presude, budući da je odluka Vrhovnog suda donesena 24. studenog 2020. godine, pa se stoga podrazumijeva da su apelanti drugostupanjsku odluku primili prije toga nadnevka. Apelanti su 30. ožujka 2021. godine podnijeli apelaciju Ustavnome sudu.

2. AP-1058/21

5. N. A. i A. A. (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Sarajeva, koje zastupa Mirsad Sipović odvjetnik iz Sarajeva, podnijele su 30. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 193617 20 Rev 2 od 9. prosinca 2020. godine kojim je odbačena revizija apelantica izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 193617 20 Gž od 8. srpnja 2020. godine.

6. Presudom Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 P 193617 19 P 2 od 11. listopada 2019. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnoga suda od 8. srpnja 2020. godine, utvrđeno je da su pravno ništave odredbe tačke III Sporazuma o upućivanju na privremeni rad u Libiju, zaključenih između pravnog prednika apelantica (M.A.) i prednika tuženika (Institut za saobraćaj ,,IPSA“ d.o.o. Sarajevo), u dijelu kojim je ugovoreno da će se devizni iznos od 70% isplaćivati razmjerno izvršenoj naplati i pristizanju transfera deviznih sredstava u zemlji po navedenim poslovima, odnosno po ugovoru o projektiranju zaključenom između libijskog investitora NCB i PZ „Jugoslavija projekt“ u ime i za račun ŽTP-Instituta za saobraćaj i IPS-e i ostalih članica PZ, dok je odbijen tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku da apelanticama isplati iznos od 10.816,03 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezan je tuženik naknaditi apelanticama parnične troškove u iznosu od 1.980,00 KM.

7. Rješenjem Vrhovnoga suda od 9. prosinca 2020. godine odbačena je revizija apelantica. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da vrijednost pobijanog dijela drugostepene presude iznosi 10.816,03 KM, što ukazuje da imovinski cenzus, kao kriterij uvjeta za dopuštenosti revizije iz članka 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nije ostvaren. Pored toga, naveo je da u reviziji apelantica nije predloženo izuzetno dopuštanje revizije, niti je određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena (član 237. stav 4. i 5. ZPP), zbog čega nisu ispunjeni ni zakonom propisani uvjeti za ocjenu da je odlučivanje o predmetnoj reviziji od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima, odnosno dopuštanje izuzetne revizije.

8. Ustavni sud zapaža da su apelantice protiv drugostupanjske presude izjavile reviziju Vrhovnome sudu, koja nije bila efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska presuda, protiv koje su apelantice izjavile reviziju. Ustavni sud nije smatrao potrebitim utvrđivati nadnevak prijama drugostupanjske presude, budući da je odluka Vrhovnog suda donesena 9. prosinca 2020. godine, pa se stoga podrazumijeva da su apelantiçe drugostupanjsku odluku primile prije toga nadnevka. Apelantice su 30. ožujka 2021. godine podnijele apelaciju Ustavnome sudu.

3. AP-1065/21

9. Goran Perić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srpca, kojeg zastupa Dario Sandić odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 31. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 72 0 I 038364 20 Rev od 13. siječnja 2021. godine kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 72 0 I 038364 19 Gž od 15. siječnja 2020. godine.

10. Presudom Osnovnog suda u Gradišci broj 72 0 1 038364 19 P 3 od 15. ožujka 2019. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnoga suda od 15. siječnja 2020. godine, obavezan je apelant da tužitelju - protutuženom („Banka Srpske" - u stečaju a.d. Banjaluka) isplati iznos od 27.126,02 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odbijen apelantov protutužbeni zahtjev kojim tražio da se poništi ugovor o jamstvu.

11. Rješenjem Vrhovnoga suda od 13. siječnja 2021. godine odbačena je apelantova revizija. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je apelant obvezan na isplatu iznosa od 27.126,02 KM iz čega slijedi da je vrijednost pobijanog dijela, kada je u pitanju tužbeni zahtjev, manja od zakonom propisanog cenzusa iz odredbe članka 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), iz kog razloga je revizija nedozvoljena. Dalje je ukazao da je protutužba (članak 74. stavak 1. ZPP) samostalna tužba koju tuženi (protutužitelj) podnosi protiv tužitelja (protutuženog) u parnici koja se protiv njega vodi u povodu tužbe, ističući u njoj tužbeni zahtjev koji može biti koneksni, kompenzacijski ili prejudicijelni. Neovisno od toga što se po tužbenom i protutužbenom zahtjevu raspravlja u istom postupku, radi se o samostalnim tužbama, pa sud o zahtjevu koji je sadržan u tužbi i protutužbi može donijeti jednu odluku, a može i o svakom zahtjevu donijeti samostalnu presudu. S tim u svezi, naveo je da apelant prilikom podnošenja protutužbe nije označio vrijednost spora, a time ni preko iznosa od 30.000,00 KM, iz čega slijedi da je pokrenuo i vodio parnicu u kojoj revizija nije dozvoljena. S obzirom na to naveo je da i apelant u izjavljenoj reviziji predlaže da se o reviziji odluči u smislu odredbe članka 237. stav 3. ZPP, pri čemu sporno pitanje nije definirao osim što je uopćeno naveo da se ono odnosi na primjenu pravila o teretu dokazivanja. Kod takvog navođenja ne može se uzeti da je apelant označio pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi. Pored toga, apelant nije označio razloge zbog kojih bi odlučivanje po reviziji bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (članak 237. stavak 3. i 4. ZPP), već se u daljim revizionim navodima bavi samo zakonitošću pobijane presude. Stoga ni po ovim zakonskim odredbama nema mjesta meritornom odlučivanju po reviziji. Konačno naveo je da pozivanje apelanta na odluke Okružnog privrednog suda u Banjaluci i Višeg privrednog suda u Banjaluci, u cilju dokazivanja različite ocjene pravila o teretu dokazivanja, ne može dovesti do odlučivanja po inače nedozvoljenoj reviziji iz razloga što se konkretni predmet i referentni predmet na koji se revizija poziva, razlikuju kako po činjeničnom tako i po pravnom osnovu (u ovoj parnici se radi o obavezi iz osnova ugovora o jamstvu, a u referentnoj parnici o naknadi troškova prijevoza učenika).

12. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostupanjske presude izjavio reviziju Vrhovnome sudu, koja nije bila efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska presuda, protiv koje je apelant izjavio reviziju. Prema navodima iz apelacije drugostupanjsku je odluku apelant zaprimio 24. veljače 2020. godine. Apelant je 31. ožujka 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.

4. AP-1071/21

13. Jovan Vidačković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Filip Niškanović odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 31. ožujka 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 254029 21 Rev od 10. veljače 2021. godine kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 254029 20 Gž 2 od 27. kolovoza 2020. godine,.

14. Presudom Osnovnoga suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 254029 18 P 2 od 28. veljače 2020. godine, obavezan je apelant da za izdržavanje tužiteljice (Z.V.R.), plaća mjesečno iznos od 400,00 KM, kao i da nadoknadi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 1.980,00 KM.

15. Presudom Okružnog suda broj 71 OP 254029 20 Gž 2 od 27. kolovoza 2020. godine, apelantov priziv je djelomično usvojen prvostupanjska presuda preinačena tako da je na ime izdržavanja tužiteljice apelant obavezan plaćati mjesečno iznos od 300,00 KM, umjesto dosuđenog iznosa od 400,00 KM, kao i u pobijanom dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka, tako da je obavezan apelant da na ime troškova postupka tužiteljici isplati iznos od 1.485,00 KM, umjesto dosuđenog iznosa od 1.980,00 KM. Obavezana je tužiteljica da apelantu nadoknadi troškove sastava priziva u iznosu od 300,00 KM.

16. Rješenjem Vrhovnoga suda od 10. veljače 2021. godine odbačena je apelantova revizija. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da vrijednost petogodišnjeg dosuđenog iznosa izdržavanja od 18.000,00 KM (što se odnosi na dosuđeni iznos od 300,00 KM, puta 60 mjeseci), ne prelazi iznos od 30.000,00 KM, zbog čega revizija apelanta nije dozvoljena suglasno odredbi članka 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je naveo da apelant nije naveo razloge iz kojih bi proizlazilo da je rješavanje o reviziji važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, niti se bilo čime ukazuje da nižestupanjski sudovi različito sude u sličnoj situaciji, ili da takvih ili sličnih predmeta ima u broju koji bi opravdao odlučivanje o nedozvoljenoj reviziji. Dakle, istakao je da navodi apelanta zapravo predstavljaju revizijske razloge kojima se osporava konkretna drugostupanjska presuda zbog povrede odredaba parničnog postupka i primjene materijalnog prava, pa proizlazi da revizija nije sačinjena prema odredbi članka 237. stavak 4. ZPP.

17. Ustavni sud zapaža da je apelant protiv drugostupanjske presude izjavio reviziju Vrhovnome sudu, koja nije bila efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska presuda. Uvidom u dostavnicu o uručenju drugostupanjske odluke, koja je dostavljena od strane Osnovnoga suda, Ustavni sud je utvrdio da je drugostupanjska odluka dostavljena punomoćniku apelanta 9. rujna 2020. godine. Apelant je 31. ožujka 2021. godine podnio apelaciju Ustavnome sudu.

5. AP-1088/21

18. Dragana Stjepanović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Doboja, koju zastupa Refika Jaramaz odvjetnica iz Doboja, podnijela je 2. travnja 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 85 0 Rs 057097 20 Rev od 15. prosinca 2020. godine kojim je odbačena apelantičina revizija izjavljena protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 Rs 057097 19 Rsž 2 od 10. listopada 2019. godine.

19. Presudom Osnovnog suda u Doboju broj 850 Rs 057097 18 Rs 2 od 11.02.2019. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnoga suda od 10. listopada 2019. godine, odbijen je apelantičin tužbeni zahtjev da se ponište odluke tužene (JU „Medicinska škola Doboj“), te da se naloži tuženoj da apelantici utvrdi fond od 40 sati u tijeku radnog tjedna, odnosno punu radnu normu, kao i da joj uspostavi sva radna prava.

20. Rješenjem Vrhovnoga suda od 15. prosinca 2020. godine odbačena je revizija apelantice. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je apelantica u tužbi vrijednost predmeta spora označila iznosom od 5.000,00 KM, pri čemu prvostupanjski nije provjeravao ovako označenu vrijednost, a tužena nije prigovarala navedenoj vrijednosti. Stoga, naveo je da iznos označen kao vrijednost predmeta spora ne prelazi vrijednost od 30.000,00 KM iz čega slijedi da ni vrijednost presude koja se pobija revizijom ne prelazi tu vrijednost, što reviziju čini nedopuštenom u smislu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je naveo da je i apelantica s tim bila upoznata, pa je revizijski zahtjev temeljila na pitanju: ,,Da li je škola trebala bodovati sve radnike, ako je već imala radnika na dopunu časova, a u čijem ugovoru je naznačeno da će joj biti smanjen broj časova ukoliko dođe do smanjenja broja časova iz predmeta koji predaje, odnosno da li obzirom na tu odredbu ugovora apelantica može biti proglašena tehnološkim viškom", te pitanju koje se odnosi „na način bodovanja i tretiranje suštine radnog iskustva“. S tim u svezi, naveo je da se ta pitanja, odnosno odgovor na njih, tiču konkretne pravne stvari, pri čemu apelantica nije objasnila zašto bi odlučivanje o ovim pitanjima bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Također, naveo je da apelantica ničim nije dokazala iznesenu tvrdnju da nižestupanjski sudovi različito sude u istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, ili da su pravni stavovi izraženi u pobijanoj presudi suprotni dosadašnjoj sudskoj praksi, niti je dokazala da ovakvih predmeta ima u broju koji bi opravdao dozvoljavanje revizije i donošenje odluke o postavljenim pitanjima. Stoga se o reviziji apelantice prema mišljenju Vrhovnoga suda nije moglo odlučivati ni primjenom odredbe članka 237. stavak 3. ZPP.

21. Ustavni sud zapaža da je apelantica protiv drugostupanjske presude izjavila reviziju Vrhovnome sudu, koja nije bila efektivan pravni lijek, tako da je konačna odluka drugostupanjska presuda, protiv koje je apelantica izjavila reviziju. Prema navodima iz apelacije drugostupanjsku je odluku apelantica zaprimila 5. studenog 2019. godine. Apelantica je 2. travnja 2021. godine podnijela apelaciju Ustavnome sudu.

Spajanje predmeta

22. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni je sud, sukladno članku 32. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-1054/21. Apelacioni navodi

23. U predmetnim apelacijama, svi apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjemu tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti u apelacijama broj AP-1058/21 i AP-1065/21 su se pozvali na povredu prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije i kršenja zabrane diskriminacije iz članka 14. Europske konvencije.

24. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni je sud pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka c) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (1), stavak (3) točka c) i stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glase: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

25. Ustavni sud ukazuje da su apelanti u svim predmetnim apelacijama protiv odluka drugostupanjskih sudova izjavili revizije, koje su rješenjima nadležnih sudova odbačene kao nedopuštene. Ustavni sud konstatira da je revizija kao izvanredni pravni lijek u ovim slučajevima bila neefektivan pravni lijek u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, proistječe da su konačne odluke u ovim predmetima odluke drugostupanjskih sudova, navedene u dispozitivu ove odluke. S obzirom na to da su predmetne apelacije podnesene nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnoga suda, Ustavni je sud zaključio da su apelacije podnesene nepravovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su apelanti zaprimili osporene drugostupanjske odluke.

26. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka c) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1054/21 (A. D. i drugi) | Sudska praksa | Aktio